Uostalom, ne vidim kako bi mogli proći bez gradnje po RS-u kada je okolica Sarajeva u njenom sastavu.

Ne znam taj tekst ni sve detalje, ali kako se ja kroz maglu sjećam tih vremena tada mi prva stvar padne na um - Donator. Tako su naime zvali sve one radnike koji su "dragovoljno morali" da daju dio svoje plaće za Olimpijadu. Dakle svaka iole solventna firma ( uključujući i tijela vlasti, općinske službenike itd) je davala ono što je morala, a to su činili i njeni uposlenici, čini mi se da je bilo riječ o jednoj dnevnoj zaradi mjesečno. Međutim to su bili obični donatori, bili su i oni posebni- sukladno olimpijskim medaljama. Tako npr onaj tko da 3 dnevnice postane brončani donator, onaj koji da 7 bude srebrni, a onaj koji da pola svoje plaće bude zlatni donator i prikaže da se u novinama i TV kao primjer kako i drugi trebaju činiti!
Pa se onda moglo vidjeti npr kako seljak P.T. iz sela Gornji Grab, pored Krljevića daje svoju njivu za Olimpijadu, a K.R. iz Mušljevića kod Gurevića Donjih daje 4 dunuma svoje šume! I oni bi bili na TV kako primaju jednu lijepu crvenu plaketu sa mašnicom od predsjednika općine!

A što se tiče drugih lokaliteta, ne znam koliko je to poznato ali recimo i Travnik je u neku ruku olimpijski grad. Zašto? Zato jer je bio predviđen niz rezervnih lokacija-skijališta (u slučaju nedostatka snijega itd), a Vlašić je bio pričuva broj 1. Tako da se i tamo nešto gradilo, i nesumnjivo da bi se moralo graditi i u slučaju nove olimpijade. Uostalom, ne vidim kako bi mogli proći bez gradnje po RS-u kada je okolica Sarajeva u njenom sastavu.

Pozvaćemo braću muslimane da ulože pare a neka oni prave dzamije škole ovamo.

„PROSPERITET“ BEZ POKRIĆA : SARAJEVO NIJE GDJE JE NEKAD BILO

SUMANUTA RADONČIĆEVA IDEJA O NOVOJ OLIMPIJADI

Nakon dvije propale kandidature Sarajeva za organiziranje još jedne OLIMPIJADE, predsjednik SBB-a BiH Fahrudin Radončić ovih je dana lansirao još jednu inicijativu za kandidaturu Sarajeva; novinar SB analizira razloge ove besmislene inicijative, šta je Sarajevo dobilo organizacijom ZOI 84 te zašto je nova kandidatura samo mamuzanje mrtvog konja



Sumanuta ideja o još jednom kandidiranju Sarajeva za zimsku olimpijadu ovih se dana diskretno, ali poprilično vješto provlači u medijima u vlasništvu Fahrudina Radončića. Vjerovatno rođena u glavi Izeta Rađe, čelnika Olimpijskog komiteta BiH, koji se mjesecima skrivao od ovdašnje javnosti koja je tražila da pojasni razloge sramotnog nastupa bh. olimpijaca u Londonu ali i zbog čega je, o trošku OK, na Olimpijadu vodio svoju kćerku. Prvi je javno svoju podršku ideji dao Enes Terzić, višestruko diskreditirani nekadašnji čelnik OK BiH (slučaj novca sa računa OK BiH u švicarskoj Lausannei) a zatim redom čelnici OK. I nigdje kritičke ocjene o razlozima zbog kojih su propale dosadašnje dvije kandidature Sarajeva, ništa o potrebnom plebiscitu građana, fizibiliti studijama o opravdanosti projekta... Važno je lupiti, zaigrati na kartu osjećaja svijeta prema Sarajevu (iako se svijet odavno zadeverao sam o sebi) i spremati se za bacanje još koje stotine hiljada maraka na kandidaturu koja je u startu osuđena na propast.

TADAŠNJIH 140 MILIONA

Osim grandiozne promidžbe u svijetu i izgradnje olimpijskih objekata i infrastrukture, sarajevske su ZOI i svoju drugu stranu. Naime, tadašnje bh. i jugoslovenske vlasti nikada nisu objavile zvanični završni račun o sredstvima koja su utrošena u organiziranje Igara i gradnju olimpijskih borilišta. Šuškalo se kako je za organiziranje Igara tada utrošeno oko 140 miliona dolara, no to su bila samo nagađanja inozemnih novinara i privatna razmišljanja ljudi neposredno uključenih u organiziranje. Znalo se, primjerice, kako je većinu novca obezbijedilo tadašnje Savezno izvršno vijeće, te Coca Cola i američka tv kuća ABC. Ne treba svakako zaboraviti niti famozne samodoprinose kojima su bh. građani dobrano napunili kasu u koju se slijevao novac neophodan za Olimpijadu. Tadašnji šef poola ABC-ja Tom Oserton pričao je kako je njegova kuća, osim 91 milion dolara uplaćenih za otkup tv prava (od kojih je trećina otišla MOK-u), morala platiti i sve troškove ptt veza, transporta vlastitih uređaja, ili ishrane. Niko se tada nije usuđivao govoriti koliko su ovdašnje kompanije zaradile na njima, ali se spekuliralo svotom od 10 miliona dolara. Pokazat će se kako je za Sarajevo najveći, možda i jedini pravi dobitak bila izgradnja stambenih kompleksa u naseljima Dobrinja i Mojmilo (oko 650 stanova), koji su u vrijeme Igara služili kao olimpijska sela u kojima su bili smješteni sportaši i novinari. No, novinari koji su pratili Olimpijadu već su tada sumnjali kako će Sarajevo moći kvalitetno, poput vodećih svjetskih i evropskih skijaških centara, iskoristiti pogodnosti koje su mu donijele Igre. “Vrijeme je da se postavi pitanje može li Sarajevo ostvariti svoju želju da postane centar zimskih sportova nakon što i posljednja hokejaška utakmica bude završena”, napisaće Stewart Sidel, tada urednik nedavno ugašenog Newsweeka. “To će biti spor i težak proces. Bojim se da će za Sarajevo to biti teško. Desetine miliona dolara potrošeno je na organizaciju, ali biće potrebno još više da bi se gomile skijaša privukle na Bjelašnicu ili Jahorinu.” Kratko nakon Olimpijade ispostaviće se kako je Sidel bio u pravu. Sarajevo nikada nije steklo reputaciju u svjetskim okvirima relevantnog skijaškog centra. Tek jedno finale Svjetskog kupa u skijanju, organizirano na Bjelašnici 1987. godine, potvrda je za to.

Mada se u godinama nakon Olimpijade pokušavalo olimpijska borilišta učiniti profitabilnim objektima, u toj se nakani nikada nije uspjelo. Osim toga, većina borilišta, zbog kratkih rokova gradnje pred Olimpijadu, nikada nije prošla proceduru tehničkog prijema, pa su se brojne greške graditelja morale skupo ispravljati. Svi objekti, osim donekle Zetre, životarili su od dotacija gradskih i republičkih vlasti. Možda i najskuplji objekat izgrađen za potrebe Olimpijade bila je bob i sanjkaška staza na Trebeviću. Prema tvrdnjama onih koji su nakon Igara radili na njoj, izgradnja je koštala sedam miliona dolara. Iako je bila najjužnija staza u Evropi, radila je svega dva mjeseca godišnje. Ostali su mjeseci korišteni za remont i ona je u svakom trenutku zapošljavala tridesetak ljudi. Pokušavalo se sa projektima kojim bi se staza koristila 100 dana u godini, no nije se uspjelo. Bob staza se Sarajevu nikada nije isplatila. Potpuno je uništena tijekom godina opsade Sarajeva i smatra se kako bi danas za gradnju nove trebalo izdvojiti milione dolara. Sličnu sudbinu kao i bob staza doživjele su i skakaonice na Igmanu, koje je projektirao Janez Gorišek. Na njima su, poslije Olimpijade, organizirana tek tri Kupa i služile su uglavnom u ljetnim mjesecima, kada je na plastičnoj plohi trenirala tadašnja letačka reprezentacija Jugoslavije. Za održavanje tih ploha dolazili su ogromni računi za vodu koji su, pak, dogovorom nadležnih, prebijani sa komunalnim preduzećima. Jedini profitabilan objekat bila je Zetra, no najviše novca nije donosila organiziranjem sportskih natjecanja, nego iznajmljivanjem 7500 kvadratnih metara skladišnog prostora koji je tada bio glavni izvor prihoda. Međutim, možda i najveći problem kada je u pitanju kandidatura je pitanje kadrova te naravno novaca. Ondašnju je Olimpijadu organizirala Partija koja nije pitala koliko košta, iskoristila ju je kao novi način otvaranja ka svijetu nakon Titove smrti. Niko neće saznati koliko je novaca utrošeno u organizaciju, koliko su samo besplatnih sati proveli vojnici JNA uređujući staze na planinama. Prodavnice su po direktivi radile po cijelu noć, u pomoć su dolazili hotelijeri i turistički radnici iz Dalmacije... Sarajevo je zbog Olimpijade dobilo dva moderna stambena naselja, poslijeratne kanntonalne vlasti nisu u stanju obnoviti dva sarajevska stadiona. Nada da će se nešto promijeniti pojavila se 1991. godine kada je Roberto Sestra, u ime talijanskih industrijalaca, htio kupiti sarajevske planine i od njih napraviti novi Sestriere. Njegov projekat stopirali su pred rat čelnici paljanske Općine. Nakon rata mnogi su zainteresirani dolazili, no brzo su se vraćali kući.

SARAJEVO, IZMEĐU RAFALA I LUTALICA

Ovo je već treći put da se sarajevske vlasti, kojima je valjda sve u Sarajevu, od infrastrukture preko pasa lutalica pa do kriminala, potaman, bave idejom o ponovnom kandidiranju Sarajeva za Olimpijske igre. I ova će ideja, kao i dvije prethodne, okončati neslavno. No, platiće za to poreski obveznici. Baš kao što su plaćali i posljednjih desetak godina stotinama hiljada maraka. Zaključci specijalne komisije MOK-a, koja je raspravljala o aplikacijama gradova-kandidata za ZOI 2010, za Sarajevo bili su katastrofalni. Sagledani su svi aspekti i etape koje svaki ozbiljan grad kandidat treba proći. Sarajevo je dobilo najniže ocjene, u analizi inozemne agencije koju je angažirao MOK. U najkraćem, tada su, a ni do danas se ništa bitnije promijenilo nije, ovdašnje ceste i općenito putne komunikacije ocijenjene katastrofalnim, a postojeće telekomunikacijske mreže najlošijim u Evropi. Osim toga, utvrđeno je kako Sarajevo nema nikakve mogućnosti niti kapaciteta da smjesti sportaše i sve posjetitelje koji bi u gradu boravili tokom Igara, a procjenjuje se da bi njih bilo najmanje 35 hiljada. Izjave gradskih dužnosnika navedene u aplikacijskom materijalu kako će doći do značajnih promjena u tim segmentima, ocijenjene su kao neuvjerljive uz zaključak da se u svakoj kandidaturi razmatra trenutna sposobnost svakog grada kandidata.

Pored toga, u poglavlju o kreditnoj sposobnosti BiH, u kojem su drugi gradovi-kandidati zaradili opisne ocjene, primjerice Vancouver, Kanada AAA ili Salzburg, Austrija AA1, Sarajevo i BiH ostali su na posljednjem mjestu, bez ikakve ocjene, ali sa komentarom kako je BiH “zemlja kreditno nesposobna i pod protektoratom UN-a”. Da li se danas, deset godina kasnije išta suštinski promijenilo? Treći, možda i najbitniji segment istraživanja mogućnosti kandidature Sarajeva odnosio se na političku, ekonomsku i posebice sigurnosnu situaciju u gradu. Nije teško zaključiti da je situacija u Sarajevu, u kojem gotovo svakodnevno odjekuju rafali i detonacije bombi, izrazito nepovoljna. No, kako i pored katastrofalnih ocjena koje je MOK dao propalom pokušaju kandidature Sarajeva za ZOI 2010, koja je inače poreske obveznike u Federaciji koštala skoro 700 hiljada maraka, dužnosnici OK BiH sada najavljuju novu kandidaturu, koja može samo koštati mnogo više. Suština je isključivo u zamajavanju javnosti, u njihovim privatnim interesima i vlastitoj promociji, jer je i njima itekako jasno kako je svaka kandidatura Sarajeva, zbog stanja u kojem se BiH nalazi, u začetku osuđena na propast.

DVADESET DEVET GODINA OD ZOI-JA U GLAVNOM GRADU BIH

Ponosno sjećanje na zimsku bajku



- Prije deset godina bili smo u Sarajevu, na Olimpijskim igrama. Grad je tada bio posvećen razumijevanju, prijateljstvu i miru! U Sarajevu, čiji su stanovnici mnogo propatili.

Pozivam sve, ne samo vas na stadionu nego svugdje u svijetu, vas koji ste u svojim domovima, da ustanete i minutom šutnje odate počast gradu Sarajevu - bile su riječi velikog dobrotvorca, humaniste, tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Huana Antonija Samarana (Juan Samaranch) na otvorenju 17. zimskih olimpijskih igara 1994. godine u norveškom Lilehameru.

Sjetiti se šehera

Zavladali su muk, tišina, bolni uzdasi i suze, a milioni ljudi širom svijeta prisjetili su se grada koji je te nesretne, ratne 1994. grcao u suzama, gušio se od zla koje se nadvilo nad glavama nevinih i patio, a prije samo deset godina bio je centar svijeta, centar zimske bajke i euforije koja je vladala zbog 14. zimskih olimpijskih igara, a čiji je domaćin bilo Sarajevo.



Sjetili su se svi grada domaćina, ljubaznih, ponosnih i gostoprimljivih ljudi, širokih osmjeha i bezgranične dobrote koji su tada ugostili više hiljada sportista, gostiju, turista, ljudi iz svih krajeva svijeta.

Nije tada bilo važno ko je ko i kom se bogu moli, klanja li ili se krsti. Svi su građani Bosne i Hercegovine disali kao jedan, učinivši ovu sportsku manifestaciju zaista veličanstvenom.

Kao namjerno, tvrdoglavo sarajevsko nebo krilo je pahulje, hoće li biti snijega? Svi su zabrinuti... A onda... tačno prije 29 godina, tog 8. februara 1984. godine osvanulo je kristalno bijelo, čisto sarajevsko jutro sa snijegom, lijepo kao nikada do tada, nestvarno...

Savršena organizacija

Klizačica Sanda Dubravčić je tačno u 15.44 sati upalila olimpijski plamen na stadionu Koševo, plamen koji je obasjao cijeli šeher, Bosnu i Hercegovinu, ali i Jugoslaviju, koji je ponosno plamtio i simbolično pričao o najzvjezdanijem događaju u historiji Sarajeva, kada su priče o jedinstvu i poštenju ljudi iz olimpijskog grada koji vraćaju gostima i izgubljene novčanike, gdje taksisti voze besplatno, a ugostitelji su najljubazniji na svijetu, gdje aščinice mirišu najbolje na svijetu... dobivale globalni značaj.



Dvanaest prekrasnih dana bez ijednog ozbiljnijeg incidenta, bez ijednog ružnog i mrkog pogleda... organizacija Igara bila je savršena, za šta su pljuštale pohvale iz cijelog svijeta, i sportskog, ali i ekonomskog i političkog.

- Doviđenja, drago Sarajevo! - riječi su Samarana na ceremoniji zatvaranja 14. ZOI-ja, nakon čega je puštena pjesma "Lijepo je bilo u Sarajevu", a Vučko se polako spuštao s krova dvorane...

Održana svečana akademija

U Olimpijskom muzeju u Zetri sinoć je održana svečana akademija u povodu 29-godišnjice od najzvjezdanijeg događaja u našoj zemlji - 14. zimskih olimpijskih igara. Organizatori manifestacije bili su Olimpijski komitet u našoj zemlji, Grad Sarajevo i ZOI '84.

Zimska Olimpijada u Sočiju koštaće Rusiju oko 51 milijardu dolara, ili pet puta više od provobitno predviđenih troškova, prenosi agencija Prajm, pozivajući se na procene vladinih zvaničnika.

Izvori u ruskoj vladi su saopštili da je u gradnju svih objekata za Olimpijadu do sada uloženo oko tri četvrtine navedene sume, a najveći deo novca investiran je u infrastrukturu Sočija, kao i izgradnju velelepnih sportskih objekata.

U poređenju sa organizatorima nekoliko prethodnih zimskih Olimpijada, troškovi održavanja igara u Sočiju biće drastično veći, piše moskovska stampa i kao primer navodi da su SAD za infrastrukturu i olimpijske objekte u Solt Lejk Sitiju 2002. godine potrošile tri milijarde dolara, dok je Italija zimsku Olimpijadu u Torinu 2006 finansirala sa oko 2,7 milijardi dolara, a Olimpijada 2010. u Vankuveru koštala je Kanadu, prema raznim izvorima, od 1,7 do 3,4 milijarde dolara.

Zanimljivo je, kada je reč o troškovima Olimpijade, da će igre u Sočiju koštati oko deset milijardi dolara više nego letnja Olimpijada u Pekingu 2008. godine, iako ranije iskustvo pokazuje da su zimske igre tradicionalno jeftinije od letnjih koje zahtevaju masivniju infrastrukturu i veći broj sportskih borilišta.