ČUDESNI SVIJET STARE TUZLE

 

 

          Jedinstven i neponovljiv, raznovrstan i neobičan, svijet stare Tuzle bio je svakako plod povijesnih okolnosti koje su ga proizvele, tijekom smjenjivanja raznih carevina. Na zajedničko staroslovensko porijeklo prvobitne bosanske države nadovezale su se specifične prilike iz turske carevine i posljedice islamizacije koje su dale jedno posebno obilježje Bosni, s njenim džamijama, mahalama i osobenim islamskoslovenskim mentalitetom. Zatim je austrougarska uprava, doseljavanjem ljudi iz raznih dijelova, dovela u Bosnu Poljake, Rusine, Čehe, Slovence, Talijane i Švabe. Tome treba dodati brojne skupine Židova, sefarda i Aškenazija, i konačno najmladje doseljenike - ruske emigrante. Tako je nastao konglomerat raznih nacionalnih i vjerskih skupina i njihovih utjecaja - od domaće srpsko-hrvatsko-muslimanske mješavine, do srednjeeuropskih i istočnoeuropskih utjecaja. Od ranog djetinjstva mogli smo slušati razne jezike i narječja. Sem toga, činjenica da je Kraljevina Jugoslavija bila strogo centralizirana država, činovništvo svih vrsta i struka bilo je premještan s kraja na kraj države, od Maribora do Djevdjelije, pa su nam sugradjani bili Crnogorci, Makedonci, Dalmatinci, Slovenci, Srbijanci i drugi. Odrasti u takvoj sredini bilo je privilegija, čega sam postala svjesna tek mnogo godina kasnije. Kad se čovjek u mladom uzrastu navikne na suživot s drukčijima od sebe, on se teško opredjeljuje za ekstremizam i nacionalnu netrpeljivost, što ne znači da i medju nama nije bilo nacionalista i šovinista. Oni su i tada bili glasni i bučni, mada malobrojni, ali su nagovještavali buduće zlo. Na žalost, ljudi ne prepoznaju Zlo u zametku, već onda kad dovoljno poodraste i postane opasnost.

          Možda izgleda neobično, ali moglo bi se reći da je Tuzla u to vrijeme, zbog raznorodnog stanovništva, posebno onog iz Češke, Poljske, Rusije, Austrije i Italije, bila u neku ruku pravi srednjeevropski grad. Tek kasnije, kad smo odlazili iz Tuzle i upoznavali druge gradove i sredine, uvidjali smo kakvo je to bogatstvo živjeti u mješovitoj sredini.

          Već odavno je primijećeno da "raznorodnost nosi u sebi veliku pokretačku snagu, a da jednoobraznost vodi u duhovni geto i provincijsku učmalost". Mogućnost da se svijet doživjeti na više načina, a ne samo na jedan, bila nam je data samim životom u Bosni, u našem duhovnom zavičaju. Ko je makar i na kratko, iu mirnim vremenima živio i doživio Bosnu u toj njenoj raznoobraznosti i mnogoznačnosti, taj je za svagda ponio sa sobom poruku zajedništva, poštovanja razlika i patrijarhalne tolerancije.

          U toj sredini je proteklo moje djetinjstvo, i ona je ostavila svoj neizbrisivi trag i pečat na dječjoj duši. Ma gdje da sam odlazila, čeznula sam da se vratim u taj magloviti grad, obojen mirisom sumpora, ugljena i soli. U toj atmosferi ustaljenog reda stvari, zasnovanog dobrim dijelom na patrijarhalnom poštenju i čestitosti, a uz roditelje koji su živjeli za neki budući, pravedniji svijet, odrastala sam oslobodjena vjerskih i nacionalnih predrasuda - i to bez osobnog napora - roditelji su mi krčili put, a ja sam im bez rezerve vjerovala.

          Svuda oko nas je bila Bosna, ljudi su bili bosanci, govorili smo skoro svi "po bosanski". Srbija je bila daleko, preko Drine, Hrvatska preko Save, a Slovenija beskrajno daleko, more još dalje. Mi smo bili negdje u sredini zemlje, kao neko njeno geografsko središte.

          To je bilo vrijeme kada svaki čovjek, bilo koje vjere ili nacije, a rodom iz Bosne, čim se nađe izvan nje, postaje "Bosanac". Ljudi ga tako nazivaju ai on se tako osjeća, i to s razlogom. Taj termin "Bosanac" ili "Bosanka", odredjuje zavičajnost čovjeka, a ne njegovo vjersko ili nacionalno biće. A šta ima plemenitije i trajnije kao doživotna odrednica nego zavičaj. U toj riječi "Bosanac", nema ni trunke poruge, ni uvredljivog tona, već naprotiv, ta riječ je svima draga. Ima u njoj nčeeg originalnog, pa i malčice humornog. To je naprosto nešto što nigdje više ne postoji, već samo u Bosni. Da ljudi raznih vjera i običaja smatraju sebe pripadnicima jedne zemlje, jednog govora, jednog podneblja. Biti Bosanac bila je vrijedna tekovina našeg života, naše razlikovanje od drugih, naša vezanost i pripadnost toj lijepoj i jedinstvenoj zemlji Bosni. Naglašavanje razlika medju ljudima iz Bosne, suprostavljanje jednih drugima - stari i oprobani instrument velikih sila - dovelo je do medjusobnog razdvajanja, podjele i zle krvi, što je najveći ugibtak i najžalosnija posljedica rata 1991-1995.

          U to vrijeme Tuzla je bila okružni centar, a njih je u staroj Jugoslaviji bilo ... Grad postaje važan zbog institucija koje se u njemu nalaze, tako je u Tuzli bio Okružni sud, pored sreskog, pa okružni načelnik, pored sreskog, okružni zatvor, vojni okrug, Gimnazija (tada su bile samo dvije u sjeveroistočnoj Bosni - u Tuzli iu Bjeljini . Zatim, Šumska uprava, Gradjevinska sekcija za izgradnju pruge Tuzla - Zvornik, Zavod za socijalno osiguranje, medresa, patrijaršija, Dom narodnog zdravlja koji je djelovao i preko granica tuzlanskog sreza, i mnoge druge važne ustanove.

          U to vrijeme naši se sugradjani nisu dijelili po nacionalnosti ili narodnosti - ta kategorija nije bila u upotrebi nigdje, ni u službenom ni u privatnom životu. Glavni element razlikovanja bila je vjeroispovijest. Kao što je u školi prva po rangu bila vjeronauk, tako je iu službenom opticaju bila "vjera". Ako bi tada zapitali nekog seljaka "koje si ti nacionalnosti?", On bi vas začudjedno pogledao. Ljudi su se u većini smatrali narodom bosanskim, ili hercegovačkim, a vjera je bila ta koja ih je razlikovala. Ali na pitanje "Koje si vjere", odmah bi spremno odgovorio. Kategoriju nacionalnosti, nacionlanog opredjeljenja uveo je snažno u opticaj upravo socijalizam, u želji da se to što se zove nacionalno osjećanje javno i do kraja iskaže. I ranije je postojala nacionalna svijest, iskazivala se kroz razna udruženja, pa i politička. Razumije se, da su ljudi i ranije bili Srbi ili Hrvati, ali to se nije gromoglasno izražavalo, već nekako prigušeno, više u sferi privatnosti. Postojala su društva s nacionalnim obilježjem i političke partije, ali ta vrsta prebrojavanja nije postojala, niti je postojao nacionalni ključ. Osnovna je bila vjerska pripadnost iz koje se izvodilo i nacionalno osjećanje, sem kod Muslimana koji su u većini bili nacionalno neodredjeni (samo manji broj je sebe smatrao Srbima ili Hrvatima). Kao nagovještaj i mračna opomena djelovale su i neke ekstremno nacionalne organizacije, kao Četnici, ili Križari, oni su bili u stalnoj konfrontaciji, ali su obuhvaćale jednu skromnu manjinu, koja će tek kad nastupi mrak i fašistička okupacija doći do svog punog, zločinačkog izražaja.

          Prezrivi prizvuk koji prati riječi kao što su "Šokac", "Vlah" ili "Turčin", i još gore "******" - riječi su koje su se mogle čuti u rječniku običnih ljudi na svakom koraku. Često nemaju težinu već su izgovorene po navici, a često imaju zloćudni naboj koji nagovještava nagomilanu, neobjašnjivu mržnju. Otac je govorio: "U Bosni ti je Srbin veći od Srbina, Hrvat veći od Hrvata, a Turčin, veći od Turčina", što nisam sasvim razumjela, već mnogo kasnije, kad sam na dijelu vidjela posljedice ove pojave.

          Mi smo u Istočnoj Bosni svi imali prezimena koja su se završavala na "ić", i to bez razlike, kako Srbi, Hrvati, tako i Muslimani - što govori o zajedničkom, bolje reći istovjetnom porijeklu.

          Od 5590 prezimena Srba u Bosni i 72 krsne slave, koliko ih navodi Djordje Janjatović u knjizi "Prezimena Srba u Bosni" (Sombor 1993), njih oko dvije stotine - prebrojala sam - pojavljuju se i kod nas u Tuzli izmedju dva rata. U Istočnoj Bosni, pa iu Tuzli, Srbi su nosili uobičajena prezimena i to po pravilu na "ić". Ipak, i bez prebrojavanja možemo reći da je najviše bilo Jovanovića, Babića, Simića, Ristića, Savića, Petrovića, Gavrića, Pantića, Popića, Djukića, Ilića, Todića, Antića, Vasića, Djurića - zatim Trifkovića, Stankovića, Kneževića, Stjepanovića, Đorđić, Vasiljevića, Maksimovića, Jankovića, Mićića, Blagojevića, Mitrovića, Jovičića, Milanovića, Novakovića, Jakšića, Đerić, Stojanovića, Sekulića, Erića, Stakića, Božića i drugih.

          Mnoga srpsko-pravoslavna prezimena mogu se naći i među katoličkim življem i obratno, na primjer Markovići, Perići, Tadići, Tomići, Stojići, Pavlovići, Lukići, Radići, Marići, Andrići, Grbići, Vidovići, Batinići, Mandići i drugi. S druge strane, neka muslimanska prezimena prisutna su i medju kršćanskim življem, kao Basare, Pandže, Pašići, Drljević, Čolaković, Delibašić, Žunići, Pašalići, Ponjavić, Selesković, Kurt, dok se Kovačevići, Filipovići, Kapetanovići, Arnautovići, Begovići, Brkići , Begići, Žilići, Terzići i drugi, nalaze medju sve tri bosanske relibije. Najuglednija tuzlanska begovska obitelj Tuzlić, nosila je prezime koje se inače moglo sresti i medju pravoslavcima. Medju Muslimanima najčešća prezimena bila su: Muharemagić, Azabagić, Pašići, Hadžiefendić, Mujezinoviću, Selimovići, Hasići, Sijerčić, Mehmedagić, Zaimović, Delibegović, Fazlići. Redja su bila prezimena koja nisu izvedena iz osobnih imena: Zonić, Čamdžić, Kulovići, Kunosić, Tuzlić, Čokić, Terzići. Usput rečeno, Janjatović nije unio u svoj popis neka meni poznata prezimena, primjerice prezime ugledne srpske obitelji Crnogorčević, zatim nema Strahinjića, Poljaševića, Mileusnića, Lemezović, Toljević, Besarovića i Babunovića.

          Bilo je među našim srpskim obiteljima u Tuzli i neobičnijih prezimena, kao Magarašević, Stokanović, Dramušić, Lemezović, Magazinović, Vokić, Serafijanović. Nama djeci posebno su bila noebična i smiješna prezimena koja ne završavaju na "ić", a bilo ih je iu školi iu gradu: Tuco, Cimeša, Glušac, Soldo, Koruga, Popara, kalanj, Jajčanin, Grubor, Kozomara, Njegovan, Batalo, Pelemiš, Kamenko, Semiz, Zec, Padjen, Rogulja, Peleš, Šipka. Riječ je bila, uglavnom, o došljacima iz drugih krajeva, poglavito iz Like, Hercegovine ili iz Bosanske Krajine.

          Dragiša Trifković je u svom "Vremeplovu", knjiga II, nabrojao oko 40 raznih društava u Tuzli, od kojih pamtim samo neka. Sva ta društva djelovala su pod okriljem odredjenih vjerskih, nacionalnih ili crkvenih zajednica, i uz naziv imala su obavezno dodatak "kulturno-prosvjetno". Održavala su svoje godišnje skupštine, bila su darodavci u raznim dobrotvornim akcijama, i što je najljepše pripredjivala su jednom ili dva put godišnje svoje "zabave", i to obično zimi. Hrvatska društva "Majevica", "Napredak", "Hrvatska žena", održavala su svoje priredbe u lijepoj zgradi "Hrvatski Dom"; "Kolo srpskih sestara", "Prosvjeta", pjevačko društvo "Njegoš", okupljali su se oko Sokolskog doma, a muslimanska društva "Gajret" i "Uzdanica", na raznim mjestima. Radničko društvo "Sloboda" imalo je svoj Radnički dom u zgradi koja je izlazila na trg, prema nekadašnjoj Tržnici. Lijep, veliki Radnički dom imalo je i radništvo Kreke, gdje su takodje redovito održavane zabave i igranke.

          U modi su bile takozvane "vrtne zabave", obično u vrtu Oficirskog doma, kod Bašte "Bristol", ili negdje pod svodom. Zimi su bili balovi u Sokolskom i oficirski domu, i čuveni Svetosavski bal, za koji su djevojke šile posebne večernje haljine. Bilo je to rezervirano samo za društvenu elitu tadašnje Tuzle, i to po konfesijama - za Svetosavski bal, mahom srpske djevojke, za pokladni bal "Zeleno-bijela reduta", šile su hrvatske djevojke haljine, a za "Gajretov" i "Uzdaničin" su to činile muslimanske djevojke. Oficirski balovi su bili posebno elegantni, u lijepim prostorijama Oficirskog doma i sa odličnom vojnom glazbom. U Sokolskom domu su se davale priredbe, neke su se zvale "žive slike". Gajret je 1939. davao predstavu "zulumćara", a bilo je i drugih.

          Održavanje karnevala i masken-balova došlo je u Tuzlu sa austro-ugarskom okupacijom. Kulturna društva održavala su ove balove za odrasle i posebno za djecu u veljači mjesecu. U veljači 1938. sudjelovala sam i ja na masken-balu, kao "Holandjanka" (fotografija kod Dragiše Trifkovića, II knjiga "Vremeplova"). Sesil Kulović mi je sašila žensku nizozemsku nošnju, a neki stolar mi je napravio drvene klompe.

          Sve četiri vjere ili crkve, koliko ih je bilo kod nas, imale su svoje vjerske poglavare čije je prisustvo bilo više-manje zapaženo, ali koji su svaki na svoj način činili dio šarenila i raznovrsnosti našeg grada.

          Kao da je najviše bilo pravoslavnih popova, ili su se oni najviše vidjali na ulicama i padali u oči u svojim crnim mantijama. Sem toga, oni su bili obiteljski ljudi koji su preko svoje djece bili prilično integrirani u društveni život. Medju njima najstariji, a meni najugodniji, bio je pop Magarašević. Stanovao je s porodicom u crkvenoj zgradi preko puta Crkve. Njegove kćeri Andja i Smilja išle su u tuzlansku gimnaziju, a sin je pohađao školu negdje izvan Tuzle. Pop Magarašević bio je u prvoj grupi uhićenih i ubijenih Srba, u letu 1941. Starog popa jovanovića čija su djeca bila već odrasli i oženjeni ljudi, malo se sjećam. Pamtim njihovu kuću na putu ka Banji - niska starinska bosanska kuća sa crnim krovom. Njegovi sinovi bili su pop Djordjo, legendarni tuzlanski svećenik-partizan, pa Drago - fotograf, oženjen Marom, Hrvaticom, poginuo u NOB-u, Boro inžinjer u Kreki sa ženom Janjom koja nam je predavala njemački u Gimnaziji, najmladji Tošo, student prava koji će umrijeti krajem 1944. kao komesar Tuzlanskog odreda, i još dva sina koji su poginuli u NOV-u. Kći Seja diplomirani pravnik, udala se kasnije za profesora Slavka Mićanovića.

          Popa Babunovića znala sam samo iz vidjenja - njegova kći Radmila i sin Radenko bili su djaci Gimnazije, a kćeri Mira i Velinka išle su u struci školu - oni su preživjeli genocid. Pop Pajkanović, imao je dva sina ljepotana. Milana su ustaše ubile još u ljeto 1941. a Dejan je s roditeljima protjeran u Srbiju. Na kraju, najstariji i najugledniji bio je prota Matija popović koji je već bio u mirovini, ali je bio i senator. Živio je s kćerkom u kući iznad Gimnazije. Dostojanstven i lijepog lika, s bijelom kosom i bradom.

          Tridesetih godina u Tuzli je Službovao pop Vaso Šipka. Sa ženom i tri kćerke stanovao je u visokoj dvokatnici iznad knjižare Riste Sekulića. Nada, Ljubica i Vjera išle su u Gimnaziju, a sa najmladjom Vjerom sam se družila. Njihova majka, krupna prosjeda žena, zračila je ljubaznošću i gostoprimstvom. Pop Šipka bio je po mnogo čemu izuzetan među svećenicima. Najprije je vanredno studirao pravni fakultet u Zagrebu i stekao tamošnji doktorat. Sa svojim prijateljem Sadikom Hafizovićem učio je svakodnevno - od 4 sata poslije podne, znalo se, dolazi Sadik i sjedaju za knjigu. Pošto je pop Vaso htio nastaviti školovanje, odselili su u Beograd koju godinu pred rat, gdje je završio Teološki fakultet, a poslije toga otišao je u Beč. Tamo je na Evangelističkoj akademiji diplomirao i položio doktorat, treći po redu. Ostao je u Beču i poslije rata kao rpedavač na Pravnom fakultetu iz pravne filozofije, ali je ubrzo umro.

          Na vrhu ljestvice bio je vladika Nektarije Krulj. Stanovao je u vladičinoj palači, koja je to doista i bila - lijepa, masivna jednospratna gradjevina preko puta Crkve. Vladika Nektarije bio je čovjek nižeg srednjeg rasta, temeljit i punačak, izrazito tamnih očiju i prosede kose i brade. Nosio je naočale i oslanjao se na štap kad je šetao Korzom. Jednom prilikom šetala sam sa drugaricama, kad je pored nas naišao Vladika. Moje drugarice su mu prišle i poljubile ga u ruku, dok sam ja stajala po strani. "Čije je ono dijete?", Upitao je na glas. Kad su mu odgovorile, nije viša obraćao pozornost na mene. Da ga poljubim u ruku nisam mogla, a stajati po strani bilo je neugodno.

          Jedini razgovor koji sam vodila s Vladikom Nektarijem odigrao se u kući profesora Stojanovića koji me podučavao iz matematike, u starinskoj bosanskoj kući na kat preko puta Sokolskog doma gdje su se stepenice pomalo ljuljale u hodu.

          Ne mogu precizno odrediti vrijeme kad je to bilo, da li za vrijeme rata ili poslije njega. Tek znam da je bilo poslije očeve pogibije na Majevici. Vladika je došao pri kraju sata i započeo mučan i neugodan razgovor o četnicima i njihovoj pravednoj borbi. Profesor Stojanović, čovjek otmjen i profinjen, bez jedne noge i bez oka, pokušavao je skrenuti razgovor, ali je vladika bio uporan u svojoj obrani četnika, čemu sam se ja tiho suprostavljala. Razišli smo se i više ga nikada nisam vidjela.

          Muslimanske vjerske starješine nisam neposredno poznavala - u našu kuću nisu ulazili, a kretali su se po nekim svojim uhodanim stazama. Najupečatljiviji je bio muftija Muhamed Kurt, visok, lijep starac s bijelom kosom i bradom, i sa ahmedijom oko fesa. Gospodstven i uzvišen, kretao se medju nama kao neki istočnjački šeik. Njegova veličina došla je do izražaja kad se javno usprotivio ustaškom genocidu na d Srbima, u jesen 1941. Sinovi muftije Kurta, Asim i enver poginuli su kao borci NOB-e. Dostojanstven i ugodne vanjštine bio je kadija Mehmedbašić, čiji su sinovi bili studenti, a kći Sadeta udata za šumarskog inženjera Kudovića. Nama najbliži bio je kadija Berbić, takoreći naš susjed. Stanovao je s obitelji u lijepoj dvospratnoj zgradi iznad radnje trgovca Jovana Simića. Njegov sin pravnik, ridje-plav čovjek lijepe vanjštine, oženio se pred rat Hasija Hadžiefendić. Kadijina kći Hiba, odrasla djevojka, stajala je kao i ja često na prozoru i promatrala korzo. Sve njih sam znala samo iz vidjenja, ali su ostali zapamćeni kao dio našeg domaćeg ambijenta.

          Što se tiče katoličkih popova, s njima sam imala najmanje veze. Znala sam dvojicu kapelana koji su predavali vjeronauk u Klosteru dok sam tamo išla u osnovnu školu - Tvrtkovića i Sliškovića. Obojica su nosili tamno smedje mantije i lijepo su se izražavali. Njihova sudbina mi nije poznata.

          Židovi su imali svoje rabine, ali njih sam malo poznavala. Sjećam se samo rabina Fingerhut, simpatičnog, omalenog čovjeka, koji je pozdravljao žene skidanjem šešira i kad je bio raspoložen obraćao im se riječima: "Ja sam na vašoj ruci", pošto "Fingerhut" znači na njemačkom "naprstak". Rabinov sin bio je svima nama po glasu poznati spiker Radio Beograda. Njegov prijatni glas odzvanjao je u kućama gdje se slušao radio, i otac je uvijek pomejuo: "Ovo je naš zemljak". Poginuo je u toku aprilskog rata 1941.

          Prijatni sugradjani stranog podrijetla bili su tuzlanski Česi. Oni su bili državljani ČSR, ali su bili i jugoslavenske patriote. Neki su bili članovi KPJ. Bili su skoro svi Sokoli i okupljali se oko Sokolskog doma. Održavali su svake godine "Češku besedu", (prekid je nastupi 1948.) a održavlai su i zabave za gradjanstvo. Imali su i svoj komorni sastav. Saradjivali su i sa društvom "Mladost2. Obitelji Vančura, Madrac, Kraupner i Linhart, Stoklasa, Stuhli, Samek, Šuster, Landa, Rihter, Balzar, Rička i druge, bile su poznate u gradu i preko svoje djece koja su išla s nama u školu, a neki su ženidbom postajali vremenom "bosanci", iako se nikada nisu odricali svog češkog podrijetla.

          Mirko Madrac, sin slastičara Karla Dušeka, pričao mi je da je Karlo došao 1924. godine iz ČSR, najprije u Sarajevo, a poslije u Tuzlu, Beograd i Zagreb. Godine 1927. se oženio sa Štefom, rodom iz Brna, zajedno su došli u Tuzlu i otvorili radnju u Blatovoj kući, na glavnoj ulici. Godine 1936. kupio je od Tadića kuću u Konjaničkoj ulici, u čemu mu je pomogao kožar Landa, njegov zemljak. Radionica je bila u dvorištu. Madrac je bio plav, proćelav, lijepih crta, uvijek nasmijan, srednjeg rasta. Štefa, s plavom ovrdžavom kosom, na kojoj su joj mnoge žene zavidjele, krupna, nešto viša od Dušeka, imala je troje djece, Mirka, Dagmar i Marcelu. Dagmar je poginula krajem rata kao mlada partizanka - sahranjena je u Šapcu.

          Madrac je doveo iz Češke svoju mladju sestru, vitku plavušu, koja se udala za Cerića, a imao je i brata Bogumila koji je bio komunist. Otvorio je slastičarnicu u Zenici. Brat Dušekovog zeta Zvonko Cerić, student veterine, često je svraćao u slastičarnicu na Glavnoj ulici. Kad je pošao kao dobrovoljac u Španjolsku, prema kazivanju Mirka Dušeka, svi su zajedno išli da ga isprate na stanicu. Zvonko se nije vratio iz Španjolske, ali je poslao nekoliko pisama obitelji. Poginuo je junačkom smrću koju su opisali španjolski borci, njegovi drugovi. Cerići su imali veliku kuću pored Bukinja, na usponu prema Husinu.

          Dusekom slastičarnica koja je stajala ukoso od hotela "Bristol" i sa strane apoteke "Zvijezda", bila je svetište uživanja i rajskog zadovoljstva. Mene je u ljetnim mjesecima najviše privlačio sladoled. Sjedili smo za manjim stolićem, s mramornom pločom, i jeli porcije od 3-4 kugle. Inače, kolači su bili prvoklasni, češke škole, čiji su učenici bili Karlo i Štefa. Madrac je stanovao podaleko od radnje, čak u Konjaničkoj ulici, pa je svoju slatku robu donosio na jednim kolicima koja su bila prekrivena bijelim čaršafom, a vozila su ih djeca, ili sami njih dvoje. Kolači su bili smješteni u staklene pregrade i bili su birani: Bohemija, krem-šnite, dobostorta, išleri. Za mene, koja nisam bila veliki ljubitelj slatkiša, najdraži kolač bila je "Bohemia", najviše zbog lješnjaka koji je stajao u sredini, na glatkoj čokoladnoj površini. Taj lješnjak me je privlačio više nego sam kolač, i uvijek sam ga odmah skinula i pojela, dok bi se sa samim kolačem dosta mučila. Cijena je bila dva dinara po komadu, i ne samo da smo išli često da se počastimo, već je majka, kad su dolazili rodjaci ili gosti, kupovala na kartonskom poslužavniku veće količine. Madrac je bio samo jedan, iako je u gradu bilo još slastičara - stari Jakub, na Kapiji je bio čuveni Bajram, gdje se okupljala muški omladina.

          Imali smo mi tada i "svoje" Have - Emil Havel i njegova žena Malčika vide se na slici Pjevačkog društva "Majevica" ("Vremeplov". Jan Lešan - Čeh, bio je godinama u doba AU gradski inspektor u Tuzli, koji je zavodio najstrožiji red, čiji su se tragovi osjećali i kasnije, kao iznošenje smeća, i slično.

          Osim Švaba, Rusa, Čeha i Slovenaca u Tuzli su se u doba Austrougarske "zapatili" i Talijani koji su došli kao gradjevinski radnici, mahom iz tirola, iz gradova Bolzano i primijer. Nekoliko porodica: Mot, Banker, Fontan, Gojo, Kandoti i Pikoloti, bile su poznate u gradu i okolici. Ostavili su trajni trag u mnogim lijepim građevinama koje su svjedočile o njihovoj vještini i umijeću. Bili su, razumije se, katolici, ali su neki od njih naginjali lijevom krilu radničkog pokreta, kao Motova i Banker. Sa ženom Ljubicom, Leonard Banker je imao troje djece: Vesnu, Bruna i Rinalda - Bracu. Kad je uhićen i osuđen u tzv. Tuzlanskom procesu 1933 obitelj je bila protjerana iz zemlje, pa su se uz pomoć Bankerovih drugova našli u Parizu, u emigraciji. Pretučen u policiji, Banker je umro u Beogradu 1937. godine. Vesna se pred rat vratila u Tuzlu udajom za Hasana Odobašića, ali je za vrijeme aprilskog rata 1941. preminula pri porodu. Za njom je ostalo žensko dijete. Bruno je kao sudionik francuskog pokreta otpora poginuo prilikom oslobadjanja Pariza, a za njegove zasluge Ljubica je dobila najviše priznanje, Orden Legije časti.

          Ne treba zaboraviti prilično brojnu, ne mnogo upadljivu austro-"švapsku" Majinu koja je bila naseljena uglavnom po radničkim i industrijskim centrima. Svakako da ih je najviše bilo u Kreki, ali iu Lukavcu, Bukinju i drugdje. Obitelji Hoge, Cuder, Koko, Majer, pa obitelji Miller i Kolb, u Lukavcu. "Soda majstori" Schmidt, Brass i drugi, bili su ženidbom i udajom već poprilično izmiješani s našim svijetom. Ipak, oni su se - ne svi - ako dobro pamtim, još prije 1941. grupirali i organizirali u njemačko udruženje "Kulturbund", koje je bilo eksponent nacističkog režima u mnogim zemljama. Naročito su postali glasni po dolasku njemačkih okupatora s proljeća 1941 kada su se odjednom pojavile na ulicama grupe lijepo obučenih dječaka i djevojaka u svojevrsnim uniformama, teget suknjama i bijelim bluzama. Iznenadjenje je bilo još veće kad smo medju uniformisane primijetili neke djevojke s našim prezimenima, od oca Hrvata ili Srbina, ali su im majke bile Švabice, pa su htjeli da potvrde to svoje podrijetlo. Odmicanjem rata ova euforija je postupno splašnjavala, da bi se u jesen 1942. većina ovih obitelj iselila, u jednom velikom iseljeničkom valu. Uzrok njihovog odlaska iz sredine gdje su desetljećima živjeli bilo je vjerojatno, ogromno i nerealno obećanje njemačkih vlasti, ali, možda, i strah od odmazde eventualnih oslobodilaca.

          Taj šaroliki, zanimljivi, isprepleteni svijet stare Tuzle, ne bi bio potpun i shvatljiv u svojoj mnogostrukosti, ako se ne bi spomenula i svojevrsna "Ruska kolonija", tj.. skupina ruskih doseljenika, emigranata iz Sovjetske Rusije. Različitog podrijetla i dobi, Rusi, tj.. njihove obitelji bili su slični u svom ponašanju, manirima i lošem izgovoru našeg jezika. Jezik naš, toliko srodan njihovom, ali isto tako beskrajno različit, tvrd zanjih ("tvjord"), za razliku od njihovog mekog ("mjahki"), a nikada nisu u potpunosti naučili. Njihova djeca rodjena u našoj zemlji, govorila su čisto i pravilno, pa ipak, s nekim blagim akcentom koji je izbijao iz dubine govora. Roditelji, pak natucali su naš jezik, što je bilo simpatično za slušanje i za nas djecu šaljivo i neuobičajeno. Ruska djeca išla su, po pravilu, u gimnaziju, samo poneki su išli u Bijelu Crkvu, u kadetski korpus.

          Za razliku od naših domaćih pravoslavaca, koji su na praznike i nedjeljom išli u Crkvu i to iz običaja, po tradiciji, Rusi su išli u dubokoj religioznosti, neizostavno i bez izuzetka. Nisu se mnogo družili s domaćim svijetom, ali koga su prihvatili, poštovali su ga i voljeli. Njegovali su to prijateljstvo s pažnjom i na delikatan način, razlikovali su se od naših ljudi po mnogo čemu, prije svega po lijepim manirima.

          U tom našem tuzlanskom šarenilu imali smo i jednog Amerikanca. Čovjek neobičnog izgleda, Amerikanac Čop kopao je bušotine za Kompaniju "Shell-Oil", prema Požarnici. Kad su pronašli nešto nafte, bure s naftom provukli su na kamionu kroz cijelu Tuzlu. Stanovao je u "Bristolu", a često je sjedio pred gostionicom Ristića i ispijao bosansku šljivovicu. Čop je bio sredovječan čovjek, nosio je svijetla odijela, kačket na glavi i pušio je lulu. Kažu da je spomenut u knjizi "Tajni rat za petrolej".

          Živopisni kolorit našeg grada bio je naročito vidan na ulicama. Jedan pored drugih prolazili su najrazličitije obučeni ljudi - žene u zaru s pečom na licu, malo modernije sa pečom ali bez zara, europski obučen muški i ženski svijet, a petkom obavezno, snaše u crno bijelim nošnjama i seoske žene - Muslimanke u tamno modrim feredžama , umotane u bijele marame preko glave i lica. Muški svijet, mnogi s fesom na glavi, drugi sa šeširom ili kačketom, poneko sa beretkom ili đačkom kapom, a neki uvijek gologlavi kao moj otac.

          Uslijed šarolikosti oblačenja, ni najneobičnija odjeća nije izazivala čudjenje ni iznenadjenje. Predsjednica Kola srpskih sestara Savka Petrovićka, starija žena, majka Kristine Andrić čije je troje djece išlo u tuzlansku gimnaziju, nikada nije skinula tradicionalnu, starinsku srpski nošnju - dugu crnu suknju, libade i tepeluk na glavi. Crnogorke, žena profesora Jovana Đurišić i žena pukovnika Ilije Pavićevića, prolazile su tuzlanskim ulicama u crnogorskoj narodnoj nošnji. Djaci tuzlanske gimnazije, braća Krivokapić nosili su na glavi crnogorske muške kape.

          Nacionalna i vjerska raznolikost imala je za posljedicu najrazličitiji način pozdravljanja ljudi pri susretu na ulici. Pored uobičajenog "Zdravo", "Dobar dan" i "Dovidjenja", često se čulo "Merhaba" i "Alahimanet", ugladjeniji gradjani pozdravljali su dame s "Klanjam se" i "Moj naklon", a mi djeca starije s "Ljubim ruke ". Radnici iz Rudnika Kreka, u znak pozdrava izgovarali su riječ "Sretno" a Klosterske sestre "Hvaljen Isus". Tako su već naši pozdravi odslikavali vjerno našu različitost i porijeklo. U isto vrijeme tu nije bilo zabune - Musliman nije nazivao "Merhaba" nekome tko nije bio Musliman, kao što se ni časna sestra nije mogla obratiti sa "Hvaljen Isus" nekome tko nije katolik. O raznim finesama i varijacijama na temu pozdrava i otpozdravite u našoj sredini mogla bi se napisati posebna studija.

          U vrijeme koje pamtim, bilo je vrlo malo ljudi, ili ih više nije ni bilo, koji su pamtili "turski vakat". Moja nena, očeva majka, koja mi se činila starija od sviju, govorila je da se rodila "dvije godine prid što je Švabo prišao u Bosnu" - tj.. 1878. Bilo je još starijih ljudi, ali ja nisam znala za njih.

          Medju nama nije bilo turskih porodica, ili barem ja nisam znala za njih, sem rijetkih pojedinaca koji su imali tursko državljanstvo, primjerice apotekar Mašoj koji je radio kod Eisenstein u apoteci. Mašo je bio omanji, proćelav čovjek, beskrajno simaptičan, u kratkom crnom apotekarskom sakou, rafiniran u ophodjenju s ljudima i uvijek blago nasmijan. Inače je nosio šešir i bio je potpuno europski emancipiran. Negdje pred rat Mašo je otišao iz Tuzle i nije se više vratio. Medjutim, jedina prava Turkinja koju sam kao dijete upoznala bila je stara Kadick, majka odvjetnika Bahrije Kadića, kod kojih je otac bio kućni liječnik i gdje smo često odlazili. Za patrijarhalne bosanske starosjedioce Muslimane, Turčin je bio tuđin, stranac, zvali su ih "Türküsü" i nisu svoje kćeri udavali za Turke.

          Svaka ljudska naseobina, bilo grad ili selo, ima neko svoje središte trg gdje se križaju razni putovi. Tako je i naša Tuzla imala više takvih centara. Meni je najbliži bila Kapija, mjesto gdje je nekada stajala stara kapija koje više nije bilo. Ostalo je njeno ime i mi smo svakodnevno prelazili "preko Kapije". Tu se sa Glavne ulice skretalo ka pijaci, gdje su vodile tri uske, lijepo održavane ulice pune dućana, jedan do drugog. Vlasnici su obično sjedili ispred tih svojih ćepenaka, neki sa ukrštenim nogama, a neki su stajali iza tezgi. Dok su pojedine bile uredjene na starinski način, druge su počele se moderniziraju, da smještaju robu u izloge sa ispisanim novim firmama u veselim bojama. Moj put je vodio često preko Kapije, kad god sam išla u Dom narodnog zdravlja kod oca, ili kod mog drugara Saše Baumana.

 

          Madrac je doveo iz Češke svoju mladju sestru, vitku plavušu, koja se udala za Cerića, a imao je i brata Bogumila koji je bio komunist. Otvorio je slastičarnicu u Zenici. Brat Dušekovog zeta Zvonko Cerić, student veterine, često je svraćao u slastičarnicu na Glavnoj ulici. Kad je pošao kao dobrovoljac u Španjolsku, prema kazivanju Mirka Dušeka, svi su zajedno išli da ga isprate na stanicu. Zvonko se nije vratio iz Španjolske, ali je poslao nekoliko pisama obitelji. Poginuo je junačkom smrću koju su opisali španjolski borci, njegovi drugovi. Cerići su imali veliku kuću pored Bukinja, na usponu prema Husinu.

          Dusekom slastičarnica koja je stajala ukoso od hotela "Bristol" i sa strane apoteke "Zvijezda", bila je svetište uživanja i rajskog zadovoljstva. Mene je u ljetnim mjesecima najviše privlačio sladoled. Sjedili smo za manjim stolićem, s mramornom pločom, i jeli porcije od 3-4 kugle. Inače, kolači su bili prvoklasni, češke škole, čiji su učenici bili Karlo i Štefa. Madrac je stanovao podaleko od radnje, čak u Konjaničkoj ulici, pa je svoju slatku robu donosio na jednim kolicima koja su bila prekrivena bijelim čaršafom, a vozila su ih djeca, ili sami njih dvoje. Kolači su bili smješteni u staklene pregrade i bili su birani: Bohemija, krem-šnite, dobostorta, išleri. Za mene, koja nisam bila veliki ljubitelj slatkiša, najdraži kolač bila je "Bohemia", najviše zbog lješnjaka koji je stajao u sredini, na glatkoj čokoladnoj površini. Taj lješnjak me je privlačio više nego sam kolač, i uvijek sam ga odmah skinula i pojela, dok bi se sa samim kolačem dosta mučila. Cijena je bila dva dinara po komadu, i ne samo da smo išli često da se počastimo, već je majka, kad su dolazili rodjaci ili gosti, kupovala na kartonskom poslužavniku veće količine. Madrac je bio samo jedan, iako je u gradu bilo još slastičara - stari Jakub, na Kapiji je bio čuveni Bajram, gdje se okupljala muški omladina.

          Imali smo mi tada i "svoje" Have - Emil Havel i njegova žena Malčika vide se na slici Pjevačkog društva "Majevica" ("Vremeplov". Jan Lešan - Čeh, bio je godinama u doba AU gradski inspektor u Tuzli, koji je zavodio najstrožiji red, čiji su se tragovi osjećali i kasnije, kao iznošenje smeća, i slično.

          Osim Švaba, Rusa, Čeha i Slovenaca u Tuzli su se u doba Austrougarske "zapatili" i Talijani koji su došli kao gradjevinski radnici, mahom iz tirola, iz gradova Bolzano i primijer. Nekoliko porodica: Mot, Banker, Fontan, Gojo, Kandoti i Pikoloti, bile su poznate u gradu i okolici. Ostavili su trajni trag u mnogim lijepim građevinama koje su svjedočile o njihovoj vještini i umijeću. Bili su, razumije se, katolici, ali su neki od njih naginjali lijevom krilu radničkog pokreta, kao Motova i Banker. Sa ženom Ljubicom, Leonard Banker je imao troje djece: Vesnu, Bruna i Rinalda - Bracu. Kad je uhićen i osuđen u tzv. Tuzlanskom procesu 1933 obitelj je bila protjerana iz zemlje, pa su se uz pomoć Bankerovih drugova našli u Parizu, u emigraciji. Pretučen u policiji, Banker je umro u Beogradu 1937. godine. Vesna se pred rat vratila u Tuzlu udajom za Hasana Odobašića, ali je za vrijeme aprilskog rata 1941. preminula pri porodu. Za njom je ostalo žensko dijete. Bruno je kao sudionik francuskog pokreta otpora poginuo prilikom oslobadjanja Pariza, a za njegove zasluge Ljubica je dobila najviše priznanje, Orden Legije časti.

          Ne treba zaboraviti prilično brojnu, ne mnogo upadljivu austro-"švapsku" Majinu koja je bila naseljena uglavnom po radničkim i industrijskim centrima. Svakako da ih je najviše bilo u Kreki, ali iu Lukavcu, Bukinju i drugdje. Obitelji Hoge, Cuder, Koko, Majer, pa obitelji Miller i Kolb, u Lukavcu. "Soda majstori" Schmidt, Brass i drugi, bili su ženidbom i udajom već poprilično izmiješani s našim svijetom. Ipak, oni su se - ne svi - ako dobro pamtim, još prije 1941. grupirali i organizirali u njemačko udruženje "Kulturbund", koje je bilo eksponent nacističkog režima u mnogim zemljama. Naročito su postali glasni po dolasku njemačkih okupatora s proljeća 1941 kada su se odjednom pojavile na ulicama grupe lijepo obučenih dječaka i djevojaka u svojevrsnim uniformama, teget suknjama i bijelim bluzama. Iznenadjenje je bilo još veće kad smo medju uniformisane primijetili neke djevojke s našim prezimenima, od oca Hrvata ili Srbina, ali su im majke bile Švabice, pa su htjeli da potvrde to svoje podrijetlo. Odmicanjem rata ova euforija je postupno splašnjavala, da bi se u jesen 1942. većina ovih obitelj iselila, u jednom velikom iseljeničkom valu. Uzrok njihovog odlaska iz sredine gdje su desetljećima živjeli bilo je vjerojatno, ogromno i nerealno obećanje njemačkih vlasti, ali, možda, i strah od odmazde eventualnih oslobodilaca.

          Taj šaroliki, zanimljivi, isprepleteni svijet stare Tuzle, ne bi bio potpun i shvatljiv u svojoj mnogostrukosti, ako se ne bi spomenula i svojevrsna "Ruska kolonija", tj.. skupina ruskih doseljenika, emigranata iz Sovjetske Rusije. Različitog podrijetla i dobi, Rusi, tj.. njihove obitelji bili su slični u svom ponašanju, manirima i lošem izgovoru našeg jezika. Jezik naš, toliko srodan njihovom, ali isto tako beskrajno različit, tvrd zanjih ("tvjord"), za razliku od njihovog mekog ("mjahki"), a nikada nisu u potpunosti naučili. Njihova djeca rodjena u našoj zemlji, govorila su čisto i pravilno, pa ipak, s nekim blagim akcentom koji je izbijao iz dubine govora. Roditelji, pak natucali su naš jezik, što je bilo simpatično za slušanje i za nas djecu šaljivo i neuobičajeno. Ruska djeca išla su, po pravilu, u gimnaziju, samo poneki su išli u Bijelu Crkvu, u kadetski korpus.

          Za razliku od naših domaćih pravoslavaca, koji su na praznike i nedjeljom išli u Crkvu i to iz običaja, po tradiciji, Rusi su išli u dubokoj religioznosti, neizostavno i bez izuzetka. Nisu se mnogo družili s domaćim svijetom, ali koga su prihvatili, poštovali su ga i voljeli. Njegovali su to prijateljstvo s pažnjom i na delikatan način, razlikovali su se od naših ljudi po mnogo čemu, prije svega po lijepim manirima.

          U tom našem tuzlanskom šarenilu imali smo i jednog Amerikanca. Čovjek neobičnog izgleda, Amerikanac Čop kopao je bušotine za Kompaniju "Shell-Oil", prema Požarnici. Kad su pronašli nešto nafte, bure s naftom provukli su na kamionu kroz cijelu Tuzlu. Stanovao je u "Bristolu", a često je sjedio pred gostionicom Ristića i ispijao bosansku šljivovicu. Čop je bio sredovječan čovjek, nosio je svijetla odijela, kačket na glavi i pušio je lulu. Kažu da je spomenut u knjizi "Tajni rat za petrolej".

          Živopisni kolorit našeg grada bio je naročito vidan na ulicama. Jedan pored drugih prolazili su najrazličitije obučeni ljudi - žene u zaru s pečom na licu, malo modernije sa pečom ali bez zara, europski obučen muški i ženski svijet, a petkom obavezno, snaše u crno bijelim nošnjama i seoske žene - Muslimanke u tamno modrim feredžama , umotane u bijele marame preko glave i lica. Muški svijet, mnogi s fesom na glavi, drugi sa šeširom ili kačketom, poneko sa beretkom ili đačkom kapom, a neki uvijek gologlavi kao moj otac.

          Uslijed šarolikosti oblačenja, ni najneobičnija odjeća nije izazivala čudjenje ni iznenadjenje. Predsjednica Kola srpskih sestara Savka Petrovićka, starija žena, majka Kristine Andrić čije je troje djece išlo u tuzlansku gimnaziju, nikada nije skinula tradicionalnu, starinsku srpski nošnju - dugu crnu suknju, libade i tepeluk na glavi. Crnogorke, žena profesora Jovana Đurišić i žena pukovnika Ilije Pavićevića, prolazile su tuzlanskim ulicama u crnogorskoj narodnoj nošnji. Djaci tuzlanske gimnazije, braća Krivokapić nosili su na glavi crnogorske muške kape.

          Nacionalna i vjerska raznolikost imala je za posljedicu najrazličitiji način pozdravljanja ljudi pri susretu na ulici. Pored uobičajenog "Zdravo", "Dobar dan" i "Dovidjenja", često se čulo "Merhaba" i "Alahimanet", ugladjeniji gradjani pozdravljali su dame s "Klanjam se" i "Moj naklon", a mi djeca starije s "Ljubim ruke ". Radnici iz Rudnika Kreka, u znak pozdrava izgovarali su riječ "Sretno" a Klosterske sestre "Hvaljen Isus". Tako su već naši pozdravi odslikavali vjerno našu različitost i porijeklo. U isto vrijeme tu nije bilo zabune - Musliman nije nazivao "Merhaba" nekome tko nije bio Musliman, kao što se ni časna sestra nije mogla obratiti sa "Hvaljen Isus" nekome tko nije katolik. O raznim finesama i varijacijama na temu pozdrava i otpozdravite u našoj sredini mogla bi se napisati posebna studija.

          U vrijeme koje pamtim, bilo je vrlo malo ljudi, ili ih više nije ni bilo, koji su pamtili "turski vakat". Moja nena, očeva majka, koja mi se činila starija od sviju, govorila je da se rodila "dvije godine prid što je Švabo prišao u Bosnu" - tj.. 1878. Bilo je još starijih ljudi, ali ja nisam znala za njih.

          Medju nama nije bilo turskih porodica, ili barem ja nisam znala za njih, sem rijetkih pojedinaca koji su imali tursko državljanstvo, primjerice apotekar Mašoj koji je radio kod Eisenstein u apoteci. Mašo je bio omanji, proćelav čovjek, beskrajno simaptičan, u kratkom crnom apotekarskom sakou, rafiniran u ophodjenju s ljudima i uvijek blago nasmijan. Inače je nosio šešir i bio je potpuno europski emancipiran. Negdje pred rat Mašo je otišao iz Tuzle i nije se više vratio. Medjutim, jedina prava Turkinja koju sam kao dijete upoznala bila je stara Kadick, majka odvjetnika Bahrije Kadića, kod kojih je otac bio kućni liječnik i gdje smo često odlazili. Za patrijarhalne bosanske starosjedioce Muslimane, Turčin je bio tuđin, stranac, zvali su ih "Türküsü" i nisu svoje kćeri udavali za Turke.

          Svaka ljudska naseobina, bilo grad ili selo, ima neko svoje središte trg gdje se križaju razni putovi. Tako je i naša Tuzla imala više takvih centara. Meni je najbliži bila Kapija, mjesto gdje je nekada stajala stara kapija koje više nije bilo. Ostalo je njeno ime i mi smo svakodnevno prelazili "preko Kapije". Tu se sa Glavne ulice skretalo ka pijaci, gdje su vodile tri uske, lijepo održavane ulice pune dućana, jedan do drugog. Vlasnici su obično sjedili ispred tih svojih ćepenaka, neki sa ukrštenim nogama, a neki su stajali iza tezgi. Dok su pojedine bile uredjene na starinski način, druge su počele se moderniziraju, da smještaju robu u izloge sa ispisanim novim firmama u veselim bojama. Moj put je vodio često preko Kapije, kad god sam išla u Dom narodnog zdravlja kod oca, ili kod mog drugara Saše Baumana.

 

         Na čelnom ćošku bio je Fadil Šeremet sa svojom trafikom gdje me je otac slao da mu kupim cigarete. Šeremet je bio invalid sa jednim staklenim okom, krupan čovjek, crne kose i izrazitih crta. Kasnije je pred našom kućom otvorena prodavaonica novina i duhana kod "Ljube Miša", pa sam mogla samo da pretrčim preko ulice i kupim ocu njegovu "Drinu" i novine. Sa Kapije je put vodio ka pijaci, središnjem trgu u Tuzli, gdje je petkom bila Pijaca. Nije petak bio svaki dan, već samo jednom tjedno. Tada se trg šarenio od mnoštva seljačkog naroda iz okoline koji su tu iznosili svoje proizvode. Na nekim pokretnim tezgama, a mnogi i na samom tlu držali su jaja, povrće, voće i drugu robu. Piljari i prodavači voća su imali sa strane jedan dio koji je bio na propisnim tezgama, i sa zaklonom. Tu su nailazili i prodavači iz Srema, naročito u sezoni bostana, koji su donosili ogromne lubenice kakvih nije bilo u našim krajevima, as jeseni i grožđe, što takodje nije uspijevalo kod nas. Bila su to velika kola koja su se zadržavala na pijaci sve dok roba nije bila prodana. Na gornjem dijelu trga ili pijace, podignuta je nekoliko godina prije rata lijepa, prostrana i modernog izgleda zgrada Općine. Tuzlanski inžnjer Bogdan Djukić ju je projektovao na moderan način, s ravnim krovom i ona je u neku ruku bila jedan od simbola grada. Na njoj se u jesen 1943. godine, kad je Europa bila u mrklom mraku, cijelih četrdeset dana vijorila jugoslavenska zastava.

          Pazarni dan bio je petak, što je ljudima toliko ušlo u naviku, da je petak postao sinonim za pijacu i Pazar. Tako je Tuzlasnki telal, koji je na nekoliko gradskih trgova obavještavao ljude o raznim općinskim odlukama, jednom uzviknuo: "Daje se gradjanstvu na znanje, da petak neće biti u petak, već će biti u subotu", pošto je općina zbog nečega pomaknula pijačni dan !

          Okolna sela bila su naseljena s tri naša naroda - pravoslavnim, katoličkim i muslimanskim, pa su i sela bila u neku ruku različitog tipa. Prema Majevici e bilo dosta katoličkih sela: Dokanj, Břežková, Grabovica, Kolovrat, pa mi se čini da je na pijaci bilo najviše katoličkih snaša. Njihova bijelo-crna nošnja preovladavala je na pijačnim tezgama. Tu su se mogle vidjeti za istim tezgama žene u feredžama iz muslimanskih sela, srpske seljanke iz obližnjeg sela Požarnice u sličnoj bijelo-crnoj nošnji s manje dukata na čelu.

          Koju godinu pred rat pojavio se na našoj pijaci uzoran vrtlar koga smo svi zvali Lazar ili Lazo Bugarin, pošto je bio rodom iz Bugarske. Stanovao je kod nama bliske obitelji Popadića, a vrt mu je bila na polju pored rječice Soline. Na pijaci je imao tezgu, nosio je uvijek plavu ili crnu pregaču, a po mišljenju moje majke bio je najbolji vrtlar u našem kraju.

          Manda, naša domaća katolička snaša, dolazila nam je kući jednom tjedno, petkom obavezno a nekad i dvaput, i donosila je kajmak i sir. Njene su rubine (haljine) bile snježno bijele, a ruke i cijela pojava, blistavo čiste. Na rukama je imala istetovirane male krstiće, ili kako su ih oni zvali - križiće. Njen muž se zvao Marjan i ona ga je često spominjala, kao i svoju djecu čija sam imena zaboravila.

          Do kraja 19. stoljeća nosile su se još tzv. Turske muške nošnje. Svi su nosili istu bosansku nošnju, a fes su nosili i kršćani, samo s većom kićankom. Osim razlike u fesu, nošnja je bila ista za sve tri vjere, jedino stranci su nosili odjeću "a la franka". Nakon dolaska AU počinju i naši nositi odijela "a la franka". Posljednji koji su nosili staru bosansku nošnju i tražili da budu u njoj sahranjeni bili su Hrvati, hadži-Marjan Divković i Hadži-Ivo Ribičić. Medju Muslimanima, bosansko odijelo nosilo se nešto duže, ali su već od početka ovog stoljeća i oni nosili odijela "a la franka".

          Stanovništvo, srpsko i muslimansko bilo je u mnogo čemu srodno i blisko, tradicionalno - uzajamno su se posjećivali na Slavama, Bajramu i Božiću, družili su se i bratimili, samo se krvno nisu miješali, ženili ni udavlai, mada je bilo slučajeva, ali samo pojedinačno. Bliskost se ogledala kako u govoru tako iu kućnom životu, a naročito u kuhinji. Inače, bilo je još uvijek praznika koje su Srbi i Muslimani zajedno praznovali, na pr. Na Djurdjevdanski uranak išli su maltene svi, to je ostalo, vjerojatno još iz poganskih vremena. Moja nena je govorila "O Jurjevu", kad je nešto bilo oko 6. maja, kao napr. rodjenje mog oca.

          Medju muslimanskim ženskim svijetom, bilo je žena i djevojaka koje su bile poznate kao odlične, izuzetne vezilje. Svakako da ih je u Tuzli bilo više, ali ja sam znala samo za dvije sestre, kćeri mesara Pepića, koje su stanovale u jednoj uličici iza ledja Poljske džamije. One su sjedile u prizemlju, pored otvorenih prozora i vezle. Obje su bile prave ljepotice, potpuno bijele puti sa smedjim očima i dugom kosom u pletenicama. Mama je kod njih naručivala razne vezove, koji su bili lijepi i trajni, uradjeni s velikom urednošću, da je teško bilo razlikovati lice od naličja. Stolnjaci, miljei i razne garniture koje su sestre Pepić izvezle, sačuvale su se u našoj kući i pored svih ratnih uništenja i seoba. Majka je uvijek nalazila način da te rukotvorine smjesti na sigurno mjesto. Znam da sam u toku drugog svjetskog rata, kada sam se našla na oslobodjenoj teritoriji oko Teslića, upravo u samom Tesliću srela jednu od sestara, koja se tu bila udala, pa smo oživjeli naše zajedničke uspomene kao i novosti iz same Tuzle, koja je bila još pod okupacijom, izmedju dva oslobodjenja.

          Simbol Tuzle, ona famozna koza, koju je cijela Tuzla muzla da bi se mlijekom hranila, pratila je svakog tuzlaka čim bi izašao iz Tuzle. Pri susretu i upoznavanju, nije se moglo izbjeći pitanje, odnosno tvrdnja: "A je li, cijela tuzla?" Ne sjećam se da sam se ikad srela s nekim u mladosti izvan Tuzle, da mi nije spomenuo čuvenu kozu. I obično bi se svako nasmijao na tu primjedbu, kao na nešto prirodno i neizbježno, kao da je to sudbina Tuzle i njenih žitelja, da se pomene ta čuvena koza. Netko je duhovito primijetio, da nije koza ni njeno mlijeko to što hrani Tuzlu, već je to so, bijelo zlato koje hrani i održava Tuzlu, a bogme so je ta koja uzrokuje tonjenje i propast.

          Da znamenita koza nije samo tuzlanski specijalitet, začudila sam se kad sam u jednoj knjizi pročitala da Livnjaci o Guberu pjevaju: "U Guberu selu bogatome, devet kuća jednu kozu šcuca (muze), još se hvale da se dobro hrane".

          U zapisima mnogih, pa i velikih ljudi govori se ponegdje kako je obiteljski život bio jednoličan, a ljudi u okruženju dosadni i suvoparni. U galeriji portreta mog djetinjstva, bilo je raznih ljudi, ali je prosto nevjerojatno kako se medju tolikim osobama nije našao takoreći nitko tko bi bio dosadan, bezbojan i bez mašte. Svatko je imao neku svoju osobenost, svoju boju i kolorit, svoj govor i akcente i način na koji se obraćao ljudima. Mnoge neobične i originalne figure prolazile su našim ulicama i živjele s nama.

          Jedan od rariteta stare, predratne Tuzle bio je i naš gradonačelnik. Hadži Hasanaga Pašić, dugogodišnji presednik tuzlanske općine, omanji rastom, s žutom ahmedijom oko fesa, imao je dvije do tri žene i kako kažu više od dvadesetoro djece. Iako je šerijat dozvoljavao muškarcu da ima dvije i više žena, takva pojava bila je u Bosni rijetkost. Bosanci su, izgleda, od starina bili monogamni i nije ih ni šerijat promijenio. Taj Hassnshs Psšić, vozo se u fijakeru, obilazio udaljene kvartove, davao razna predizborna obećanja, ali ih je i ispunjavao. Neobična pojava i valjda jedini čovjek u Tuzli koji je u isto vrijeme imao dvije žene.

          Njegov brat Hadži-Ago držao je na početku pijace, pored Šarene česme veliki dućan s dvoždjarskom robom i bio je pitoreskna pojava starinskog bosanskog trgovca. Na putu ka domu zdravlja, imao je lijepu, moderno uredjenju radnju Hadžija, zvani "Kalesija", inače po prezimenu Fazlić. U njegovu radnju smo majka i ja često ulazile, a nekada sam i sama išla da kupim nešto za majku. Imali su lijepe materijale, basmu, svilu i štofove, a osobito su pred rat prodavali razne vrste vunice za štrikanje. Hadžija "Kalesija" je sjedio u jednom ćošku na tezgi, sa ukrštenim nogama a la turka i nadgledao posao, imao je dobar pregled i ništa nije moglo da mu promakne. Njegovi sinovi su radili kod njega, ali najviše zasluge za tako lijepo uredjenu radnju imao je njegov suradnik Esad Kevčić. Čovjek moderan, uslužan i odlično vaspitan, prosto je privlačio mušterije da dodju u radnju. Lijep, s fesom na glavi, crnih očiju i brkova, često je sa mnom razgovarao. Volio je djecu, i sam je imao petero djece. Na moju veliku žalost taj dobri čovjek je kao intendant Tuzlanskog odreda poginuo u sedmoj ofanzivi, već pri kraju rata.

          Jedan od sinova starog Kalesije bio je Kadro Fazlić, autoprevoznik koji je do rata 1941. imao svoje autobusne linije ka Brčkom, Zvorniku, Bjeljini. Bio je izrazito rumen u licu, s fesom na glavi, uvijek dobro raspoložen i nasmijan, oženjen lijepom ženom. Što je radio i kako se upleo u politiku ne znam, tek Kadro je poslije rata osudjen na smrt i strijeljan u jednom sudskom procesu "mladomuslimani".

          Zimi je svakog dana, još u polumraku zimskog jutra, odjekivao ulicom glas salepdžije, i tandrkanje njegovih kolica čulo se još izdaleka. "Salep, vrući salep!" Majka se uvijek obradovala ovom zvuku i pozivu, slala je djevojku ili mene da siđemo i donesemo 2-3 čaše salepa. Ponavljala je uvijek istu priču: "Nama je brat Duško, kad smo bili djeca, kuhao zimi salep i mi smo ga pili vrlo rado".

          Gotovo u isto vrijeme rano ujutro, prije mog polaska u školu - i zimi i ljeti - oglašavalo se zvono. To je prolazio djubretar s kolima i pomalo zastajkivao ispred kuća. Na znak zvona neko iz kuće bi istrčao i iznio smeće. U to vrijeme nije bilo kontejnera, ni plastične ambalaže - sve se svodilo na otpatke umotane u novinsku hartiju ili papirnate vrećice.

          Sem Djubretar bilo je i čistača ulica koji su brezovim metlama skupljali smeće po gradskim ulicama. Od svega, najljepša su bila velika kola s limenim spremnikom koja su ljeti polivala glavne ulice. Voda je, u stvari, prskala ulice, skupljala prašinu i donosila svježinu pred večer, poslije dnevne vrućine. Za kolima koja su vukla dva konja, trčala je uvijek skupina bosonogih dječaka, koji su se hladili i igrali iza kola. Znam da sam im, gledajući s prozora, zavidjela na toj bezazlenoj igri, koju nitko nije sprečavao. Pošto bi kola prošla, zavladalo bi neko osvježenje, miris mokre zemlje dopirao je do naših prozora.

          Kao što je opisala Borka Jovanović u knjizi "Bosanski Kontrapunkt", pekar koji je imao dućan preko puta našeg stana (bila je to ista kuća u kojoj su ranije stanovali Jovanovići), bio je krupan, srednjeg rasta i uvijek je nosio zasukane crne šalvare, kloparao je u nanulama, i dugom drvenom lopatom je unosio i iznosio somune iz užarene peći. Njegovi šegrti, isto u nanulama bili su uvijek rastrčani i radili su bez prestanka. Osim njega, u neposrednoj blizini, bila je pekara Gregorića, lijepo uredjena europska parna pekara, gdje smo redovito kupovali kruh i kifle.

          Posebno poglavlje u obilježavanju i imenovanju neobičnih ljudi ili nekih njihovih Sobina bili su nadimci, toliko omiljeni u provincijskoj sredini. Ljudi su imali nadimke, nekad smiješne, nekad simpatične, najviše po mjestu gdje su radili ili po zanimanju. Ako je netko bio poslobodja u radnji, ili ako je prodavao cipele u "Batinoj" trgovini, zvali su ga "Bata". U prodavaonici "Peko" radio je simpatični trgovac, nosio je fes i svi su ga zvali "Peko", a njegovu ženu "Pekinica". Čak je i obućar Ago Prcić, očev prijatelj koji nam je pomagao za vrijeme rata, dobio nadimak "Bata", zato što je radio s cipelama. Ako je netko u to vrijeme stalno nosio naočale, što i nije bila česta pojava, dobio je odgovarajući nadimak. Tako je naš prijatelj Abdulah Mujezinović, koji je nosio "đozluke", bio poznat kao Kadija - malo tko je znao njegovo pravo ime. Naočarlije su dobivale nadimak obično "doktor". Visoki taksista koji nas je često vozio na izlet bio je "doktor" - ime mu ne znam, ali naočale su bile odlučujuće u izboru nadimka. I mnogo godina kasnije, poslije rata, naš dugogodišnji gradonačelnik Mehmedalija Džambić, bio je zbog naočala "doktor". Pojedini nadimci bili su sasvim čudni i neobični i nitko im zapravo nije znao porijeklo. Naš sugradjanin Jovo Stefanović, brat trgovca Ljube Šljuke i Riste Stefanovića suosnivača KPJ, imao je nadimak "Iberhaupt" o njemačke riječi Überhaupt "- uopće. Govorilo se da je još prije prvog svjetskog rata neki Švabo bio prisutan kad su se djeca kupala na rijeci Solini. Jovo je skakao s grane u rječicu vrlo spretno, a Švabo je iz nekog razloga ponavljao riječ "Iberhaupt", i to je ostalo Jovi za cijeli život. On je bio jedini čovjek u Tuzli koji je javno galamio do rata na policiju, a za Vrijeme NDH na ustaše i psovao im sve po redu, ali ipak nije stradao.

          Vjerujem da nije bilo Tuzlaka, koji, makar iz daljine, nije upoznao neobičnog čovjeka, gradskog galamdžiju zvanog Jovče. Tko je bio Jovče i kakve je prirode bilo njegovo ludilo ne znam, ali u mom djetinjstvu ulijevao mi je strah i samo bi glavom bez obzira projurila pored njegove kuće u nadi da se neće pojaviti. Višeg rasta, zarastao u dugu kosu i bradu, u platnenoj košulji i ljeti i zimi, raspravljao je na glas sa svojim nevidljivim neprijateljima, prijetio im, proklinjao i žestoko se svadjao. Prizemna kuća u kojoj je stanovao bila je neobična, a kroz njezin krov izšla je visoko i koršnjato drvo. Iza ogradjenog dvorišta nalazio se prazanprostor gdje su pazarnim danom seljaci ostavljali konje i zapregu.

          U našem ukupnom šarenilu i raznovrsnosti, poseban "začin", bili su stručnjaci i službenici koji su dolazili iz raznih krajeva naše zemlje i zadržavali se dulje ili kraće u našem gradu. Rudarski inženjeri u Kreki i Bukinju došli iz Srbije - pa šumarski inženjeri oko Šumske urpave i gradjevinski inžinjeri oko Gradjevinske sekcije, inžinjeri Miljević, Petrović, todorović, Rajica Djekić, Bojanić, Budimir, Spasić. Profesori, učitelji, časnici i drugi državni službenici dolazili su "po premještaju" u Tuzlu, ali i odlazili.

          Slika o našem gradu u prošlosti ne bi bila potpuna, ako ne bismo istakli značaj i vrijednosti židovske zajednice u predratnoj Tuzli do 1941. o čemu će posebno biti riječi.

          Jezici, religije, nacije, manjine, stranci - doseljenici sa svojim prezimenima, imenima i jezikom, sve je to bilo sretno ispremiješanim na našoj slanoj zemlji, i to kao nacionalna lai i kao socijalna smjesa. Organizirano radništvo u radničkim kolonijama u Kreki i Bukinju, sve do najbolje plaćene tzv. Radničke aristokracije u Lukavcu, zatim Lumpenproletarijat s padina Ilinčice, Mosnika, Crvenih Njiva, bijeda i sirotinja iz potleušica odakle su djeca u sepetima donosila mrki ugljen koji su skupljali sa dnevnih kopova, sredjen i upristojen činovnički stalež raznih vjera i nacionalnosti, trgovci od primitivnih ćepenaka do modernih radnji s europskim izgledom i uslugom, od malih kafanica i aščinica do modernog i blistavog hotela "Bristol". Svi su na razne načine živjeli ali su se, uglavnom, razumjeli.
k
          Kada bi se jednog dana neki daroviti umjetnik poduhvatio da napravi jedan tuzlanski "Amarkord", onda bi po uzoru na Felinija, na kraju filma moglo se okreće kolo, ogromno, beskrajno šareno kolo, kome bi na čelu bio veselnik Hadžija Pašić sa svoje dvadesetoro djece i obveznom kozom, pa ostali naši velikodostojnici, trgovci, popovi, Rusi, Švabe, Česi, Talijani, pa rudari i solari, te male ćumurdžije, koje su na Kapiji prodavali u sepetu ukradeni ugljen, pa glasoviti Jovče, telali, aščije, pekari . Iznad glava bi im se talasala crvena zastava koja je Tuzlu dovela do slobode još 1493, kad je Europa bila u nacističkom mraku, što bi je nosio Jure Kerošević. To imaginarno kolo, ponekad zamišljam sebi u časovima dokolice i uvijek sjetiti još ponekoga koga bi trebalo obavezno uvrstiti u naše "Tuzlansko kolo". Takva je bila Tuzla izmedju dva svjetska rata i takvoj joj se treba uvijek iznova vraćati.

Prvi pisani spomen o Tuzli potiče iz 950. godine. Te je godine bizantijski historičar i car Konstantin Porfiregonit u svom djelu "O upravljanju državom", izričito spomenuo Tuzlu kao grad, pod rimskim nazivom Salines što znači grad soli, sa napomenom da se nalazi u sastavu Raškog kneza Časlava, koji je poginuo u borbi sa Mađarima.

1463. Tuzla postaje dio Osmanskog carstva, a iz tog vremena potječe i njeno današnje ime, koje se izvodi iz turske riječi tuz , koja označava sol.

Po odlasku Osmanlija 1878. grad postaje dio Austro-Ugarske monarhije. Po završetku Prvog svjetskog rata Tuzla je, kao i cijela Bosna i Hercegovina bila dio novoosnovane Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1929. zvane Kraljevina Jugoslavija.

Kada su tokom Drugog svjetskog rata 2. oktobra 1943. godine partizanske jednice oslobodile Tuzlu od okupatora, Tuzla je bila najveći oslobođeni grad u Evropi. Iako je bila grad u kojemu su odnosi vlasti i tadasnje tzv. JNA imali korektne odnose, pri izlasku iz grada, 1992. godine, na Brcanskoj Malti, pripadnici JNA su poceli pucati, na sta su reagovali gradjani Tuzle, organizovani u Teritorijalnu odbranu. Multietnicna tuzlanska vlast tada je uspjela sprijeciti da sudbina Tuzle bude nalik sudbini Zvornika, Brckog i drugih gradova, okupiranih od strane profasisticke JNA. To je i razlog zbog kojeg je u Beogradu uhapsen Ilija Jurisic, koji je, nakon godinu dana sudjenja, i svjedoka koji ga i ne poznaju, jos uvijek u beogradskom zatvoru, narusena zdravlja.

Tuzla je jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojoj, na izborima 1991. godine, nisu pobijedile nacionalističke stranke. Pobjedu je na tim izborima odnio antinacionalistički blok koji je osvojio 68% glasova. Zbog toga je Tuzla je u stranim i domaćim medijima tokom rata imala predznak tolerantnog grada. Eksponent takve politike bio je ondašnji gradonačelnik Selim Bešlagić. U burnom periodu rata u BIH 1992. - 1995. godine Tuzla je, usprkos srpskoj agresiji na zemlju i sam grada, bila i ostala najbolje čuvani i odbranjen grad u BiH. Ipak, 25. maja 1995. godine desio se nezapamćen zločin u historiji grada, tzv. Masakr na Kapiji, kada je granata ispaljena sa srbo-četničkih položaja na planini Ozren usmrtila 71, a ranila 115 civilnih osoba. Zločin se dogodio u središnjoj gradskoj ulici, centru noćnog života, na popularnoj "Kapiji". Na tom mjestu, u znak sjećanja, stoji spomenik sa imenima svih žrtava i tekstom: "Na ovom mjestu, 25. maja 1995. godine, srpski fašistički agresor je granatom prekinuo 71 mladi život. Proučite fatihu i pomolite se. Pamtite i opominjite. Građani Tuzle."

UNHCR je 17. jula 1998. godine Tuzlu proglasio otvorenim gradom.

Naime, oficir austro-ugarske vojske Felix von Luschan, za vrijeme svog službovanja u Tuzli, zajedno sa svojim zapovjednikom izvršio je iskopavanja na navedenom lokalitetu i otkrio veoma vrijedne nalaze iz srednjovjekovnog perioda. Iako je Luschan pobornik mišljenja o dubrovačkoj koloniji na tom području, kao i da je to mjesto gdje je sahranjen kralj Tvrtko, ona, ipak, ne mogu dobiti punu naučnu podlogu. Ali, jedno je sigurno, bogati grobni prilozi i vremensko svrstavanje navedenih predmeta u prvu polovinu XIV stoljeća nepobitni su dokazi za sljedeće: – da je navedeno područje imalo vrlo razvijene trgovačke i dr. veze, jer navedeni predmeti se vezuju za italijanske radionice; – da je sama raskoš stvari koje se nalaze uz pojedinca zasigurno dokaz o postojanju moćne vlastele koja je sebi mogla priuštiti tako bogate grobne priloge, što je nepobitan dokaz da na ovom području treba tražiti centralno mjesto cijele oblasti Soli (zemlje?). Treba još napomenuti da I. Pašić smatra da je sam naziv obližnjeg brda Ilinčica nepobitno vezan za kult sv. Ilije i predstavljalo je kultno mjesto još iz predslavenskog doba.29 Nedaleko od navedenog lokaliteta je i već spomenuta „Krešića gradina“ u Gornjem Par Selu (Krešići), kao prepoznatljivo srednjovjekovno utvrđenje, dok je navedenim područjem prolazila trasa puta koja je navedeno područje vezivala sa matičnom zemljom Bosnom.