Često slušamo priče o uspješnoj jugoslavenskoj ekonomiji koja se stabilno razvijala zahvaljujući svojoj poziciji između istoka i zapada. Jugoslavija je navodno izvozila ogromne količine robe u nesvrstane zemlje i SSSR, dok je na unutrašnjem planu (opet navodno) bila samodostatna...
Uz taj mit često ide i onaj o siromašnim Česima koji su gledali na Jugoslavene kao bogove i žrtvovali puno toga za jednotjedni dolazak u "Obećanu zemlju"

No, koliko ima istine u tome??
Već u ovom grafu vidimo, vrlo malo

Jugoslavija je u biti bila i ispodprosječno razvijena, a u nekim trenucima je gledala u leđa čak i Bugarskoj... Također vidimo da se onaj opjevan veliki gospodarski rast između 1950. i sredine sedamdesetih ni po čemu nije isticao te da su gospodarska kretanja u Jugoslaviji pratila ona u drugim socijalističkim zemljama...

Sada dolazimo i do drugog mita, jugoslavenske samodostatnosti...

Očito je da je SFRJ pred kraj svoga postojanja već uvozila više nego što je izvozila, i logično je da bi taj odnos u budućnosti bio još gori za Jugoslaviju, kao posljedica liberalizacije svjetske ekonomije...

Slobodno napišite neki svoj mit ili se suprotstavite ovim podatcima ( Totem )

Vanjskotrgovinska sitaucija bi bila još gora ne samo zbog liberalizacije trgovine, nego i makroekonomske (tečajne) politike koju je provodio premijer Marković. Jedna od posljedica stabilnog tečaja i jake valute je povećanje uvoza i smanjenje izvoza.

Da, no povećanje uvoza bi više bilo uzrokovano konzumerističkim težnjama stanovništva nego nekakvim makroekonomskim kretanjima...

Ali otvorio si jednu zanimljivu temu, navodne ogromne plaće ( 2500 maraka ) u Markovićevom razdoblju...

Taj Markovićev plan je bio totalno krahirao, samo to držali tajnim kroz svoje medije zbog panike. Jednom naletim na cjenovnike u jednoj JNA vojarni, neka arhivska dokumentacija. Jasno se vidjelo da od rezanja nula i početka Markovićevog programa prošlo samo nekoliko mjeseci i opet inflacija galopirala, cijene hrane u vojnoj menzi se udvostručile za 5 puta u nekoliko mjeseci.

Markovića je taj rat i spasio, zato se poslije svi furali da je on neka faca koja je mogla nešto pomoći u tom kaosu.

Otkud ti ta informacija ? Mi koji smo živjeli u tom režimu znamo da su takve plaće bile vrlo rijetke.

Da, čitao sam da je već nakon par mjeseci odnos marka dinar otišao sa 1:7 na 1:9, pa na 1:14 i tada bi se zagalopiralo, ali se država raspala...

Jesi radio u to vrijeme, i jesu li plaće stvarno odjednom postale ogromne na par mjeseci??

Mit o sigurnosti: Mogao si zaspati bilo gdje i osjećao bi se sigurno.

Razlog percepcije nesigurnosti danas je što se razgovara o problemu kriminala i prikazuje se u medijima.

Stvarnost tj. statistika kaže da je stopa ubojstava i nasilja bila veća nego danas.

Tema je zapravo antijugoslavenska i služi za raskrinkivanje mitova, dakle ako ti imaš drugačije iskustvo, to je dobro...

Nisam radio ali roditelji nisu imali ništa veće plaće. Moglo se kupiti tih prokletih banana kao da smo majmuni. Čitava država o tome pričala. Danas imaš banana u svakom dućanu u ulici.

Dugo poslije se saznalo da je Marković u bananama naplatio dug kojeg Tititni prijatelji afrički diktatori nisu mogli vraćati Jugoslaviji.

Izvoz i uvoz SFRJ 1986. (u mil. din.)

Kontinent(i) - Izvoz - Uvoz

Ukupno - 2 724 204 - 3 108 230

Europa - 2 104 306 - 2 242 009

Azija - 259 632 - 384 742

Afrika - 154 469 - 174 685

Sj. i Sr. Amerika - 183 341 - 200 483

J. Amerika - 15 851 - 79 236

Oceanija - 6 605 - 27 075

Zaključak: SFRJ je imala negativnu bilancu izvoza i uvoza sa svim kontinentima. Dakle forsiranje nesvrstanosti s državama Trećeg svijeta bio je financijski gubitak za državu.

Istočni blok:

Bugarska - 35 373 - 27 768

Čehoslovačka - 112 907 - 153 482

DDR - 87 506 - 101 410

Mađarska - 70 189 - 69 461

Poljska - 111 039 - 101 720

Rumunjska - 46 926 - 42 201

SSSR - 825 887 - 495 825

Od istočnoeuropskih država SFRJ je povremeno uspijevala imati pozitivnu bilancu sa Bugarskom, Poljskom, Rumunjskom i SSSR-om, dakle nerazvijenijim dijelom SEV-a.

Od zapadnoeuropskih država SFRJ je imala pozitivnu trgovačku bilancu samo s Grčkom, sa svima ostalima negativnu.

Moraju se uzeti u obzir i drugi izvori prihoda, jugoslavenska poduzeća su puno radila u tim zemljama.

Fabrika Glinice "Birac" Zvornik 1990.god.-3600 radnika-prosjecna plata 1600 maraka
Fabrika Glinice "Birac" Zvornik 2012.god.-1033 radnika-prosjecna plata 600 maraka
Obim proizvodnje i izvoz priblizno isti i onda i sad.

Pokrivenost uvoza SFRJ izvozom:

Godina = % pokrivenosti
1959. = 69,4%
1964. = 67,5%
1969. = 69,1%
1974. = 50,6%
1979. = 48,5%
1984. = 85,8%

Može link da provjerimo tu tvrdnju ? Hvala.

Radila jesu, ali pitanje je u kolikoj mjeri su uspijevala naplatiti svoj rad, a koliko je dugova otpisivano zbog prijateljstva s tamošnjim diktatorima.

Ovaj nagli skok osamdesetih je rezultirao nestašicama?? Po ovim podatcima je očito da je trgovinski deficit puno dugotrajniji problem nego što većina misli...

Ako pretpostavimo da je bruto plaća u oba slučaja duplo veća, trošak za radnike je 1990. iznosio 138 milijuna maraka, a 2012. 15 milijuna maraka, a ako je obujam proizvodnje isti, logično je pretpostaviti da je '90. tvornica bila u gubitku od barem 50 milijuna maraka

Skok polovicom 1980.-ih bi trebao biti posljedica usvajanja “Polaznih osnova dugoročnog programa ekonomske stabilizacije" 1983.g.

[/quote]
Ako pretpostavimo da je bruto plaća u oba slučaja duplo veća, trošak za radnike je 1990. iznosio 138 milijuna maraka, a 2012. 15 milijuna maraka, a ako je obujam proizvodnje isti, logično je pretpostaviti da je '90. tvornica bila u gubitku od barem 50 milijuna maraka [/quote]

Ali ako znamo kao sto ZNAMO da gospoda Litvanci uglavnom ne uplacuju zdravstveno i penziono tim istim radnicima,ili to rade u vrlo rijetkim prilikama,ne placaju gas Sarajevo-gasu,ne placaju vodu Komunalnom,da ucjenjuju Vladu RS da bi im dala ekstremno povoljne kredite,onda dodjemo do zakljucka da je firma ima ogroman profit koji negdje nestaje...
Sta mislite gdje??? Pitanje od milion $???

Tvrtka i ovako stvara gubitke, a sve ovo što si ti napisao je posljedica mišljenja da je ova firma too big to fall...
Sada zamisli kakva bi tek bila situacija da je masa plaća 9 puta veća, dugovi bi bili ogromni
http://www.capital.ba/tag/fabrika-glinice-birac/

Izdatci za plaće:
1990. => 3600x1600x12= 69 120 000 maraka godišnje
2012. => 1033x600x12= 7 437 600 maraka godišnje

Produktivnost je 1990.-2012. povećana 3,48x samo otpuštanjem tehnološkog viška. Tipičan primjer stanja Yu-industrije 1990.

Ako uzmemo da je 1990. brutto-plaća bila 2x veća od netto-plaće, a da Litavci 2012. ne uplaćuju zdravstveno i mirovinsko osiguranje onda bi ušteda na volumenu plaća bila 18,59x ili 130 802 400 maraka godišnje.

Tipičan primjer promašenog jugoslavenskog projekta koji je ostvarivao godišnje gubitke od preko 50 milijuna eura...
Takav gospodarski model je bio jednostavno neodrživ...

Možda ne bi, možda bi motiviranost radnika bila na većoj razini, a samim tim i veća produktivnost. Ne možemo znati.

Važnije pitanje je: što to govori o RS, ako nije sposobna natjerati takve mastodonte da poštuju zakone i uplaćuju mirovinsko i zdravstveno osiguranje te komunalije.

Taj tečaj je ustanovljen 01.siječnja 1990 godine. Koliko se ja sjećam ( bio sam tada pubertetlija pa se sjećam nekih stvari) u ljeto 1990 se taj tečaj držao. Ja sam po duty free shopovima po tom tečaju kupovao strane cigarete, slatkiše i slično, i nisu se morale imati devize već se moglo platiti u dinarima po zvaničnom tečaju. Prve javne priče o nerealnom tečaju se javljaju jesen te godine za vrijeme predizborne kampanje- pred prve višestranačke izbore. Pred kraj godine je kod švercera devizama jedna marka iznosila 13 dinara, znači otprilike je stvarna inflacija za godinu dana iznosila oko 100%, a to je ipak bio veliki uspjeh u odnosu na 1989 godinu. Dakako, pitanje je kakav bi bio nastavak te priče.



Doista, 1990-e je došlo do naglog povećanja plaća, a i bilo je robe kao nikada prije. Ljudi su pomislili da ih je konačno malo krenulo. Što se tiče samih plaća, dakako da je njen iznos nije bio isti za svakoga. Prosječna radnička plaća je bila nekih 1000-1500 maraka neto.
E sad, zanimljivo kako je objašnjavan taj nagli skok. 1989 godina je bila "godina čekova i godina inflacije". Naime postojala je mogućnost i to se strahovito puno koristilo - plačanje robe u čekovima s tim da ti čekovi dospiju na naplatu za 1, 2 ili više mjeseci kada bi taj iznos bio višestruko manji! Naprimjer, kupi netko televizor i napiše ček na iznos u dinarima vrijedan 1000 maraka (tada su TV-i bili skuplji nego danas). E sad, prodavač bi uzeo taj ček držao ga u ladici i onda nako nekog vremena poslao u centralu koja bi ga nakon nekog vremena poslala u banku da se namiri sa kupčevog računa, pa bi konačan iznos koji bi kupac plaćao za taj TV bio 2x, 3x, 4x manji. Čak je bilo slučajeva da prodavači reklamiraju svoje proizvode na način da naglase za koliko vremena će slati čekove u banku u stilu "Kupite kod nas namještaj - čekove šaljemo za tek 3 mjeseca". I nekim čudom to je naizgled odgovaralo i kupcima i prodavačima. Jedan moj znanac je kupio nov suzuki motocikl a čekovi su mu došli na naplatu tek za 6 mjeseci! Nov motocikl ga je došao 150 maraka!
E sad dolazimo do povećanja plaća. Naime Marković je tvrdio da proizvođači u startu u cijenu proizvoda ugrađuju gubitak nastao inflacijom i prolongiranom naplatom čekova, a da kupac ionako na koncu isplati samo stvarnu cijenu. Zaustavljanjem inflacije cijene su višestruko pale a uspostavom čvrstog tečaja vezanog za njemačku marku prikazana je kroz iznos plaća i stvarna kupovna moć ( sad da li privremena ili ne, tada se to nije znalo)Lljudi su bili zadovoljni što su im plaće više nego ikada i nadali su se da je to tek početak, jer konačno se ide nabolje i s opravdanom nadom su gledali u 1991 godinu - godinu još većeg blagostanja, mira i progresa. A tek 1992 godina - tada ćemo biti ravnopravan član EU sa austrijskim standardom!