Niste me shvatili

Krenulo sve je, pa neka ide.
I ja ću nekuda, na svome putu.
Za početak u kut mračni sjedam.
Rakiju poručujem, duplu, ljutu.

Lagano čašu na ivicu guram.
Uspaničila rakija, i kako god.
I dalje mirno, po svome tjeram.
Čaša se treskom, razbija o pod.

Ne saginjem se, niti je kupim.
Otupjelih misli, ustajem od stola.
Krhotine gazim, rakiju razlivenu.
Nije mi do njih, i do njihova bola.

Preko glave stari kaput navlačim.
Odlazim u ovaj ponoćni čas.
Niste me shvatili, prijatelji dragi.
Ne marite zato! Nisam ni ja vas.
borky

Naša bol

Dijelili smo,
ti to znadeš.
U vrijeme sreće,
Sve na pola.
Hajde dodji,
Smogni snage.
Dodji po svoj,
dio bola.

Ne ostavljaj,
molim ti se.
Znaš da treba,
da se dijeli.
Vrijeme sreće,
vrijeme tuge.
Ne ostavljaj,
bol mi cijeli.

A, to pola,
prihvatit ću.
Kao da je
neka sreća.
Čuvati je,
tetošiti,
i na tebe,
nek‘ me sjeća.
borky

Drug Šigo

Piće na stolu, upaljač, cigarete.
Pogled u prazno lokalom šeta.
Za njega se oduvijek reći znalo.
Da čudak je, ustvari, mimo svijeta.

Pijana buncanja...kasni sati,
Nerazum svuda...nitko da shvati.
Ja sam druga Tita vidio iz bliza.
Banovići – Brčko, prugu gradio.
To su neke priče, iz njegova niza.

Ponosni smo bili...bili smo netko.
Konobar prilazi... Još jedno piće?
A gdje smo sada? U ***!
Slušajte vi mene...još i gore bit će.

Bili smo prkosni...odlučni... hrabri!
Da! - hrabri! – Staljinu mi smo rekli Njet!
Konobar! natoči mu, još jednu duplu.
Drhtave ruke čašu grčevito stežu.
Jebem ja današnje vrijeme, i ovaj svijet.

Bili smo netko i nešto...viče.
Piće ga srozalo, teško se klati.
Nitko ne sluša...ah! pustite budalu.
Nek’ viče, moli, prošlost da se vrati.

Lokal se prazni, dok vrata traži.
I smrt fašizmu, prkosno viče.
Izvode ga na ulicu...hajde stari!
Hajd! idi kući, i zaveži više.
Zar ne vidiš? Nikoga se to ne tiče.

Dokle se polako ulicom tetura.
Umorno, strveno, kao da luta.
„Druže Tito, mi ti se kunemo“.
Pjeva...rida, plače...Tita nema.
A Šigo nikako da nadje puta.
borky

Livanjski park

Opet sam tu! gradom rodnim šetam.
Starica na klupi, u gradskom parku.
U starom umazanom, olinjalom kaputu.
Ispucalom rukom, traži jednu marku.

Dajem joj dvije, zamišljeno idem.
Park se odužio, i neke muke.
Nehajnost ljudska, pored mene klizi.
I pored staričine, ispružene ruke.

I sve mi dodje, na nešto vičem.
Na rijeku ljudi, što prolaze ko sjene.
Al' kome reći, da ne ide tako.
Okretati glavu, od starice, i mene.

Okrenute glave, u bezglavost jure.
Patnje se tudje prekrivaju bukom.
Odlazim! za menom starica ostaje.
Na klupi tvrdoj, s ispruženom rukom.
borky

Ćuskije

Teško je! - pa, neka je!

Nek' padaju ćuskije.

Mir remete, muče raju.

Beznadni neka se

i dalje ne nadaju,

Stasifikacija beznadja,

Stići će na kraju.



Pazite kud srljate.

U bezglavo nemojte.

Izberite, kad idete,

stranu pravu.

Mislite na ćuskije...

prije nego krenete.

Umjesto kišobrana,

šljemove na glavu.

borky

Bit će moja

Prokleto sporo, samoća se vuče.
Besmislom truje, nemirom obara.
Od pogleda tudjih, zavjese navlačim.
U predvorju sna, duša se otvara.
Svečeno, od snova odjelo oblačim.

Vrata zaključana, prozor visoko.
Sivilo sobe, sve bezlično tužno.
Samoćom odbija krevet hladan.
Oko mene sve je dosadno, ružno.
Snova sam željan, ljubavi gladan.

Mjesečina, krasna, silueta žene.
Miris kose plave, žar njenoga daha.
Misli se otimaju, ljepotom zaslijepljene.
Zbilju pobrišu, mašti daju maha.
Nose me u predjele neslućene.

Haljina tanka na vjetru leprša.
Obline njene, grudi, bijelo bedro.
Mjesec se u obližnjem plićaku kupa.
Noć mi se urotnički smije, vedro.
K sebi je privlačim, i sve to skupa.

Plovimo snovima, zagrljeni čvrsto.
Milinom me nudi, požudom opija.
Usne na usnama, strasno pripijene.
Ruka se oko struka njenoga ovija.
U naručju mome, tjelo strane žene.

Uzbudjenje titra...prolaz u snove.
Pomamnosti njene dah me umiva.
Uzdahe joj kradem, vrele kapi znoja.
U njenom tjelu moje gori, uživa.
Sve nešto sanjam,da će biti moja.
borky

Vladimiri

Volim te, u široko, u doboko, te volim.
Svakako, nekako, sve više, sve bolje.
Volim te, na usko, plitko, na visoko.
Još više te volim, neg' livanjsko polje.

Volim te u plavo, u žuto te volim.
Uz obilje strasti, požude i volje.
U oblačno, mračno, i u sve te trice.
Još više te volim, neg' livanjsko polje.

Volim te u lugu, u zelenom gaju.
Na Dinari gordoj, tamo negdje dolje.
Sve ti meni jesi, što ja tebi nisam.
Još više te volim,neg' livanjsko polje.
borky.

Kotrljajuće kamenje

Rasturaju sjećanja, krenu...stanu.
Zakače negdje za grm, za granu.
Za ljeto neko, parade...znamenje.
Za Gimme Shelter, Kotrljajuće kamenje.

Zastanu, ukipe se, stoje, pa neće.
Vijetnam...napalm, Tvrdjave leteće.
Pogled u nazad, na čelu znoj.
Šezdeset i osma, kopanje po njoj.

Marshall Tito...crnih vrana jato .
Oblaci prijeteći, kaljuža, blato.
Limuzine sjajne, vlakovi plavi.
Srednjovjekovni u glavi, mrak pravi.

Ne skretanje s puta, ljubičica bijela.
Silovanje duša, razuma i tijela.
Izmišljotine bljutave, ljudi od pera.
Parada ljigavih hohštaplera.

Gimme Shelter, Jagger, gramofon stari.
Pobuna mladosti, i sve te stvari.
Kao dokaz podastirem sjećanja svoja.
Da uvijek sam gazio, izvan stroja.
borky

Jedan odlazak

Uzbudjeno mi srce lupa...
udara
Pogled se polako muti...
nestajem.
Dok misli rastuženo teku...
lutaju.
Još uvijek te volim...
i ne prestajem.

Misli se nameću, plove
Beskrajno.
Sjećanja bolna se odnekud
Redaju.
Ja ih opominjem, preklinjem
ustrajno
Da čvrsto stanu...
da se ne predaju.

I dalje se borim, padam ...
ustajem
Sve pustim sjećanja,
dušom da vladaju.
Potom ih molim...
ponovno preklinjem.
Susretu novom,
neka se nadaju.

Al’ nema susreta,
zauvijek si nestala.
Bez da si “zbogom”
rekla i krenula.
I dok sam tužno
za tobom gledao.
Otišla si!
A, nisi me ni spomenula.
borky

Pokoj mi vječni


Izgleda mi da prošlo je.
I ne samo da je tako.
Kroz prste mi procurilo
Okrenuto naopako.

Vrijeme ovo što nestaje.

Gore negdje odredjeno.
Izmiče u misli zadnje.
Poraženo, pogaženo.

Dok u raku mene sprema.
Udaraju zvona tužna...
I povorka u crnini.
Ptičurina neka ružna.

Zasjela je, pa se ne da.
K'o odvratnost, bože prosti!
I sve kriješti istom tako.
K'o da čeka da se gosti.

I dok moćna krila širi.
Navika je nosi njena.
Lijes se gubi u dubinu.
I ostaje bez svog plijena.

Pa napravi dva-tri kruga.
te, napušta polja blatna.
i ostavlja kamen bijeli.
a, na njemu slova zlatna.

A, tu stoji...Ovdje leži.
i nemirnu dušu krije.
Nek počiva, nek miruje,
za života nikad nije.
borky

Grobna tišina

Pored groblja
Prolazim.
Šešir skidam.
Pozdravljam.
Tišini se čudim…
upitam za zdravlje.
Zašto samo tako
indiferentno leže?
a, ne bi opalili,
neko bijesno slavlje.

Eto su na okupu,
Vremena na pretek.
Životnog i mrtvačkog,
iskustva imaju.
A, svi se pošutili,
ko mumije kakve.
Zašto ne bi udarili,
neku bijesnu graju.

Da mrtvi su…
stide li se?
dosta im je svega.
Leže i razgledaju,
cvijeće kako vene.
Ili su se umirili,
strpljivo, mrtvački,
leže tako dokono.
i čekaju mene.
borky

Kriva Gospodja.


Krivi ste,
Gospodjo draga!
krivi ste, priznajte…
ja sam Vaš sud!
Očiti sam dokaz,
nećutnosti vaše,
radi Vas sam Gospodjo...
rasijan i lud.

Krivi ste,
Gospodjo draga,
da Vas ljubav moja nije takla.
Igrali ste se s menom
i zato ste krivi..
Vrata ste mi raja naslutit dali,
A u stvari me doveli,
do samoga pakla.

Priznajte Gospodjo!
Budite žensko!
Junački priznajte,
pa, kud pukne, nek puca.
Znate Vi dobro,
Gospodjo draga...
da srce ovo
samo za Vas kuca.

Krivi ste, da sam
promijenio misli,
da mjenjam navike,
i da gubim san.
Ma, idite Vi Gospodjo,
fino svojim putem...
a, za svoj dezastar,
kriv sam ja sam.
borky

Idiot

Cigarete, desno po strani.
Pepeljara na kraju stola.
„Idiota“... čitam, slabo me ide.
Otužilo u meni, sve do bola.

Svjeća tinja...Bob Marley,
„No Women, no cry“ pjeva.
Lav Nikolajevič Miškin, putuje.
Obično sve! neobično mi se zijeva.

U stranu Dostojevskog guram.
Ah' bože! gdje si, kada te nema?.
Duboko uzdišem, horoskop tražim.
Da vidim šta se ribama sprema.

Gradele spremne, ribe bez glave.
Ostavljam horoskop, čitati neću.
I vi bi sigurno iracionalni bili.
Na tihom žaru, da vas okreću.

Cigaretama se vraćam...palim.
Sada su na lijevoj strani.
Miškin je u Petersburg doputovao.
A, meni bezvezno prolaze dani.
borky

In the Ghetto

Popušta razum.
Gubim podlogu.
Misli u bunilu.
Duša u vrtlogu.

Srce u petama,
mrtva zona.
Elvis na radiju.
I krik demona.

Pobune pokušaj,
Snage nestaje,
Razum se buniti,
polako prestaje.

U tamu grakćem,
pamet gubim.
Na grani goloj.
Gavrana ljubim.

Pomutnja, ludilo.
Rakija, cigarete,
Prvomajske proslave.
Titove štafete.

Parada sjećanja.
Fućkam na sve to.
Šezdeset osma
Negdje u ljeto.

Ruku uzdižem,
Kao da pozdravljam.
Nečujno, nemoćno.
In the Ghetto, ponavljam.
borky

Svojoj najdražoj

Ukotvljen u luci staroj,
zavezan za život ovi...
Prihvatit ću poziv svaki
samo nek se dalje plovi.

Neka vesla moja stara,
novom snagom zaveslaju.
Nazad mene nek odnesu,
Dolje prema zavičaju.

To dolje se čežnja zove,
u čežnji je muka ljuta.
Odsanjana u noćima
dugim, po milijun puta.

Opjevana, obljubljena,
Uzdignuta do besmrti
U srce mi zapretena,
Hrvatska se moja vrti.
borky

Bunilo

Ivicom bunila, sve dalje odmičem.
Izgubljenost osjećaja se probudila.
Nespokojno se nemiru predajem.
Bespuću dodajem nijansu ludila.

I evo molim! ruke uzdignute.
Duhove zle, da ne ruše, preklinjem.
Krik se umjesto vapaja odlomi.
Sve više nemoćno, misli proklinjem.

I sve se prepuštam, neka vode.
Nada ih upravlja prema tebi.
Proniče bojazan, da će me i tako.
Odvesti tamo, kuda ja i ne bi.

Ivicom i dalje bunila putujem.
Nemirni osjećaj, crnilo jasno.
Kuda me vode nemoćno pratim.
Neka me nose, za sve je kasno.
borky

Švračija smrt

Dan nehajan, natmuren, nazebao, siv.
Švraka se o telegrafski objesila stup.
Švrakopisom našvrljano pismo oproštajno,
Ne zamjerite!, više ne mogu, život je užasno glup.

Grakću gavrani, munje nebom paraju.
U pogrebnoj koloni, jato čavki šuti.
Lešinari nad raskvašenim putem kruže.
U mrtvačka kola, vrapci upregnuti.

Glazba limena, vijenci, fanfare.
Srca se ptičija cijepaju na pola.
Rastuženo udaraju crkvena zvona.
Na kljunovima snuždenim odraz bola.

Cvrkut u tiho, jecaji, pometnja.
Strvinari vrebaju žalosni skup.
Udari zvona kao da ponavljaju.
Ne zamjerite! više ne mogu, život je užasno glup.
borky

duplirala ti se švračija smrt.. ali nema veze, dobra je.

Možda su 2 švrake u pitanju?

a možda je švraka sa dva života? markane, markane, ne trolaj...

evo,sad se sjetih...zadnja životinja koju sam ubio iz zračne puške je bila mlada švraka...dok sam bio u osnovnoj školi,davno...i sad mi je žao zbog toga.

Većini ljudi prva asocijacija na riječ rat nema veze sa pticama,a meni prvo padne na um slavuj,duga je priča zašto...

Putuj

Znam da putuješ,
Putuj!
Da ideš znam.
Idi!
Da je kraj…
da me ostavljaš.
Pa neka!
Odlazi! Putuj! Idi!
Nemoj da te
negdje netko čeka.

Spremna si... Znam!
trenutak vrebaš,
oči si oborila...
igraš na sjetno.
Ne vrebaj!
Pogledaj otvoreno,
Reci da ideš...
pokupi stvari,
Idi!...neka ti je sretno.

Idi!...ma, pusti,
molim te!...
Ne glumi nekakve
obzire...
Nek ljubav umre
medju nama...
junački... onako,
kako se umire.
borky

Zahvaljujem na odličnoj temi.

Divim se ljudima koji pišu pjesme i imaju živaca za metafore i igre riječi.
Volim čitati pjesme, mada ih ne volim pisati.

Intimno rublje

O konopac rublje vješam.
Do ispod tabana, se objesile vjedje. 
I nju bi objesio, bih! al' je nema.
Sve češće odlazi, dolazi sve rjedje.

Ni sunca nema, kiša će!
Svejedno ga vješam, 
Nek kisne! ko ga šljivi!
Sve je i tako otišlo k vragu.
I sebe da objesim? meni se ne živi.

Konopac tanak, svileni gajten nemam.
Redam intimno rublje, u boji.
Iz zlobe, poneku objesim pticu.
Da uludo tu pored mene ne stoji. 

Donje rublje vješam, misli daleko.
Nit' pazim na oblik, niti na boju.
Umjesto sebe medju tangice njene. 
Iz mladosti, viješam sliku svoju.

I crnu sam dodao vranu ..
Vjetar je njiše, što kišu sprema.
Vješam i dušu svoju pored nje.
Kojeg će mi vraga? kad nje mi nema.
borky

Vrijeme je za duvan

Sat kuca, nadobudno, ustrajano. 
Za muku mu nije, nit' šta od tog ima.
I tika, i taka, jeseni, kiše, proljeća, zime.
Ravnomjerno vrijeme odmjerava svima.

Umjerenost svakom prihvatljiva nije. 
Niti nam je svima do istoga stalo.
Umjereni su umjereni i to im je dosta.
Neumjerenima je sasvim, i svega premalo. 

Oni bi od svega grabežljivo zgrabili.
Od volje i nevolje, samo nek' se kreće.
Ništa ih, baš ništa, zadovoljiti ne može.
Premalo je njima, sreće, i nesreće.

Daj, sjedite ljudi...odahnite malo.
Vrijeme vas i tako, svakim danom krade.
Prekrižite noge, zapalite duvan.
Pustite vi vrijeme, ono svoje znade. 
borky