Što ti Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo hoće, što traže i zahtijevaju

Published 23. prosinac 2013.

Ako ste se ikada naglas ili potiho, onako za sebe, upitali što ti Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo hoće, što traže i zahtijevaju, knjiga Hercegovac s razlogom ponudit će vam odgovore na sva ta teška pitanja! U njoj Ivan Šimić, čovjek koji je sudbinske događaje u toj zemlji promatrao iz neposredne blizine, otvoreno piše o temama o kojima se u tamošnjoj javnosti govori nerado ili nedovoljno jasno. Čitajući njegove tekstove, ni u jednom trenutku neće vas mučiti dilema za što se on zalaže, što je svakako dobrodošla novost u državi u kojoj, ponekad upravo zbog nejasnoće jezika i pretpostavljenih zadnjih namjera, nitko više nikom ne vjeruje. Tim tekstovima doista ne treba dodatnoga „svjetla“: ni pokojni Goethe sigurno ne bi zavapio licht, mehr licht čitajući ih, kako se Šimić šali na jednom mjestu.

Knjiga “Hercegovac s razlogom” zbirka je budničkih tekstova nastalih nakon godina zaglušujuće bosansko-hercegovačke „hrvatske šutnje“, sasvim nalik onoj slavnoj prvoj takvoj šutnji poslije sloma Hrvatskoga proljeća početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Radi se o tmurnom vremenu nakon propasti Hrvatske samouprave, u kojem se činilo kako je proces dekonstituiranja Hrvata nepovratan, u kojem je taj narod bio ostao sam samcat. Bez podrške iz Zagreba, bez značajnih medija koji bi upozoravali na ove pogubne procese, bez hrabrih političkih elita, činilo se kako je samo pitanje dana kada će taj poniženi narod, iz nominalno konstitutivnoga, biti pretvoren u nacionalnu manjinu. Izgledalo je čak da svima odgovara takav razvoj događaja, to bljutavo svođenje teško rješive bh jednadžbe s tri nepoznanice na puno valjda prostiju sa samo dvije, bošnjačku i srpsku. Odgovaralo je to prvenstveno famoznoj međunarodnoj zajednici, što je donekle i razumljivo, ali također i političkom krugovima različitih provenijencija u Republici Hrvatskoj, što razumljivo nije nikako. Bošnjačke političke i intelektualne elite, kojima takvi vjetrovi prirodno najviše odgovaraju, prigrlile su pruženu priliku i krenule su svoje nacionalne političke apetite – kad već ne mogu na odveć drčnim Srbima – namirivati na Hrvatima.

Ono što nisu radili elektronski i tiskani mediji ili političari, počeli su međutim u posljednji čas raditi internetski portali. U Bosni i Hercegovini počinje se etablirati nekoliko aktivističkih portala (dnevnik.ba, poskok.info, hercegbosna.org, hercegovina.info …) koji su stali u obranu hrvatske ustavne pozicije, snažno iznova reafirmirajući ideju troentitetske federalne države. U javnosti se istovremeno pojavljuje nekolicina novih lica, neovisnih intelektualaca bez ikakve hipoteke, koji će svojim istupima i pisanjem značajno doprinijeti ovu reafirmaciju. Evo kako je to na jednom mjestu formulirao Šimić: „Da većina Hrvata u Bosni i Hercegovini i ne želi ‘treći entitet’, ako ima i ako će biti Republike Srpske, zar uopće više trebamo raspravljati o ustavnom master-planu, počnimo se baviti detaljima.“Sustavno urušavanje hrvatske ustavne pozicije svoju kulminaciju doživljava izborom Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH 2006. godine. Na kraju rasprave napisane tim povodom, Ivan Šimić zaključuje: „No, svim fundamentalno nepravednim državama i njihovim još gorim zakonima ipak jednom dođe kraj. Ako današnja država Bosna i Hercegovina – taj svojevrsni ménage à trois u kojem se više ne zna tko koga i tko s kim – želi imati priliku za opstanak, ovakvim drskim poigravanjima sa samom njenom prirodom mora doći kraj! U protivnom, Bosna i Hercegovina bit će država, dok bude bila, stalnih političkih i nacionalnih sukoba i netrpeljivosti, država s blokiranim političkim sustavom, gospodarski nerazvijena i stagnirajuća, nepravedna država osuđena na propast.“Nasuprot praksi nabacivanja blatom na one s kojima se ne slažete, Šimić se u svojim tekstovima uvijek zalaže za argumentiranu raspravu o svim krupnim nacionalnim pitanjima., od administrativno-teritorijalnih do onih koji se tiču odnosa prema ratnim događajima iz devedesetih. O ovim temama često polemizira s pobornicima „građanskije“ opcije među Hrvatima u Bosni i Hercegovini koji najčešće dolaze iz Sarajeva, poput Ivana Lovrenovića i Željka Ivankovića, ali i nekim fratrima, poput Petra Jeleča, Ivana Šarčevića i Luke Markešića.

Kao što se može vidjeti, većina tekstova u ovoj knjizi posvećena je Hercegovini i Herceg-Bosni. Spomenut ćemo na kraju kako je, uz dosljedno nastojanje da se ospore nagomilane predrasude i prema jednoj i prema drugoj, te uz potragu za održivim ustavnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu, zarazna autoironija također važna odlika ove knjige. Evo nekih citata u prilog ovoj tvrdnji:„Poput onog magarca koji, našavši se između dva plasta, nije znao razriješiti knjiški mentalni konflikt dvostrukoga privlačenja (na kraju je, kažu, tu i uginuo), ili one naše vječne muške dileme između crnih i plavih, mene razdire još jedna sasvim životna dvojba: ja bih kao htio biti i demokrata, i nezavisan, i slobod(oum)an, a s druge strane ne mogu se oduprijeti služenju nekim višim ciljevima. Po onoj narodnoj, htio bih ‘i jare, i pare’.“„Možda je usporedba Hercegovine s Pijemontom ponešto nategnuta, čak nategnutija od one sa Sicilijom iz jednog drugoga teksta, ali mi nekako godi o svom širem zavičaju misliti kao o nacionalno (dapače, geostrateški) važnom komadiću planete Zemlje. Kad bih se odrekao ove analogije, propalo bi mi i retoričko pitanje „kako je zamalo (po)pušio hrvatski Pijemont?“, to bolno pitanje koje planiram, čim se iz seoskoga piskarala prometnem u slavna pisca, promovirati u naslov neke svoje buduće knjige, možda i bestselera, nikad se ne zna.“„A onda iznenada, „ni od kog iz dubine gledan“ rekao bi Cesarić, dok „oči sviju ljudi bjehu uprte u zemne stvari“, u prvi mi je plan izbio Paragvaj. Što god vi mislili o meni, ne radi se samo o onim sisama. Da ne bi poslije bilo rekla-kazala, svoj ću motivacijski sklop analitički razložiti: neću poreći da dijelim planetarno oduševljenje onim što nam je nesebično pokazala zanosna Paragvajka, stanovita Larissa Riquelme, ali mom tehničkom oku jednaku je pažnju zaokupila sudbina onog mobitela, zacijelo zadnje generacije, onako jadnog i bespomoćnog.“„Upozorit ću vas odmah na početku: u likovnu se umjetnost razumijem slabo, kao „kenjac u kantar“ otprilike, pa stoga ne uzimajte moje preporuke ili zaključke u ovom tekstu pretjerano ozbiljno. Nikako ne onako ozbiljno kako inače uzimate moje stavove o većini drugih područja ljudske djelatnosti. Kad vam ja štogod tumačim o medicini, ekonomiji, tehnologiji ili geopolitici, možete biti sigurni da se radi o krajnje kompetentnim tvrdnjama, možete me slobodno i bez straha i citirati u raznim prigodama, ali moje znanje baš o likovnoj umjetnosti je, priznajem, prilično oskudno.“„Hillary se očekivano najviše zadržala na mojim stavovima o Bosni i Hercegovini. „Jednako nepovjerljiv i prema Sarajevu i prema Banja Luci“, napisala je na početku poduže analize. Ipak, kroz cijeli tekst prostim okom može se uočiti stanovito razumijevanje, gotovo simpatije za većinu mojih stavova. Hvala Bogu da su žene na čelu State Departmenta već drugi mandat (slično je, naime, o meni pisala i bivša državna tajnica Condoleezza Rice, što je također objavljeno na WikiLeaksu). Možda će izgledati kao hvalisanje, ali ne mogu ne primjetiti da, upravo kao žene, očigledno nisu odoljele tom mom čuvenom šarmu kojega često znam upotrijebiti u političke svrhe. Uostalom, nisu one prve kojima se to dogodilo. Kad bih znao da moja supruga neće ovo pročitati, mogao bih vam ovdje cijeli dan nabrajati.“„Hrvati su vam baš neka čudna sorta. Tuđe nam sve dobro, a naše vlastito uvijek nekako nedostojno slave. Te rekla Hannah Arendt ovo, te rekao Max Weber ono, a nikad se nećemo pozvati na recimo Slavu Kukića i njegove genijalne socio-ekonomske analize.

Donedavna nam se – prema istoj našoj pogrešnoj logici – talijanska ministrica Maria Rosaria Carfagna („Mara“, kako smo joj i mi često znali tepati) možda pričinja lijepa i privlačna, dok našu Lidiju Korać nepravedno doživljavamo kao socijalistički relikt. Onaj Škotlanđanin Sir John Boyd Orr primjerice, taj nobelovac, biolog i prvi glavni tajnik Organizacije za prehranu i poljoprivredu pri UN-u nam je svima vrhunski autoritet, a Jerko Ivanković Lijanović obična hercegovačka prehrambeno-poljoprivredna budala. Sam Franjo nam je Asiški skroman, ponizan i predan, svet uostalom, a njegovi sljedbenici fra Luka Markešić ili fra Petar Jeleč valjda nisu.Na kraju, ostaje nam samo preporučiti vam ovu sjajnu knjigu. Reklamnom sloganu „knjiga za sve one koji Hercegovinu i Hercegovce vole, a još više za one koji ih ne voje“ doista se nema što dodati!Zvonimir DespotNapomena – Knjiga je tvrdog uveza, 296 stranica, u prodaji je na svim kioscima u RH i u BiH, cijena 49,90 kuna, odnosno 15 KM!

Korektan i dobar Despotov tekst, a Šimić i njegov diskurs su nam dobrom dijelu ovdje, vjerujem, otprije poznati.

Inače, za Šimića svakako palac gore!