Let naš svagdašnji

Letimo,
sve nas goni ...tjera.
I dok se trudimo,
jedno zaboravljamo.
Što više, što jače
krilima mašemo,
to jadnije posrćemo,
tonemo… padamo.

I dok nam se
uzdizanje, prividja… čini.
Mi postojano padamo…
tonemo ustvari,
Vežite kolane,
oko duša vaših,
za ostalo će se
pobrinuti lešinari.

Nerazumno letimo,
al' druge nam nije,
u susret hitamo
prolaznosti naše.
Varamo sebe ….
a, šta bi drugo?
Da se manje prolazi,
Što jače se maše.

Sve što smo uspjeli
postignuti letom.
Samo su grandiozne
kulise, ustvari.
Što više mašemo,
mi pužemo...gmižemo
a, gore u visinama,
već kruže lešinari.
borky
Iz knjige pjesama:Niste me shvatili
http://www.digitalne-knjige.com/dolic.php

evo i našeg starog borkija... duh kultnog net.yu foruma će se dobro uklopiti ovdje.

Shvatili ste me.


Ja osjećam, ja znam...
Moje misli lete kroz krošnje drveća,
u ponore duha, kruže i naginju sebi,
samima.

Trčim kroz snove i nadanja,
i strepnje i tlapnje... i sumnje ponekad.
I želim i osjećam i shvaćam,
sve te ponore i vihore, kovitlace i prečace,
znam.

Žudim i strahovito sam umoran,
jer misli me umaraju, a ja misliti moram,
jer one me vode ka visinama noćnim,
i novim strepnjama i novim žudnjama,
sad shvaćam.

Skoro da je sve točno, izuzev par sitnica. Kao prvo, ovo je moj povratak na Poskok (prije par godina sam ovdje pisao kolumne) a, kao drugo, ako Net i je bio yu...ja sam bio na onoj drugoj strani, meni je uvijek bilo ljepše i privlačnije ono, hr.

Nešto o konjima

Neću o ljubavi...
Ne! ni zucnut neću,
ne spominjem je više,
lako ću ja za nju...
ona je žilava, ona je uporna...
ona je otporna....naporna,
ona je i tako baš sve u stanju.
I da se nudi...i da se krije...
i da se ludi,
da plače...skače,
da mazi,
ljubav je u stanju
da gazi....da se smije,
u stanju je sama,
svoje bitke da bije.


O vjetrovima,
o pticama selicama,
O lišću da pišem?...o cvijeću...
o vilama, vilenjacima...
o zastavama, barjacima,
o pandurima....murjacima....
o jednoj Bibi iz Livna?
Ne! ni to neću.

I pritežem
pojas za spašavanje,
svršavam stvari
za svršavanje...
pljujem u šake,
trljam...
u nedoumici kopam nos
brljam....
razmišljao bi....
al, šta se više razmišljati ima?
Ma k vragu razmišljanje!
Sada bi tako rado,
popričao s nekim o konjima.
borky

Proleter

Hoće mi se bijesno, Armani odijelo.
Ray- ban naočare...prestižne stvari.
Yves Saint Laurent, Camel, Davidoff
Rastrošnu raskošnost, želim ustvari.

Sve se i tako naopačke okrenulo.
Pohlepnost ljudska, svijet lažan.
Sve ću te sebi džindže- mindže kupiti.
Zadignuti glavu...i praviti se važan.

Postojano me beskorisnost privlačila.
Che Guevarine ideale sam ganjao.
Dok drugi Salamander su cipele nosili.
U tenisicama, svijetliju budućnost sam sanjao.

Oduvijek sam negdje, proleterski visio.
Diktiranoga konzuma se klonio.
Da postoji antikvarijat za propale ideale.
Otišao bi tamo, i svoje im poklonio.

Proletersko uvjerenje svoje, ništavno.
Svjetonazor propali, stavljam na vagu.
Proleteri svih zemalja! Ujedinite se!
I svi zajedno... idite fino k vragu!
borky

Ko je kriv!

Mrak se uvlači, širi, osvaja.
Pita se, šta li?, jesam još živ!
U kutu sjedim, zamrlo skoro.
Na radiju Boris...i,“Ko je kriv“

Ideš, odlaziš, bježiš, nestaješ.
Zatečeno pratim, ne shvatam.
Pa, idi, odlazi, bježi, nestani.
Ne prijeti! napuštanje prihvatam.

Moliti ne znam, zvati neću.
Ako ti moja napuštenost godi.
A, “Ko je kriv”!?i nije važno.
Borisa ugasi, molim te! i hodi.

Vrata ću, kad’ odeš, zaključati.
Tri puta o suho drvo kucnuti.
Dok iza prvog ugla zamakneš.
O tebi više neću ni zucnuti.

Pričati ću svijećama, tinjajućim.
Potiho im jade svoje jadati.
Sve manje i manje, one će bivati.
Sve više s menom u ništavilo padati.

Prozoru ću prići, u tamu zuriti.
Čekati da osvane dan crnosiv.
Cigaretu, misli da sagori, zapaliti.
Naviti Novkovića, znam da sam kriv.
borky

Tebe nema

Buka grada, oko mene.
Prosijačka ruka moli,
Novčić pružam, dalje idem.
A, nema te, i to boli.

Ulica je, tramvaj koči.
Smrknule se face ljute.
I meni se ljutit hoće.
Usne stiskam, neka šute.

Mjesečar sam u sred graje.
Policajac nešto psuje.
Odmahnjujem rukom samo.
Tebe nema! šta je tu je.
borky

Životne nevolje

Čekaj!
Ma pusti!
Za boga!Stani!
Pogasi nemire
nek prolaze dani,
zašto se trudiš da
sve se smota
pusti to malo jadnog
života.

Truješ ga...
ludiš!?
bezveze tratiš
A čemu sve to...
zar ima smisla?
Daj shvati jednom
kad ovo prodje...
druga te bude
nevolja stisla.

Prigrli...ljubi
nevolje svoje,
budi im vjeren
kao one tebi...
nikada te one
iznevjerit neće,
pa ni ti njih
trebao ne bi.

Daj shvati jednom
njihovu važnost,
Nevolje su jako
korisne u životu...
nevolja bi bila
da ih nema.
Kako bi shvatili
njegovu ljepotu?.
borky

Koliko

Koliko sunca
izići treba?
Koliko mene
da nestane?
Koliko cvjetova
procvati i uvenuti ?
Koliko treba
tuga da prestane?.

Koliko je potrebno,
sve juče da bude?
Kojom cijenom,
platiti zablude?
Koliko snova
u prazno odsanjati?
Koliko treba,
teško da ne bude?.

Koliko munja,
još sjevnuti mora?
I dana kišnih,
u nedogled proći.
Koliko utoraka
preko glave preturiti?
Da li će ikada,
sve na svoje doći?

Koliko ovoga,
u nepovrat puta?
Koliko rijekom,
će proteći vode?
Koliko pjesama
napisati treba?
Koliko vremena,
u spokoj da se ode?

Koliko dugo,
kroz prozor gledati?
Sjadjeno čemer
samoće kušati?
Koliko misli
u krug okrenuti?
Koliko još puta
„Everybody hurts“ slušati?
borky

Vukovar 1998

Polako, tiho u grad ulazimo.
Stužena srca, spokoja gladna.
Sve šta se našim pogledima pruža.
Osjećaj bola je, sjećanja jadna.

Strven, razoren, Vukovar se nudi.
Smiješkom slabašnim, teška bolesnika.
Vrtimo se prepuni bola, tuge.
Kud pogled baciš, svud žalosna slika.

Razgledamo tužne ostatke dvorca.
I bolnicu idemo posjetiti slavnu.
Nemir što u našim srcima nosimo.
Vraća nas u prošlost, ne toliko davnu.

Sjećanjima naviru slike tako strašne.
Zavjesa krvava, podiže se na čas.
Zastaje razum, prema nebu vapi.
Cijeli svijet je ovdje, izgubio obraz.

Suze susprežemo, ne pitamo ništa.
Ponizno klanjamo se žrtvama nevinim.
Tragediju strašnu pojmiti pokušavamo.
Nepojmljivu našim srcima nemirnim.

Prolazimo Lužac, Mitnicu, Sajmište.
Posvuda strašne aveti nas prate.
Tisuće života, da prosulo tu se.
Upinju se misli, ne mogu da shvate.

Na Ovčari stojimo, bez riječi, nijemo.
Svatko za sebe, čemprese broji.
Pogledom pitamo dal' je to moguće.
A, istina strašna, tu pred nama stoji.

Razorene ulice, trgovi i crkve.
I srce su htjeli isčupati gradu.
Al' Vukovar ispod ruševina teških.
Pokazuje dušu, i budi nam nadu.
ante dolić

Dva mjeseca nakon reintegriranja Vukovara u domovinu Hrvatsku, sa sestrom Marijom, posjetio sam taj slavni grad. Poslije obilaska razrušenog grada, kao i Ovčare, na obali Dunava, zapisao sam svoje dojmove.

Ne očajavaj

Kada dani nepodnošljivi postanu.
Ni noći ti olakšanje ne ponude.
Života polovnoga, kad ti je dosta.
Samo ti još sumorne misli ostanu.
Ne daj im, da se razmašu...polude.

Ponekad! kada te ništa ne ide.
Prati te osjećaj, što peče i prži.
Zapjevaj! Pa, neka dan je siv.
Zube stisni, iz inata... izdrži.
Ne zaboravi! - i ti si pomalo kriv.

Kad pomisliš, dosta je svega.
Nemili zagolica te osjećaj kraja.
Osjetiš se napušten, očajan, tužan.
Smiri se, vjeru u život zadrži.
Ne bacaj ga! Ne očajavaj!
Sviju nas ponekad, stigne san ružan.

Da sve je ništa, uvjeren kada si.
Ponori crni te neodoljivo privlače.
Život ti se nakaradom čini smiješnom.
Kada ti se u ludilu i pjeva i plače.
A spasa ni od kud nema, neutješnom.

Kada odlučiš da dosta je toga.
Ne očajavaj! Život ne bacaj.
Znaj, da svima je nama tako.
Pa ili bilo, il' ne bilo Boga.
Glavu gore! pusti neka boli jako.

Da sve je ništa, misli odstrani.
U dokonosti ne vjeruj izmišljene.
U ostatcima ostataka, pronadji draž.
Nedaj u vjerovanju da ti prolaze dani.
Da jedina istina na svijetu je laž.
borky

Svome Livnu
Prazno je moje, mjesto na pločniku.
Klupa u parku, rodnog grada drijema.
I vrbe žalosne, nadvijene nad rijekom.
Savijaju se žaleći, da me odavno nema.

Prolaznici prolaze, zastaju, čude se.
Oko praznog mjesta se okupe često.
Pa gdje je više, i kako ga nema?
Dokle ćemo mu čuvati, ovo prazno mjesto?

Do klupe odu, zasjednu, vijećaju.
Evo baš ovdje često je sjediti znao.
Gdje li sada sjedi, u tudjemu gradu?
I zar mu nije rodnog grada žao?

Došao bi on, na pamet im padne.
Sigurno su po srijedi neprilike neke.
Znate i sami da ne bi tek tako.
Pustio vrbe, da žale pored rijeke.
borky

Dovidjenja druže!

U ledeno jutro vjetar noć pretvara.
Zvijezde se povukle, sakrile u dubinu.
Ludosti mi neke na um dopadaju.
Hajde, pričat ću ti, nešto o Jesenjinu.

Jutro je! - a, ni oka sklopili nismo,
Zanemari umor, od pića i bdijenja.
Pričat ću ti onu, omiljenu našu.
„Dovidjenja... druže dovidjenja”

Spominjat ću noći, izvedreno hladne.
O konjima pričat, kazanskim zimama ljutim.
O Isidori Duncan, trevenkama, skandalima
I keruši jednoj...o psićima malenim...žutim.

Hotel Angleter, nad Lenjingradom magla.
Razbijeno okno, radijator...konopac...uže!
Krik u ponoć...poruka krvlju ispisana...
I najdraža naša: "Dovidjenja...dovidjenja druže”!
borky

Pretenciozno, užasno pretenciozno, bez ikakvih tvojih emocija...

Bolje tako nego prepatetično. A ti stavi svoje, da usporedimo.

Aha! Pa da! Itd...meni je jako drago, pa mi sve bude oko srca fino (naravno od dragosti) i ne samo oko srca, svukuda mi bude jako oko fino, znači, da završim...svukuda, a naročito nekuda.
Jedan stručan odgovor, na jednu jako stručno izrečenu kritiku...(ne) volim primati kritike, naročito kada su ovako...fino stručne.

I kritika je dobra stvar, jer barem znači da su nešto pročitali (za razliku od 99% ostalih, uključujući i moju malenkost)

Hrvatskom heroju: Jean Michel Nicollieru

Dragi Jean!
Već dugo i često, o tebi razmišljam.
Teško je, vjeruj! Slabo se snalazim.
Pitao bih te toliko svega toga,
izrekao jedno ogromno HVALA!
Al' sve mi to izgleda tako ljudski, sitno.
Oprosti, što prave riječi ne nalazim.
Da izrazim ono šta me tišti, ono bitno.

Posjetio sam te, znaš, tamo...na Ovčari.
Bio sam tamo, kada tebe više nije bilo.
Ti već si bio završio ovozemaljsku muku.
Zakasnio sam, sada znam da bilo je namjerno.
Znam da nisam imao hrabrost tvoju,
Da i ja budem tu, stegnem ti junačku ruku.
Žalim radi toga , dragi Jean, neizmjerno.
.
Bio si odvažno hrabar, a samo takvi ostavljaju trag.
Na moju nezatomljivu žalost,
orgnuo te je od nas, krvavi ples vampira.
Spodobe neljudske, kojih se ja eto plašim.
I teško mi je izreći, koliko me tvoja sudbina dira
Al' jedno znam, ne samo za sebe, za sviju nas.
Ostati ćeš vječno, dragi Jean, u srcima našim.
ante

Većina pjesama su kvalitetne, svidjele su mi se, no ova pozdrav druže je baš nekako-pretenciozna, ne znam koju bi drugu riječ upotrijebio

A, eto, meni se učinilo da:Niste me shvatili.

Pjesme su ti nešto poput ove slike...


Žabljak kod Livna

Prije nepun mjesec sam šetao, upravo ovdje, pored Žabljaka...meni se baš dopalo.

Ljubav na bosanski način

Meho je bio hrsuz pravi,
u piću gadan, poganih manira.
Sadiku je mlatio, gdje stigne,
Živa joj nije dao mira.

Alaha ti Meho, prestni više!,
Molila je Sadika…zašto si takav?
Sramota me svjeta…jes matremi!.
Da okolo hodam, k’o nalot kakav.

E, da si ti nalot…fina bi ti bila,
nisam ti ja kriv, da tako izgledaš.
Ja ti samo malo dotjerujem facu.
A, ti zanovjetaš, i još mi se nedaš.

Daj bolan Meho, kad me već tučeš.
Kupi mi one crne naočale.
Da sakrijem ove šljive ispod očiju.
Mene stid svijeta, a, tebi do šale.

Meho je odmahnuo…de, prodji se bona!.
Potego iz flaše, počeo da je gona,
Nemoj Meho Alaha ti! Svaka me kost boli.
Počela je jadnica najprije da moli.

Bježala, branila se, opsovala mu nanu.
Uzela je oklagiju, zamahnula njome.
Daj šta ti je bolan?..pusti me hajvanu.
Ništa ludje ne vidjeh, u životu svome.

Meho se smijao, zamahnuo šakom.
Razbio joj zube… samo se glupirao.,
Potom je navalio, pijanski onako,
Za kosu je držao, a, dolje dirao.

Sadika je pobjegla, Meho zameračio.
Digao mu se onaj, pogled se zamračio.
Stigao je, pritisnuo, tamo na divanu.
Pokazat ću ja tebi, kom ćeš jebat nanu.

Zadigao joj haljinu, i sve tako dalje.
Dušmanski nabijao, stali su da se ljube.
Jel’ Sadika, Dina ti!, svrsi li ga i ti
Svršila sam Meho, kad si mi razbio zube.
borky