...

I što donosi kraj rata!?

Kraj? Možete li vi sada u arapskim zemljama, u kojima se zbivaju burne stvari, sa sigurnošću reći da otpor nekom totalitarizmu sasvim sigurno donosi boljitak ili još veći radikalizam? U tome je vrlo teško biti pametan, osobito ako se stvari ne poznaju iznutra. To smo najbolje vidjeli u doba agresije s Istoka na Hrvatsku, kada Zapad nije poznavao stvari iznutra. Da su bolje poznavali povijest jugo-podneblja, onda sve ne bi bili shvaćali kao sukob divljih plemena.

Što su morali znati?

Morali su znati da su na tim prostorima postojale tri srednjovjekovne države: Hrvatska, Bosna i Srbija i da treba osigurati egzistenciju tih triju država, pa onda Crne Gore, koja je mlađa, ali je također bila država. Slovenija nije bila država, ali zaslužuje državom biti po jeziku i kulturi. Za mene je dosta da netko ima vlastiti jezik i da ima Prešerna pa da zaslužuje državu. Malo je kompleksnija situacija s Makedonijom zato što je temelj makedonskoga jezika postao najudaljeniji dijalekt bugarskoga. I Kosovo je postalo država, ne zbog uvažavanja albanske većine, već iz strateških razloga. Na Kosovu se prelama tradicija srpskih manastira s demografskom eksplozijom, to su dva elementa za koje je vrlo teško reći da jedan ima apsolutna prava, a drugi nikakva. Da je netko na Zapadu stvari tako mogao analizirati, onda ne bi bilo promašaja u kakve pripada i Dayton.

Zašto i Dayton?

Zato što je jedino dobro rješenje za BiH bilo tri jednakopravna entiteta i kantoni. Mirno rješenje autonomne Bosne s tradicijom srednjovjekovne države zalog je normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije. BiH je trebala biti balkanska Švicarska. To je propušteno i to će teško netko više korigirati.

Možda Hrvati u BiH?

Što se tiče Hrvata u BiH, zamislite da netko Italošvicarcima i Frankošvicarcima tumači da u Švicarskoj ne smiju imati jednaka prava kao Germani zato što ih ima koji postotak manje. To bi u Italiji izazvalo revoluciju. Hrvatska politika dugoročno ne shvaća tu situaciju u BiH, a Zapad uopće ne shvaća cjelokupnu situaciju. Ja sam u svojoj knjizi Umješnost previda, koju je izdao PEN 1997. u jako dobru francuskom prijevodu, analizirao previde talijanskih i francuskih povjesničara u odnosu na ovo područje. Čovjek se hvata za glavu kada vidi kakve geopolitičke karte Balkana nude ne samo Fernand Braudel nego i njegovi nasljednici dvadeset godina poslije. Da je netko naš radio takve promašaje glede njihovih područja, taj bi bio znanstveno gotov.

Kada govorite o BiH, nameće se pitanje multikulturalizma koji ne funkcionira jer je shvaćen na jugonačin i znači nametanje jačega kao arbitra.

U vrijeme Prvoga svjetskog rata bilo je logično da južnoslavenski narodi – nakon što su iskusili i Turke i Mlečane i Austrijance i Mađare – idu sličnima, ne misleći da slični katkad mogu imati veće ambicije apsorbiranja nego različiti. To je bila pogreška koju su platili dvjema Jugoslavijama.

Govorim kao Hrvat i kao Mediteranac – što sam po izboru i kombinaciji slavenskih i romanskih gena – ali i kao netko tko se stjecajem okolnosti bavio nekolicinom pisaca iz BiH, koji su u hrvatsku književnost unijeli notu blage egzotike, bez koje bi ona bila siromašnija. Tu ponajprije mislim na Antuna Branka Šimića, Nikolu Šopa, Maka Dizdara i Jozefinu Dautbegović, koju smatram izvrsnom pjesnikinjom. Uostalom, u Sarajevu sam dvije godine leteći predavao.

...

http://www.matica.hr/vijenac/508/Na%C5% ... je%C4%87u/

Nakon propalih pregovora o izbornom sustavu: BiH između britanskog neoimperijalizma i bošnjačkog unitarizma

Strateška šahovska igra

Neva Mihalić

Nakon političke i moralne disonance velikih zemalja koja je pratila rat pokrenut srbijanskom agresijom, politika koja se izravno, a bez osobitog respekta za hrvatske žrtve i hrvatsku oslobodilačku borbu u taj rat miješala te poslije instrumentalizirala rad Haškog suda za bivšu Jugoslaviju, britanska je neoimperijalistička politika

Nije se činilo vjerojatnim da će nakon Drugog svjetskog rata bilo koja od zapadnih zemalja prihvaćati i pronaći se u logici agresora na druge nacije ili polaziti od političkih i vojnih učinaka uzurpacije i genocida. Također neočekivan bio je i međunarodni dilentatizam koji je donio povijesno i geopolitički jedva smisleno, a vojno, politički i geostrateški destabilizirajuće rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Neku sigurnost ipak je pružalo političko uvažavanje neponištivosti životne ovisnosti BiH i susjednih zemalja: kako bi se postigla politička stabilnost koja BiH omogućuje da postoji kao država, računalo se s „uspostavljanjem posebnih paralelnih odnosa“ svakog entiteta sa „susjednim državama“ (Daytonski sporazum, Aneks 4 - Ustav BiH, Čl. III). U međuvremenu, političke su se projekcije pojedinih velikih zemalja ili mijenjale, ili nadogradile, a ishodište problema pojavilo se u tome što se to čini bez sudjelovanja svih suverenih političkih subjekata kojih se ovi planovi presudno tiču.˝

...

Presuda kao političko oružje

Kako se BiH može razviti do normalne države kada se druga dva konstitutivna naroda uporno naziva agresorskim, a njihove institucije neprijateljskim? Čija je domovina BiH? Zbog takve političke situacije u BiH, unatoč privatnih ratnih prijateljstava, za vojni savez iz 90-ih godina između Hrvatske i BiH kao i za hrvatsko-bošnjačko savezništvo već dugo nema realnih uvjeta, da bi se zadnjim reakcijama na prvostupanjske presude Hrvatima iz BiH odnos vrha bošnjačke politike prema Hrvatima u BiH, ali i prema Republici Hrvatskoj očitovao kao neprijateljski. Već ranije na ovo je ukazivao odnos i prema HVO-u – obrambenim snagama hrvatskog naroda u BiH, ali i dijelu jedinstvenoga vojno-obrambenog (hrvatsko-bosanskog) sustava iz Domovinskog rata. Vjerojatno računajući na postojanost političkog zaleđa haških presuda, bošnjački predstavnici brzo su se osokolili u korištenju ovih presuda kao političkog oružja protiv Hrvata u BiH. Međutim, u legitimnoj političkoj borbi Hrvata u BiH za rješenje svoga položaja u vlastitoj domovini ne može biti unaprijed zabranjenih prijedloga.

Bošnjačka politika se ne vodi na korist BiH, nego na račun druga dva naroda: ona želi određivati pitanja i ograničiti odgovore. Ona čeka pogrešan potez – Srba, a još više Hrvata. Ako se na trenutak oslobodimo povijesno-političke fiksacije na Republiku Srpsku i pogledamo sadašnjost, vidimo da upravo bošnjačka unitaristička politika najrevnije radi na razgrađivanju države triju naroda: vrši političku majorizaciju i institucionalnu represiju, guši političku volju (posebice hrvatskog) naroda, provodi kulturnu islamizaciju društva, bošnjačkoj nacionalnoj svijesti koja se pojavila krajem 20. stoljeća izmišlja srednjovjekovne, pa i ilirske korijene pokušavajući uspostaviti povijesno apsurdan kontinutitet te umjesto da se kršćanskoj (katoličko-pravoslavnoj) kulturi i europskom povijesnom sjećanju pridruži islamskom baštinom i suvremenim identitetom, ona im radije nudi osmanlijsku osvajačku političku baštinu kao povijesnu vrijednost. Za žaliti je da ovakva politika nema politički jaku bošnjačku demokratski razvijenu i europejsku alternativu, nego se, uz pokušaj navlačenja maske povijesno i sociološki apstrahirajućeg, time ne-europskog, multikulturalizma, svojom političko-religijskom rigidnošću nakalemila na jugounitaristički mentalni sklop i njegovu metodiku. Sve ovo predstavlja dvostruko protunarodnu, protudemokratsku i najozbiljniju prijetnju za budućnost BiH.

...

http://www.matica.hr/vijenac/512/Strate ... ka%20igra/

Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini

Bošnjački hegemonijski projekt

Višeslav Raos

Dok srpska strana vidi popis kao očuvanje i potvrdu stanja postignutog u ratu, za Bošnjake i Hrvate popis je od presudne političke važnosti u određivanju budućih odnosa snaga u zemlji. Naime, u službenom Sarajevu raste potpora za projekt hegemonijskog ovladavanja cijelom zemljom ako se utvrdi da Bošnjaci čine više od pola ukupnoga stanovništva BiH

http://www.matica.hr/vijenac/512/Bo%C5% ... 20projekt/

Mladen Machiedo, istaknuti književnik, sveučilišni profesor i prevoditelj, u novom broju Vijenca: