Poznati muzičar Rambo Amadeus poručio je građanima Srbije, povodom vijesti o smrti Tijane Ognjanović, da ubuduće odluke o tome kom djetetu najprije treba pomoći valja prepustiti profesionalcima.

Dodaje da svako od nas boljitku može da doprinese ulažući u zdravstvo zemlje i izmirujući svoje obaveze prema tom segmentu države

Status ovog pjevača, objavljen na društvenoj mreži Fejsbuk, prenosimo u cjelosti.

"Tijana je umrla. Anđeli s njom. Saučestvujem u neizmjernom bolu roditelja, prijatelja, rodbine. Nisam je poznavao. Ni nju, ni njene roditelje, prijetelje, rodbinu. Za njen, medicinski veoma težak, slučaj saznao sam spletom okolnosti. To je situacija u kojoj čovjek jednostavno ne može da kaže ne i da se ogluši o poziv za pomoć.

Iako su na klinici u Beču davali 2 posto šanse u uspjeh operacije, a kasnije i taj obeshrabrujući postotak opovrgli, američki Hjuston je dao nadu, naravno, uz astronomski visoku cijenu operacije. Milion dolara. Ni više ni manje.

Šta je milion dolara za život bilo kog djeteta? Ništa. Bezvrijedna gomila papira.

Mnoge moje kolege, nadahnute spašavanjem jednog dječijeg života, razletile su se u strijelce po medijima, neki su uz to i dobrano odriješili kesu. Pare su poslije nekog vremena skupljene.

Na žalost, mala Tijana operaciju, saglasno prethodnim realnim medicinskim prognozama, nije izdržala.

Svi koji su učestvovali u akciji tuguju, ali imaju mirnu savjest. Dali su sve od sebe.

Astronomsku cifru, koju je Hjuston tražio, građani Srbije su skupili.

I skupila je siromašna Srbija i preko toga, za kompletno mukotrpno i dugotrajno liječenje male Tijane, u najelitnijoj i najskupljoj bolnici na svijetu.

Ali, Tijana nije uspjela. Osim tuge u srcu, osjećam se lijepo što živim među ljudima koji su saosjećajni i solidarni, brižni za tuđu djecu, koji su od svojih malih penzija, svog skromnog života, odvojili dio za malu Tijanu.

Pa, gdje smo pogriješili?

Nigdje.

Sve smo uradili kako treba.

Osim što smo, pored stotine teško bolesne djece, spletom slučajnih okolnosti, odlučili da pomognemo baš maloj Tijani, na žalost, bezuspješno.

Jer bolesne djece, kojoj treba pomoć, ima puno. Možda smo se odlučili za Tijanu, jer je njen slučaj bio najbeznadežniji, najteži.

A ko je taj koji može da procijeni kome je više potrebna pomoć, a kome manje?

Ta teška odluka mora da se prepusti profesionalcima. Iskusnim ljekarima, koji imaju ukupnu sliku zdravstvenog stanja nacije, i posao im je da odrede prioritete liječenja.

Da li smo, istom ovom akcijom mogli da spasimo neko drugo dijete? Ili desetoro druge djece? To su teška moralna pitanja, mislim da bi nama, ignorantima u nauci koja se zove medicina i zdravstvo, trebalo da bude strogo zabranjeno da se tako teškim odlukama bavimo.

Srbija ima zdravstveni sistem koji je dobar, samo mu nedostaje novac. Koliko bi za nas bilo sve bezbolnije da humanitarnim i drugim akcijama zapravo punimo zdravstveni fond i prepustimo ekspertima da barataju sredstvima na najadekvatniji način?!

Ili treba svaka popularna ličnost za sebe, po svom nahođenju, taštini i sujeti da bira kom će djetetu pomoći, a kom ne.

Da se u toj dilemi igra malog, lokalnog Boga, koji je svojom odlukom nekoj djeci postao Anđeo spasitelj, a drugoj djeci, automatski, koja nisu dobila njegovu pomoć, tim činom postao dželat?!

Tijana je, nadam se u Raju. Mi ostali, koji smo ostali da se pržimo u paklu zemaljskih dilema, treba samo da se pitamo, šta je to što nas tjera da glumimo Bogove, da odlučujemo kom ćemo djetetu pomoći, a kom nećemo pomoći uopšte.

Koliko je djece, dok smo se nadali za Tijanino zdravlje, umrlo bez neophodne skupe medicinske pomoći, a za njih je možda bilo neke šanse?

Možda je ipak jedino rješenje da, kao i sav civilizovan svijet, novac uplaćujemo u zdravstveni fond, redovno, s odgovornošću i ljubavlju.

Iako tako naše "uzdarje" nije personalizovano i vidljivo, nego je upućeno jednako prema svoj djeci koja su rođena, kao i onoj koja se upravo rađaju, koja nemaju još ni ime.

Zdravstvo je ipak ozbiljna i kompleksna nauka, pa je ispravno da stručnjaci treba da odrede šta od tih para i kada treba da se ulaže u liječenje, preventivu, edukaciju.

Dinar u preventivu daje više nego sto dinara u liječenju.

Tijana, budi naš Anđeo i pokaži nam ispravan put. Građani su pokazali visoku svijest, empatiju i solidarnost. Nauči nas, ili nam bar šapni, da počnemo da gajimo povjerenje prema našim ljekarima i zdravstvu uopšte, koje je dobro zahvaljujući nadčovječanskim naporima ljudi koji u njemu rade. Nauči nas da naše humanitarne akcije usmjerimo svi u istu kasu, kasu zdravstva.

Jer ta institucija, sa armijom ljekara, doktora, profesora, sestara, hirurga i zdravstvenih stratega ipak najbolje zna da procijeni kako se domaćinski vodi ovaj škakljivi, suptilini, a najvažniji zadatak u državi. Kako se čuva zdravlje Nacije.

Ja ne znam šta ćete danas vi da radite. Ja znam. Upaliću svijeću za malog Anđela, našu Tijanu, i provjeriću koliko sam novca dužan zdravstvenom fondu, da to hitno izmirim, u nadi da će to makar malo umiriti moju uzburkanu savjest, u nadi da će dinar koji dam u zdravstvo najbolje naći put do svakog djeteta kome je potrebna pomoć.

Americi, Hjustonu, Beču, svaka čast. I njihovoj medicini. Podsjećam da su naši doktori do prije koju godinu u sred Beograda vršili najkompleksnije transplantacije srca.

Pacijent nije trebalo da izbroji million već samo na šalteru, prilikom prijema, da preda ovjerenu knjižicu.

Tijana, osvijetli nam put."

Odavno me ovo kopkalo, pogotovo sa apelima jadne, umiruće dječice, koji se redaju kao na traci (koje odabrati, kako, je li treba dopustiti medijima i jakim FB kampanjama da "odluče" za tebe)?! Šta vi mislite?

Odavno me ovo kopkalo, pogotovo sa apelima jadne, umiruće dječice, koji se redaju kao na traci (koje odabrati, kako, je li treba dopustiti medijima i jakim FB kampanjama da "odluče" za tebe)?! Šta vi mislite?

Pa problem je što ti se prilika ukazuje 50 puta dnevno i ti odlučuješ kome želiš pomoći i pružiti šansu.

znači problem je u tome priznati sebi kako se nema hrabrosti donijeti odluku, pa neka to radi drugi?

U vreme kada sam ja imao prijatelja, često su se
smejali mojoj nastranosti da uvek izaberem najpogrešniji put. Pitam se
zašto stvarnost mora da bude jednostavna. Iskustvo mi je pokazalo da,
naprotiv, ona to nikad nije, i kada nešto izgleda izvanredno jasno, neki
postupak koji je na izgled jednostavan skoro uvek prikriva vrlo složene
pokretače. Evo jednog svakidašnjeg primera: ljudi koji daju milostinju
uvek misle za sebe da su darežljivi i bolji od onihkoji je ne daju. Biću
slobodan da ovu jednostavnu teoriju tretiram sa najvećim prezrenjem.
Svakome je poznato da se pitanje jednog prosjaka (jednog autentičnog
prosjaka) ne rešava sa deset para ili komadom hleba: time se rešava
samo psihološki problem gospodina koji na taj načinkupuje skoro ni za
šta svoj duhovni mir i svoju titulu darežljivog. Promislite samo koliko je
taj svet škrt kad se ne odlučuje da potroši više od deset para dnevno da
bi obezbedio svoj duhovni mir i zadovoljio oholu pomisao o svojoj
dobroti. Koliko je potrebno više čistote duha i hrabrosti da se pomogne
ljudskoj bedi i bez te licemerne (i uobičajene) operacije!

Kako ćeš donijeti odluku kad nisi stručan.
U HR svi koji po procjeni struke mogu biti izliječeni, po dosada utvrđenim i službenbim medicinskim dostignućima, imaju pravo na liječenje, ako nema mogućnosti u HR onda HZZO plaća liječenje vani.
Za svaki slučaj koji treba ići vani komisija donosi procjenu i odluku, ukoliko komisija procjeni da se odgovarajuće liječenje može dobiti u HR onda se odbija zahtjev za liječenjem vani.

I samo po sebi se nameće pitanje je li bolje skupljeni novac potrošiti na ove pojedinačne slučajeve ili poslušati struku i novac npr potrošiti na opremu bolnice.

Prije nekoliko godina je bila afera sa skupim citostaticima koje je obiteljska liječnica propisala jer su kao najbolji, a komisija je to odbila i onda kad Maja sever sa svojim glasom koda je sutra smak svijeta prikaže narodu tu priči kao da je žena zbog zle i nesposobne administracije poslana u smrt onda se stvori afera i svi pljuju lopovski državu, a u stvari se radi o tome da je za dotičnu ženu komisija procijenila da se rak toliko proširio da joj ne mogu pomoći nikakvi lijekovi i da nema smisla na nju trošiti skupe jer svi ti lijekovi i zdrvatstvo ipak nešto, odnosno dosta koštaju i da ukoliko želimo da zdravstvo kao javna ustanova uopće postoji onda je se nužno i racionalno ponašati.