Tekst koji je objavljen je autorski tekst, kolumna, pravo na stav o javnim događajima u javnom prostoru , pravo na slobodu mišljenja koje je zajamčeno Ustavom BIH te deklaracijom o ljudskim pravima.

Odbija se zaključak vijeća za tisak glede prigovora o kršenju privatnosti . Pristankom na snimanje filma “Neđo od Ljubuškog” gospođa Štefica Galić je svojevoljno i svjesno od pokojnog Neđe načinila javnu osobu, te njegov život i djela gurnula pod lupu javnosti.

Daljnjom politizacijom slučaja Neđo od Ljubuškog, te izjavama iznesenim u filmu, otvoreno je gurnula život pokojnog muža, sada kao javne, makar umrle osobe, na kritičko prosuđivanje onih koji su ga poznavali.

Odbija se prigovor vijeća za tisak u pogledu navodnog huškanja. U tekstu je iznesen čitav niz faktografskih činjenica, kao doprinos bližem sagledavanju lika i djela pokojnog Neđe, među njima i dokumentirana činjenica koja dokazuje da je veliki borac za ljudska prava devedesetih Neđo od Ljubuškog, prije istih tih 90-ih bio veliki borac za potiranje ljudskih prava i sloboda. Poskok nije odgovoran što je Neđo imao život i prije devedesetih. Na nečiju žalost imao je i živio ga je.

Dokument koji je objavljen naravno ne umanjuje njegove ljudske i altruističke vrline u ratu, ma kolike i kakve one bile, no popunjava kompletan dojam i kolorit njegove svakako kompleksne osobe.

Odluka vijeća za tisak stoga je besmislena i Etičko vijeće Poskoka jednoglasno ju odbacuje. Zabranjivati danas u 21 stoljeću iznositi podatke o javnim osobama naprosto je glupo kao što bi bilo glupo npr. kritizirati nekog tko je u međuvremenu npr. otkrio da je veliki heroj Šindler, privatno bio pedofil.

Taj eklatantni šovinist @hercegovac pravi sa sa-x foruma je osnovao vijeće za tisak?

Ova država mora ići kraju što prije.

Na primjedbu da se njega i njegove kolege usporedjuje s SDS-ovim "dogadjanjem naroda" uoči rata, rekao je kako odgovor na to treba potražiti od Senada Avdića (glavni urednik Slobodne Bosne - op. a.) i Munira Alibabića (bivši direktor federalne obavještajne službe) koji trebaju kazati zašto sudjeluju u kriminaliziranju Bošnjaka.

Bahtijar je takodjer izjavio kako iza studentskog pokreta ne stoji ni SDA ni optuženi za terorizam u slučaju Pogorelica, već da "studenti sami razmišljaju svojom glavom"

Bahtijar je naime policiji prijavio da ga je na ulici presreo tridesetogodišnji muškarac i uz psovke i prijetnju pištoljem kazao da da će ga ubiti ukoliko nastavi raditi protiv hrvatskog lobija

Dojučerašnji anonimni student iz Mostara, Amer Bahtijar postao je tako u zadnjih nekoliko dana najčešće spominjano ime u sarajevskim dnevnim novinama kojima je izjavio da ga ničega nije strah

Uz to što želi normalnu državu lider studentskog pokreta je rekao kako "želi i normalnu televiziju na kojoj neće biti samo hrvatski jezik nego i bosanski".

Amer Bahtijar | Saff br/str. 69
Sead Kajtaz, jedan od najboljih igraca koje je Mostar dao, sada sportski direktor "Veleža", Saffu je dao svoj najdraži intervju:

Vratio sam se u Mostar jer nisam mogao bez munara i bez brace muslimana

U ljeto 1990. otišao sam u Njemacku, cija je prva liga tada bila najjaca u Evropi, i potpisao ugovor sa "Nurnbergom". Igrao sam vrlo dobro. Vec su se bili poceli javljati vodeci evropski klubovi koji su željeli da igram za njih. Medutim, povrijedio sam se i okoncao sportsku karijeru, a ja sam zadovoljan Allahovom odredbom

Razgovarao: Amer Bahtijar

Sead Kajtaz je jedan od najboljih igraca u dugom historijatu "Veleža", reprezentativac bivše države i jedno vrijeme jedan od najboljih stranih igraca u Bundes ligi. Uvijek borben na terenu, imao je odlican pregled igre i dodavanja. Miran i nenametljiv, izrazito je omiljen medu navijacima Veleža.

Mnogi smatraju da je generacija u kojoj je igrao najbolja "Veležova" genaracija: Petranovic, Hadžiabdic, Šišic, Prskalo, Ðurasovic, Barbaric, Kajtaz, Skocajic, Juric, Karabeg i Tuce.

Kad je sve pocelo?

Kajtaz: Sve je pocelo davnih osamdesetih. Iz "Veleža" je otišla sjajna generacija predvodena Halilhodžicem (koja je osvojila kup 1981. godine, pobijedivši u finalu "Željeznicar" sa 3:2) . Na nas, tada mlade igrace je stavljena velika odgovornost cuvanja renomea kluba. Bio je to istinski izazov svima nama, ispit koji smo morali položiti.

Umjesto Cirinog "petaka","cetvorka" Zagrepcanima

Dobro ste se nosili s tim izazovom!?

Kajtaz: U pocetku je malo ko u nas imao povjerenja. Niko nije mogao ni zamisliti da cemo postati najbolja generacija "Veleža". Pravu vrijednost smo pokazali u zadnjem kolu prvenstva 1984., kad je u Mostar stigao "Dinamo" predvoden Velimirom Zajecom. Zagre-pcanima je trebao bod za naslov prvaka, a nama bod za opstanak u ligi. Ciro Blaževic je porucivao da ce nam dati "petaka", a mi smo "Dinamu" dali cetiri gola. Dileme više nije bilo - rodena je velika generacija.

Sa Veležom ste, 1986., osvojili kup tadašnje države, a mnogi smatraju da vas je samo beogradska "kuhinja" sprijecila u osvajanju barem dva naslova prvaka?

Kajtaz: Imali smo najbolji tim u državi i jedan od boljih u Evropi. Medutim, nisu nam dozvolili da budemo prvaci. Recimo, kad smo, 1987., u zadnjem kolu igrali protiv "Slobode" u Tuzli, protiv nas su dosudena dva nepostojeca penala.

A "Zvezdi" po pet "komada"

Da ste osvojili prvenstvo Jugoslavije, mogli ste biti prvaci Evrope!?

Kajtaz: Znam da smo "Crvenu zvezdu", koja je u to mjesecu imala uspjeha u Evropi, redovno pobjedivali, pa i u Beogradu. U Mostaru smo je pobjedivali i sa 5:0!

Iz "Veleža" ste otišli u Njemacku…

Kajtaz: U ljeto 1990. sam otišao u Bundes ligu, koja je u to doba važila za najjacu ligu u Evropi i potpisao ugovor sa "Nurnbergom". Igrao sam vrlo dobro. Vec su se bili poceli jav-ljati vodeci evropski klubovi koji su željeli da igram za njih. Medutim, povrijedio sam se i okoncao sportsku karijeru, a ja sam zadovoljan Allahovom odredbom.

I pored toga što ste imali ponuda da ostanete u Njemackoj i nastavite se baviti trenerskim poslom, vratili ste se u Mostar. Zašto?

Kajtaz: Vratio sam se jer nisam mogao bez munara i bez brace muslimana. Nedostajao mi je i moj predivni Mostar, taj drugi Samarkand na svijetu. Nije sve u parama. Hvala Allahu, dž. š., nisam se pokajao.

Mostarci pred ispadanjem

Sad ste sportski direktor "Veleža", koji je sada u najtežoj situaciji u svojoj historiji. Vaš klub ima evropskih nastupa koliko svi bh. klubovi zajedno, ali mu prijeti ispadanje iz Premijer-lige. Ko je kriv za to?

Kajtaz: Krivi su oni koji ne dozvoljavaju "Veležu" da trenira i igra na svom stadionu pod "Bijelim brjegom". Treniramo u Blagaju i Bijelom Polju. Da imamo uvjete kao "Željo" ili "Zrinjski", bili bismo prvaci. Siguran sam da cemo, uz pomoc Uzvišenog Allaha, dž. š., prevazici ovu situaciju. Uz Velež moraju stati grad i kanton, "Velež" je jedna od najvažnijih institucija Mostara, cija opstojnost ne smije biti dovedena u pitanje.

Velež je oduvijek bio poznat po omladinskoj školi. Kakvo je sada stanju u omladinskom pogonu?

Kajtaz: Poslije rata smo, iz našeg omladinskog pogona, dobili nekoliko izvrsnih igraca -Sardarevica, Vladavica, bracu Škaljic, za Asima ce se za nekoliko godina otimati vodeci evropski klubovi. To je najvece bogatstvo "Veleža".

Samo se s vjerom stiže do pobjede

Šta mislite o izboru Sliškovica za selektora reprezentacije i kako procjenjujete šanse BiH za odlazak na Evropsko prvenstvo?

Kajtaz: Pratio sam farsu s izborom selektora. Bilo je da je Blaževic selektor, pa, onda, ništa od toga. Da nije bilo istinski nogometnih i ljudskih velicina, pukovnik Blaževic bi bio selektor njemu "vrlo drage" Bosne i Hercegovine. Nadam se da ce Sliškovic sa reprezentacijom otici na Evropsko prvenstvo. Najvece šanse imamo kada nemamo nikakvih šansi.

Šta bi ste, na kraju, porucili citaocima Saffa?

Kajtaz: Ovo mi je najdraži intervju u životu, jer je Saff jedini casopis kome je Istina na prvom mjestu. Redakciji Saffa bi porucio da ustraje na Istini i da se na Putu istine ne boji nicijih prigovora i nikoga osim Allaha, dž. š., a Bošnjacima bih porucio sljedece: Bošnjaci, samo se s vjerom stiže do pobjede.

Tukla ju je do iznemoglosti, a na kraju joj je poručila: Ako nekome ovo kažeš, mrtva si',

"dok su je tukli čitali su joj je citate s Poskoka"

Zanimljivo kako reaguje omiljeni forumski Bošnjak na raznorazna sranja, ni osude ni komentara, ničega, samo šaljive haiku doskočice...

Ključ velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bošnjacima
24.08.2012
Piše: Fatmir Alispahić
Dejtonsko društvo nikada neće osuditi komunističke zločine, jer je komunistički sentiment ključ velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bošnjacima, kojima je jugonostalgija „Ahilova peta“ političke i nacionalne pameti. Mnogome Bošnjaku srce zatreperi kad se sjeti Tita, Armije, petokrake i Partije. Ta paraliza je još jača kad se iz razorene Bosne pogleda na vrijeme u kome nas je neko ubijedio da smo ravnopravni, a sad kad beli nismo, čeznemo da jesmo.. A navodna jugoslovenska ravnopravnost Bošnjaka plaćana je ogromnom cijenom, od strašnih srbokomunističkih zločina nad bošnjačkim civilima 1944/45., ali i poslije, preko otimanja vakufske i privatne imovine, protjerivanja u Tursku, zatiranja sjećanja na 103.000 ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, pa do raznorodnih oblika negiranja bošnjačkog identiteta.

S druge strane, antifašistička borba, kojoj su Bošnjaci dali procentualno najveći doprinos u odnosu na druge narode, omogućila je na ZAVNOBiH-u obnovu bosanske državnosti, a time i afirmaciju historijske činjenice da su Bošnjaci narod sa domovinom. Komunisti su pokrali antifašističko naslijeđe, zloupotrijebili ga i nagrdili, tako da se i danas misli kako je kritika komunizma usmjerena protiv antifašizma. Bošnjaci su upali u ovu zamku, pa komunističke podvale doživljavaju kao svoj nacionalni (anti)identitet, utoliko što emotivno stavljaju znak jednakosti između ZAVNOBiH-a i ubistva jednog od najsvjetlijih Bošnjaka, Mustafe Busuladžića (1914-1945). Kao da je Busuladžić bio protiv ZAVOBiH-a, i protiv antifašizma, pa je morao biti ubijen od komunista?! A sudbina sličnih je bilo na hiljade, u tim vremenima za koje Bošnjaci misle da je bilo vrijeme mira i rahatluka. To jeste bilo vrijeme u kome su se Bošnjaci masovno iškolovali i u mnogim segmentima uznapredovali, a na talasu bosanskog proljeća iz 60-tih godina i stekli svijest o svojoj državotvornoj posebnosti. Činjenica da je komunizam činio zločine nad Bošnjacima, a istovremeno i vladao vremenom u kome su Bošnjaci napredovali poglavito u obrazovnom smislu, čini još složenijom obavezu distanciranja bošnjačke emocije od komunističkog zločinstva. Prvo pitanje koje vrijedi raspraviti je – zašto su komunisti ubijali ugledne Bošnjake, kad ti Bošnjaci nisu nikakva zla činili? Na Hadžetu, u Novom Pazaru, ubijeno je 1427 bošnjačkih civila, bez ikakve krivice, suda, razuma. Džemaludin Latić masakr na Hadžetu naziva „sandžačkom Srebrenicom“. Zašto su ubijani? Pa upravo iz razloga iz kojeg se danas izmišlja tzv. islamski terorizam, kako bi se ujednačila, ako ne i prebacila krivica za počinjene zločine. Mnogi Bošnjaci zdušno podržavaju „istragu mudžahedina“, ne bi li odobrovoljili Srbe i Hrvate. I tada su mnogi Bošnjaci bezbeli povjerovali da toliki ljudi, kao na Hadžetu, nisu džabe pobijeni, već su krivi, kao što su i drugi narodni neprijatelji bili krivi. I nije samo to razlog zbog kojeg su Bošnjaci najprije, u odnosu na sve narode na Balkanu, trebali prigodnim programom obilježiti 23. avgust, koji se u Evropi obilježava kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Za razliku od drugih Bošnjaci prema komunističkom modelu ne mogu graditi historijsku distancu, jer je taj model i danas faktor bošnjačkog (samo)uništenja. Obilježiti 23. avgust značilo bi ući u arenu sa avetima prošlosti i sadašnjosti..

Kako je moguće da u Hrvatskoj, Sloveniji, pa i Srbiji, postoje veoma snažni antikomunistički pokreti, koji insistiraju na istraživanju i procesuiranju komunističkih zločina, a da u Bosni i Hercegovini vlada apsolutni muk? Srpski i hrvatski separatisti u BiH se trude da preslikaju sve društvene, političke, medijske i kulturne modele iz Beograda i Zagreba, kako bi tako svjedočili jedinstvo sa svojim “maticama”, ali, za divno čudo, ne preslikavaju ove antikomunističke inicijative. Kao da su svjesni da je komunistički sentiment bitan faktor za dalje rastakanje BiH, utoliko što Bošnjaci sagorijevaju u donkihotovskom žrtvovanju za nepostojeće ciljeve. Ako bi se Bošnjaci distancirali od komunističkog sentimenta, onako kako su to učinili Slovenci ili Hrvati, dovelo bi to do apsolutnog rusvaja u dejtonskom poretku, jer Bošnjaci više ne bi dopuštali da njima, u ime jugonostalgije, vladaju Srbi i Hrvati. Ispostavilo bi se da genocid nad Bošnjacima nije prekidan ni u vrijeme milog komunizma, jer je komunistički režim pobio, protjerao i opljačkao više Bošnjaka nego li svih drugih jugoslovenskih naroda, iako su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i bili najviše odani antifašizmu. Jama Čavkarica u istočnoj Hercegovini je paradigma, jer su “ustanici”, a zapravo četnici, ubili i u jamu bacili preko 1.500 Bošnjaka, a da bi ti isti “ustanici” poslije rata bili komunistički funkcioneri koji, dakako, nisu sami sebe mogli procesuirati. Sandžakom su vladali egzekutori sa Hadžeta, isti oni koji će decenijama odgajati opetovanje zločina. Srebrenica se nije dogodila 1995., već se događala u kontinuitetu, od istih zlotvora kojima su se na glavama šaltale kokarde i petokrake. Pobratimstvo četnika i tzv. partizana u Beogradu, ali i u Banjoj Luci, to zorno svjedoči.

U Sloveniji i u Hrvatskoj, rekosmo, posljednjih godina su dinamične inicijative za istraživanjem komunističkih zločina. U Hrvatskoj je osnovan Centar za istraživanje zločina komunizma. Govori se da je u Sloveniji evidentirano 600 masovnih prikrivenih grobnica, a u Hrvatskoj preko 900. Saznajemo, tek sad, da su Saveznici sa svojih ognjišta protjerali 14 miliona Nijemaca, a tri miliona pobili.. Upola koliko su Nijemci pobili Jevreja. Saznajemo da je komunizam pobio preko 100 miliona ljudi, za pola više nego što je stradalo u Drugom svjetskom ratu. Samo u Sovjetskom Savezu, kako piše Aleksandar Solženjicin, komunizam je ubio 66 miliona ljudi. Žrtve nacizma ne mogu negirati žrtve komunizma, i obratno, i otud je jalovo uspoređivati ova dva zla. Izuzev za one kojima je stalo da komunizam zaštite od jednakosti sa nacizmom i fašizmom. U Češkoj, recimo, podignut je Spomenik žrtvama komunizma. Slovenija i Hrvatska već otvaraju sudske procese protiv komunističkih zločinaca, otkrivaju masovne grobnice, podižu spomenike. Kada bi Bošnjaci krenuli u taj posao, ispostavilo bi se da su mnogi “narodni heroji” zapravo bili bošnjački egzekutori, a da nam je cijela zemlja masovna grobnica. Odlaganje ovog moralnog zadatka jedino odgovara velikosrbima i velikohrvatima, koji u odgajanju bošnjačke iskompleksiranosti vide metod kolonizatorske vladavine. Pitanje komunističkih zločina nad Bošnjacima mora biti široko i odlučno otvoreno, jer od tog pitanja zavisi realan bošnjački odnos prema prošlosti, i, što je još važnije, prema komunističkoj sadašnjosti. Pri tome ne treba zaboraviti da komunizam i njegovi zločini nemaju nikakve veze sa bošnjačkim antifašističkim opredjeljenjem u toku i onog i ovog rata, kao i sa odanošću ideji ZAVNOBiH-a u koju je uzidano 103.000 bošnjačkih života.

Saff, broj 322

Zanimljivo kako reaguje omiljeni forumski Bošnjak na raznorazna sranja, ni osude ni komentara, ničega, samo šaljive haiku doskočice...