Prije no što prijeđem na rasčlanu njekih pogrješnih ideja, te jezičnih značajki, a kasnije i politike, navest ću nekoliko tvrdnji o Zagrebačkoj školi i njezinim odlikama:

* Zagrebačka škola bijaša naravnim nasljednikom Iliraca iz 1830-ih, 1840-ih,... jer su njezini protagonisti- Šulek i Vber- bili Ilirci u mladosti

* Hrvatima neskloni povjesničari, napose srpski, skloni su tvrdnjama kako je u Hrvatskoj u to doba- sredina i druga polovica 19. st. vladala jezična anarhija i sukob raznigh filoloških škola. Netočno. Glavna je i dominirajuća bila Zagrebačka škola, dok su, uvjetno rečeno, postojale još svije škole- Riječka i Zadarska. Riječka je bila identična Franu Kurelcu i njegovim pristašama, a Zadarska, oko Ante Kuzmanića, zalagala se za štokavsku ikavicu kao opći jezik Hrvata. Riječka je bila pak arhaična po oblicima, pa je zapravo više bila nalik spoju crkvenoslavenskoga i štokavsko-čakavskoga amalgama. na tidiomima tih škola nije objavljeno, osim njekih radova Kurelca, ništa značajno. Uz to, pojedinci kao Ante Starčević pisahu svojim privatnim jezikom, a bilo je još nekih. Nu- to je zanemariva pojava. Zaključno se može reći da je od 1860-ih do 1900-ih, pa u do 1. svj. rata u nekim osobnim publikacijama, vladao jezični tip Zagrebačke škole.

* tim su tipom napisana remek djela koja su uobličili hrvatski jezik i učinili ga višefunkcionalnim: romani Augusta Šenoe spram kojih sva proza prošlosti izglda blijedo (Šenoa je napisao preko 20 većih svezaka) i razvio bujan stil, skladnju i rječnik; romani Ante Kovačića, poezija Vidrićeva, romani Eugena Kumičića, Milutina Cihlara Nehajeva, proza Frana Mažuranića, rana poezija Kranjčevića; povijesna djela Franje Račkoga, Tade Smičiklasa, Bare Poparića, Vjekoslava Klaića i drugih koji su zasnovali hrvatsku povjesnicu; publicistika Šuleka, Eugena Kvaternika; rječnici Bogoslava Šuleka u kojima je skovao ili skupio obilje riječi, te stvorio modernu hrvatsku civilizacijsku terminologiju na više polja- vojnom, pravnom, znanstvenom (kemija, matematika, botanika,..)- n.pr. glavni Karadžićev rječnik ima kojih 52.000 riječi, a od toga dosta imena mjesta, te riječi iz narod akoje s eviše i ne koriste- Šulekovi rječnici imaju preko 300.000 riječi, i to isključivo stručnih i strukovnih- dio se ne rabi, nu to je posljedak i jezične politike, a i inercije hrvatske stručne javnosti (dio je riječi i slabije napravljen).

Sve u svemu, moderni hrvatski, bogat i izražajan na svim poljima, stvoren je u kovnici Zagrebačke škole.

Kad smo već kod slova đ/dž bi se moglo vratiti na staro gj, ili se lj i nj pretvoriti u ł i ň.
Na taj način bi imali č,ž,š,ň,đ i ł ili č,ž,š, nj, gj i lj
Eventualno uvesti i ř za samoglasno r.
Ď/d' za đ bi ipak bilo previše

Razlike u tekstovima koje sam naveo, u odnosu na suvremeni jezik- osim stilema- najvidnije su u dvjema stvarima: pravopis i množinski padeži.

Glede pravopisa, onaj Zagrebačke škole pretežno je morfonemski ili tvorbeni- oni su ga zvali korijenskim ili etimologijskim- tj. u njemu nema pretvaranja upisa kao kod izgovornog ili "fonetskog"- moderni je natziv fonološki ili fonemski.

Po etimološkom pravopisu Zagrebačke škole pisalo se: mužki, težko, izpitati, razkopati, bezzvučan, podpis, predhodnik, razszaviti, izčupati, odkad, stanbeni, obranbeni, koristno, izvrstno, srbski, Zagrebčani, ..
Dakle, morfonemski pravopis ne mijenja upis slova kof glasovnih promjena u trima slučajevima:

* ne piše se jednačenje po zvučnosti: izčupati, težko, podpis,..
* ne piše se jednačenje po mjestu tvorbe: prehranbeni, stanbeni,..
* nema ispadanja slova, najčešće t: koristno, mjestni, izrastlina, ...

Pisanje kao obći ili sl. nije morfonemsko, nego tradicijsko.

Sve to nema veze s granom lingvistike etimologijom, nego je Zagrebačkoj školi bil ostalo da se očuva smislenost teksta. Naime, srpski je bizarno ako se ima u vidu da je riječ iz koje se izvodi Srb-in, ija,.... Stoga je ta škola pisala srbski; isto, od stan, prepoznatljivo je stanbeni, jer se u pisanju "stambeni" gubi semantički morfem ili značenjska jedinica.

Novi primjer ludila srbijanskih jezikoslovaca - normalni razvoj hrvatskog jezika proglašen je ugrozom i napadom na srpski jezik:



Ostatak na: http://www.politika.rs/rubrike/Tema-nedelje/Kako-ne_cuvamo-srpski-jezik/Neizdrzivo-nasilje-nad-jezickom-kulturom.lt.html
Objavljeno: 09. prosinca 2012.

Tipična srpska mitomanska glupost, iz ustiju Milanovića, autora jedne povijesti srpskoga jezika u
kojoj je pokušao i nezgrapno prisvojiti dio hrvatske književnosti i pismenosti. Ne zavrjeđuje spomena.

Postoje vrlo poremećeni ljudi koji slijede one iste političke bedastoće koje su u Kraljevini SHS proglasile službenim s-h-s jezik (srpsko, hrvatsko, slovenski).

Realnost su nacionalni jezici bez obzira na njihovu međusobnu spodobnost (spodoban=sličan).

Službeni jezici:

Srpski
http://www.rts.rs/page/tv/sr/story/20/R ... evnik.html

Hrvatski
http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_t ... d7f45f87cb

Slovenski
http://tvslo.si/predvajaj/utrip/ava2.15 ... 52623872;;

Mene više brine nedosljedna uporaba hrvatskih riječi poput:
zdenac (ne turcizam bunar), mlaka (ne bara, Bara je hrvatsko žensko ime), pleća (umjesto leđa), kraljević i kraljevna (a ne princ i princeza niti sultan i sultanija), spodoban (umjesto sličan), arkiv (umjesto arhiv), pismohrana (ne arhiva), Arkanđel (ne Arhanđel), osobito (ne naročito), mjerodavan (ne nadležan), doista (umjesto zaista), ne/ovisnost (ne ne/zavisnost), dopustiti (ne dozvoliti), nadnevak (umjesto datum), raskružje (umjesto rotor ili kružni tok), dopusnica (umjesto dozvola), jednostavno (ne naprosto), lisnica (umjesto novčanik), zbivanje, zbilo (ne dešavanje, desilo), djelotvorno (umjesto efikasno), glumiti (ne igrati), mrsko (umjesto ružno), naputak (ne uputstvo), jamstvo, jamčiti, jamačno (ne garancija, garantirati, garant), postaja (ne stanica), izravno, izravan (ne direktno, direktan), glasovati (ne glasati, glasaju se živa bića), stolac (ne stolica, stolica je nužda), zemljovid (ne karta), sljev (ne sliv), zajutrak (ne doručak), objed (ne ručak), nitko,netko,svatko (ne niko, Niko je hrvatsko muško ime, neko, svako), rubac i rupčić (ne ne marama i maramica), rubaća (umjesto košulja), svakaj (umjesto svašta,ne zaboravimo nomiativ hrvatskoga jezika "tko, što" (ne srpskog "ko šta"), bičve, bičva (umjesto turcizma čarape, čarapa)...

Ovo je mješavina. Iako bih se složio za većinu, nisam siguran za ark- (arkiv itd.). To jest bilo u 19. st., nu to ne znači da baš tako mora bit. N.pr. Maretić je u Gramatici iz 1899. predlagao Kaukaz i niz drugih rješidba koje nisu ušle.
Za čarape mi smo više rabili jekavske bječve, a p osjećanju, mislim da slijev (možda griješim, jer je jat dosta nesiguran). Za "svakaj"- čujem prvi put, jer je u kajkavštini "vse", a ne "sve", pa bi istovrjednica "svašta" bilo "kaj god".

Da ne pilimo, hrvatski je sad dobro normiran osim njekih pravopisnih i rječničkih dvojbi. Nu, valja razlikovati funkcionalne stilove, a i koroziju vremena- malen broj ljudi rabi, sad, razvijeno naše rodbinsko nazivlje (svi su "šogori"), ali to je i zbog tog jer nam to i ne treba. Nestale su zadruge kad su bili nužni svi ti pojmovi za rodbinske odnose. Osim šake turcizama koje bismo trebali konačno izbaciti za posteljinu i sl., jedino "naprosto" para uši- a to je bila Brozovićeva omiljena riječ koje se nikako nije mogao riješiti.
Glavno su nam problem ne više srbizmi i turcizmi, nego anglizmi i opći nemar u jezičnoj politici. A za to trebamo imati nacionalnu politiku na državnoj razini, jer inače od lijepih prijedloga nema ništo.

Sljedeća, od jezikoslova često naglašavana razlika među jezikom zagrebačke škole i novoštokavštinom bijahu padeži u množini (dativ, lokativ i i nstrumental, ili hrvatski- datnik, mjestnik i orudnik). U novoštokavštini-koju imamo zabilježeno i prije, bar djelomično, i od Kašićeve gramatike iz 1604., oni su isti i tim se smanjuje razlikovnost u jeziku.

Iz gramatike Pere Budmanija (možete ga naći na hr wiki), vidimo njeke od razlika. Staroštokavski - i njeki čakavski i kajkavski- padeži su u uglatim zagradama.



I to onda ima posljedke po sinatksu u množini. Uzmimo sljedeći primjer:

Jednina

1. Ljudi se prilagođavaju promjeni -dakle, ljudi se prilagođavaju njekoj promjeni, recimo prelasku iz socijalizma u kapitalizam. Dativ.

2. Ljudi se prilagođavaju promjenom- dakle, ljudi se prilagođavaju tako da se u/s njima nješto mijenja, recimo, mijenjaju frizuru ili boju očnih leća. Instrumental.

Množina

Novoštokavski (kod nas vukovci)

Oba su ista:

Ljudi se prilagođavaju promjenama. D,L, I izjednačeni.

Zagrebačka škola:

Ljudi se prilagođavaju promjenam. Dativ, množina

Ljudi se prilagođavaju promjenami. Instrumental, množina.

Dakle- razlikuje se.

Sad konačno o vukovcima.

Dakle, oko 1870. imamao dominirajuću šklu, Zagrebačku, u kontinentalnoj Hrvatskoj (Dalmacija je bila slabo produktivna, ali to je manje važno- iznimka je Mihovil Pavlinović nješto kasnije). U BH po sličnom uzusu pišu franjevci, a i koju godinu nakon A-U okupacije 1878.

Da nije bilo vukovaca, vjerojatno bi nam oblik jezika bio, odprilike-uz njeke preinake- kakav je u Smičiklasa i Vladimira Mažuranića. To vam je pravopis Jagića iz 1864., prihvaćen sa zakašnjenjem, uz različite padeže za D,L, I u množini, te neke karakteristične hrv. izraze koje su vukovci potiskivali (bo, jurve, njekoč, jednoč, jih, nu, ..). Ne mislim da bi jezik bio doslovno isti- aorist i imperfekt su potisnuti naravnim razvojem kolokvijalnoga govora, ali bi bio više morfonemski u pravopisu i s više hrvatskih riječi, te većom porabom glagolskih pridjeva.

O svemu je odlučila politika.

Kao što je austrijska politika prekinula naravni razvoj srpskoga jezika i gurnula ga u
veliku blizinu hrvatskoga (v. http://www.scribd.com/doc/77961644/Mari ... ne-reforme , također, Nataša Bašić: V.S. Karadžić između jezikoslovlja i politike, 1991.)- tako je, htijući od štokavskih Hrvata i Srba skovati jedan narod u jeziku, a kasnije Srbe pounijatiti, nastavila s politikom ujednake pri osnutku JAZU 1864. i kasnije.

I to je dalo djelomičnoga rezultata. I neka netko kaže da urote ne postoje- ova je gurana od 1780-ih do 1900-ih, i dala je rezultata na cjelokupnom području od Sutle do Timoka.

Hrvatima je dosta tih kuka i kvaka, zato je propalo rogato e, ili lj i nj s repovima
i strjelicama. Zato je i Tomo Maretić predlagao digrame:

dx-dž
ly-lj
ny-nj
sx-š
cs, može i cx-č
ch, može i cy-ć
dy-đ
zx-ž

Za potpun sustav:

zy-ź
sy-ś

Da ne bude zabune- mi "meke" š i ž već imamo, nije to ništa specifično crnogorsko.
Iz raznih palatalizacija se dobije sljedeće:
grozdje- groźđe (pišemo grožđe, no to nije adekvatno)
listje- liśće (a ne lišće), ili radośću.

Meki uz meki, što pokazuje da nam ni to nije optimalno.

N.pr. po ne do kraja sustavnom Maretićevu prijedlogu:

Učenik Džafer ide s ćupom na glavi kroz šumu, izbjegava životinje i
među grmljem zirka na džamiju.

Ucsenik Dxafer ide s chupom na glavi kroz sxumu, izbjegava zxivotinye
i medyu grmljem zirka na dxamiju.

Nu, prije no što nastavim o temi- i to kroz dan-dva- navest ću njekoliko
primjera najboljega hrvatskoga kojeg imamo, i koji je po mom sudu najbolji
ikada napisan. Ta djela pokazuju bujnost, stilsku raslojenost, bogatstvo,
gipkost i snagu hrvatskoga jezika komu nema premca u prošlosti, a koji je
toliko snažan da mi se i neki drugi jezici, slični, u poredbi s njim čine slabije
izražajni (tu ne mogu isključiti subjektivnost).

Veći je dio u prijevodima velikih klasika, a manji u izvornim dujelima- što
je od manje važnosti, jer se radi o jeziku i njegovim izražajnim mogućnostima.



Tomislav Ladan: Riječi



Tomislav Ladan: Etymologicon



Shakespeare: Sabrana djela, engleski- prijevod Mate Maras



Rabelais: Gargantua i Pantagruel, francuski- prijevod Mate Maras



Tasso: Oslobođeni Jeruzalem, talijanski- prijevod Mirko Tomasović



Plutarh: Usporedni životopisi, grčki- prijevod Zdeslav Dukat



Augustin: O državi božjoj, latinski- prijevod Tomislav Ladan



Upanišadi, sanskrt-prijevod Mislav Ježić



Al Farabi: Knjiga o slovima, arapski- prijevod Daniel Bučan



Daniel Bučan: Kako je filozofija govorila arapski



Zdeslav Dukat: Grčka tragedija

Dakle, sad prelazim na glavno- jezičnu politiku. Ponegdje ću napisati točnu godinu, a drugdje desteljeće, po sjećanju- ako nije važno. Da se vidi kako je stvar tekla.

Razdoblje od 1790. do 1835. za Hrvate doba je naizgled stagnatno u pogledu jezika, no samo naizgled.Objavljeni su važni radovi, rječnici Stullija, Voltiggija, Katančićev prijevod "Biblije", raste poraba hrvatskog pod Francuzima, pišu se kajkavske gramatike, Šime Starčević odkriva 4-naglasni sustav...nu, u praksi se hrvatima sve jače nameće madžarski jezik, a naša inteligencija još ne zna što bi. Uz iznimku vizionara nacionalnoga ujedinjenja Maksimilijana Vrhovca i grofa Janka Draškovića, koji su utrli put Ljudevitu Gaju i ostalima.

Istodobno, od 1780-ih do 1820-ih (i dalje), rađa se slavistika, napose među Česima i Slovacima, kao dio slavenskoga buđenja, no i kao projekt austrijske vlade glede odnosa sa slavenskim svijetom s kojim su bili u dodiru, pa i koji je obitavao unutar carstva. Osnivači Dobrovsky, Kopitar, Kollar, Šafarik,...uza sve razlike u lutanjima, pokušavaju južnoslavensku književnost napisanu na štokavštini pripisati Srbima i odijeliti ju od hrvatske- dok Hrvate razbacuju među čakavcima i kajkavcima, kako koji. U tom je bio uporan Slovak Šafarik koji bijaše učiteljem na srpskoj gimnaziji u Novom Sadu. Iako je on vremenom evoluirao, nije se zbog više razloga- izgubio je razum 1840-ih- uspio do kraja odrediti prema svemu tom.

Kao projekt-jedan od- te škole nastaje moderni srpski jezik. Većina je srpske inteligencije odbacivala hrvatsku baštinu, prevodila ju na ondašnji slavenosrpski jezik (Došena, Relkovića, Gundulića,..). Jedino je Vuk Karadžić, slabije školovan, no okretan mladac, došao pod Kopitarovo okrilje-Kopitar bijaše vrlo moćan, cenzor slavenskih knjiga u Austriji, čovjek koji je imao sve napisano na slavenskim jezicimo, često i samo u rukopisu-i postao prvo instrument, a potom i sve aktivniji sudionik stvaranja srpskoga jezika na narodnoj osnovici, sve više obogaćivanog hrvatskim jezičnim značajkama. Od njih su karadžiću bila, u formativnom razdoblju, najvažnija djela Joakima Stullija, Jakova Mikalje, Ivana Belostenca (rječnici), te pjesmarica Andrije Kačića Miošića.
Tako izlazi 1818. Vukov (zapravo više Kopotarov) "Srpski rječnik"- temeljen i na srpskim djelima Save Mrkalja i Luke Milovanova, napose u reformi ćirilice i naglascima, a kasnije, 1820-ih i 1830-ih, zbirke narodnih pjesama i poslovica kojima je učvrstio i stilizirao taj jezični tip.

....

Zapravo, ne.
Sve kvake su preuzete iz češkog, jedna crta (Ć) iz poljskog, a druga (Đ) iz islandskog.
Rogato e je propalo jer su htjeli nametnuti normu, a ne da svatko izgovara po volji (Starčević je predlagao da hrvatski bude ekavski, a nek si Srbi uzmu ijekavizam, a ikavski zauzima najveću površinu).
A jednografemska riješenja za lj i nj su propala radi tradicije.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj su se ta slova pisala prvo po uzoru na mađarsku ortografiju:
ly i ny (đ kao gy/dy, dž-ova i ć-ova baš i nije bilo)
U jugozapadnoj po uzoru na talijansku ortografiju:
gli i gn (da ne ulazim u đ-ove i ostale)
Onda su franjevci u Bosni i Slavoniji, krenuli tražiti kompromis, no koji je ipak bio bliži sjeverozapadnom rješenju.
Iliri su mislili da bi se lj i nj, trebali pisati s crticom kao ovom na í, međutim kako u hrvatskom kombinacija L+J ili N+J, odnosno su jako rijetke, onda je ostalo lj i nj, odnosno franjevačko riješenje.

Cs ti je iz mađarskog. Reforme Tome Maretić su dobrim djelom potaknute mađarskom ortografijom, uz napomenu da je X u južnoj Hrvatskoj nekad označavalo Ž.
Meka slova ź i ś su u hrvatskom potpuno nepotrebna. Realno su nepotrebna i ć i dž (koje je tvrdo, ali je svejedno parnjak viška).
Postoji razlika između fona i fonema. Ne izgovara se ni n uvijek isto, pa nije 4 slova.
Č i ć, Dž i đ baš nemaju preveliko razlikovno značenje da bi opstali kao odvojeni fonemi.
Spavačica i spavaćica? Za drugu riječ će u govornom jeziku biti upotrebljena piđama.
Džak i đak? Ruksak i učenik.
Itd.
A Džafere i džamije slobodno možeš zaboraviti. Nisu oni Hrvati već kojih 67 godina.

Poanta promjene/a je pojednostavljivanje standarda, približavanja govornom jeziku.
Većina Hrvata u izgovoru ne raspoznaje razliku između Č i Ć, DŽ i Đ, odnosno izgovara ih nekom srednjom vrijednošću.
U primorju se javlja i izgovor T'/TJ za Ć, no on nije odlika standarda.
Čisto fonološki gledano, razlika je toliko mala da bi se mogla riješiti bez nekih većih zahvata.
Izbace se 2 slova (Ć i DŽ) i to je to.
Ije se pojednostavi na je.

Rješenja za nj, lj i slogotvorno r su s druge strane već lagano strana i mala je šansa da će proći.
S time da se treba uzeti u obzir događanja u drugim jezicima. Npr. španjolski i mađarski (Ll i Ly u ortografijama) su izgubili izgovor lj. U španjolskom se ll izjednačilo s y, a u mađarskom ly s y. Što je slično dalmatinskom j. Dakle jubav
Ideja koja bi bila; da se ovi digrafi svedu na jedan ortografski simbol je djelomično potaknuta i zbivanjima u EU.
Npr. španjolski više nema slova Rr, Ll i Ch.
Već se ona u riječnicima nalaze između Ro i Rš, Lk i Lm, Cg i Ci.
Dakle, krenulo se sa ugledavanjem na francuski, a svi znamo kakva gužva onda može nastati.
Rogato r, se prije označavalo s è u sjeverozapadnoj RH, a s a (s nekim palcem gore, ne znam točno s čim ), međutim je potisnuto.
Riječ je zapravo o schwa, a njegovo pisanje je problematično u većini europskih jezika (jer latinica ima samo 5 simbola za samoglasnike).
A i izgovor kao rr je isto drugačije riješen u zemljama koje imaju taj glas. U portugalskom i španjolskom je rr samo među samoglasnicima, a r na početku riječi.

Uglavnom čak bi i prošlo ň ili ń za nj, s time da bi ovo s kvačicom bilo prihvatljivije i više u duhu jezika ako izbacujemo ć.
Dž je isto iz češkog, a s obzirom da se javlja samo u stranim riječima (turcizmima, anglicizmima...) i jednačenjem po zvučnosti (jednadžba) lagano se zamjeni s đ.
Ł ł je problem, izgleda previše poljski, Ľ ľ nije dobro, jer ' ima značenje (manjak samoglasnika u hr). Rješenje bi bilo i y, ali nekako sumnjam da bi se ljudima svidjelo.
Yubav
Trebao bi referendum o tome

Za schwa, slogotvorno r isto dat par pametnih prijedloga i to je to. Samo svako od njih vuče neku crticu, točkicu ili štogod već.
Pazi, kad su se maltežani micali od talijana su stavili točkicu na c, da označe č; ċ, a onda su izbacili c, odnosno zamjenili ga za k. Tako da sad imaju samo ċ
Sve se može, samo malo treba uključiti mozak.

Ovo je mješavina točnih podataka, netočnih, te osobnih stajališta
koja su upravo to.

1. Gaj nije reformirao slovopis po uzoru na Čehe, to je popularni mit. On je to učinio ugledajući se na Rittera Vitezovića, s tildom (~) umjesto kvačica. O tom je dobro napisano u Moguševoj knjizi "Povijest hrvatskoga književnoga jezika", 2009., str. 155-159. Tildu je zamijenio kvačicama jedino zbog
tehničke praktičnosti (otud i daljnje promjene do konačnoga usustavljenja).
Ukratko- njemu češki slovopis nije služio kao poticaj ni uzor. Uostalom, imamo mnoštvo dokumenata
u kojima se vidi Gajevo pozivanje na Rittera Vitezovića i na tu tradiciju. Za rogato e je imao
predhodnika u Belostencu, koji je jat u latinici pisao kao e, s točkom iznad slova.

2. Protiv njegove reforme vladao je dosta jak odpor kod ljudi naviklih
na staru, dobro uređenu slavonsku grafiju budimskih franjevaca
(kojom je, n.pr. tiskan Stullijev rječnik). To se vidi i iz izrugivanja
Šime Starčevića i ostalih, a i iz prepiske Vuka Karadžića. Šime Starčević
pitoreskno piše (PSHK: Hrvatski narodni preporod, 1, MH, 1965., str.133-153)
o "osamarenim slovima", koja "viču od bola" i "teško stenju pod samarom"
i jer su "probodena šiljcima" (dalje u "Polemike u hrv. književnosti, knjiga 1.).
Jednostavno, Gajev ustupak je bio u tom što se vratio na lj i nj, a ĕ je samo ispalo
zbog nezadovoljstva većine, te su ostala samo ova poznata (č, ž,..), dok je
i đ, kojeg je Broz uveo po uzoru na JAZUovu grafiju, ušlo u širu porabu tek nakon 2. svjetskog rata- knjige "Binozine" popularne knjižnice u kojoj su tiskani prijevodni romani, i 1920-ih i 1930-ih
još pišu za đ- dj.

3. Maretić nije imap veze s Mađarima (osim kao mađaron, što je politička priča), nego
je negdje 1880-ih ili 1890-ih, kad je stvar već bila riješena, nezadovoljan
oblikom slova i držeći ih ružnim, kritizirajući Daničića, prdlagao uvdbu ly za lj, ny, za nj itd.
Vidjeti Akademijin rječnik, zadnji svezak: T. Maretić: Crtice o rječniku naše akademije, 1916. str 37.
Tu se vidi i Maretićeva dalekovidnost, jer tako računala ne bi imala problema s
abecednim razvrstavanjem, jer se često zbiva da se pojmovi počinjući s /nj/ stave
ispred onih s n+u i sl. U slučaju /ny/ to bi bilo nemogiće. Također, stvar bi bila
praktična za računalno pisanje na tipkovnicama jer s ebaš ništa ne bi trebalo podešavati. A i suvisla
je, jer maretićev prijedlog, doduše implicite, predviđa u "tvrđoj" verziji
dosljedan sustav: tvrdi se pišu s x, a meki s y-
š-sx
ś-sy
dž-dx
đ-dy
č-cx
ć-cy

4. O Škariću sve najgore. Taj čovjek čininse nije bio svjetsan da je hrvatski stabilan jezik
pa nisu mogući njeki radiklani zahvati; njegova su ispitivanja površna i
s malim brojem ispitanika, a usto i selektivna- birao je većinu ispitanika iz krajeva u kojima
doista ljudi slabije razlikuju či i ć. I čak u tim slučajevima , došao je do toga
da svega 1/3 s tim ima problema. Samo pak razmišljanje o reduciranju
radi pojednostavljenja potpuni je promašaj- zašt one izbaciti i padeže, kad je posve jasno
da se ne gubi ništa na značenju kad se kaže (ili napiše): Marko ide kroz šuma.
Čemu padeži ? Čemu "višak" slova ? Čemu složenija gramatika ?

To su besmislice koje mogu pasti na pamet jedino ljudima koji ne osjećaju
dubinu tradicije, pa ih ne veže nekoliko stotina godina. Takvih "mudraca" je bilo
i među Englezima (Shaw), no ovi su ih ipak odbacili, jer jezik se stabiliziran
u klasicima ne mijenja, pa iako je često nesuvisao glede izgovora (blood, door, cool).

1. Ok, manjak literature i primjerak konvergentne evolucije. Svejedno, slova Č, Š, Ž i Dž imamo kao u češkom.
2. Sve ok, ali kako su bili riješeni starom grafijom Č,Ž,Š,Ć,Dž? Da li je ta grafija vrijedila i na jugu RH (dalmaciji?)
3. Ponovit ću ti još jednom: Ly i Ny se na taj način pišu u mađarskoj ortografiji. Hrvatska je tada bila u zajednici s ugarskom, a postojala je i ranija (kajkavska) tradicija pisanja slova na taj način. Daljnje proširivanje mađarskog sustava je isključivo maretićevo djelo (npr. u mađarskom se Ć piše Ty, a ne Cy).
4. Meni su neki od škarićevih prijedloga sasvim ok. Čovjek je prvi proveo neka ispitivanja (iako na premalom uzorku) i došao je do svojih zaključaka. Daljnje reduciranje nema smisla iz čisto praktičnog razloga. Čovjek je želio približiti pisani govornom jeziku.
5. Čuj, islanđani su izbacili neka slova. Bio je čak i referendumom o tome
Recimo dž. Hrvatskom zbiiiiiilja ne treba to slovo. Jednadžba postane jednačba (dakle jednačenje po zvučnosti je pase), a džungla đungla. Ili i jedno i drugo pišeš s đ.
Č i ć, malo češće, mogući problemi radi kombinacije s prezimenima, no u konačnici ista stvar.
Ije i je isto. Zastarjela oznaka za dužinu diftonga, koja se u hrvatskom manje-više jednako izgovara.
Mogu čak i fonski biti različiti, međutim fonetski su skoro identični (osim u par arhaizama).
Dakle, prva tri su redukcije, odnosno približavanje govornom jeziku.
Lj, nj i schwa/samoglasno r su već malo kompleksnija pitanja. U svakom slučaju bi bilo lijepo kad bi digrafa bilo što manje, a za svaki fonem postojao jedan grafem.
Y, ň i è/ř fino stabiliziraju sustav. Izbaciti 3 digrafa, umjesto jednog s kvačicom (dž) dodati drugog s kvačicom (ň) i umjesto jednog s crticom (ć) dodati drugog s crticom (è ili ř, a možda i ŕ).
Nije problem popraviti sustav. Naravno, ovo zadnje je osobno mišljenje.
Kako bi ti sredio probleme posebnih hrvatskih slova?
Bez ś i ź molim
To su fonovi, no ne i fonemi (nemaju razlikovnu ulogu).
Kod Albanaca je q=ć, ç=č, sh=š, l=lj (s time da imaju i ll i lj), xh=dž, zh=ž itd. s time da hrvatska ortografija ima malo ružu povijest od albanske. http://en.wikipedia.org/wiki/Albanian_orthography
Kod Mađara je jotacija riješena s y; ty=ć, gy=đ, ly=lj (ovo se sad izgovara kao j, no nema veze) , ny=nj
s=š, pa je zs=ž, sz=s, dzs=dž, imaju i zvučno c (dz), čak i kajkavsko e (kao ë) se mjestimično pojavljuje iako nije službeno dio abecede
http://en.wikipedia.org/wiki/Hungarian_alphabet
No opet, i jedan i drugi primjer nema veze sa slavenskim jezicima, koji su nam bliski.

Ovo kratko jer sam odlutao od teme.
Ne trebamo na grafijskoj razini ništa mijenjati. Ako bih mijenjao, rekoh da bih dodao
kao u CG, plus dz kao u Budmanija, da imamo potpunu simetriju.
Jednačenje bih izbacio (jednačba, svjedočba,..) ali dž ostavio jer nam je to
u tradiciji, a i imamo vrlo jasno upisano u njekim riječima kao srdžba- drugačije zapisano
od đ kod Zlatarića ili Relkovića.

Dakle, na toj razini bih uveo tri grafema- za što nema zainteresiranih- a što
je u području zbilje, usustavio hrvatsku digramsku latinicu za računala, nešto
kao brzopis za potrebe pisanja na stranim tipkovnicama. Slogovno r je pseudoproblem, oko
tog ne treba uopće razbijati glavu.

Nikakvih izbacivanja slova, a kamoli daljnjega sedlanja, probadanja, repića i ostalih
nakaznosti o kojima je Maretić s pravom rekao: ..ne ću da diram....jer hrvatska latinica
već od prije ima četiri slova s dijakritičkim znakovima: č,ć, š, ž, koja (neka kaže, tko šta hoće) lijepa nijesu, osobito kad su majuskule Č i t.d., a s dodanim Daničićevim slovima taj se broj povećao. Poznato je, kakav je negda protivnik u latinici dijakritičkih znakova bio Kopitar, jamačno zato, što te kvačice kvare lijepu onu harmoniju latinskih slova, koja ne poznaje nikakvih kvačica ni na slovima
ni pod njima.

Ili- ti su repići, bodeži, kuke i kvake ružni, no što je, tu je. Budući da ide, ne dirati.

Pohvalio bih znanstvenost u obrazloženjima g. Hroboatos_a, doista lijepo!

Ne bi li bilo korisno spomenuti i nezaobilazni hrvatski glas "ie" (u pisanom obliku "ije")?

Ukusi se razlikuju, vidjet ćemo kako će na kraju biti

Također pohvala i za g.Ceha!

Dijalektologija hrvatskoga jezika

Hvala

Karta je zastarjela (radi rata).
Većina novoštokavskog ikavskog (ružičasto) u RS ne postoji.
S druge strane područja istočne Like i dalmatinske Zagore su vjerojatno poružičastila
Starošćavska Istočnobosanska ijekavica se dobrim djelom promijenila, tu više nema šćakavizama većim dijelom. Više se približava novoštokavskoj ijekavici obogaćenoj turcizmima.

Čakavci su manje više izumrli na priobalnim djelovima dalmacije, a i priobalni djelovi Istre su vjerojatno štokavizirani. Trenutno se čakavskim dijalektima vjerojatno priča samo oko Rijeke, u središnjoj istri, po otocima i dijelovima like i GKotara.
Slavonski dijalekt se isto dobrim dijelom povukao na sela i među pripadnike starije generacije.
Bilo bi dobro da netko provede ispitivanje dijalekata, pa da se napravi poštena karta.
U principu, to bi se trebalo raditi po popisima.
Pitat za izgovor 10ak ključnih riječi i to je to

Protiv sam mijenjanja upisa dugoga jata, iz više razloga.

Esencijalno, dva se motiva- a motivacijski zapravo jedan- navode
kao poticaj za promjenu:

* fonološki, to je bolje jer se radi o dvioglascu, kako veli Šulek
* nacionalno, to je karadžićevština, pa onda kao "žulji" jer smo uzeli od Srba

Dakle:

* i u znamenitoj, nu prilično jednostranoj Maretićevoj "Istoriji hrvatskoga pravopisa" ..1889., navodi se da su 4 naša pisca do 1835. pisala dugi jat kao -ije- (ostali kao -ie-, -je-, -iye-).
Dakle, Kopitar i Karadžić su to uzeli od nas- kao i fonemski pravopis, što se vidi
iz iole pozornijega čitanja Držića, Mikalje, Zlatarića i dr.

* točno je da upis -ije- navodi na krivi put jer ljudi misle da se radi o dva sloga.
Stoga bi cijelo djelo rastavljali kao ci-je-lo dje-lo, ergo, 3 i 2 sloga, dok
je u elkavici celo delo- ce-lo de-lo, 2 i 2.

Šulekov upis cielo djelo bi, kao, išao na normalniji rastav:
cie-lo dje-lo, dakle 2 i 2, kao što treba. Nu, ni to nije nužno. Kod Njegoša,
u izvornom izdanju "Gorskoga Vijenca" (Njegoš nema j kao katolički grafem),
on bi napisao (rabi rogato e za ćirilski jat): cielo dĕlo,a rastavio:
ci-e-lo dĕ-lo. Dakle, Njegoš kao istočnjak ima taj dvoslogovni dugi jat, iako ga piše s -ie-.

Stoga, budući da je hrvatski po podrijetlu, ne vidim zašto bi zbog Karadžića
išta mijenjali, kad je to maznuo od nas. A što je dvoglasac- pa što onda, kao
da je tragedija za hrvatski što omiljeni Brozovićev primjer, pijemo mlijeko, ne odslikava fonološki
"pravu" zbilju. Ne će jezik zbog toga propasti.

* drugo je prijedlog Škariča, i njegovo -je-, koje ima povijesnu utemeljenost, ali
je njekako seljoberski, pa makar Gundulić tako pisao. Žao mi je, finili su Mare bali.

* spoznajno i psihološki, "algebarski", kraćenje jata je suvislo u ovakvomu upisu:
ije/je znači da je podskup 23 sadržan u skupu 123. Na toj razini, posve je prihvatljivo
i prihvatljivije od ie/je ili je.

* estetski "Riječi" su daleko bolje od "Rieči" ili "Rječi", koje djeluju apsurdno.
I to nije samo stvar navike, jer sam naučen na jednadžbu, nu preferiram jednačbu,
na suci, a preferiram sudci, na potkova, a preferiram podkova,..nu, ije za dugi jat
je ljepše, vizualnije, sigurnije (da je bilo -ie-, već bi se -i- njekako izgubio u karađorđevićevskoj Jugoslaviji)- a i financijski ne zadaje glavobolje.

Što smo mi krivi kad je Vuk haračio od nas ?

Glede istočnohercegovačkog, ažuriranje- i Pavle je Ivić, na nagovor Asima Pece, odustao
od "istočnohercegovačkog". Čini da je u Hrvata mozgovna reakcija odprilike između brzine puža
i američkog ljenjivca.

http://scindeks.ceon.rs/article.aspx?qu ... 6stype%3d0

http://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf ... i%C4%87%22

str. 5/117

Osobno mišljenje sve skupa.
Riječi/Rieči/Rječi.
Zadnje je najjednostavnije (za sustav), srednje najbliže međunarodnom izričaju, a prvo hrvatski mix.

Možete li prokomentirati tradiciju uporabe pridjeva "DOLNJI" i "DONJI" u hrvatskom jeziku ?