Igor Mandić i jedna rasa i nacija u više država
Portal HKV-a, 24 listopada 2013

Periodično se u nas netko od javnika obruši na ''ustaše'', ''ustašku zmiju'', ''ustašiju'', to jest na fantome. Ipak, nisu ta obrušavanja tako besmislena kako bi se moglo činiti nekome tko nepristrano sa strane promatra tu borbu s duhovima. Ona su gotovo uvijek u točno određenoj funkciji pripremanja terena za novi korak u zapadnobalkanskim integracijama. Zanemarimo li Stipu Mesića koji je u najnoviji boj protiv ''ustaša'' krenuo ne bi li pobjegao od finskih sumnjičenja za primanje mita u aferi Patria, najgrlatiji je borac te vrste u posljednje vrijeme Igor Mandić.

Igor Mandić je novinar i suputnik hrvatske književnosti. Naime, koliko god u našem vremenu bilo popularno zamagljivanje bilo kakvih jasnih razgraničenja, Mandić i nije književnik u najužem smislu te riječi. Nije pisao stihove, drame ni fikcionalnu prozu. Esejistiku, kojom se uglavnom bavio, obično svrstavamo u književno-znanstvene vrste ili diskurzivni rod. Vrijeme svemu, pa i književnosti odredi mjeru.
U školskim lektirama obično nema djela žanrovski srodnih onima kakva piše Mandić. Spominju se tako u pregledima, kao recimo, Šenoine Zagrebulje, no da nema Šenoinih pjesama, romana i pripovjedaka u pregledima hrvatske književnosti Šenou jedva da bi spomenuli.

U pregledima hrvatske književnosti za nekih pedeset ili sto godina uz drugu polovicu dvadesetog stoljeća bit će vezana imena Mihalića, Slamniga, Šoljana, Dragojevića, Aralice, Raosa, Vuletića, Pavličića, Severa i drugih značajnih hrvatskih pisaca, za Mandića ili Matvejevića tu neće biti mjesta. Književnosti kao umjetnosti nema u Mandićevu opusu, jedino njegovo koliko-toliko umjetničko djelo konceptualnog je karaktera.

Riječ je o pokazivanju spolovila mlađahnoj Mani Gotovac, čega se ona ozareno, pa i sa stanovitim oduševljenjem prisjetila nakon više desetljeća. Sumnjam da takvu ozarenost i oduševljenje i kod najvećih Mandićevih poklonika može izazvati prisjećanje na neku njegovu knjigu pročitanu prije tridesetak ili više godina.

Jugoslavenski nacionalist

Suputnik je hrvatske književnost više no sudionik Mandić i stoga što se svojevoljno isključuje iz hrvatstva nalazeći sebe tek u jugoslavenstvu. Mandić je naime jugoslavenski nacionalist, i to onaj tip Mandić kakav je u hrvatskim krajevima bujao početkom dvadesetog stoljeća, nagovješćujući fašističke i nacističke fantazme još i prije no što su oni uhvatili korijena u zemljama u kojima su se ti totalitarni poredci uistinu i oblikovali.
Cijeli taj jedan kompleks atavističkog, divljeg nacionalizma – koji je, hranjen hrvatskim samoprijezirom i srpskom mitomanijom – izrastao do čudovišnih razmjera, umjetnički u Micićevu zenitizmu, politički u zločinima na Bleiburgu i diljem Križnog puta – u hrvatskoj je povijesti zabašuren, prešućen ili uljepšan do neprepoznatljivosti.
Svoj šovinizam Mandić uopće ne krije. Tako je ovih dana u intervju za beogradske Večernje novosti grmio protiv ''ustašije'' koja mu se u Hrvatskoj priviđa na svakom koraku. No, na borce protiv nepostojećih ustaša već smo navikli, stoga je zanimljivije razložiti što Mandić misli o jugoslavenstvu, hrvatstvu i budućnosti ''ovih prostora'' ili, bolje reći, gdje ga srce vuče, čemu se nada i što priželjkuje. Pouzdano se mogu utvrditi tri stvari.

Prvo, on se osjeća Jugoslavenom ili Srbo-Hrvatom.
Drugo, on se strastveno zalaže za obnovu kakve god Jugoslavije.
Treće, prognozira da do toga ne može doći bez nekog krvavog prevrata.

Prvo ću navedeno potkrijepiti citatima iz njegova intervjua, a onda i prokomentirati. Govoreći o poziciji ''balkanskih zemalja'' u odnosu prema Europskoj uniji, Mandić rabi zamjenicu ''mi'', koja podrazumijeva jugoslavensko, zapadnobalkansko ''mi'', nipošto hrvatsko ''mi''. Zanimljiva je u tom smislu sljedeća rečenica:
Moramo podneti činjenicu da ćemo svi tako biti tretirani, da ćemo biti podstanari sve nižeg i nižeg stepena, zato jer nas Europska unija smatra niže vrednom i rasom, i nacijom, i državama.

Šovinizam

Koristeći jedninu za imenice rasa i nacija, a množinu za imenicu država – Mandić jasno daje do znanja da se na prostoru bivše Jugoslavije radi o jednoj rasi i naciji koja se trenutno nalazi u više država. Samo u ovoj rečenici više je šovinizma nego u svim jadikovkama hrvatskih nacionalista po ''niskotiražnim glasilima''.

Njome se Hrvatima, Srbima, Bošnjacima i još ponekima bespogovorno odriče pravo na postojanje u smislu zasebnih nacija i bez pitanja ih se trpa u monstruozni konstrukt jugoslavenstva. Obaška bajanje o nekakvoj balkanskoj rasi od kojeg se uljuđenu čovjeku diže želudac. Hrvatski nacionalist se u svjetlijim trenucima uzdiže do katoličkog univerzalizma, jugoslavenski je nacionalist, čini se, rasistički i ksenofobično omeđen Sutlom i Prokletijama.

Na pitanje o mogućem obliku ''novog udruživanja balkanskih zemalja'' Mandić odgovara: Lično nemam nikakvih ideja, i to što govorim o ponovnom ujedinjenju južnoslavenskih naroda i nekakvom savezu balkanskih zemalja na nov način, samo su tlapnje razočaranog vrenja. Dakle, on ujedinjenje silno želi, samo nema ideja kako to ostvariti.

Prizivanje novog krvoprolića

Međutim, u nastavku intervjua otkriva se da ipak ima nekih ideja, ali mu se čini da ih još uvijek nije uputno neuvijeno zastupati. Naime, odgovarajući na pitanje Šta je prava šansa za nas koji smo nekada bili u zajedničkoj domovini?, Mandić odgovara: U tom i jeste problem, ne vidim je, ne znam. Sve se raspalo, i samo bi neki krvav prevrat možda mogao da promeni stvari, a on je oduran.

Treba biti slijep kod zdravih očiju pa ovdje ne vidjeti prizivanje tog ''krvavog prevrata'', i to loše prikriveno prizivanje novog krvoprolića. To što se, rada radi, usput veli kako bi prolijevanje krvi bilo odvratno, samo naivce može umiriti. Ta kakav bi Igor bio humanist kada bi usred mira naglas zazivao prolijevanje krvi!? Takve se stvari prepuštaju ''komandiru Šamilu'' i sličnim korisnim budalama.

Što zaključiti nakon ove kratke analize Mandićeva otvaranja duše beogradskim Večernjim novostima? Ništa posebno, Mandić kao Mandić! Međutim, trebala bi u hrvatskoj kulturnoj javnosti – kako onoj kroatocentričnoj, tako i onoj sklonijoj kozmopolitizmu – konačno sazreti stav da zadrti nacionalizam i šovinizam svoje zagovaratelje diskreditira i intelektualno i ljudski. Stoga je Mandiću, ukoliko nismo licemjeri, mjesto na marginama književnosti. Jugoslavenske, naravno.

Dr. Damir Pešorda

Gostuje Mandic kod Stankovica...

''Hrvati i Srbi su isti narod''

pazi ovo

''Dalmatinci su uvijek bili nesto posebno''

Logika glupastog ***, davno procitanog.