Fra Juraj Dragišić (1445. - 1520.)


Ivana Brlić-Mažuranić opisala je u svom djelu "Jaša Dalmatin" (1937.) čudnovatu sudbinu mladog Hrvata, koji je na svom lutanju svijetom dospio do visokih časti - da bude potkralj Gudžerata. No, to je dijelom mašta; život, stvarni život, pruža jednako zanimljive primjere ljudi koje je nevolja otjerala s rodnog tla u izbjeglištvo, u kojem su oni došli do visokih časti. Jedan od takvih jest franjevac iz Bosne fra Juraj Dragišić, koji je kao izbjeglica pred turskom okupacijom dospio u najviše krugove tadašnjeg talijanskog društva, te postigao znatan ugled kao učenjak i crkveni dostojanstvenik.


1. Životni put fra Jurja Dragišića

Fra Juraj Dragišić rodio se oko 1445. u gradu Srebrenici, od oca, koji se - kako se čini - zvao Veseljko (Laetus). Svoje prvo obrazovanje stekao je kod domaćih franjevaca i stupio u franjevačku bosansku vikariju. Bilo mu je barem 18 godina kad su Turci g. 1463. osvojili Bosnu, pa je on pred njima pobjegao na zapad, izgleda s početka do Jajca. Odatle je krenuo s još jednim sudrugom (fra Ivanom iz Jezera) do Zadra. Fra Ivan je bio podđakon, a fra Juraj đakon. Sljedeće godine (u rujnu 1464.) poglavar Reda poveo ih je sa sobom i smjestio u samostan u Ferrari da tamo završe teološki studij. Fra Juraj je učio teologiju i po drugim talijanskim gradovima (Paviji, Bolonji, Padovi) i napokon g. 1469. postao svećenik.

U to vrijeme postojale su dvije struje u franjevačkom redu: samostanska (konventualska), koja je više naginjala studiju, i opservantska (opsluživačka), koja je više njegovala djelovanje među pukom. Fra Juraj je bio izrazito sklon studiju, pa nije čudno što se opredijelio za onaj prvi ogranak Reda. I poglavari su ga predvidjeli za daljnji studij, pa je tako 1469. došao u Rim. Tamo se upoznao sa znamenitim kard. Bessarionom, izbjeglicom iz Grčke, i sjajnim poznavateljem grčke filozofije i teologije. Kako se čini, upravo njegovom preporukom on je dobio zadatak da bude učitelj sinu čuvenog urbinskog vojvode Federiga Montefeltro. Upoznao se s plemenitom obitelji Felici, koja gaje primila za svoga člana.

Nakon toga je, po svemu sudeći, otišao da produbi svoje znanje na dva najveća srednjovjekovna učilišta, u Oxford i kasnije u Pariz i tamo ostao do g. 1482. Tada je krenuo u Svetu zemlju, a iz nje otišao u Firencu za profesora na visokom učilištu u samostanu Sv. križa; na njemu je postao g. 1488. i njegov upravitelj. Bio je općenito poštovan kao učen čovjek i dobar propovjednik. Ovdje ga je uzela za svog člana ugledna obitelj Salviati, pa će Dragišić to prezime odsele upotrebljavati kao svoje. Imao je u tom gradu i mnogo drugih poštovalaca. Najvažniji među njima bio je nesporni "vladar" Firence Lorenzo Medici, zvani Veličanstveni, veliki zaštitnik znanosti i umjetnosti; on se više puta obratio našem fra Jurju, kad je trebao riješiti neko teško bogoslovsko pitanje.

Međutim, vremena u Firenci u zadnjem desetljeću nisu bila naklonjena Medicima. Lorenzo je (1492.) umro a njegova nasljednika Piera protjerali su 1494. francuski osvajači. U tom metežu - ali ne samo zbog njega - dosta je stradao i Dragišić, pa je morao napustiti Firencu. Bio je opet prognanik i krenuo, možda od razočaranja, ponovno u svoju Srebrenicu. No, tamo su ga zaboravili, a to više i nije bilo pogodno mjesto za njega. Tako se on sklonio u Dubrovnik, gdje su ga, onako glasovita, objeručke primili. Ponovno je predavao, držao propovijedi, pisao, u ozračju opće pažnje. G. 1500. u Italiji su ga se ponovno sjetili i pozvali ga da predaje na rimskom sveučilištu, gdje je kasnije bio i njegovim ravnateljem.

G. 1507. postao je biskupom u gradu Cagli (na urbinskom području), a g. 1512. nadbiskup tzv. "nazaretske" biskupije u Barletti. Otada trajno boravi u Rimu i radi marljivo na V. lateranskom saboru (1512.-1517.). Umro je g. 1520.

U Dragišićevom djelovanju postoje dvije snažne težnje: jedna je osvojiti vrhunce znanja a druga postići visoke crkvene položaje. U sebi je osjećao sposobnosti i zajedno i za drugo, aprilike su često odlučile na koju će stranu krenuti.


2. Dragišić kao crkveni velikodostojanstvenik


Dragišićevi znanci i prijatelji, uvjereni u njegove sposobnosti, željeli su da on dođe do nekog visokog crkvenog položaja; to je tada donosilo dohodak i ugled. Medu njima se tada isticao Lorenzo Medici, nesumnjivo sposoban da te namjere i ostvari. I on je smatrao da tim svojim nastojanjem čini uslugu Dragišiću, a zamislio je njegov uspon ovako: najprije neka postane provincijal, zatim poglavar Reda i napokon kardinal. Ne možemo zanijekati da je i Dragišić bio s time sporazuman. Stvari su se počele razvijati u tom pravcu. Postao je provincijalom toskanske provincije g. 1490. za tekuće trogodište. Nažalost, opći kapitul (zbor) Reda bio je tek 1494. Da bi on mogao biti izabran za poglavara Reda, trebalo bi da on u to vrijeme bude negdje provincijalom. U toskanskoj provinciji to nije mogao biti jer se -prema tadašnjim propisima - služba provincijala nije mogla neposredno ponoviti. Trebalo je, dakle, da bude izabran za provincijala u nekoj drugoj provinciji. No, izišlo je sasvim drugačije. G. 1492. umro je Lorenzo, jedini dovoljno moćan i mudar da provede što hoće. Nadalje, sve je te kombinacije odlučno spriječio tadašnji poglavar Reda Francesco Nanni (Samson), pa je Dragišić bio čak i kažnjen i udaljen iz Toskane. Otišao je, kao što smo vidjeli, u Dubrovnik.

Nakon Nannijeve smrti Dragišićevi prijatelji ponovno su mu omogućili povratak u Italiju i povremeni uspon u crkvenoj karijeri: postao je najprije biskup a kasnije nadbiskup, te suradnik u komisiji za vjerski i ćudoredni nauk. Time što je Ivan Medici postao papom kao Leon X . i Dragišićev san da postane kardinalom došao je blizu ostvarenja. Ipak, nije to postao, jer je Leon X . vjerojatno imao prečih obveza, iako je bio vrlo privržen našem fra Jurju i iskazao mu pažnju na drugi način.

Uskoro je došla starost i smrt, konac svake karijere.



3. Dragišić kao učenjak i pisac



U Italiji se u XV . st. probudilo snažno zanimanje za stare grčke i rimske pisce, pa su se onda počeli ugledati u njihov način mišljenja i umjetničkog stvaranja. I Dragišić je potpao pod taj utjecaj; jedno vrijeme kretao se u Bessarionovu krugu poštovatelja grčkih mislilaca (osobito Platona) a kasnije, u Firenci, u krugu što gaje okupljao Gemistos (zvani Plethon).

Tradicionalna (školska) filozofija i teologija malo je bila time zahvaćena. Ona je, u XV . st., i znatno nazadovala u usporedbi sa sjajnim razvojem u XIII . st.; njezin rad se nekad pretvarao u jalove rasprave o suvišnim pitanjima, dalekim od ljudskog srca i čovjekovih pravih interesa.

U svojoj mladosti, Dragišić je morao usvojiti golemu količinu znanja, plodova srednjovjekovnog umnog truda, i to u desetak godina. Uz to je on posvetio i znatnu pažnju izučavanju biblijskih jezika, grčkog i hebrejskog. Stoga nas i ne treba čuditi da je njegovo mišljenje u velikoj mjeri tradicionalno, iako uvažava teologe i filozofe 14. i 15. st. Po svom duhu, njegovo je učenje pomirljivo: gdje može, on nastoji izmiriti opreke između dominikanske i franjevačke škole (tomizma i skotizma). S obzirom na oblik izlaganja, njegova su djela nekad sastavljena na način dijaloga.

Dragišić je bio plodan pisac, ali kako je vještina tiskanja bila tek nedavno (1455.) izumljena, a umnožavanje knjiga tim postupkom još vrlo skupo, desetak njegovih djela ostalo je u rukopisu. Od njegovih tiskanih djela treba posebno istaknuti djela o logici (1488. i 1520.), o naravi anđela (1499.), o poslanju Jeronima Savonarole (1497.) i obranu Iv. Reuchlina (1517.).

a) Od tih djela svakako je ono o naravi nebeskih duhova za naše današnje mišljenje najudaljenije i najzagonetnije. Pa što se uopće može reći o anđelima, kad o njima nemamo iskustva koje bismo mogli provjeriti, te kad su podaci o njima iz Biblije tako oskudni? Ipak, valja naglasiti da su prema tadašnjoj geocentričnoj slici svijeta čak i poganski pisci (npr. Aristotel) smatrali nužnim postojanje takvih duhova kao pokretača planeta, jer drugačije nisu znali protumačiti njihovo kretanje. No, u spomenutom djelu Dragišić govori o stvarima koje moraju zanimati filozofe i psihologe, npr. o tome, koji su preduvjeti umske spoznaje duhovnih (netjelesnih) bića; odgovori na njih osvjetljavaju i ljudsku spoznaju.

b) Djelo o Savonaroli posebno je zanimljivo. Savonarola (1452.-1498.) jest dominikanac, koji se osjetio pozvanim da u zadnjem desetljeću 15. st. obrati grad Firencu ali i da izvede zaista potrebnu obnovu crkvene uprave. Dragišiću je bio povjeren zadatak da "raskrinka" i kao teolog da obori Savonarolu. Fra Juraj je postupio obratno i ustao u njegovu obranu: smatrao je da je taj dominikanac istinski prorok. Danas znamo da je Savonarola doduše živio isposnički i nastupao iskreno, ali i da je bio zanesen fanatik, koji je u borbi protiv stvarnog zla uništavao i neka istinska dobra.

Dragišiću valja priznati hrabrost, jer se svojim stavom zamjerio i papinskom dvoru i Medicima, s kojima je bio tijesno povezan. Izgleda da je i na njega, kao i na tolike druge slavne ljude (npr. Botticellija i Michelangela), magnetski djelovao lik toga neuobičajenog redovnika, koji je završio život na lomači.

• Zanimljiva je također i Dragišićeva obrana I. Reuchlina u njegovom sporu s njemačkim dominikancima. Oni su bili za to da se Talmud (skup židovskih vjerskih spisa nastalih od 2. do 6. st., koji ponegdje napadaju i kršćanstvo) uništi, dok je Reuchlin zastupao da ga treba čuvati. U tom mišljenju podupro ga je i Dragišić; kako je spis posvećen caru Maksimilijanu, vjerojatno je imao i praktičnog učinka.

• I logični spisi Dragišićevi pokazuju miroljubivi stav ovog našeg učenjaka.

* * *

Od srca žalim što je Dragišićev život bio razapet između dvaju prilično oprečnih ciljeva: između znanstvene i velikodostojničke karijere. Bilo bi, čini mi se, korisnije da je odmah od početka pa kroz čitav život pristupio rješavanju velikih problema tadašnjeg crkvenog naučavanja i prakse. Da je problema bilo napretek, pokazuju suvremeni događaji: g. 1517., tri godine prije Dragišićeve smrti, pribio je M. Luther svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu i izazvao nakon toga tragičan raskol zapadne Europe, podjelu na katolike i protestante, a time onemogućio i zajedničko nastupanje protiv Turaka.

Osim toga, težiti za crkvenim častima opravdano je samo ako se njima želi služiti Bogu i vjernicima, a nikako radi dohodaka i časti, što je, nažalost, u ono vrijeme bila česta i gotovo opća bolest. Taj bosanski izbjeglica prodro je do najvećih ljudi onoga vremena - jednog Lorenza Medicia, papa Julija II . i Leona X ., cara Maksimilijana - i uživao poštovanje u tadašnjim najkulturnijim krugovima. Bez sumnje je poznavao izbliza Botticellija, Michelangela, Bramantea, Rafaela i druge renesansne i humanističke velikane, a tako i svog zemljaka Lucijana Vranjanina (L. de Laurana), s kojim se mogao viđati u Urbinu. Krenuo je u životnu borbu za najviše znanstvene vrhunce nešto prekasno; taj početni zaostatak jednostavno se ne može nadoknaditi. Na sličan način osvetila mu se i presađenost u tuđu sredinu: znatan dio energije valjalo je utrošiti da se savlada "nedostatak" što je stranac. Uzevši sve to u obzir, on je postigao ono što je (sa svjetovnog gledišta) mogao postići. Pravi njegov doseg zna, kao i kod svakoga od nas, samo Bog.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi III, Sarajevo 1998 , str. 9-14.



LITERATURA:

Bazilije Pandžić: Život i djela Jurja Dragišića. Dobri pastir XXVI/1976.,str. 3-27.
Stjepan Zimmermann: JurajDragišić... kao filozof humanizma. Rad J.A., knj. 227. Zagreb, 1923., str 59-79.

Dictionnaire d'histoire et de geographie ecclesiastiques, s.v. Dragišić Georges - Hrvatski biografski leksikon, s.v. Dragišić, Juraj

Meni je malo cudo da vlada tako mala zainteresiranost za ovog velikog znanstvenika.