"Ligenštul" literatura - jednom rukom držiš knjigu, drugom mažeš Koperton.

Stariji se možda i sjete ove knjige...vrijedi pročitati...

:( sjećam se jedne scene...sušenje pelena zimi...

"And there's another country", autor Danijel Kington (predsjednik CFIVA).

Uzbudljiva i poučna knjiga o događajima u Vinkovcima (grad, ali uglavnom u okolnim selima) u jesen 1991. kroz oči engleskog dragovoljca i njegovih pajdaša. Čovjek je izrazito patriotski (hrvatski) raspoložen, no opet je zadržao dozu objektivnosti i načina sagledavanja događaja i prilika svojstvenu strancima.

Knjige nema na Amazonu niti u bilo kojoj izdavačkoj kući, pa mi se čini da je objava išla direktno u iBookstore.

Ambra, Fukara, Svetinka i Puz od Ivna Aralice, politicki romani s kljucem. Ako nekoga zanimaju odredjeni socni detalji visoke politike i elite hrvatskog drustva, a sam nema izvor iz iste toplo preporucam(poput tko je Zepi Bevandi rekao i kad : "Sidi di si, i za di si, nisi.").
Trebate biti idioti da ne shvatite tko su u stvarnosti glavni likovi, a za sporedne(a ako ste idioti i za glavne) guglajte .

Zanimljiva knjiga, mada kao i svaki vlastiti životopis prešućuje neke neugodne detalje i naglašava neke druge, osobito "dalekovidnost" njegove politike.
Lagana je za čitanje, prava knjiga za putovanje ili čak odmor. Dobar prikaz prve polovice XX stoljeća i političkog života u Hrvatskoj i državama u kojima je ona bila, sa nekim manje poznatim i zanimljivim detaljima, te uistinu nekim iznimno britkim i dalekovidim zapažanjima autora, tj samog Mačeka.

Joj zbilja sam se odvalio od smjeha prije par mjeseci.

Čekam u knjižari da podignem šta sam trebao i ispred mene neki Japanac na japanskom hrvatskom: Trebao bi knjigu hrvatska politička misao u rascjepu između Mačeka i Pavelića (ili od Starčevića do Mačeka) ili tako nešto.

Mislim si ti baš nemaš šta za raditi u životu.

Jedna od rijetkih prednosti multikultija. Nekad se baš nasmiješ.

Baš nešto tražim pa neće biti zgoreg da okačim, da nam Emt ima šta čitati na plaži.

Svinjo legendo gdje si?

Imam jednu preporuku za tebe.

Tunel (na španjolskom El Túnel) je roman argentinskog pisca Ernesta Sábata objavljen 1948. Opisuje poniranje u ludilo slikara Castela zbog opsesije djevojkom, a naslov proizlazi iz njegovog poimanja života kao kretanja kroz tamni i samotni tunel koji ga dijeli od ostalih ljudi.

Roman odiše mračnom atmosferom i teškim pesimizmom. Sabato ga je napisao u fazi duboke depresije za vrijeme boravka u Parizu nakon dužeg razdoblja koje je proveo u argentinskim planinama gdje je u samoći razmišljao o svijetu i smislu života. U domovini je jedva uspio pronaći izdavača, a mnogi tamošnji intelektualci bili su sumnjičavi spram kvalitete književnog djela koje piše jedan fizičar. No odmah po objavljivanju je naišao na pozitivne kritike i bio rasprodan, a privukao je i pažnju Alberta Camusa koji ga je zatim popularizirao u Europi.


Pročitaj ovo post653310.html#p653310

Mislim da sam svaki citat sama prepisala jer nikako nema njegovih dobrih citata na netu.
Knjižica ima samo 100 stranica, a ako ti se svidi onda možeš pročitati i Dosada - Alberto Moravia koji obrađuje sličnu tematiku.

Ovo tek sad vidim

Zahvaljujem dragi Doc ...Iznanadio si me preporukom.Apsolutno sam romantičarka.Neizlječiva.

No Australija je zemlja daleka.Što misliš ti, ako ja ne budem, nakon tih romantičnih knjiga mogla kontrolirati svoju ionako neobuzdanu prirodu ?

Slijedi svoje srce.

Nego privlačnija si bila sa starim avatarom. Jasmina ti dobro pristaje.

Da ga slijedim dok mi ga ne zgaze ?Šta fali Moni ?Baš je sexy :)

A šta ti drugo preostaje. To je život.

Jasmina je egzotičnija. I čarobnija.

A i sjeti me na djetinjstvo.

Čuj ...Ponekad je bolje biti promatrač.Teoretičar i učiti na tudjim iskustvima.Manje bolno :)

No to nije život. Želiš cijeli život provesti kao promatrač?

Uostalom nikad ne naučiš na tuđim iskustvima, samo svojim.

Verstand und Gefühl (engl. Sense and Sensibility) - Jane Austen.

Peta haaška kolona i njezine žrtve.
Zdravko Tomac

Split, 26.listopada 2013.

Hrvatska udruga Benedigt iz Splita je organizirala predstavljanje knjige „Peta haaška kolona i njezine žrtve“ autora Zdravka Tomca. Voditelj programa je bio Petar Vulić, a predstavljači Zdravko Tomac autor, dr.sc. Vlado Nuić, admiral Davor Domazet Lošo i general Marko Lukić.

U ispunjenoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa posjetitelji su do kraja pažljivo slušali predstavljače i često ih prekidali svojim aplauzom.

Knjigu se može prelistati i pročitati u jednom dahu, a onda se vratiti na početak i čitati pažljivo i temeljito. Mnogi događaji su nam bili poznati ili smo ih bar naslućivali. Ali tek kroz opis političkih događanja i nama nanesenih grozota u knjizi gospodina Tomca i objašnjenjima predstavljača postajemo svjesni naših građanskih propusta. Bili smo zastrašeni okrutnom agresijom, molitvom za Božju pomoć, pomaganju izbjeglim i prognanima, u euforiji i sreći da smo dobili svoju državu vjerovali smo da smo se riješili komunjara (izuzeti idealisti komunisti), jugoslavena, udbaša i kosovaca. Kako naivno. Nismo razmišljali o zlu koje je ostalo i radilo od početka nastajanja samostalne države Hrvatske protiv stabilizacije i postepenog razvoja demokracije u našoj mladoj državi. Opustili smo se. Riječi pok. predsjednika Tuđmana nismo shvatili ozbiljno, da u Hrvatskoj preko 25% stanovništva nije željelo samostalnu Hrvatsku, a sada ih s potomcima ima i veći postotak. Pomoću u komunizmu naučenom propagandom žele laži pretvoriti u istine. Što im pomoću režimskih medija i naših propusta i nečinjenja dosta dobro uspijeva.

Svaka rečenica i odlomak naveden u knjizi ima smisao i važnost i ne bi ih se smjelo kod čitanja zanemariti.
Samo ukratko preneseni neki navodi iz knjige:

„ Peta haaška protuhrvatska kolona postoji i ima vrlo jasnu strategiju protuhrvatskoga djelovanja, da lažno optužuje i sotonizira Domovinski rat i njegove simbole, da zastupa jugoslavenski i srpski pogled na raspad Jugoslavije, na agresorski rat i krivnju za rat. Sustavno zastupa stajalište da je Oluja zločinački pothvat i planirano provedeno etničko čišćenje Srba na zločinački način i agresiju na BiH. Optužbe HPK protiv Tuđmana, hrvatskih generala, Domovinskog rata i Oluje ustvari su optužnice protiv hrvatskog naroda koje prethode haaškim optužnicama. A to potvrđuju mnoga svjedočenja u Haagu pa i samog predsjednika države Stipe Mesića, samo vršenje detuđmanizacije i sustavno djelovanje kako bi Hrvatski narod prihvatio krivotvorene i lažne optužbe kako bi se stvorila kritična masa koja bi omogućila da se u Hrvatskoj prihvati krivnja koja ne postoji, kako bi se amnestirala Srbija.

Nastojali su dokazati da nema pobjednika, da nema nevinih, da smo svi za sve jednako krivi te da samo raspodjelom krivnje i kažnjavanjem i suđenjem državnog i vojnog vrha na obje strane može doći do platforme za novo zajedništvo koje je dugo vremena bilo cilj međunarodne zajednice.

Cijelo vrijeme vodila se je borba za istinu između tri strategije:
Hrvatske strategije, Srpsko-jugoslavenske strategije i strategije Međunarodne zajednice.
Vodio se pravi informacijski rat. Hrvatska strategija se nije nikada odrekla bez obzira na pojedinačno iskakanje u državnom vrhu jer su neki na čelu sa Stjepanom Mesićem, Vesnom Pusić ne samo napustili Hrvatsku strategiju, nego su postali ključni ljudi u podržavanju djelovanja pete haaške kolone i čak osporavali službene dokumente u kojima je utvrđena Hrvatska strategija.

Ali oslobađajućom haaškom presudom za generale potvrđena je državnost Hrvatske države i odbačene su sve optužbe da je Hrvatska utemeljena na zločinu i stvorena zločinačkim pothvatom te je potvrđena ispravnost hrvatske politike u odnosima s Haagom koju je vodio dr. Franjo Tuđman, a poražena je, ili bi barem trebala biti poražena, politika koju su vodili Račanova koalicija, predsjednici Mesić i Josipović, Sanaderova vlada i Kukuriku koalicija.

PHK nikada nije priznala Deklaraciju o domovinskom ratu. Stalno ju napadujući da je hrvatska sramota (Pusić i Nobilo).

PHK, suprotno činjenicama i istini, izjednačava zločine agresora i žrtve. Uvećavanjem pojedinačnih zločina Hrvata, a prešućivanjem ili umanjivanjem zločina koje je učinio agresor, PHK stvara lažnu sliku o karakteru rata i vrši sustavni pritisak da Hrvatska mora prihvatiti lažne optužbe i da se Srbija radi budućnosti i novog zajedništva treba osloboditi krivnje.

PHK i njezini pomagači i podupirači, uključujući i državno vodstvo, vrše pritisak da Hrvatska povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Time se pomaže obnovi velikosrpske politike, ona se amnestira od krivnje i daje joj se prilika da i dalje zastupa politiku ravnoteže krivnje.

PHK lažno tvrdi da je u interesu Hrvatskog naroda povlačenje tužbe protiv Srbije. Upravo je obrnuto. Povlačenjem tužbe Hrvatska gubi sjajnu priliku da na međunarodnom sudu u procesu pokaže da je Srbija agresor i stvarni krivac svih zala koja su se dogodila.“


Čitajući knjigu i u njoj navedene stručne analize pojedinih političara, pripadnika PHK i mnogih nevladinih udruga možemo se samo upitati – je li to moguće – događa li se baš takav protunarodni oblik vladavine još negdje – kome služi nasilno stavljanje dvojezičnih ploča i stvaranje kaosa - tko ima koristi od takovih postupaka, podupiranju srpskog memoranduma 2 – kako je moguće prihvaćanje ljubljenja s deklariranim četnicima – slaviti kape s crvenom petokrakom - radi li se samo o velikoj mržnji prema hrvatskom narodu – jesu li veliki sukrivci mediji koje mi uredno plaćamo – jesu li nas ušutkali i zastrašili s teškim životnim prilikama?

Jesmo li još uvijek narod nade?

Na str. 39. u knjizi se navodi: Kanadski pisac i slikar Michael O`Brien, autor proročke knjige Posljednja vremena, jedan od najpoznatijih katoličkih pisaca u svijetu, nas Hrvate naziva „narodom nade“ te nam poručuje: “Još možete sačuvati snagu koju smo mi na Zapadu, bit ću izravan, predali vragu. Molim vas, ne budite slični nama na Zapadu. Budite ono što jeste jer tako nam možete pomoći da se i sami vratimo u život.“
Komentar autora knjige: „Hvala velikom piscu na lijepim riječima i mišljenju o nama Hrvatima. Na žalost, mislim da nije u pravu, jer smo mi Hrvati sve manje narod nade, jer vrlo brzo gubimo svoj identitet, jer postoje moćne snage koje i u nas žele, kako kaže O`Brien da sve predamo vragu. Veliki dio hrvatskih političkih elita vrlo uspješno radi na rashrvačenju Hrvatskog naroda, na poništavanju našega nacionalnog identiteta i narodu natura lažne vrijednosti. Dakle, mislim da Hrvatski narod ponovno živi svoje sudbonosne dane kada mora još jedanput obraniti svoj identitet i ostati svoj na svome.
Cijeli Hrvatski narod ponovno se nalazi na raskrižju kao 90-ih godina. Još jednom je nužno braniti i obraniti ono veliko što je Hrvatski narod ostvario, potrebno je obraniti samostalnost i dostojanstvo, svoj nacionalni i katolički identitet. Svaki Hrvat ima izbor sagnuti glavu i pokoriti se moćnim silama koje nas žele uništiti kao narod nade, kao katolički narod, kao narod s identitetom. Svaki Hrvat pojedinačno i svi zajedno ipak odlučujemo hoćemo li ostati narod nade ili ćemo se pomiriti s porazom.“

Stožer za obranu hrvatskog Vukovara nam svima može biti primjer demokratskog načina obrane interesa hrvatskog naroda, ne samo u Vukovaru, nego diljem cijele domovine i to je na neki način otpor djelovanju „pete haaške kolone“.

Mira Ivanišević

"Pet stoljeća borbe za Hrvatsku - književnost, historiografija, politika, jezikoslovlje"

Prikaz knjige Mate Kovačevića "Pet stoljeća borbe za Hrvatsku - književnost, historiografija, politika, jezikoslovlje", HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 2013.
Hrvatski narod je oblikovao svoj kulturni i politički identitet na prostoru rimskih provincija Dalmacije i Panonije, odnosno na zemljopisnom području između Jadranskoga mora, Drave, Dunava i Drine. U zajedničkom stapanju različitih teorija o podrijetlu hrvatskoga naroda – iranskoj, gotskoj, autohtonoj i slavenskoj, koje su, izim slavenske, bile potiskivane u razdobljima jugoslavenske prevlasti, treba tražiti i etnogenezu hrvatskoga naroda.
To potvrđuju i suvremena genetička istraživanja prof. Ivana Jurića, pa tim tekstom i započinje ova knjiga.
Tijekom 20. stoljeća okolnosti nisu bile pogodne ni za povijesna istraživanja ni jednoga razdoblja hrvatske državnosti, a većina povjesničara svoje su radove prilagođavali tada vladajućoj ideologiji pa su s razlogom u prvom poglavlju ove knjige obrađeni autori, koji su u emigraciji znanstveno istraživali hrvatsku nacionalnu povijest poput fra Dominika Mandića, ali i radovi istraživača Ive Guberine, koji se bavio državnom politikom hrvatskih narodnih vladara, a kojeg su nakon zaposjedanja Zagreba 1945. smaknuli jugoslavenski komunisti. U ovaj tematski blok sretno su uklopljena i istraživanja o postojanosti hrvatskoga identiteta u BiH.

Redovnik fra Ivan Ančić, svojim djelima na hrvatskom jeziku, povezao je sjevernu i južnu Hrvatsku, koje su preko tadašnje BiH, inače središnjeg dijela nekadašnje Kraljevine Hrvatske, unatoč osmanskom zaposjedanju, činile jezičnu, književnu, kulturnu i duhovnu cjelinu.

Jelačić, Starčević, Kvaternik

Osloboditeljski ratovi protiv Turaka nadahnuli su fra Filipa Grabovca i fra Andriju Kačića Miošića da se i perom uključe u te pothvate, a u prekovelebitskoj Hrvatskoj Pavao Ritter Vitezović piše svoj politički tekst „Oživjela Hrvatska".
Turska osvajanja u drugom poglavlju obrađeni su nositelji hrvatske državnosti u obrani protiv turskih osvajanja, ali i oni poput Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, koji su se usprotivili habsburškom nijekanju hrvatske državnosti. Kako je vrijeme turskih osvajanja ujedno i razdoblje snažnoga zamaha katoličke obnove u zapadnoj Crkvi, obrađen je i početak standardizacije hrvatskoga jezika i golema uloga u tom poslu isusovačkoga redovnika Bartola Kašića, autora prve hrvatske gramatike i prevoditelja Svetoga pisma na hrvatski jezik. U trećem poglavlju zahvaćeno je 19. stoljeće sa svim svojim promašajima i uspjesima u nacionalnom preporodu. U hrvatskoj povijesti posebno značenje ima hrvatski ban Josip Jelačić, koji se, osim vojničkih pothvata, otkriva i kao tankoćutni pjesnik. Kad je riječ o Jelačiću istaknuta je i posebna vrijednost romana francuskoga književnika P. Chaslesa, koji je romansirao Jelačićev vojni pothvat protiv Ugarske.

Druga polovica stoljeća pripada pravaškim ideolozima Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku te Mihovilu Pavlinoviću. Sva trojica, na temelju modernoga nacionalizma, stvaraju podlogu za obnovu neovisne hrvatske države u njezinim prirodnim i povijesnim granicama. Poglavlje završava studijama o izabranim portretima pravaških političara i o pravaškom duhu hrvatske književnosti.
U četvrtom poglavlju knjige naglasak je na djelima autora koji se opiru velikosrpskoj politici, koja je 1918. godine nasilno ostvarila svoj projekt uspostavom zajedničke države hrvatskih zemalja sa Srbijom. U prvom redu riječ o Suedlandovu djelu „Južnoslavensko pitanje" te knjižici o hrvatskom vojskovođi iz Prvoga svjetskog rata Svetozaru Borojeviću, koji je nakon 1918. godine u izbjeglištvu organizirao hrvatsku političku emigraciju u borbi za nezavisnu Hrvatsku.
Naravno, tu je i središnja osoba hrvatskoga političkog pokreta, predsjednik HSS-a Stjepan Radić sa svojim pogledom na BiH te memoarski zapisi njegova stranačkog kolege Vinka Lozića, politički eseji Milana Šufflaya, Vinka Kriškovića i Filipa Lukasa te roman poglavnika Ante Pavelića, o kojem je prvi put objavljena objektivna kritika u domovinskoj javnosti.
Vatroslav Murvar raščlanjuje srpske krivotvorine o hrvatskoj povijesti i kulturi, a dva uglavnom nepoznata sveska zbornika „Naša domovina" svjedoče o postojanosti hrvatskoga duha. Julije Makanec piše o hrvatskim nacionalnim pokretima, a Petar Šimunić analizira „Načertanije", odnosno tajni spis srbijanske vlade za osvajanjem susjednih država. U ovom poglavlju su i kritike književnih djela Mile Budaka, Mare Švel Gamiršek i Zlatka Milkovića te filozofske studije Dominika Barača o socijalnoj filozofiji boljševizma, čime je ovaj dominikanac najavio kataklizmične događaje poslije Drugoga svjetskog rata.

Alojzije Stepinac

Željko Bebek u svojoj studiji analizira hrvatski politički mentalitet, dok australski Irac Les Show piše o nepodnošljivu položaju Hrvata u Australiji te teroru tajne jugoslavenske komunističke policije protiv hrvatskih iseljenika.
U šestom poglavlju obrađena su djela već probuđena hrvatstva u Domovini, a riječ o Holjevčevu pogledu na probleme i ulogu hrvatskoga iseljeništva te knjizi Franje Tuđmana „Velike ideje i mali narodi", kao i o Tuđmanovim Osobnim dnevnicima, koji pokrivaju razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina hrvatske političke povijesti. Politička i književna sudbina Brune Bušića otkriva se kroz njegov publicističko-književni rad, ali i kroz studiju Anđelka Mijatovića.
U sedmom poglavlju su djela i autori koji se bave ratom protiv Hrvatske te položajem Hrvata izvan Hrvatske, uvjetovanim različitim vidovima navalnih pothvata protiv hrvatskoga naroda. U ovom poglavlju su prikazani i zbornici o Hrvatima u Boki kotorskoj te hrvatstvu u današnjoj Crnoj Gori.

Književne kritike i jezik

U osmom poglavlju obrađene su krivotvorine povijesti i zbilje, a u devetom su književne kritike i prikazi djela suvremene hrvatske književnosti, među kojima i Mirka Vidovića, Lucijana Kordića, Ivana Aralice, Anđelka Vuletića, Virgilija Nevjestića, Andrije Vučemila, Hrvoja Hitreca, Mije Tokića i Mate Krajine. Tu je i autorovo izlaganje o kulturnoj misiji časopisa „Naša ognjišta".
O hrvatskom jezikoslovlju raspravlja se u desetom poglavlju, a u njem su prikazani povijest, sociolingvistika i dijalektologija hrvatskoga jezika. U zadnjem poglavlju tekstovi su posvećeni Tomislavu Ladanu, Daliboru Brozoviću, Juliju Derossiju i Ivanu Milasu, u kojima je autor kroz subjektivnu prizmu, ocrtao razdoblje osamdesetih godina u Hrvatskoj te razdoblje na početku Domovinskoga rata.
Knjigu su recenzirali akademik Dubravko Jelčić, sisački biskup mons. Vlado Košić i bivši ravnatelj Hrvatskoga instituta za povijest Stjepan Matković. Akademik Jelčić je u svojoj recenziji istaknuo kako je knjiga svojevrsni naš politički udžbenik, kakav nam je danas više nego potreban za političko obrazovanje mlađih naraštaja. No ja, nažalost, smatram kako se to još uvijek ne može ostvariti, jer je prevelik broj onih koji su previše investirali u vlastito jugoslavenstvo, a još i danas odlučuju o naobrazbi naše mladeži.

Starija vladajuća humanistička znanstvena elita nastojat će prešutjeti ovu knjigu jer izvanredno pozitivne recenzije akademika Dubravka Jelčića, mons. Vlade Košića i dr. Stjepana Matkovića sprječavaju javno spaljivanje ove knjige, koja je za mnoge optužujuća enciklopedija.

Knjiga je pisana za nove istinoljubive znanstvenike, kao i za razdoblje kad će napokon Hrvati sami počet pisati svoju nacionalnu povijest.

Knjiga Mate Kovačevića, zapravo, razgoni magle svih naših ilirskih, slovinskih, slavenskih i jugoslavenskih zabluda. U tom i jest njezina najveća vrijednost!

Knjiga „Pet stoljeća borbe za Hrvatsku – književnost, historiografija, politika, jezikoslovlje" ima 455 stranica. Podijeljena je na 11 poglavlja – raskošna povjesnica hrvatskoga srednjovjekovlja, u obrani državnosti, stoljeće nacionalnih preporoda, iz snova u stvarnost, suprotiva Finisu Croatie, Croatiae rediviva, rat protiv Hrvatske, oslobođena Hrvatska, književnost kockastih motiva, jezikoslovlje i zadnje poglavlje in memoriam.
U knjizi je obrađeno više od 100 autora i gotovo 150 njihovih knjiga, a na a kraju knjige priloženo je opsežno imensko kazalo s gotovo 1000 imena iz hrvatske povijesti, kulture i politike te predmetno kazalo, u kojem su naznačeni i pojašnjeni osnovni pojmovi.

prof. dr. sc. Mate Ljubičić

http://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kultur ... atsku.html

Knjiga Mate Kovačevića:
"Pet stoljeća borbe za Hrvatsku - književnost, historiografija, politika, jezikoslovlje"

http://www.matica.hr/media/pdf_knjige/8 ... %20005.pdf

Čitao netko?

Gore na linku je sadržaj.

Zanimljiva imena.

Ayaan Hirsi Ali, "Nevjernica"

Žena koja je odrasla u muslimanskoj somalijskoj porodici, a danas o islamu i integraciji imigranata ima stavove slične gospodinu Docu

I kao štivo za čitanje zanimljivo napisano...

A deda se malo smirio.

No ne znam tko od nas ima islamofobniji nadimak...ja uglavnom imam takve stavove prema svim drugima i drugačijima...ja ne diskriminiram u korist muslimana.

Ali drago mi je da sam ti u svakoj drugoj rečenici...skoro pa ćeš Sarajku preteć.

Ti si nešto dosta čitao tu tematiku? Nisi još nešto preporučivao?

Jedino ako misliš na "Pola žutog sunca", o Bijafri. Ne nešto previše.

A pominjem te jer si institucija ovog foruma, lakše mi je reći "kao Doc" nego objašnjavat nadugo i naširoko.

A u ostalim situacijama kad te spominjem, uglavnom se zajebavam

Jamačno.

Ništa deda, živio ti nama još toliko!

ps. da mislim da je bila ta knjiga pola žutog sunca...