NAJNOVIJI ROMAN ANTE TOMIĆA
'Čudo u Poskokovoj Dragi'
izd. Naklada Ljevak

Sve što su čitatelji ikada poželjeli od humorističkog romana darovano im je u 'Čudu u Poskokovoj Dragi', novom humorističkom čudu iz majstorske radionice gospona Ante Tomića – maestralna priča, pitko pripovijedanje, živahni likovi, sjajni dijalozi, napete situacije te komični – i naravno – iznenadni obrati. U 'Čudu u Poskokovoj Dragi', dosad najkompleksnijem autorovom ostvarenju, umješno se izmjenjuju elementi vodvilja, stare holivudske komedije, trilera, romana ceste i komedije zabune, sve pažljivo izvagano i skuhano, da bismo dobili humoristički roman koji jednostavno vapi za čitanjem. Ante Tomić voli svoje likove, čak i kad se čini da im se pomalo ruga, ironija kojom presvlači naizgled grubi i primitvni mentalitet laka je poput najfinije svile. Svi romaneskni elementi ovog su se puta smjestili na odgovarajuće mjesto i vrijeme u slatko-gorkoj komediji koja će se pamtiti godinama. 'Čudo u Poskokovoj Dragi', roman zrele i iskusne spisateljske ruke, jedan je od rijetkih, danas možda i jedini hrvatski koji čitatelje kao od šale može nasmijati do suza.

Prolomi se grom i munja sablasno osvijetli nahereni putokaz na kojemu kisne jedan zlokobni gavran. Na putokazu piše Poskokova Draga. Ne zna se zašto i za koga u pustoši stoji taj natpis. Nitko zdrave pameti neće krenuti smjerom kojim upućuje strelica.
Čuli ste vjerojatno za Teda Bundyja, odvjetnika iz Burlingtona u Vermontu koji je ubijao studentice nalik njegovoj bivšoj djevojci, ili za Andreja Pićuškina Šahista, kojega su zaustavili malo prije nego što je uspio smaknuti šezdeset četiri osobe, po jednu za svako šahovsko polje, ili za Pedra Lopeza, takozvano “čudovište iz Anda”, ili za britanskog liječnika Harolda Freda Shipmana, za Alberta Fisha, Jacka Rasparača… E, pa zaboravite ta čudovišta. Svi serijski ubojice ne mogu se mjeriti s okrutnošću Poskoka, divlje obitelji koja nastanjuje jednu skrivenu krašku udolinu u Dalmatinskoj zagori. Rijetki koji su preživjeli susret s njima tek poslije mnogo nagovaranja i s golemom nelagodom, drhtava glasa, mucajući, kroz suze govore o tom stravičnom iskustvu, a u pola pripovijesti obično se popišaju u gaće.
Ipak, gdjekad i bezdušni monstrumi imaju potrebu za čistim čarapama ili žlicom pojesti nešto toplo. Neki od njih, neobično je to možda čuti, osjećaju i nešto nalik ljubavi i sa žaljenjem otkrivaju kako je u suvremenom svijetu praktično nemoguće živjeti bez žene. Ovo je priča kako su se luđaci iz zabiti morali suočiti s tom užasavajućom istinom.
Čitatelju, ovdje te zakon ne štiti.

Ante Tomić se, vidjeli ste ili već ranije pročitali, ne boji niti ironije niti autoironije. Zato je, uostalom, i napravio vizit-kartice na kojima je kao zanimanje stavio: “naš poznati pisac”. Što jeste smiješno, ali samo na kartici. I skoro tačno u stvarnosti. Ispravno bi bilo: “naš vrhunski i poznati pisac”.
EMIR IMAMOVIĆ PIRKE

I zaista, Tomić je ovim romanom učinio najnetrivijalniju moguću stvar: portretirajući, sa surovom “insajderskom” ljubavlju u kojoj ima tako mnogo dobrohotne podrugljivosti prema onom “odivše ljudskom”, jedan bez sumnje pritiskajuće Skučeni Svet čiji se kodeksi, rituali i verovanja nisu mnogo promenili još otkad su Napoleonovi vojnici harali Dalmacijom, pisac je uspeo da se superiorno poigra svojim junacima – ali ne da bi dokazao da je “bolji” od njih; naprotiv, ne bi li pokazao kako svi delimo iste strasti, dok je sve drugo tek oholost! – i da naizgled prpošno i bez muke, kao za kafanskim stolom, isprede priču “savremeniju” od mnogih Pompezno Urbanih Žvaka.
TEOFIL PANČIĆ

Ako sam te dobro shvatio, ne želiš ovaj roman kao božićni poklon ili što?

rađe mi pokloni antu tomića na pola sata, ponajbolje kad izgubim na kladionicu, posvađam se ženom, pročitam članak kako se grade stanovi za 50 000 srba povratnika, dobijem ukor na poslu, pokvari mi se auto i dinamo izgubi.
e tada mi ga spakiraj molim te i pošalji.

Čini mi se da sam upravo pronašao osobu koja paralelno živi isti život kao ja...

hehe još kad vam kažem da sam u jednoj prilici spasio život miljenku jergoviću i borivoju radakoviću....

Za ovo si već zaslužio doživotni ban

ako je ovo bilo istinito, onda svaka cast...

bilo je to jesen 2001. dobili smo dojavu da se u jednom ljevičarsko-anarhističko-orjunaškom klubu u zg održava neka jugonostalgična večer posvećena zadnjoj jugo nogometnoj repki.
sklupljali smo se u parku.
pored nas prolaze ali ne kuže, prvo miljeniko jergović pa radaković.
rođak je u dva navrata kretao da ih masakrira u mraku, što bi i učinio da mu ja nisam mudro rekao nemoj, odat ćemo položaj i propustiti priliku na ostale.
ostalo je legenda, ulet nas 25 golorukih, stučen klub, ljevičara u bolnici i još toliko samo sa šljivama.
sutra novine, televizija, pa čak i sabor, priča o 80 skinsa naoružanih palicama , traže se najstrože kazne, ljevičari postaju desničari i traže ošto kažnjavanje za primjer bez milosti, ,
priče o dubljoj planiranoj pozadini, ma smijeh iako je u to vrijeme bio čupavo, šutili smo ko ribe. onih par što su ih poslije uhapsili dobili su i nekoliko tjedana zatvora.
sad je zastarjelo pa me boli piša.
uglavnom jerga i padaković preživjeli, a obožavatelji u "deliriju"

aca stankivić je priznao da je tu večer bio tamo i da se skrivao po mračnim ćošama.
nikad mi direkti nisu slađe sjeli.