Ako......!

Ako kreneš,
Ostavi mi...
Idi, pusti nek’ se ruše,
Snovi za te ispletni...
Ostavi mi dio duše.

Ako kreneš,
Ostavi mi...
Neka peče, neka boli,
ostavi mi dio duše,
onaj dio što te voli.

Ako kreneš
Ostavi mi...
Malo tuge...nek’ se ima,
na vlaš usne dotakni mi,
i ostavi trag na njima .

Ako odeš!?,
Ostavi mi...
Misli da te mogu pratit.
Ostavi mi obećanje,
da nikad se nećeš vratit.
borky

Ova mi je predobra.

Zanimljivo, ja sam u osnovnoj zračnom puškom ubio jednu sjenicu. I sad mi žao.

Zapravo je i nisam namjeravao ubiti, bila je prilično daleko i mislio sam sigurno ću promašiti.

Prije rata sam volio ići u lov sa tetkom i djedom,sad mi odbojno osim hodanja po prirodi...eto pjesme,kad sam bio mlađan lovac jaaa,da ne trolamo temu 100%

Žoharsko veselje
 
Na zidu žohara pratim.
Otuženih misli... utučen.
Zid je nešto u crvenožuto.
Žohar u zeleno obučen.
 
Pauk se u srebrenom pridružuje.
I on je u svečenome odijelu.
Gamadsko ih uhvatilo veselje.
Otužno ih pratim na djelu.
 
Sve veći mi pred očima bivaju.
Nestaje zida crvenožutog.
Krila rasirili, joint zapalili.
Uhvatili se rockandrolla, ljutog.
 
Ja kavu na gorko spremam.
Fućkam na postojeće stanje.
Orgijanje u crvenožuto se širi.
I muhe izvode neko svoje sranje.
 
E, ne može to tako! insekti dragi.
Uzimam četku, sve nešto k'o ljut.
Žoharsko veselje brišem...kvarim.
U kafeno bojim, zid crvenožut.
borky

Čekanje Godota

Vrijeme se niže, život prolazi.
Na Godota čekamo, on ne dolazi.
I dalje zemlja se postojano vrti.
Vrtimo se i mi, od rodjenja, do smrti.

Svi se mi nadamo, da biti će bolje.
Da bilo bi bolje, nema se volje.
Sve nam je tanje, sve lošije stanje
Nade u bolje sutra, sve je manje.

Kolona gubitnika, sve je duža.
Borba za život, sve teža, sve uža.
Osjećaj nemoći, zaklanja sve lijepo.
Oprostite! Ovo mi liči na srljanje slijepo.
.
Put nam u propast, kao da je odredjen.
Varljivim vrijednostima, život podredjen.
Dok jedni plivaju, drugi već plutaju.
Pokoljenja bez kompasa, izgubljeno lutaju.

Ni pravde nema, i sve je prevara.
Nečija sve je to podla namjera.
Većina gladuje, manjina rasipa.
Život nas nerazumom svojim zasipa.

Palimo, žarimo, trošimo planetu.
Sami smo sebi najvažniji na svijetu.
U suludosti nas ne može zaustaviti ništa.
Djeci ćemo našoj, ostaviti zgarišta.

Da biti će bolje, tješimo se, nadamo.
A sve se okreće, da padamo, stradamo.
Bezumno Velikom kapitalu se klanjamo.
Dok malene ljudske radosti sanjamo.
borky

Baklava

Mjesec k’o tepsija zaokružio.
Meni se baklava hoće.
Ulični propdavači u ruke duvaju.
Klošar posivo od hladnoće.

Prolaznici korak protegnuli, žure.
Na nebu tepsija, kao da spava,
Pijano, klošar proklinje nešto.
A, meni u glavi samo baklava.

Mjesec se izmakao, pritajio.
Protuha stara, uživa u baklavi.
Sakriven za oblak....sladi se.
A, meni samo baklava u glavi.
borky

A ja idem

Ručak je u hladnjaku, košulje ispeglane.
Na stoliću poruka…piše, Pozor!
Idem! Dosta mi!…i previše svega.
Lepu sam ti Brenu, neka znaš! izbacila kroz prozor.

Ne mogu više! shvati ako hoćeš.
Ako ne! Nemoj! Al' nema ti druge.
Dosta mi peglanja, čekanja, nadanja.
I tebe mi dosta...i Lepe Brene, i
četiri godine, godine duge, godine bola,
godine tuge.

Čekanja...mrvice sreće, pa opet čekanja.
Ne zaboravi isključiti, perilicu za sudje.
Kristal ti ide u vitrinu, a ja svojim putem.
Sve mi je s tobom, i s Brenom, postalo tudje.

Oprosti, ako znaš, što se još brinem.
Plati telefon! plati one račune druge.
I molim te shvati...ako ništa! Pokušaj!
Ne mogu više...godine bola...godine tuge.
borky

Lajanje

Opet mene, i nikad mi dosta.
Sve nešto nagoni da bi se kajao.
A zgriješio nisam skoro pa ništa.
Jedino grešno na mjesec sam lajao.

Oprosti mjeseče!
Poštovana zvijezdo sa nebesa.
Pokušaj shvatiti...trebao mi je neko.
Da iskalim ovo jada i bijesa.
A ti si i tako beskrajno daleko.

Ako je te dotuklo moje lajanje.
Skrenulo s puta, navelo ka lutanju.
Izvini mjeseče za moje neznanje.
Ni pomislio nisam, da tvoju putanju.
Odredjuje moje na tebe lajanje.

Sad mi je jasno, sad kada je kasno.
Gledam te sav si istanjen...blijed.
A sjećam se dobro, kad bio si krug.
Priznajem zvijezdo srebrena nije red.
Ne ljuti se, molim te, daj budi drug.
borky

Baba Kaja

Otišla je još davno, baba Kaja..
Na onaj svijet, odnijela očenaše.
Za dušu je svoju izmolila mjesto.
Sad sjedi gore, sa desnu ocu.
Moli ga, čančali, za spas duše naše.

Nemoj baba Kajo! molim te, nemoj!
Nama si dosadjivala, dok si živa bila.
Pusti Boga na miru, dosta mu te više .
Eto, za sebe si mjesto izčančalila.

Sve ostalo ti se uslišilo nije.
Molila si, a, nisam pametniji postao.
Lamentiranje tvoje, pomoglo nije.
Lud sam bio…takav i ostao.

Pokošena su žita, za koja si molila.
Kokoši uginule, vatre se pogasile.
Nestalo je potoka ispod sela našeg.
Ni molitve tvoje, nisu ga spasile.

Daj baba, molim te!, usliši ti mene.
Odmori!...uživaj, život nebeski fin.
Ne sekiraj Boga…k’o Boga te molim!.
Napokon te očenaše svoje, objesi o klin.
borky

Smrt u osamdesetim

Trebao sam otići u osamdesetim!
Bile su žive, vesele.
Pravo vrijeme za umiranje.
Nije mi se dalo,
sve sam nešto čekao,
dočekao devedesete,
i veliko sranje.

Umrijeti u devedesetim,
bilo je kao pokora.
Umiralo se tada preko reda.
Trebao sam otići, kada se ne mora.
Prije nego mi siluju dušu i tjelo.
E, to bi mi bila fora neka.
A sigurno i jedno dobro djelo.

Otići onako iz obijesti čiste.
Začuditi viškom dobre volje.
Napustiti sve ono poznato.
A da neznaš dal će ti biti bolje.
Kad stigneš tamo njima dolje.
Eto, htio sam otići samo zato.

Otići na čistu miru, sam trebao.
Osamdeset, evo recimo i pete.
Izvlačio sam se, tražio izgovore.
Došle su devedesete, stale da mi se svete...
A morao sam znati, da će biti gore.

U devedesetim sam mogao otići.
Od zalutalog metka....tromblona.
Od nekog pažljivog oko snajperiste.
Što je u devedesetim vrebao s balkona.
Ili neopreznog koraka na nagaznu minu.
Glupa smrt! A sve su glupe smrti iste.
Sve sam preživio...a, u pičku materinu.

A htio sam otići u osamdsetim.
Na svoj rodjendan, krajem veljače.
Zamoliti sam htio, da se ne kuka, ne plače.
Da sačuvaju suze za devedesete.
Za masovna silovanja, za krvne osvete.
I da moje ime u naricaljkama ne razvlače.
borky

Slavni Sude!

Slawni Sude!, ja evo ovako...
U obranu svoju nemam šta reći.
Pa ako mi nešto i na pamet padne...
Slawni Sude! Ne uzimajte u obzir.
I molim Vas...ne vežite me za riječi.

Nešto mi pada na pamet, ali,
priznajem to zašto me se krivi.
Volio sam je! Slawni Sude...Vjerujete!
Al ona to uvažila nije...
Pa, Slawni Sude!... nemojte ni Vi.

Kaznite me pravedno..ali Vas molim.
Okrenite...prevrnite...oduzmite, saberite,
odbijte od kazne sve moje tuge,
Jer ja dok sam volio nju...
ona je negdje voljela druge.

Zgrješio jesam! Priznajem!
Prema Vama i njoj...
Nitko me tjerao nije, u opasnu zonu.
Znam Slawni Sude, poseban sam slučaj.
A Vi mi odmjerite po zakonu.
borky

Pjesma nas je održala

Pišem, pišeš, pišemo!
Svi nešto
bezvezno šaramo.
Neki su svijesni,
neki i nisu.
Neukusa i kiča,
koji stvaramo.

Boli se iznose,
Za ljubav moli,
Duša se otvara,
Iskustvo stečeno.
I naše misli,
i tudje trošimo.
A sve je već ,
milijune puta rečeno.

Snovi se nude,
Nade i čežnje.
I draga moja,
Slatka i voljena.
Unisono uzdišemo
Mi pjesnici današnjice.
Rilke nam nije ,
ni do koljena.

Umišljeno sjedamo
zamišljeno pišemo.
Glodjemo već odavno,
Oglodane kosti.
Svijetu nudimo,
Šta nikomu ne treba.
Doveli sve smo,
do beznačajnosti.
borky

Everybody hurts

Sve spakuj, nemoj da se desi.
Nešto od naših da ostane tema.
Pokupi, i najmanju sitnicu ponesi.
Kad’ više nisi, baš neka te nema.

Zadržat ja ću, na staze duže.
Noći bez zvijezda, pregršt ludila.
Pomiješana s bolom, ostati će sjeta.
Kule u oblacima, koje nisi nudila.

Ostat će meni, bar tu, i tamo.
Kao i oduvijek, na mome putu.
Ostati će “Everybody hurts”
Noć mračna, i svijeća u kutu.
borky

Maloj

U prolazu ja sam, tek slučajnost puka.
Na putu sam, znadeš, samo da ti kažem.
Da običaj nemam doći i ostati....
A, ti ko da želiš, nešto da ti lažem.

E, pa dobro mala, i tako bi mogli.
Do nebesa lagati, i to bi ja znao.
Od mene ne traži, priče da te volim.
I zvijezde sa neba, da bi ti skidao.

Ja zvijezde sam svoje, poskidao davno.
Da sve sam potrošio, ne gubi iz vida.
Ti mlada si, lijepa, i prodji se mene.
Nekom drugom idi, zvijezde da ti skida.

U prolazu ja sam, i priče ti pričam.
Ali sve to dušo, dosada je čista.
A ti se ponašaš, nerazumno skoro.
Kao da sam djetelina, sa četiri lista.

Claun tvoj da budem, mogao bi i to.
Da zabavljam tebe, dušu ti razgalim.
Al' iskre ne traži u očima mojim.
Nek' spavaju pusti, snom davno zaspalim.

I kako već rekoh, u prolazu da sam.
Bonvivan sam stari, što ne traži sreću.
Bolje nam je mala, za tebe, i mene.
Na vatri da tvojoj, grijati se neću.
borky

Oni

Voljeli ste se? jel!
Aha!
Znači jako!
Mhh!
I nije te varao?
Ne, ne!
Svašta!
Baš nikada!
Nikada!
Zaista zanimljivo!
Znači... nije do sada.
Pa da!
Dešava se!
Vjeruj, da znam,
kako to hoda.
Tipovi su vjerni,
dok im se ne
ukaže prava zgoda.

Daj, ne plači više!
Nemoj molim te!
Prestani…hajdeee…
Smiri se bar malo.
Nema ti koristi…znaš!
Ma, mani to…
da mi nije stalo.
Stalo mi je,
da ti pomognem.
A, ti nećeš,
ni da pokušaš.

Boli!
Aha! –
Znaš šta!
Pusti neka boli!
Vjeruj…
nije to baš
ništa naročito…
Mislim… znaš, mislim …
Tako je to,
kad se voli.
Al‘ nije strašno,
Preživjet ćeš…
Preživjelo je se
dosta toga,
proći će,
vjeruj mi i to.

Šta je sad!
Opet cmizdriš!
E…jebi ga!
Znači..
ništa od svega.
Džaba ti pričam,
pokušavam te tješiti.
Ne znam, Boga mi,
od kuda ti to…
da te se želim,
što prije riješiti.

Vidi ovo!
Gledaj vamo!
Na ti...
evo ti maramica!
I…ko Boga te molim,
daj pokušaj prestati.
skloni već jednom
te suze sa lica.
I prodji se bola…
Pusti to sada.
Bol nije važan,
on će sam od sebe,
vremenom nestati.

Znaš šta!
Vidiš...ovo…ovo,
ti najozbiljnije govorim.
I slušaj dobro,
šta mislim.
To da je zbrisao,
pa to…kako da kažem...
to i nije neka šteta.
Nemam ja razloga,
da te lažem.
Zaboravi!!!
I nemoj se ljutiti,
molim te!
Vjeruj mi…
Tebi to sada
samo tako izgleda,
ali nije smak svijeta.



I još nešto!
Ne ljuti mi se...
moram ti ovo reći.
Znaš šta...pa, znaš...
On je...bio je nula.
Jeste bogami...
i to ona nultna.
Šta nije istina!
Je!¨¨istina je!
Od svih idiota,
koje poznajem,
on je bio najveći.


Ne možeš više!
Teško ti je!
Aha! Teško.
Ubit ćeš se!
Aha! Ubit ćeš se.
Rezat ćeš vene!
Ma, daj ne pizdi...
Daj molim te!
Daj sjedi normalno,
raskomoti se.
Zajebi tu priču
Poslušaj ti mene!
Koja bi budala,
radi idiota nekog,
rezala sebi vene.

Čuj ti ovo…
Ne može bez njega!
Ajmeee, svašta!
Znači tako!
Hm!
Pa ništa!.
Kad je već tako.
Ti se ubijaj ...
Vene reži..
Radi šta hoćeš..
Udaraj kud znaš.
Al’ daj s tim plačem
Već jednom zaveži.


Ne galamim!
Ne vičem...
Od kud ti to da ludim.
Nisam ni bezobziran!
Ustvari...
ja ti se samo čudim.
Pa ti znaš,
da imam dušu pravu.
Poslušaj me,
Kad ti kažem.
Smiri se fino.
Hajd’ umij to lice
Sjedi ovdje,
pored mene..
Popit ćemo,
na miru kavu..
a to pusti...
ako ćemo zapravo....
to su obične sitnice.

Za tebe nisu!
Pa dobro!
Hajde pričaj mi!...
Slobodno!
Rastereti dušu.
Vidim da te to muči.
Možeš mi sve reći.
Kužim se u rastanke.
I u propale veze.
Al‘ on ti je bio greška.
A, na greškama se uči.
I ne žali se,
za tipovima bezveze.

Aha!
Tako znači!
To te progoni..
To…to...mislim..
da ste se slagali.
Pa, vjerujem!
Ljenčarili u krevetu.
Mhhh!
Voljeli se...Pušili!
Sexali se po cijeli dane.
U svemu uživali…
bili najsretniji na svijetu.

Božeee…
Pa ti opet plačeš!
Znaš šta!...
Evo…pitam se...
jesam, majkemi...
odakle ti tolike suze…
nastaviš li tako,
sjebat ćeš to lica.
Gledam te ovako,
i sve me prpa.
Nemam ti više,
ni maramica.
Jel‘ može,
da se obrišeš,
ova...kuhinjska krpa.

A, kako bi bilo,
da ti ispričam jedan vic!
Onako..eto,
da se raspoložiš malo.
Nećeš! Ma, hoćeš…
Kako nećeš...
samo ti se čini,
da do raspoloženja,
ti nije stalo.

Evo, pazi ovako!
Uzjašio Suljo, Muju,
da ga prenese,
preko rijeke.
Ne ovaj!
Pa dobro!
Hoćeš neki drugi?
Ne slušaju ti se vicevi!
Aha!
Meni je ovaj…baš pravi.
Dobro, dobro!...
Ništa ti se ne da.
Samo ti je on….
I ništa drugo u glavi.

Ideš ća!
Nemaš živa mira!
Pa da…
ljubomora je jebena stvar.
Pa…hajde…
i nemoj da te sekira.
Vjeruj mi…
Znam ja…
naći ćeš ti opet,
sebi partiju pravu.
Pa zbogom!
i navrati ponovno..
Da popričamo, onako,
Znaš, onako...
kako bi reko...
Mislim…
kao muškarac, s muškarcom..
Hajde’ ciao Marko!
i...poslušaj me!...gore glavu.
borky

http://www.digitalne-knjige.com/dolic.php


Sjenica

Koraci njeni,
holom odjekuju.
Vlak za Enshede,
Samo što nije.
Da li će pogled baciti,
Pratim!
Prodoran zvižduk
uši para...
Okrenula se nije...
to me bije.

Duša uznemireno,
tugu stvara.
Vagoni stoje... živost raste.
Zagrljaji…poljubci..,
Polazak se sprema.
Achtung! Achtung!
Bitte einsteigen!
Pogled pun nade...
Na prozoru je nema.

Da trčim? da se
i pred vlak bacim?
Da je zaustavim,
na stranputici...
Otegnuti zvižduk,
vlaka što izmiče...
raspjevana sjenica,
na telegrafskoj žici.

Da kažem ti nešto,
ptico raspjevana.
Nešto što me tišti,
što muči me mukom.
Naviknut ne mogu,
na besćutnost ljudsku.
Mogla mi je barem,
odmahnuti rukom.
borky

Djecu na vlast

Kada bi se pitalo mene.
Ako bi imao tu čast.
Učinio bi svijet da spasim.
Doveo bi djecu na vlast.

Neka vladaju...a, zašto ne?
Onako, naivno, bez podlih manira.
Neiskvareno, iskreno... od srca.
U službi pravde, i svjetskog mira.

Panoptikum ovaj, glava sijedih,
Što nas gazi...davi, iz mira čista.
U šetnju bi poslao, poljima rosnim.
Djetelinu da traže, sa četiri lista.

Zaželio im sve dobro, od nas dalje.
Daleko od naše sudbine, i sreće.
Neka idu, nek' usreće sami sebe.
Kad nisu znali nas.. ili neće.
borky

Idi!

Psi laju!.. laju, ali neka,
Ne obziri se, idi.. odlazi!
Nemoj da netko te uludo čeka,
Vrijeme u prazno da ti prolazi.

Znam da je zauvijek,
al, idi bez obzira...
Idi, ne zastaji, zaboravi nas!
Možda negdje utjehu nadješ,
Ja ću sa psima, lajati u glas.

Pusti nek‘ boli, znam da teško je.
Da nema nas više... i to znam,
Kada psi umorno prestanu...odu,
Nastavit ja ću, lajati sam.
borky

Svi smo...

Izmiču koraci...umor i tako.
I sve to skupa, ma neka ide.
Životne znate da nije lako.
Nevolje skriti, da se ne vide.

Skloniti glavu, ma da! al' kako.
Odnijeti pobjedu, da nije Pirova.
A sve to i je, i nije tako.
I stalno isto, i uvijek iznova.

Život je gomila laži, kažu.
Nepravda, bol, nečasna djela.
A sve je metež...svi nešto lažu.
Da vuk je sit...i ovca cijela.

A svi smo vuci, svi samo ovce.
Šavove trgamo, pa neka pucaju.
Ljudstvo za sitne nudimo novce.
Dok srca u nama, na prazno kucaju.
borky

Crvenkapica

Žalosnih priča kao ova, ima,
Vrte se u dolini suza i plača.
Bilo je to kad je Crvenkapica
Do bake krenula, s korpom kolača.

Nebo je tada još plavo bilo.
more na zeleno vuklo više.
Planine u izmaglicama počivale.
Ljeta donosila sunce, jeseni bure,
Zime mećave, a proljeća kiše.

U vremena ta, o kojima pričam.
Moglo se bezbrižno ići drumom.
Crvenkapica je pošla, i sasvim nehajno.
Umjesto drumom, krenula šumom.

Mislima zanesena, duboko je zašla.
I kako to u bajkama obično biva.
Našla se na proplanku u sred šume.
Za baku da nabere, pomislila je…gljiva.

Gljiva je bilo svud, na sve strane.
Crvenkapica je grabežljivo brala.
Ono što u korpu stati moglo nije..
Nehajno bacala, bezobzirno rasipala.

Odjednom strašni se začuje glas.
Dubok kao crne, najdublje noći…
Hej! čovječe mali!!, šta ti ovdje radiš?
Prestrašeno je gledala u iskolačene oči.

Šta radim? Ništa! Evo, ne znam ni sama.
Gljive berem …za baku…baka je bolesna.
Vidim ja da bereš… i da rasipaš vidim.
A, rasipanja toga da nisi niti svijesna.

Zastao je vuk…okrenut prema istoku.
Češkao se iza uha, zamišljen duboko.
Hej!..čovječe maleni…moram te opomenuti.
To što ti radiš, osvetit će ti se žestoko.

Vremena su čovječe mali, vučija nastala.
Svako sebi grabi…svako svakog vreba.
Došao sam, čovječe mali, opomenuti čovječanstvo.
Da se urazumi, i ne grabi šta mu ne treba.
borky

Svjetska revolucija

Bistrili smo svjetsku politiku.
Negdje u pozno, iza ponoća.
Uživali, jelo, piće, ugodnu atmosferu.
Tri konobara su nas služila.
Skroz samouvjereno smo pričali.
Narod kako je izgubio, svaku mjeru.

Konobari su vukli, slagali na stol.
Prepun, raznih skupih delicija.
Razglabali smo, o onima što rasipaju.
Onima što na račun drugih izvoljevaju.
Da bi nam dobro došla, svijetska revolucija.

Na zidu je visio Karl Marx.
Tamo u lijevo, vis-a vi mene.
Gledao me,.učinilo mi se, da se smije.
Oko nas, sve neka gospoda fina.
Zamolio sam konobara da ga skine.
Objasnio je da je obješen radi dekoracije.
Naklonio se, otišao, i donio još više vina.

Fantazirali smo i dalje o nepravdi.
Ja sam pomalo pijanski ubacio.
Da pola čovječanstva gladuje.
Stenje pod terorom nezasitih.
Dodao sam da im je život jadan.
Konobar mi je podkučio jelo.
De maši se! govori, lijeva Martell...
Da ne bi i ti ostao gladan.

Netko je rekao da djeca umiru.
Ubija ih, govori, puka neimaština.
Drugi kako troše, ono što ih ne spada
Slegli smo ramenima..eh, to im je baština.
Kucnuli se redom, iskapili piće.
Konobari su donijeli nove flaše vina.
Nisu baš marili, za naše šuplje priče.

Svakome po potrebi! kreveljio se netko.
Pogledao sam Marxa...izvini stari druže!
A, svako da da, onoliko koliko može.
Velikom kapitalu, da treba splesti uže.
Proleteri svih zemalja, da se opet slože.
Brbljali smo bezveze, polako sam se opijao.
Ma, šta mi tu lupetamo, pomislio sam...oh! Bože!
A, ni Karl Marx više se nije smijao.
borky

Hajd ciao

Hajd ciao!
Navrati opet.
Znam!...
Pusti razloge!
Navrati svejedno!,
Bit će mi drago...
Vjeruj!
Ako ništa,
Popit ćemo kavu zajedno.

Hajd ciao!
Idi!...i ne zaboravi...
Jel` čuješ!
Navrati!...
Znaš da mi je stalo,
Volio bih s tobom?...
Ako ništa drugo.
Popit ćemo piće...
Popričati malo.

Do kave mi nije!
Ni do pića, isto!.
Prodorno je gledala.
Razmišljala dugo.
Vrhom jezika mi,
dodirnula usne.
E, pa nemoj ići!
I ja bi to drugo...
borky

Jako lijepo borky samo me zadnja pjesma zbunjuje. Neznam želiš li da dama ostane ili da ode i kakvu ulogu kahva ima u svemu tome? Jeli zaista riječ o kahvi ili ta kahva nije kahva nego preneseno značenje?
Znaš, dame vole odlučne muškarce, pa ako si po prirodi nesiguran i zbunjen onda barem glumi da si samouvjeren.

Care