Ajde dajte mi malo opišite kako izgleda noćni život u bosanskim kafanama? Bosanskim, ne hercegovačkim jer je tamo sve isto kao i Hrvatskoj. Čuo sam da bude puno tuče, razbijanja čaša, incidenata.

Što nisu kavane mjesto za finu stariju gospodu koja čita novine i jede kolačiće uz kavu?

Nekako imam osjećaj da bosanske kafane zamišljaš kao iz onog spota Lipe Cvatu -Bijelo Dugme,taj stil.

Kavane jesu, kafane nisu, a za kahvane nisam ziher

U Zagrebu su kavane pomalo izgubile draž, jer sad imaš gro ugodnih i jeftinijih mjesta za popit kavu, nema više onog socijalističkog jaza između gospidskih kavana i lumpenproleterijatskih birtijetina

Kao prvo i prvo... Sta su tebi uopce "kafane"?

Evo ti neki ovdje...

http://www.city.ba/nocni-zivot/

Upravo to. Mjesto gdje se pije, jede, dimi.... Stolovi, još po mogućnosti drveni zidovi, tapete....

Takvih "kafana" još uvijek ima ,no većinom u nekim malim selima po Bosni. U mom selu ima jedna no main glazba su izvornjaci ,ne sevdalinke i stare narodne.

Pa kod nas su kafane znacajne. Tu se dogovara i razgovara, imaju i neki socijalni karakter bez obzira na kulturoloski okvir.

Takvih kafana ima po tzv. Bosni po nekim zabitima, kao sto istih takvih "bosanskih kafana" ima po RH, po Zagorju recimo... Po Srbiji...

To on vizualizira ono cetvrtasti stolic s kockastim stoljnakom i 4 drvene stolice te konobarica s izbacenim sisama kako na tacni nosi dvi casice rakije. Ima tog i kod njega u RH samo nek se malo makne od Rijeke.

E to su prave kafane. A ne ove moderne.

Prva asocijacija na ovu temu bi mi meni draga priča Zije Dizdarevića




Sjede ljudi.

Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. Lica se ne razaznaju, čalme i fesovi na čas se čudno izduže, protegnu, dobiju fantastične izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za "odžakom" zazveči džezva.

- Rasime, jednu i dva!

Do Ešrefa je Suljaga. Razliše iz jedne džezve u dva fildžana pa srču. Ćute. Do njih Ahmetaga. Dimi i ćuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i ćute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teškog dima, podsjeća na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.

Suljaga ćuti. U Mešana na lijevom koljenu fildžan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tančicu". Ćute ljudi naslonjeni na zidove.

Ćuti i dim.

Cigare i čibuci, lule, ispružene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, plačne škripe vrata, ču se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.

- E, merhaba ti, beže!
- Merhaba!
- Merhaba!...

Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po dužnosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno ćutanje.

Muholovka visi i klati se. Jedna uhvaćena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

- Jah! - ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka:
- Jah!
- Jah! Jah!...

A onda opet umiranje u ćutanju.

- Beže, rekoh li ja tebi merhaba?
- Reče, jakako, br'te Mašo.

Pola sata. Sat. Dva.

Zatim se Ibro prisjeća:

- Ama, viđe li ti, Mušane, onog Kuzbašinog? Kažu da je izbio.
- Viđoh, ja. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil - kako li - obješen o vratu.
- A što li će mu ono, jarabi?

I Mašo, kao da uopšte ne očekuje odgovor, sasvim ravnodušno zaćuti, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.

Minut, dva, pet.

Džemil efendija će:

- Ma, ono se kaže durbin, a nosi se u planine. Kažu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac čak na Šćitu.

Govor se valja lijeno, dugo, riječi padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, čudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvaćen, ravnodušan svima.

- Pa mi kaziva jednom, baš čini mi se Edhem efendija - jok, slagaću, nije on... ama opet... ček... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - tu Džemal efendija potegne duboko iz čibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio toćno skakavca na Šćitu.
- Aaaaa! I baš vidio? Baš vidio?
- Aaaaa!
- Jes', baš vidio. I to, kaže, miče desnim brkom.
- Ih, pobogu brate, pa što li to?

Ćutanje.

- Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
- Iiii!... E, baš mu je čudo!

Ćutanje.

- Hikjmet božji, moj br'te!

Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda ćute, poneko opet vikne bezrazložno "jah", kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastičan životni tempo.

Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildžana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".

I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim.

Uvijek tako.

Vrijeme stoji...

To je mehana, što Sayuri spominje,kafana je drugo...gdje su pjevaljke,marisane,konobarice sa velikim šlajbekom i kratkim suknjama..

Evo ovako nešto kao ovaj dio iz ovog filma. (čekaj dok zapjevaju)
http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... 9g#t=3109s

A kako vi zovete ono di idu pristojni ljudi, boemi i intelektualci, gdje se uz kavu i novine u relativnoj tišini komentiraju novi događaji??
Ima li toga kod vas uopće?

Kod BiH Hrvata ?
Sumnjam ,mi smo "seosko" stanovništvo u BiH uvijek bili. Uvijek su naša sela bila okolo "čaršije/a" gdje su Bošnjaci živili,to je poslije rata izmijenjeno naravno.

Ma ta sela danas izgledaju urbanije nego čaršije
Ma općenito, iako je i u Sarajevu bilo gro Hrvata...
Ali više me zanima naziv nego samo postojanje

Izgledaju sada ,no prije rata je bilo drugačije.
Ti misliš na nešto kao što u RH u skoro svakom gradu ima Gradska Kavana? Ono najveća gospoda/šokci/gospari gdje idu?
Nema tog kod u Bosni kod Hrvata ,barem ja nisam primjetio da ima u mjestima gdje sam bio.