Neosporno je da čovjek ima tijelo, no ima li dušu i što bude s njom nakon smrti našeg ovozemaljskog tijela, to je pitanje koje mnoge zaokuplja.

Ako pogledamo što o tome piše u Svetim Spisima, vidjet ćemo da svaka duša postoji po Bogu, koji je jezgro naše duše. Preko te jezgre (Božjeg duha) Bog održava vezu dušu i čovjeka.

Teza da će svi nepokajani završiti u 'vječnom paklu' bi značila da će i dio Boga biti u tom paklu, što je apsurdno. Bog nije stvorio nikakav pakao, niti bi uživao u nečijim mukama. Bog je milostiv i dobar i želi da mu sve sva grešna stvorenja pokajnički vrate.

Nažalost, to će većina odbiti i nastavit će živjeti u bezakonju a sva ta bezakonja su negativna energetska odašiljanja i primanja. Ta energija i vatra bezakonja sa kojom su grešnici živjeli, koju su odašiljali i razgorijavali, na koncu će stvoriti Ognjeno Jezero u koje će sami biti bačani.

Nije poznato koliko će dugo nepokajani biti u tom Ognjenom Jezeru, spominje se dug period – eonski dug period. Oni u kojima je se ugasio Božiji Oganj Života koji spaljuje laž i zlo, u kojima je se razgorio oganj opačine, oni se i bacaju u Oganj vekovnog mučenja i ispaštanja.

Kada se duša u Hristovoj Krvi očisti od grijeha, od vezanosti za trošno i zemaljsko, ona stiče život vječni, život kroz sve eone.

Duši bačenoj u pakleni plamen ostaju dvije mogućnosti, dva izlaza: ili da otplati i okaje svoje grehe i izađe iz Pakla, ili da se rastoči, sagori; iz tvrdokorne duše, koja ni u najdubljem ispaštanju nije htjela da vidi i prizna svoje grijehe, Bog će morati da povuče Svoju održavajuću iskru, da je prepusti rastakanju u plamenu grijeha, odnosno u krajnoj instanci rastakanju u Eterični Dah, iz koga je i nastala.

Ako je duša stvaralački uzeta iz Božijeg Daha, i ako nipošto ne želi da se preda Božijem Dahu, Božiji Dah će se na kraju povući iz nje. Kada duša potpuno odbije da preuzima i isporučuje Božije Svetlo, kada potpuno odbija Kristovo Otkupljenje, onda se i gubi svrha postojanja svijetlog jezgra u duši.

Bog takvu dušu neće vječno održavati, niti će je večno držati u Tami. One duše koje su tako dugo podizale svoj rog protiv Neba i nastojale urušiti, srušiti i rastočiti Nebo i Božije Stvaranje, one će na kraju i same sebe rastočiti.
Patnja dakako nije tu da bi preko nje bili vječno kažnjavani, već da bi ponajprije učili i naučili potrebne lekcije u životnoj školi, i da bi preko patnje priklonili Istini. Ako neko ni u najvećoj, paklenoj muci nije spreman da uči i da se mijenja, besmisleno je da, nakon što uveliko oduži patnje koje je nanio drugima, da se i dalje održava u kazni.

Kada čovek griješi hotimično, obijesno i svjesno, kada griješi protiv Duha Istine, za te grijehe naravno ne treba očekivati oproštaj i pomilovanje; njih će morati oduživati i nositi do poslednje pare, do kraja.

Bog hoće svaku dušu privoleti Svetlu; no svaka duša nije otvorena da prihvati Svetlo Ljubavi i Preporoda. Ako imamo slobodu izbora, slobodu volje da odstupimo od Boga, imamo i slobodu izbora da se opredijelimo za Boga i vratimo se Bogu. No teret nepreglednog grijeha urušava potpuno dobru volju u čovjeku, i Bog tada više nema mogućnosti da čovjeka koji je potpuno odvratio svoje lice od Njega privoli Istini i Dobru.

Učenje paganizirane Crkve o 'vječnim mukama' i 'vječnom paklu' pogotovo paradoksalno doima zato što ona ne priznaje reinkarnaciju i brojne zemaljske živote duše. Nezamislivo je da kratkoročni život na Zemlji odredi konačnu sudbinu duše koja je došla iz Neba. Crkveni dogmatičari tradicionalističke Crkve uče i da posle smrti tijela za dušu nema pokajanja; dakle, ako je neko umro u grijehu, on je time osuđen na 'vječnu muku'.

No ako posle smrti tijela 'nema' pokajanja i praštanja, onda ima mogućnosti oduživanja grijeha. A da ima pokajanja i u Onostranom, pokazuje sam Krist, koji je Evanđelje (čiji je stožer poziv na pokajanje i promjenu) donio i objavio i onima u Hadu: »... I mrtvima je objavljeno Evanđelje, ...« ('Petar', I, 4: 6, v.: I, 3:19)

Vatra nevolja i vatra ispaštanja je tu da bude u službi našeg pročišćenja: »A nepokoran će kroz mnoge vatre biti pročišćen; a oni koji ostanu tvrdokorni silaziće i propadaće vječno.« ('Dvanaestorica', 46:25; cp.: 'Korinćanima', I, 3:15) – U 'Evanđelju Savršenog Života' nalazimo jednu sasvim trezvenu i razumnu eshatologiju, koja upozorava na strahote vekovnih muka za teško opterećene tvrdokorne duše, koja odriče mogućnost da se pakleni Dani i ledene Noći za utamničenu dušu mogu vječno smenjivati: »Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti i na svršetku svetu.

Poslaće Sin Čovečiji Svoje anđele, i oni će pokupiti iz Njegovog Kraljevstva sve sablazni, i one koji čine bezakonje, i baciće ih u peć ognjenu; i koji se ne očiste, biće izjedeni sasvim.« (40:7, v.: 67:15) – U priči o bogatašu i sirotome Lazaru Gospod ukazuje da osuđeni ne mogu napustiti svoju Tamnicu »dok se njihovo vreme /otplaćivanja/ ne ispuni’.« (47:14)

Postoji. To je nauk crkve

Na stranu duša i ostalo- vječnost je loše definirana. Nigdje nisam našao uvjerljivu definiciji.
Ono što sigurno nije, to je beskrajno vrijeme.

Da dam malo poluhumornu ilustaciju- vrijeme uvijek jest, jer ono je okvir odvijanja procesa. Nema postojanja u kojem se bilo kakav proces zbiva, a da nije u vremenu. Tu nema veze to što je vremenska strjelica u jednom smjeru (zbog 2. zakona termodinamike). Zato starimo, ili prolivena voda iz čaša pada van, a ne pomlađujemo se niti se voda vraća u čašu.

No, da i to nije tako, da je vrijeme reverzibilno- svejedno je to vrijeme. Uzmimo Danteov "Pakao" i neku od muka. Recimo ljudi koji se vrte prikovani na ognjeni kotač. Naivni bi prolaznik u takvom miljeu pomislio da nema vremena. No, ima. Kad bi to bilo moguće- uzmimo i kao misleni pokus/Gedenkenexperiment- netko bi mogao imati sat na toj sceni, i štopericom izmeriti vrijeme rotacije ognjenoga kotača, pa iz toga kutnu brzinu.

Dakle- ista situacija (u malo neuobičajen miljeu) kao i ovdje. Tu nema vječnosti.

Pa što bi bila vječnost ?

Ako se iskustva raznih transpersonalaca ili mistika uzmu kao relevantni, koliko god se oni nezgrapno izražavali, čini se kao da se njima otvara neka druga dimenzija postojanja i perceprcije. Dakle, vječnost- ako ima smisla- nije beskrajno vrijemo, nego- koliko se to uopće može zamisliti- višedimenzionalno vrijeme u kom je procesi odvijaju ne u svim dimenzijama. No, i tu su ograničenja, zbog slabe sposobnosti izražavanja.

Neka metafora bi mogla biti- život u vremenu je kao život ljudi slijepih, a koji čuju. No, kad dobiju vid- radi se drugačijem načinu postojanja.

Nemam pojma, nisam došao još do te faze.

Možda jeste crkve, ali ne i nauk Biblije.
Fora je u tome, što od vremena milanskog edikta, Sotona, upravo pomoću te i takve crkve, kako mu i značenje imena kaže, kleveće Boga predstavljajući ga kao manijakalnog sadistu koji uživa da vječno muči ljude, pekući ih vječno na nekakvoj vatri.
Zar da takve ambicije i sklobosti ima Bog koji je pun ljubavi?

Pogled iz zanimljivog ugla...

Vreme nije okvir, vreme je mera promene nekog stanja ili procesa... Zamislimo nesto sto je nepromenljivo, sto nema nikakvu unutrasnju i spoljnu dinamiku...za to tako nesto vreme kao parametar je irelevantno, jer ono ima smisla samo da nam izmeri koliko brzo ili sporo se nesto menja, u odnosu na neki etalon, ili drugu pojavu sa kojom uporedjujemo.

Dobar je ovaj nastavak sa vise dimenzija, sto nam omogucava da prosirimo pogled... ako nesto miruje u jednom sistemu, pa nam je tu vreme nepotrebno, to ne znaci da to nije deo i nekih drugih dimenzija gde postoji neka dinamika... u beskonacno mnogo dimenzija uvek ce negde nesto "drmati", pa tako definisana vecnost daje sveobuhvatnu sirinu.

U nasem univerzumu, u nasoj "dimenziji" koju prepoznajemo, vlada drugi zakon termodinamike koji kaze da entropija makroskopskih sistema raste... kao fundamentalan zakon koji nam objasnjava da stepen neuredjenosti uvek raste, svi procesi koji se odvijaju teze haosu... uvek postoje kretanja od uredjenog ka neuredjenom, i zato vreme sluzi kao mera da definisemo koliko se to "brzo" odvija...

Da pojednostavim, da bi nesto bilo "vecno", mora u njemu nesto da se dogadja, pakao u kome su svi nataknuti na kolac i razbacani po vulkanskim stenama, ne mrdaju...nije vecan, on nema vremensku dimenziju, jer se nista tu ne dogadja... pakao u kome ti vade kljestima zube i nokte, seku prste, briju na suvo...i tako 24/7 do sudnjega dana...e on je vecan...upsss, ne sme da bude sudnjeg dana, mora to da sljaka bez ikakvog uznemiravanja

Ako već prihvatite da postoji vrijeme, onda morate prihvatiti i da je vrijeme vječno.

Glede pakla, na osnovu Biblije može se različito tumačiti.
Koliko ja vidim, nije jasno određeno je li pakao vječna muka, ili događaj uništenja griješnika. Ovisi o prijevodu.

U kozmosu -fizika, kemija, psihologija,..- nema da nema procesa. Ne postoji
niti je ikala postojalo stanje bez promjene. I sama riječ "stanje" kaže da se radi o privremenosti.

Ponavljam-Danteov (i bilo čiji pakao) ima vrijeme jer ima proces.
Pogrješno gledaš da bi proces morao biti usmjeren prema nekom svršetku- smrti, raspadu i sl.
U mikrofizici naravno da postoji proces, ali ne makroskopsko vrijeme. Film sraza čestica
se može odvrtjeti unatrag i potpuno je simetričan. Važno je ovo: imati jedinicu za mjerenje- sekunda,
sat, nema veze. Čim postoji jedinica za mjerenje, proces- npr. razne radnje u paklu koje se ponavljaju bez kraja i konca, ne prestaju biti radnjama u vremenu. Njihov ne-prestanak nema veze.
Ono što se broji je promjena, proces- makar se ponavljao do u beskraj vremena bez ruiniranja
elementa procesa.

To samo nije naše vrijeme u makroskopskom svijetu, ali je i dalje- vrijeme.

Hrobo, trebali bi prvo da se slozimo da pakao ne postoji pa tek onda da analiziramo vreme u njemu...

Posto je to po meni ljudska fikcija pretocena u religijske knjige, analiziram samo kao imaginarni fenomen, a ne kao nesto sto stvarno mislim da postoji.

Sa prvim delom se uglavnom slazem, samo sam ti sugerisao da vreme nije okvir, neko mera promene stvari, vreme ne postoji van materijalnog konteksta, mora prvo nesto da postoji, pa tek onda da mu damo vremensku nalepnicu...a mozemo i drugacije- ako se nesto ne menja, onda i ne postoji...

Vreme merimo od Big Banga, jer od zamisljene tacke beskonacno napunjene energijom dolazi d eksplozije sirenja, formiranja zvezda, planeta itd... sta je bilo pre toga u vremenskom smislu, lose je pitanje, jer da bi nesto "bilo pre", nesto mora i postojati, ako pretpostavimo da nista nije postojalo, u sta ja ne verujem, onda vremenska odrednica "pre" gubi smisao.

Ovaj zadnji deo... pricao sam o entropiji kao meri stvaranja haosa...u jednom smeru...naravno, ako se nastavi "inflacija" svemira u beskonacno, to ce dovesti do smrti svega, ili ce sve sto se siri poceti da se sazima...to jos ne znamo...
Analogija video trake koju mozemo premotavati napred i nazad isto ima smisla, mi teoretski znamo da je moguce zaroniti u proslost.... prakticno je vec to veliki problem, nemamo jos alate za takve egzibicije....

Paralelni kosmos je meni jako privlacna teorija, iako nas svrstava u tek jednu od mnogo opcija i tako nasem egu daje jak udarac, u takvom poretku vidim neki visi smisao organizacije i ideje...ne bi stavio ruku u vatru da to stvarno postoji, ali mi je simpaticno da paralelno sa ovom dimenzijom protice mnogo njih, u jednoj sam ja Hrobi, a ti si Dzoni...ja bi bio fan lingvistike, a ti salonski cetnik...ali ima tu mnogo boljih kombinacija

Gde je tu pakao...nigde, ne postoji...produkt ljudskog straha i neinventivnosti...

Vjeruje u paralelne svemire ali je posve siguran da pakao ne postoji.

Pretty bold.

Nisam rekao da verujem, nego da mi je simpaticna ideja, ali da ne bi stavio ruku u vatru da to stvarno postoji... postoje uporista u kvantnoj fizici koja podrzavaju takve teorije, ali sve je jos u povoju...

U pakao ne verujem, ne tvrdim da sigurno ne postoji, uvek ostavljam opciju da je i tako nesto moguce, ali mi je nedovoljno ubedljivo da uopste mogu razmatrati to kao nesto sto je izvesno moguce.

Kako je moguće zaroniti u prošlost ako prošlost ne postoji?

Da bi mogao otići u prošlost, ta prošlost mora biti negdje. Ako bi teoretski premotali traku unazad, to bi značilo vraćanje nesklada tj. vraćanje cijelog svemira u prošlost. Ne postoji mogućnost da mi odemo u prošlost, a da naš svijet nastavi živjeti u budućnosti jer je to sve jedan te isti svijet samo sa različitim rasporedom materije u prostoru.

Mada, odošmo s teme, pakao, je li vječan ili tek egzekucija griješnika?

Malo sam googlao i čini se da se ni kršćani ne mogu složiti.

Pravi pakao bi zapravo bilo mnoštvo paklova... pakaoa ( vidi, neobično zvuči, i u našoj svijesti je urezano da je samo jedan ). Beskrajno mmogo paklova ( opa), svi razne veličine ( da paćenik nikada ne zna koliko će mu ta muka trajati), po kojima se grešna duša kreće, i sumanuto luta i kruži od jednog pakla do drugog.
I ne zna se je li gore da luta sa nadom ili beznadno, jer ako ima nade osuđena je i na unutarnji pakao - na pakao stalnog razočaranja. A to bi u stvari bio samo jedan od milijardu unutarnjih paklova koji bi bili milijardu puta gori od onih vanjskih. I tu dolazimo do one stare mudrosti - pravi čovjekov pakao je u njemu samome!
Amen.

To je zanimljivo, što ako npr. mazohist ode u pakao?

Hoće li se tamo njemu ugađati samo da mu napakoste?

Njega neće dirati već će ga staviti da vječno gleda kako se drugi muče i uživaju u tome a njemu ništa! Stravično!

Kad svatko tumači Bibliju kako mu se ćefne...

Ovdje nije toliko tema pakao- iako jest početna, nego oprjeka vrijeme-vječnost.
Bo, da se ne gubimo u detaljima definicije "materije", prdpostavljeno postojanje nadfizičkih dimenzija
i entiteta i procesa nema veze s materijalnosšću u konvencionalnom smislu.
Bitno je da, čim se uzme da nešto postoji, bilo koji oblik postojanja uključuje proces.

Npr. u religijama anđeli i njihova gibanja (koliko god bila trenutni); pulsiranje nečeg; signal koji izazove promjenu stanja bića, pojava i nestanak i polja percepcije...sve su to procesi. A procesi su vrijeme.

Nema apsolutno nikakve mogućnosti postojanja, po kriterijima po kojima
mi definiramo postojanje, u svim religijama i metafizikama, a da ono nije u vremenu.
Koje, po njima, ima druge odlike po promjenu bića- ali je vrijeme, svejedno.

Vječnost je nešto posve drugo, no tu su slabi u opisivanju. Vječno "sada" je dobra
metafora, no što to znači, drugo je pitanje.

Pa, većina religija ima paklove, a budisti ih imaju najviše.
Ovisi o definiciji, dvije su glavne:

Po jednoj je struji pakao kazna; po drugoj- terapija s elementom kazne.

Mi ljudi živimo u vremenu,Bog živi izvan vremena.Dakle,Bog nije u vremenu,On nema početka ni kraja.Stanje u kome Bog "prebiva" je stanje vječnosti.Slično bi se moglo reći i za anđele.

Opisivati božansku realnost u kategorijama logičkim i prihvatljivim za ljudski um je teško bez "antropomorfizama",tako da nam je ona nespoznatljiva božanska realnost,dostupnija i bliža ljudskom shvatanju.

...
Mjesto vječne kazne – vječne muke -
za sve ZLE, KrivoVjerne, BIT ĆE:
OGNJENO JEZERO
u koje će i PAKAO = smrt - biti bačen
--------------
ONDJE ĆE SE MUČITI
DANJU I NOĆU U VIJEKE VJEKOVA.
..................
OTKRIVENJE 19,20
I ZVIJER bi uhvaćena, a s njom i LAŽNI PROROK koji je u njenoj nazočnosti činio znamenja i njima zavodio one što su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu.
Živi su oboje BAČENI U OGNJENO JEZERO što gori sumporom.
----------------
OGNJENO JEZERO VJEČNE MUKE
---------------
ONDJE ĆE SE MUČITI
DANJU I NOĆU U VIJEKE VJEKOVA.
.................
OTKRIVENJE 20,10
A njihov zavodnik, ÐAVAO, BAČEN BI U JEZERO OGNJENO i sumporno,
gdje se nalaze i ZVIJER I LAŽNI PROROK:
ONDJE ĆE SE MUČITI DANJU I NOĆU U VIJEKE VJEKOVA.
=========
OGNJENO JEZERO VJEČNE MUKE
----------------
ONDJE ĆE SE MUČITI
DANJU I NOĆU U VIJEKE VJEKOVA.
..................
OTKRIVENJE 20,15
TKO SE GOD NE NAĐE ZAPISAN U KNJIZI ŽIVOTA,
bio je BAČEN U JEZERO OGNJENO.
=========
svatko onaj koji neće biti uskrsnut na prvi uskrs za Raj
bit će uskrsnut na drugi uskrs za sud i vječnu kaznu
vječnu muku

OGNJENO JEZERO VJEČNE MUKE
----------------
ONDJE ĆE SE MUČITI
DANJU I NOĆU U VIJEKE VJEKOVA.
.................
Svak onaj koji je ZAO, KrivoVjeran,
svak onaj kome Bog Jedini NIJE SAMO
Otac YHVH
nego
i ili
Sin G Yehoshua, -
bit će VJEČNO mučen.
...