Ranko Ostojić, sam svoj ministar

Iako je među zbunjenim, izgubljenim i nesposobnim kukuriku-ministrima oštra konkurencija za titulu najgoreg, svakim je danom sve jasnije da se Ranko Ostojić, ministar policije, ukazuje kao ministar-slučaj, koji je, ako ne najnesposobniji, svakako najopasniji i najzloćudniji član Milanovićeva putujućeg cirkusa. Najnoviji škandal s nabavom skupih terenaca za policiju samo je jedna od opskurnih epizoda u niski kontroverznih postupaka ovog opasnog i osvetoljubivog SUP-ovca. Glavno obilježje njegova tekućeg mandata jest opsesivno nastojanje da resor kojem je na čelu pretvori u odgojnu palicu, u partijski pendrek, u službi discipliniranja nepoćudnih i u službi privođenja građanstva bogomdanom svjetonazoru i ideologiji njegove Partije. Nevažno mu je pritom što taj svjetonazor bazdi i zaudara po jednom promašenom i povijesno odbačenom projektu. Aktualni postupci ministra Ostojića vraćaju sjećanje na najmorbidnije trenutke propalog boljševičkog sustava. Umjesto da svoje ovlasti koristi za zaštitu pravnog poretka, on se svom brutalnošću policijske represije obrušava na sve one koji se usuđuju osporavati njegovo manipuliranje resorom koji mu je povjeren. Javnost posebno zabrinjavaju ustrajni i sramotni postupci kojima Ostojić na najgrublji način instrumentalizira i privatizira resor, ne samo u partijske, već i u svoje osobne svrhe i probitke. Iako mu je demokratska legitimacija iznimno klimava, jer mu je izborna baza okrenula leđa, ovaj bahati i samodopadni ministar ne libi se upotrijebiti golu silu koja mu je na raspolaganju, kako za zaštitu vladajuće klike, tako i za zaštitu vlastitog lika i djela. Pritom se na nečuveno primitivan način i vrijeđajući sugovornike, svađa, prepire i prepucava po kojekakvim internetskim zabitima, ćumezima i ćorsokacima. Ako, nedajbože, u tim mudroslovnim nadmetanjima gubi, ako bude poražen, na scenu stupa sila, država, moć… Ministar svojim ponašanjem podsjeća na zloglasnog piromana Nerona, koji se noću preodijeva, navlači pomadu i tuniku, odlaže carsku togu i izlazi u mračne prostore običnog plebsa, u polusvijet na zabitim uličicama imperijalnog Rima. Tu se druži s bludnicama i tatovima, švercerima i prosjacima, snubi po tabernama djevojčice, ili dječake, svejedno, uživa u uličnim tučnjavama, nadmeće se s propalicama i robovima u raskalašenim igrama, koje samo dekadentna metropola može smisliti. I sve je u redu dok car dobiva, dok dominira i pobjeđuje. Ako ga u njegovim perverznim igricama neki neoprezni naivac nadigra, ukazuje se, na užas "pobjednika", carski prsten, a imperator daje mig svojim pretorijancima, … I "igri" je kraj. Tako i Ostojić: rado igra šah, a kad izgubi - ne oklijeva razbiti šahovnicu. I to protivniku o glavu.

TKO TO TAMO ZVIŽDI?

Sjetimo se samo kako je Ostojić usred hrvatske metropole promptno lišio slobode hrvatskog povratnika Vida Guština, samo zato što se usudio postaviti jedno naivno i bezazleno pitanje. Guštinova je nesreća bila tek u tome da je pitanje postavio samom Ostojiću, ni ne znajući kome se obraća.
Bešćutnost i bezosjećajnost Ostojić je pokazao u više navrata pravdajući policijsko nasilje. Vrhunac bezdušnosti ovog okorjelog milicajca bilo je sarkastično opravdanje razbojničkog napada na život maloljetnog hrvatskog branitelja Darka Pajčića. Braneći jednog ordinarnog siledžiju, četničkog pedigrea, ministar je u svemu vidio – rakiju. Nejasno je da li je pritom Ostojić bio trijezan. Posve je zaboravio na dvije "sitnice". Prvo, njegov policajac je Pajčića napao zaplotnjački, s leđa i suprotno svim pravilima postupanja. Drugo, smatra li Ostojić da njegovi panduri smiju mlatiti ljude po cesti - ako su pijani? Uostalom, zašto je njegov razulareni pandur suspendiran? Uza sve to Ostojić je i bezočno lagao! Spominjući rakiju on je nakon incidenta rekao, u Dnevniku HTV-a, da je Pajčić imao 2,7 promila alkohola, dok je u emisiji Hrvatskog radija, "A sada vlada", 27.11.2013., promijenio iskaz i naveo da je u Pajčićevoj krvi bilo 3,48 promila alkohola. Kojom je prilikom Ostojić lagao neka sam odluči, ali mi već znamo: tko laže taj i krade, a tko krade taj i ubija.
Zatirući slobodu izražavanja, demokratsku tradiciju i civilizacijske standarde Ostojićevi poslušnici su ljetos požurili promptno uhapsiti Luku Kozinu, zviždača na jednom političkom skupu. On se usudio zviždati predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću. "Vika sam mu da ga more bit sram što ljetuje s obitelji na Hvaru za 50 kuna, a osigurava ga 20 ljudi. Vika sam da ga more bit sram što nas on košta deset milijuna dnevno, a ljudi kopaju po kontejnerima. E i Josipoviću sam vika jer se ljubija tri puta s Nikolićem…", govorio je tada Kozina, kojeg je policija 5. kolovoza, oko 21 sat, odnosno desetak sati nakon središnje proslave akcije Oluja u Kninu, privela zbog navodnog vrijeđanja visokog dužnosnika – premijera Zorana Milanovića, i zbog narušavanja javnog reda i mira. "Kada me policija skupila navečer, oko 21 sat, rekli su mi da će me odmah vratiti, no sve su lagali. Prvo su me ispitivali dva sata, a jedan je deset listova napisao, pa zvao nekog na motorolu i telefon, pa gužvao, pa opet iznova. Drugi mu je govorio da to nije u redu, pa je morao opet pisati… Nisu me tukli, al me uvridilo što su me zadržali. Nudili su mi hranu, piće i cigarete, al ja sam samo tražio tablete za PTSP i iz protesta sam spavao na betonu. I onda sutra ujutro opet sam morao sat i po davati izjavu. Otišao sam kod suca za prekršaje i konačno sam oko 14 sati sutradan pušten" – rekao je Kozina i dodao da mu je sudac rekao da će kaznu dobiti poštom.
Od takvog samovoljnog postupanja policije "po službenoj dužnosti i u skladu s autonomijom policije pri tumačenju Zakona", morao se ograditi i Ured predsjednika Vlade, naglašavajući da nema smisla procesuirati osobe koje su zviždanjem i povicima reagirali na Milanovićev govor. "Kada je riječ o skupovima u kojima sudjeluju političari, izražavanje nezadovoljstva ne mora nužno imati obilježja remećenja javnog reda i mira, posebice kada ono, kako kažu, ne sadrži nasilje ili izravnu prijetnju nasiljem. Jednostavno, pravo na kritiku i izražavanje svog mišljenja normalno je i uobičajeno u demokratskim društvima", navela je Vlada u svojem priopćenju.
Demokratska je nepismenost Ostojićeve policije to dramatičnija kad se uzme u obzir što su sve on i njegovi partijski drugovi radili u opoziciji i kakve su sve skupove podržavali protiv bivše vlasti. Pritom su hvalili i pozivali se na one koji su strane državnike zasipali jajima i rajčicama.
Zastrašivanje i noćno postupanje vlasti, kakvo je zadesilo Kozinu, ponovilo se i prilikom postavljanja ćiriličnih ploča u Vukovaru. Građani pak sve više upozoravaju i na neprimjerene postupke policije koja na krajnje intimidirajući način dolazi na vrata građana izvan uredovnog vremena i u kasnim noćnim satima. I to kad se radi o bagatelnim neplaćenim dugovima ili o minornim prometnim prekršajima, poput krivog parkinga.

UPORABA DRŽAVE

Brojni su i iznimno drski načini na koje trenutačna vlast zlorabi institute i institucije pravne države. U toj zloporabi ministar Ostojić svojom bahatošću i bezobrazlukom zauzima istaknuto mjesto. Sama represivna priroda njegova resora zahtijeva odgovornost i brižljive procjene pri korištenju sredstava prisile, naročito u svijetlu poštivanja ljudskih prava. Na žalost, već je postalo uobičajeno da on svoju institucionalnu poziciju koristi upravo za kršenje tih prava. Često pod lažnim opravdanjem da ih tobože štiti.
Pravo na prosvjed je jedan od stupova zapadne demokracije. Znači li to da imamo pravo prosvjedovati u dnevnom boravku Ostojićeva stana? Znači li to da imamo pravo pljuvati po njegovim životnim uvjerenjima i po njegovim svjetonazorskim vrijednostima? Upravo to je učinio Ostojić s uvjerenjima i vrijednostima onih drugih i drukčijih, (kako se voli izražavati njegova klika), kad je prije godinu dana, pod njegovom zaštitom, hrpica razularenih egzibicionista zaposjela spomenik Blažene Djevice Marije pred zagrebačkom katedralom. Horda raspamećenih pervertita, okružena gustim kordonima Ostojićevih hokejaša, svojim je libertinizmom, upravo tu, na ishodišnom mjestu jedne konfesije, vrijeđala i pljuvala vrijednosti te konfesije. Vrijednosti jedne vjere, jednog svjetonazora, jedne crkve. Pritom je posve nebitno kakve pojmove imamo o ćudoređu, jer već odavno nas mnogošto više ne sablažnjava. Smisao i bit ove provokacije u režiji vlasti, nije u nećudorednosti, već u vrijeđanju i netoleranciji prema drugima i drukčijima. Bit je u nastojanju da se druge ponizi, uvrijedi i obeshrabri. Kakav paradoks! A spomenik je izgrađen kao zaštita puka u borbi protiv kuge. I dugo vremena je bio uspješan.
Ostojiću i njegovu prostačkom poimanju ljudskih prava posve je nebitno što se tu radi o brutalnom pokušaju obezvrjeđivanja vrijednosti koje baštini većina građana Hrvatske, što se radi o vrijednostima koje su u povijesnim temeljima jednog naroda, kojem navodno i on pripada. Nezamisliv je ovakav skup bez izravnog miga i naputka vlasti i bez čopora Ostojićevih drvosječa. Nemoguće je ne upitati se kako bi vlast reagirala da je sličan prosvjed priređen pred prostorom neke druge vjerske ili nacionalne zajednice. Blasfemiju pred prvostolnicom moglo bi se usporediti s obredom ritualnog trančiranja svinje pred zagrebačkom džamijom ili pred sinagogom. To pokazuje kako trenutna vlast podmuklo manipulira manjinskim grupacijama, njihovom ranjivošću, osjećajima, potrebama i pravima. Neovisno radi li se o ćirilici, spolnoj orijentaciji, obiteljskom nasilju ili o Srbima… Pravilo je da se manjinska prava i druga "prava" redovno koriste kao buzdovan za razaranje tradicionalnih vrijednosti, potiranje većinskih prava i rastakanje kohezije hrvatskog društva. Svako prijeporno društveno pitanje, od definicije braka do ćirilice, mora biti riješeno u korist manjine. U protivnom – radi se o diskriminaciji. No, nejasno je kako jedna ozbiljna vlast može računati da u jednom demokratskom društvu i na duži rok može vladati protiv raspoloženja većine građana. Tu ne mogu pomoći ni preparirani mediji, ni okupacija institucija, ni prigrabljeno narodno i državno bogatstvo! Ne tako davno iskustvo s Partijom na vlasti pokazuje da te okolnosti mogu dovesti samo do dramatičnijeg, da ne kažemo krvavijeg, raspleta.
Zloporabu resora počinio je Ostojić i prilikom nedavnog neukusnog i ekscesnog "performansa" Zorana Pusića koji je organizirao postavljanje provokativnih ćiriličnih natpisa usred Zagreba. Zašto je Ostojić štitio provociranje, bolje reći vrijeđanje, ogromne većine građana. Kako to da u tome nije vidio remećenje javnog reda, širenje mržnje i netrpeljivosti, narušavanje međunacionalnih odnosa…? Ili možda misli da je to dovelo do poboljšanja tih odnosa? Zašto je građanima priječio promptno trganje natpisa? Zar je protu-performans zabranjen? Koliko je poznato, u Zagrebu još uvijek ne živi trećina Srba, bez obzira koliko se Ostojić, Pusić i njihovi pajdaši trude. Nakon svega, prilično je izvjesno što će učiniti Ostojić kad provokator i ekshibicionist Pusić uskoro najavi osnivanje podružnice četničkog ravnogorskog pokreta u Zagrebu. E, to je već performans.

SLUČAJ TERENCI

Prije nekoliko godina bivši je ministar obrane Berislav Rončević u Mesićevoj "aferi kamioni" nepravomoćno osuđen na četiri godine zatvora te bi, prema presudi, zajedno sa svojim pomoćnikom Ivom Bačićem, koji je dobio dvije godine zatvora, morao vratiti 10,2 milijuna kuna državi. Ministar Rončević pri tome nije bio član povjerenstava koje je odlučivalo o nabavi(!) Vrhovni sud je tu presudu ukinuo. Sada, kad je ministar Ostojić pri nabavci skupih terenaca za policiju, bez ikakvih valjanih razloga, proizveo puno veću aferu i zaobišao ponudu koja je bila za 32 milijuna kuna povoljnija, DORH se ne oglašava. No, detalji ove Ostojićeve malverzacije sve više izlaze na svijetlo dana. Pri kupnji 31,3 milijuna kuna skupljih Toyota Land Cruisera, MUP je poništio izbor jeftinijih Mitsubishi Pajera, jer su navodno podnica i karoserija Pajera vareni, a Land Cruisera spojeni vijcima.
Ministar se najprije branio prebacujući odgovornost na Komisiju za kontrolu javne nabave. I on i Komisija tvrdili su da su za mišljenje pitali mjerodavno tijelo. To je "mišljenje", međutim, bilo tek dimna zavjesa jer ga je dao Zavod za prometno-tehnička vještačenja Prometnog fakulteta. Ali, taj se Zavod, prema vlastitim navodima, uopće ne bavi konstrukcijama, nego vještačenjem prometnih nesreća. Prema pravilniku Nacionalnog vijeća za znanost, za konstrukcije je zadužen Fakultet strojarstva i brodogradnje, a ne Zavod koji je dao "mišljenje". U studiji koju je napravio FSB, a potpisali su ga dekan Ivan Juraga i inženjer Milan Kostelac, navodi se da je Pajero jednako vrijedan terenac i da "preferiranje jednog konstrukcijskog rješenja u odnosu na drugo nema tehničko opravdanje". Ali, Državna je komisija to stručno mišljenje jedinog mjerodavnog fakulteta ignorirala. Pod lažnom izlikom da "strogo tehnički gledano Pajero ne udovoljava tehničkom zahtjevu", MUP je izabrao najskuplju ponudu. Pritom je nevjerojatno da su MUP-ovci taj "tehnički zahtjev" prepisali s interneta od stanovitog blogera živopisnog imena "Batman", kako su otkrili novinari "24 sata".
Ovakvim postupkom MUP je posve ignorirao Zakon o javnoj nabavi koji propisuje da se tehničkim specifikacijama "moraju omogućiti jednaki pristupi i da se moraju omogućiti ponude različitih tehničkih rješenja". Kršeći Zakon MUP je propisao samo jedno tehničko rješenje i poništio jeftiniju ponudu tražeći "mišljenje" nenadležnog zavoda. U ovoj malverzaciji, tj. u propisivanju "specifikacija", u MUP-u su sudjelovali Zrinko Topić i Goran Rafajac, a Topić je bio i u povjerenstvu za izbor terenaca. Nalog da se poništi izbor jeftinijeg Pajera dala je Državna komisije za kontrolu postupaka javne nabave u kojoj su sjedile Marija Cvrlje, Anđelka Rukelj, Rožika Gužvanj, Daria Duždović i Dragica Markanović.
Tako će MUP nabaviti 132 Land Cruisera za 72,9 milijuna, umjesto istovrijednog Pajera za 41,6 milijuna kuna. Razlika po vozilu je tričavih 237.000 kuna. U svemu se jedino postavlja pitanje: tko je i koliko od ovog pogodovanja i od ove svote strpao u vlastiti džep?!? Osim počinjene štete otvara se naravno i mogućnost tužbe te plaćanje štete diskriminiranom dobavljaču. U cijeloj gunguli oko cijene više nitko ne pita je li MUP-u u vrijeme krize uopće bila potrebna nabava ovih skupih vozila.

Nota bene: Zastrašujuće je da nakon ovakvog teksta ne morate strahovati da će vas građanin Ostojić tužiti. Za razliku od građanina Ostojića, ministar Ostojić je puno ekspeditivniji. Na vratima vam se mogu pojaviti njegovi husari. Vas će uhititi, a stan vam preorati tražeći oružje, drogu ili pedofilski sadržaj. Zar je onda čudo što neki primjećuju da se ne događa ništa nova, nego je Ranko samo, negdje usput, u svojem osobnom imenu pogubio nastavak "vić".

Kako je Ranko Ostojić upregao institucije pravne države u svoj osobni obračun s Markom Franciškovićem.

Upitao me prije kojih mjesec dana jedan moj suborac iz Domovinskog rata što da radi s kinder-jajetom. Kakvo jaje, pobogu, začudio sam se. Objasnio mi je kako je nakon duljeg vremena pospremao stvari u šupi, u kojoj se nakupilo puno starih i nepotrebnih stvari, kako je htio svu tu kramu izbaciti i napraviti malo reda i slobodnog mjesta za nove potrebe. Tako je među stvarima koje godinama nije koristio pronašao i jednu posve zaboravljenu ručnu bombu, kašikaru, ili popularno kazano kinder-jaje. Odložio ju je u zabačeni dio šupe prije gotovo dvadeset godina. Možda je tada, potkraj rata, pomislio: Zlu ne trebalo… I zaboravio na nju. Sada ju je našao gotovo slučajno i svjestan je da, sad kad su djeca poodrasla, nije uputno imati je u kući. A ni rat više nije na vidiku, iako, vrag će ti ga znati. Taj prokleti rat uvijek dođe kad ga čovjek najmanje treba i kad mu se najmanje nada. Naravno, savjetovao sam mu, s čime se on istog časa složio, da tu potencijalno opasnu "igračku" odmah odnese ljudima koji se s njima profesionalno igraju. Tako se riješio opasnosti za svoj dom, djecu i okolinu.
Pogledao me začuđeno kad sam mu rekao da je prava opasnost od te bombe, zapravo, ležala na internetu, po kojem on rado vršlja. Preciznije kazano na Facebooku. Prava njegova sreća s tom bombom najviše je bila u tome što on nema facebook profil, pa se na toj društvenoj mreži, sve i da hoće, ne može upustiti u nadmudrivanje s ministrom policije Rankom Ostojićem. Objašnjavao sam mu da Ostojić voli mrežno nadmudrivanje, ali ne voli biti nadmudren. Ako se to dogodi voli demolirati tuđe stanove, njuškati po njima i tražiti bombe. Zato je dobro da nemaš facebook profil, rekoh mu.
Te sreće nije bio Marko Francišković, hrvatski političar, borac za ljudska prava i bivši kandidat za gradonačelnika Zagreba. Ovaj diplomirani ekonomist i pisac, rođen u Karlovcu 1970. godine, dopredsjednik je udruge za zaštitu i promicanje ljudskih prava 'Pravednik', dragovoljac je Domovinskog rata i otac troje djece. Autor je djela "Hrvatska knjiga opstanka". Uz opiranje ulasku Hrvatske u EU, u svojim programatskim razmišljanjima zalaže se za nacionalizaciju banaka, otpis dugova građanima, slobodno držanje oružja te za uvođenje smrtne kazne, u prvom redu za kazneno djelo veleizdaje. Na svoju nesreću - imao je facebook profil. Do sada je već puna četiri mjeseca lišen slobode.

ARSENAL MINISTARSKIH BLJUVOTINA

"Policija mi je upala u stan. Ako se ne javim znači da sam u zatvoru", poslao je Francišković paničnu SMS-poruku tog 3. kolovoza, kad je počela njegova kalvarija. Ni dan-danas nije posve jasno kako se dogodilo da se Francišković i ministar Ostojić u te sitne sate početkom kolovoza sudare na nekom memljivom internetskom zakutku. U sparnoj ljetnoj noći, uz prigušeno svjetlo crvenog lampiona planula je ljubav na prvi pogled. Pomišljajući da živi u modernom i slobodnom društvu, Marko se pustopašno prepustio čarima nesputanog izražavanja i slobode govora, doživljavajući internet kao malo virtualno carstvo slobode. Ali, virtualno carstvo – virtualne(!) slobode. Još kad mu se sugovornik predstavio, ni manje ni više, kao ministar njemu "omiljene" Vlade RH, kao ministar njemu najdražeg resora, zaljubljenosti nije bilo kraja. Tako krupnu ribu, takvog kapitalca, uloviti u mrežu svih mreža – to se zove ulov. Dapače, odmah je bilo jasno da ni ministar nije gromada leda. I s njegove strane su došli sramežljivi pogledi i blago crvenilo u obrazima. Eh, obraz, tek kasnije – prekasno - Marko je shvatio da ministar toga nema. Frcali su svu noć "komplimenti" i kako je noć kopnjela ljubav je sve više prerastala u strast, a strast u mržnju.
O političarima u domovini, kao i u svijetu, svakodnevno u javnost izbiju kojekakvi pokazatelji njihove gramzivosti, častohleplja, sirovosti, osvetoljubivosti i brojnih drugih ljudskih slabosti. Obični građani te slabosti teško povezuju s ozbiljnošću i odgovornošću javne funkcije. Upravo u tom kontrastu je prava škakljivost tih slabosti, iako se šuška da ih i drugi ljudi imaju. Mediji se ipak najradije uveseljavaju pikanterijama iz intimnog života moćnika i zato za tim slabostima tako ustrajno tragaju. Ne ulazeći u psihološku i psihijatrijsku analizu ponašanja ministra Ostojića, treba reći da je on svojim bljuvotinama u internetskoj komunikaciji s Markom Franciškovićem debelo nadmašio većinu javnih škandala s političarima u glavnoj ulozi. Niska strast i nadmoć, koju mu daje pozicija vlasti, izbijaju iz svake njegove riječi. Prostakluk i prizemnost njegova diskursa ostavljaju ozbiljne promatrače bez riječi. Opsjednutost neduhovitom, primitivnom i perverznom lascivnošću teško je povezati s jednom od najvažnijih funkcija u državi.
Nakon što Francišković dobacuje kako je Ranko zauzet "svojim dečkićem" Ostojić pokušava biti duhovit: "Nemoj biti ljubomoran… markić… idi na kolodvor… i tebe će netko htjeti… makar takvog smrdljivog… da te bocne… kad te više ni tata neće…".

RANKO POPIŠANKO - ČOVJEK OD ZAKONA

Ubacuje se i treći sugovornik, stanoviti Željko Bockalo: "Kad će svadba vama dvojici? jbt ovdje cvijeta ljubav… loool".
Ostojić i njemu odgovara: "To je tvoj frendić… tata ga neće… daj ga bocni kako vi u mladeži radite…".
No, Bockalo je osoran: "M'rš, jel ja predvodim LGBT parade ili ti… grrrrrrrrrrrrr".
Ostojić: "Ne predvodim… ali Vas štitim… kao i papa Franjo… nemam ništa protiv vašeg bockanja… potpuno razumijem vaše traume… nije vam bilo lako klecati dok vas 'ispovijedaju'…".
A onda je Marko, skroman, kakav već jest, zakomplicirao stvar: "Ranko se definitivno zaljubio u mene, no to nije ništa čudno, normalna pojava kad sam ovako lijep i pametan, navikao sam ja na to, no, neće ga to što se upucava spasiti od vješanja, bolje si Ranko pelene pripremi, trebat će ti…".
Dalje Marko pojašnjava Bockalu da ministar laže kad kaže da nije predvodnik parade. Upućuje na link koji ministra demantira: "Pogledaj taj nastrani izraz lica, vidi tu izopačenost, ugledao je nekog dečkića i sad mu sline počele curiti".
Ali, Ostojić je stabilan. "Pa šta ste se iznervirali... lijepo se bockajte... tebe ni tata više neće... kleknite... kako ste navikli... i radite ono sto se ispovijed zove... žao mi je što si tati postao pod b... i što više nisi a... ali bockalo ćete spasiti... daj se više spojite... i guznite se... tako vam i face izgledaju... tu ni dlaka ne može urasti... opušak na opusak... ma ne mogu vjerovati da vas ni u ispovjedaonici više neće... pa sad pušite jedan drugome… iako više niste mladež... imate i posljednju šansu... možda vas Švarc bude htio... to jeste dno dna... ali s obzirom na što sličite... kad vas više ni tata ne želi bockat... kako tužno...", nadahnut je bio Ostojić.
Marko ga upozorava: "Ranko, pazi se, nemoj ići u Rusiju na olimpijadu, mogli bi te privesti pa te onda neću moći objesiti na banderi zajedno s ostalim veleizdajnicima, svi ćete biti suđeni i osuđeni, pravna država će raditi ko urica".
Ostojić se ne uzrujava: "Klekni markić… moli… možda te ipak netko kao uvijek ispovijedi... tvoj opušak… nemoj u Rusiju… drž se domaćeg terena… kao što ti je tata radio…".
Marko ne posustaje: "Ranko popišanko, ne samo da si kriminalac, nego si i bezidejna kreatura, moje fore o Rusiji tu koristiš, stvarno nemaš srama, ko prava pederčina".
U međuvremenu, Bockalu je Ostojićeva ostrašćenost postala malo sumnjiva, s legalne i moralne strane. Zato pita Ostojića: "Jarane, jesil' to ti ili neki iz mladeži vodi ovu tvoju stranicu?Ako si to ti, imam jedno važno pitanje za tebe, ono, čovjek si od zakona. Tako bi trebalo izgledati jer si na čelu policije".
Marko kori Bockala: "Željko, pa kome se ti obraćaš? Kriminalcu i britanskom agentu s operiranom prljavom guzicom zbog pomanjkanja osnovne higijene, no, ionako vjerojatno neki dečkić ovo vodi, Ranko po britanskom modelu voli dečkiće, jako ih voli, jako, jako, pa im daje posla, da dečkići malo zarade". I tu Marko daje maha svojoj fantaziji. Pita Bockala: "Željac, da ti ispričam što sam sanjao neku noć?" Bockalo se šegači: "Samo nemoj da te zmija ugrizla dok si pišao, pa ti je netko spasio život isisavajući otrov… ahahahahah".

NARODNO VESELJE, PIĆE BESPLATNO

"Nije, nije", odgovara Marko i nastavlja u jednom dahu "sanjao sam da ovog Ranka Ostojića vješam baš na onom stupu gdje su me napali ovi njegovi kriminalci u policijskim odorama, tamo gdje je protuzakonito izvješena zastava eu, e, tamo je bio ranko, tako na postavljenom postolju s užetom oko vrata, i počeo je cviliti i plakati i zapomagati 'milost, milost, poštedite me, ja sam samo izvršavao naloge koje su mi gazde iz Londona dali, morao sam, morao sam', a ja se ustanem i dignem ruku kao znak ovom dželatu da mu izmakne postolje, a on se onda upišao, a sva djeca koja su došla na trg gledati vješanje, jer je to dio nastavnog programa, počela su se smijati, ono, cijeli trg se smije ranku, kako se upišao u gaće. I onda hop, izvisi ranko, a svi oduševljeno plješću i skandiraju, narodno veselje, ide nova runda svima besplatno, odraslima vino, djeci limunada, svi sretni, svi veseli. Eto, i onda sam se probudio".
No, ministar je i dalje u svojem fazonu: "Znam da ste nestrpljivi… bit će legalizirana veza… marko… budi opran… do tada sanjaj... nemoj Britance… zar te nitko lokalno neće… dovoljno si ružan… @zeljko… taj nema dovoljo dug vrat da isisa taj opušak… vidiš da je pod B… A mu je tata… a moš mislit koju traumu ima…".
I tko zna do kada bi ova mala net-žurka potrajala da ministru, prevrtljivom, kakvi već jesu moćnici, nije dosadilo. Svjetlo se naglo upalilo i Francišković se našao nasred arene, obasjan reflektorima i okružen buljukom ministrovih snagatora. Krvni momci i oružje svijetlo, bojni konji, bijeli čadorovi, teška gvožđa i falake grozne. Sve je to ministar bacio u vatru zbog naprijed opisane, kako rekoše, "prijetnje". Bilo mu je posve nevažno što su s ministrove facebook stranice i Franciškoviću upućene nimalo ljepše prijetnje i uvrede. Pritom se ministar razbacivao osobnim podacima sugovornika, pokazujući mu da je "pod kontrolom". Kad je Marko saznao da je policija bila na njegovim vratima, strašljiv kakvim ga je Bog dao, odmahnuo je misleći da se radi o običnom zastrašivanju. Međutim, kad su ga priveli sve je jasnije bilo da se ne radi samo o zastrašivanju.
Koliko god da je rasprava na Facebook stranici između ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića i Marka Franciškovića, bila sve samo ne civilizirana, i koliko god da su u njoj sudjelovala obojica sugovornika na podjednako grub, brutalan i neukusan način – posve je neumjesno izjednačavati odgovornost jednog ministra i običnog građanina. Pritom valja priznati da je Francišković bio ipak puno duhovitiji i pristojniji od ministra. Vulgarna neotesanost Ranka Ostojića posve je neprimjerena dignitetu njegove ministarske pozicije. K tome, ako je građanin nepristojan, tome je malo lijeka, ali ministar takav jednostavno ne smije biti. Francišković je isprovocirao Ostojića do krajnjih granica svojim snom u kojemu Ostojić svoj život završava javnim vješanjem! Shvativši da je inkriminacija po pitanju "prijetnje" iznimno klimava, napose zbog konteksta koji je bio više šaljiv i satiričan, nego li prijeteći, ministar šalje policajce u pretres Franciškovićeva stana. Tamo nalaze dvije puške, 80 metaka, bombe, protupješačke mine, upaljače... Tu situacija postaje puno ozbiljnija za Franciškovića.
Sada se postavlja samo jedno pitanje: Da li je primitivno i uzajamno poticano prepucavanje na internetu dovoljna operativna indikacija za ustavom zabranjenu povredu doma? Mogu li ovako nezakonito pribavljeni dokazi biti valjani na sudu? Zašto ministar poseže za toljagom kad ga netko omalovaži u jednom manje-više privatnom prostoru? Pri čemu on sugovornike omalovažava još i više. Zašto privatizira i zlorabi resurse koji su mu povjereni? Zbog svih ovih i brojnih sličnih pitanja službe su shvatile da će teško ušutkati Maraka Franciškovića i da bi na sudu mogli ispasti smiješni. Zato su izabrali drugi, perfidniji put.

Ranko Ostojić bi morao ići na psihijatrijsko promatranje

Danas je posve razvidno da ni jedno objektivno i neovisno razmatranje internetske prepiske Marka Franciškovića s ministrom Rankom Ostojićem ne bi moglo pronaći nikakvo utemeljenje za osnovanu sumnju, a kamo li da bi se u toj konverzaciji ispunila bitna obilježja kaznenog djela prijetnje. Zato je policija, naknadno, i odustala od te inkriminacije, ali tek nakon što su vođeni tobožnjom "sumnjom" na to djelo, prekopali Franciškovićev stan, istražujući, valjda, ima li Francišković podobna sredstva za ostvarenje svoje "prijetnje u snu". Iako je policija u cijelosti odustala od djela "prijetnje" ministar je nekidan u emisiji A sada Vlada opet zaglupljivao općinstvo govoreći fraze o tome kako nije u redu da se njemu ili bilo kome prijeti, lažući o prijetnji, koje više službeno ni u optužnici nema. Umjesto "prijetnje", sada su se prešaltali na ono što su pronašli u stanu. Zato sada u optužnom aktu stoji samo"držanje oružja". Međutim, oružje iz Franciškovićevog stana pronađeno je nakon pretrage koja je obavljena bez valjanih i zakonom propisanih operativnih indikacija. Problem je, dakle, u tome što je pretraga uslijedila kao izravna posljedica internetske polemike. To znači da je ministar poslao svoje operativce u vatru štiteći isključivo svoj povrijeđeni ego, zlorabeći svoj položaj i ovlasti. Na praktičnoj razini to znači da bi, zbog samovoljnog i voluntarističkog postupanja ministra, zbog neovlaštenog upada u stan, ovako pribavljeni dokazi, o eventualnom počinjenju kaznenog djela, na sudu mogli biti nevaljani. I taman kad bi čovjek pomislio da je slučaj zreo za zaključenje, stvar se komplicira. Moćnici su osmislili novu formulu kako zagorčati život Franciškoviću.

Poznato je da vlast s totalitarnim refleksom ne trpi poraz. Zato, nakon jedne antidemokratske zloporabe srlja u nove zloporabe sustava, kako bi prikrila i zataškala svoje nezakonito postupanje. Narcisoidni ministar nije mogao otrpjeti da Marko Francišković tek tako izađe na slobodu i prođe nekažnjeno nakon što je na internetu ministra načinio klaunom, nakon što ga je nazvao "rankom-popišankom, kriminalcem, bezidejnom kreaturom, stranim agentom s operiranom prljavom guzicom, nastranim, izopačenim,…" itd. Sve je to Marko izgovorio te kobne noći našem uglednom ministru, od milja zvanom prvi pendrek Hrvatske. Ali istini za volju, ni ministar Ostojić nije Marku ostao nimalo dužan. Nemilo ga je omalovažavao govoreći: "marko… budi opran… dovoljno si ružan… tako smrdljiv… nemaš dovoljno dug vrat da isisaš opušak… guznite se…" i slične krasote. Marka je, izgleda, posebno vrijeđalo i uzrujavalo što mu vrijeđa oca, i što opsesivni ministar i njemu i ocu, gospodinu u godinama, ničim izazvan, pripisuje krivu seksualnu orijentaciju. To se sad valjda kaže rodno opredjeljenje.

Shvaćajući da je stvar s optužnicom iznimno klimava, Ostojićeva klika poseže za jednim od najprljavijih sredstava u borbi s političkim protivnicima i u nastojanju da ih se ušutka. Upućuju Marka u labirint medicinskih zloporaba, u bespuća psihijatrijske zbiljnosti.

U ŽIVOM GLIBU PSIHOSTALJINIZMA

Malo je koja struka tako sustavno zlorabljena od strane totalitarnog uma kao psihijatrija. Međutim, onog trenutka kad su krenuli tim putem inkvizitori su izgubili svaku mogućnost za utvrđivanje bilo kakve Franciškovićeve kaznene odgovornosti.
Sudska vještakinja za psihijatriju dr Anica Biško ubrzo je izradila nalaz i mišljenje s dijagnozom da Marko boluje od paranoidne shizofrenije. Ni manje, ni više. Taj zaključak je donijela na temelju sudskog spisa i dokumentacije Zatvora, te nakon dva razgovora, kao i na temelju psihologijskog nalaza i mišljenja dr Danijele Žakić Milas.

I tu prestaje svaka smislena i logična rasprava o ovom slučaju. Ni psihologija ni psihijatrija nisu odveć egzaktne znanosti i svako pozivanje na zdrav razum, svako opiranje i oponiranje vodi vas na famozni 'let iznad kukavičjeg gnijezda'. Pravna pitanja postaju difuzna i zamagljena. Svako opiranje vodi sve dubljem upadanju u živo blato psihijatrijskih konfabulacija. Svako suprotstavljanje, čak i ako je visoko-stručno, predstavlja tek drugo i istovrijedno mišljenje. Kako se tu onda može usprotiviti običan laik, kakav je vjerojatno i Marko. Oni koji mu rade o glavi postavili su sad sasvim nova pravila - iz zemlje paradoksa. Oni su sad gospodari situacije, jer uvesti psihijatriju u jedno građansko ili kazneno pitanje znači isključiti ostatak svijeta u sudovanju i promišljanju. Zdrav razum je tu nepotreban, beskoristan, dapače štetan. Jer čemu razum kad imamo struku. Smisao manipulacije je u tome: Što ste normalniji to ste luđi, što ste zdraviji to ste bolesniji. Gospođa Biško za to učestalo koristi psihostaljinistima omiljeni izraz – disimulacija. Pojednostavljeno kazano – glumljenje normalnosti. Najprije vas doktorica Biško proglasi bolesnim, da ne kažem ludim, i kad vi zbog toga ludujete, onda ona sva ozarena kaže: Ha, vidite da sam u pravu. Ako se pak ponašate smireno, sabrano i pristojno, ako vam je tijek misli uredan, kao kod Marka Franciškovića, kad u vašem ponašanju ne nalazi potkrjepu svoje dijagnoze, onda doktorica Biško jednostavno kaže da disimulirate, odn. da glumite normalnost. Izlaz iz ovog začaranog kruga ne postoji. Što god da pokušate zajamčen vam je samo još dublji krug pakla.

Doktoricu Biško napose smeta što Francišković robuje zabludi "da je ovo sve smišljeno, inscenirano i da se nad njim vrši politički progon". Zato zaključuje: "Sumanute ideje zasnovane na bolesnoj zabludi iznose se nekritično i agresivno". Također mu zamjera što je do svojih istina došao "među ostalim čitanjem djela Tome Akvinskog i Biblije".

Sve što biste u normalnim uvjetima stavili Marku u bonus, doktorica Biško ekspresno pretvara u minus. Činjenicu da se radi o "osobi s visokim stupnjem inteligencije" ona ovako tumači:"Zahvaljujući visokoj inteligenciji sposoban je razumjeti neka pitanja koja bi ga mogla potencijalno diskvalificirati i upravo je to disimulativan trend". A što ako to nije to? Ako se ne radi o disimulaciji, nego o iskrenosti. Oni koji poznaju Marka znaju da ni u slučaju smrtne opasnosti on ne bi dao ni pišljiva boba za to što o njemu misli nekakva bljutava i nemaštovita uhljebljenica vlastodržačke klike. Da se poslužimo njegovim žargonom: Zar da on, uznosit, čvrst i ponosit, zar da on glumata pred jednom bijednom i ustrašenom sluškinjom njemu omraženog režima.

Doista, ako netko disimulira i manipulira, onda je to doktorica Biško. Znajući da jedan psihologijski test i površni razgovor ne mogu biti jamstvo za valjano uspostavljanje jedne tako teške dijagnoze, i znajući da bi bila nužna dugotrajnija opservacija, po mnogima najmanje 6 mjeseci, doktorica manipulira i izmišlja fantomske "anamnestičke podatke", koji ne postoje. Nuždu da se obavi ozbiljna stručna obrada, za koju je potrebno dulje vrijeme, doktorica prijevarno zaobilazi tvrdeći da "navedena psihopatologija traje duže vremena", a ona je to saznala iz "anamnestičkih podataka koje sam dobila tijekom razgovora". Odjednom je, dakle, taj nepouzdani izvor i disimulant Francišković postao pouzdan i iskren te je, eto, sam sebe teretio, a doktoricu rasteretio u ekspresnom uspostavljanju dijagnoze. K tome, Franciškovićev branitelj je također osporio dijagnozu: "Nalaz o navodnoj paranoidnoj shizofreniji u potpunosti je protivan struci i ne smije ga se prihvatiti jer vještakinja je mogla sigurno navesti samo jedan kriterij po kome se određuje ta bolest, a potrebna su dva".
(Nastavak slijedi)

Ranko Ostojić bi morao ići na psihijatrijsko promatranje

(Nastavak)


'BOLESNI PROGRAM' DOKTORICE ANICE BIŠKO

Nadalje se Doktorica utvrđuje u svojim snoviđenjima pa zamjera što "okrivljeni paranoidno interpretira rad vlade". Postavlja se pitanje stiže li nam ova uvažena gospođa s Marsa? Gdje ona živi? 'Interpretacije' poput Markovih mogu se čuti u svakoj imalo pristojnijoj krčmi. O internetskim forumima da ne govorimo. Očekujemo da svojem poslodavcu Ostojiću preporuči hapšenje barem 65% pučanstva zbog paranoidne interpretacije rada ove besprimjerno uspješne Vlade. U svojem nalazu ona iznosi cijeli enciklopedijski opis "važeće kvalifikacije bolesti MKB 10", ali potom gotovo ništa iz Markovog ponašanja ne podvodi pod taj sadržaj. "Ponavljam, kod okrivljenog nisam primijetila halucinacije… nisam primijetila da bi on rekao da mu netko čita misli, da mu utječu na misli i sl., tj. da zna sve o njemu, to kod njega nisam primijetila niti čula od njega. Nisam primijetila smeteno ili katatono ponašanje, nije smeten u govoru", navodi Doktorica. To je ne smeta da dade parapolitičku ocjenu: "Smatram da je Marko opasan", te objašnjava: "S obzirom, dakle, na navode političkog programa kojeg Marko iznosi, uvođenje smrtne kazne za veleizdajice, te ih redom navodi iz političkog vrha, kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, posjedovanje velike količine oružja: Ne mogu sa sigurnošću isključiti da ispitanik ne bi počinio isto ili teže kazneno djelo". Štoviše, ona zaključuje da se radi o 'bolesnom programu'. Što je to 'bolestan program'? Ima li i toga u psihijatrijskoj literaturi? Koji su simptomi bolesti jednog programa? Kako se program liječi? Je li bolest izlječiva? Već smo prije vidjeli da Doktorku žulja i "bolesna zabluda". Kako to boluju program i zabluda? Nakon ovakvog vještva, koje pušta na sve strane, valja se zapitati: Tko je tu zapravo lud?

Gospođa Doktor iskazuje iznimno mizernu razinu političke, demokratske i građanske kulture. Prava opasnost za ovo društvo nije Marko, nego ona i njezin nalogodavac Ranko Ostojić. Lakoća njezinih kvalifikacija kojima uništava život jednog čovjeka zapanjuje. Iako je moje mišljenje o smrtnoj kazni malo složenije, ali zar i Markovo zalaganje nije legitimno? Zar institut smrtne kazne ne poznaju brojni suvremeni poredci? Zašto bi to bio bolestan program?

ZAŠTO MINISTAR OSTOJIĆ KRIVOTVORI POVIJEST?

Sporna prepiska Marka i Ranka ubrzo je uklonjena sa službene stranice ministra unutarnjih poslova. Zašto je Ostojić uskratio općinstvu užitak upoznavanja s takvim duhovnim blagom, s ministarskim suptilnim literarnim i emocionalnim nagnućima? Nije li tim brisanjem, kao i svojim naknadnim paušalnim tumačenjima, krivotvorio povijest?

Mjera naše podrške Marku Franciškoviću nipošto ne smije biti mjera našeg slaganja s njegovim stavovima. Osobno ne moramo dijeliti Markove stavove, ali treba pozdraviti mogućnost da ih on tako zaneseno, srdačno i prostodušno iznosi. Kad bi brojni državni uglednici na ovakav način dopali šaka Anici Biško, u Saboru bismo uskoro mogli kolo igrati. Iz površnih razmatranja psihijatrice vidi se da se ona iznimno trudi, ali njezino opće humanističko obrazovanje, napose o političkim i demokratskim pitanjima je tanko i nedostatno. Ekonomiju da ne spominjemo. Ona uopće ne dostiže ništa od poante Franciškovićevog iskaza. Iako Marko smatra da je to problem razlike u svjetonazoru, čini se ipak da je u krivu.

Gospođa psihijatrica je njemu svjetonazorski možda puno bliža, nego li on može misliti, ali zbog manjkave naobrazbe, naprosto ne dosiže intelektualnu i logičku nit njegovih razmatranja. To nije pitanje uvjerenja i slaganja sa stavovima. To je stvar intelektualnog integriteta koji doktorici nedostaje. Marko je prekaljeni polemičar kojeg uvažavaju brojni afirmirani javni uglednici. U takvim polemikama sirotu psihijatricu je nemoguće zamisliti.

Marko je čovjek čistoga srca, iako se svojom iskrenošću nekima, pogotovu vlasti, zamjerio. Nakon puna tri mjeseca u pritvoru, na sudu je rekao: "Ja se smatram zdravim, nisam opasan za okolinu i želim se braniti sa slobode. Besmisleno je govoriti o opasnosti po okolinu jer o tome govori sav moj dosadašnji život. Nikad do sada nisam kažnjavan, niti dolazio u sukob sa zakonom, a posebno da bih počinio bilo što što bi imalo elemente nasilja". Vezano uz navode dr. Biško o smrtnoj kazni, naglasio je da je "bio mišljenja da veleizdajnike treba kazniti, ali nakon sudskog procesa, s time da prethodno treba uvesti smrtnu kaznu, promijeniti Ustav, zakone i sl… Ja se legitimno trudim da građani prihvate tu moju viziju".

Tražio je novo vještačenje po vještaku koji je neovisan i koji nije "iz ovog sustava koji potpuno suprotan mojem političkom uvjerenju. Smatram da bi me trebali vještačiti vještaci koji su neovisni, koji nisu na vlasti, a dr. Biško jest jer je zaposlena u državnoj ustanovi. Moje političke ideje ona interpretira u okviru vlastitog svjetonazora kao shizofreno ponašanje, ne shvaćajući da ima ljudi koji naprosto misle drukčije od nje. Moram naglasiti da sam neko vrijeme bio zaposlenik MUP-a, da sam radio u uredu Predsjednika i imao sam psihologijska ispitivanja. Tamo ne bih mogao raditi da je bilo ikakve sumnje u moje zdravlje."

Sve to, naravno, nije pomoglo. Marko Francišković je više od četiri mjeseca lišen slobode.

MINISTRA OSTOJIĆA NA PSIHIJATRIJSKO PROMATRANJE?

Razgovarajući o slučaju Francišković s jednim uglednim i iskusnim psihijatrom, koji je većinu svoje uspješne međunarodne karijere ostvario u Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, ostali smo zatečeni jednim neočekivanim, ali rezolutnim pitanjem. "Nisam dovoljno upoznat sa svim okolnostima i kronologijom slučaja, ali mi se nužno nameće pitanje: Je li Ranko Ostojić podvrgnut psihijatrijskom promatranju?", zapitao se psihijatar. Iako se bavi sasvim drugim područjem, ovaj britki, prosijedi gospodin pokazao je da pažljivo prati i opća društvena pitanja. Ne dajući nam vremena da se snađemo već je objašnjavao: "Ne, ne, nije ovo moje stručno, psihijatrijsko zapažanje. Ja time još nisam rekao da je ministar osoba za dijagnozu. Ali, vidite, ja dolazim iz svijeta razvijene demokracije gdje ljudi znaju braniti svoja prava, iako je to često puno teže i složenije nego li ovdje. Dakle, ako su izrazi i prostote jednog sugovornika bile povod za njegovu psihijatrijsku opservaciju, onda je, poput Marka Franciškovića, istoj takvoj ekspertizi valjalo podvrći i drugog sugovornika, tj. ministra Ostojića! Ako ni zbog čega ono zbog ustavnog načela ravnopravnosti građana. Obojica su pokazali podjednak nedostatak ukusa i građanske decentnosti? Ponavljam, ukoliko je uopće takva bljutava i trivijalna prepiska smislen povod za bilo kakve ekspertize, da ne govorimo o premetačinama stanova. Za mene je nezamislivo da bi se jedna ozbiljna i normalna policija bavila takvim prizemnim internetskim raspredanjima i podbadanjima, kakvih svakodnevno imate u nezamislivim količinama. Često i puno konkretnijih i realno opasnijih. Recimo u gospodarskom poslovanju. Još mi je manje zamislivo da bi u tome sudjelovao bilo koji ozbiljan građanin, a kamo li jedan ministar. U Švicarskoj ne bi dočekao na funkciji ni jutro", zaključio je.
Istom logikom, ako je otkačeno i nepristojno internetsko trabunjanje za policiju operativna indikacija da se upadne u nečiji stan, postavlja se i pitanje zašto nije pretražen i stan ministra Ranka Ostojića.

Drakonska kazna bez kaznene odgovornosti

Sudac Općinskog kaznenog suda Marko Benčić je uzurpirao zakonske ovlasti te je, pogodujući političkim moćnicima i grubo kršeći zakon, protupravno, neovlašteno i krajnje neodgovorno zatočio političkog zatvorenika Marka Franciškovića. Kratko: Marko Francišković je protupravno lišen slobode od strane vlastodržaca i njihovih medicinsko-pravosudnih pobočnika.

Politički progon Marka Franciškovića, koji je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić pokrenuo nakon interne prepiske, nije u Hrvatskoj uzrokovao one reakcije koje bi polučio u zemljama razvijene demokracije. Iako je niz medija i promatrača već dan nakon Franciškovićeva uhićenja ocijenio: "Apsolutno nevjerojatno u cijeloj priči su komentari koje je postavio ministar Ostojić…, jer takvu dozu primitivizma davno nismo uspjeli čuti ili pročitati… Kako će se ovo rasplesti ne znamo, ali da ministar treba trenutno podnijeti ostavku – treba, bez ikakve dvojbe", (Portal metro.hr, 04.08.'13.). Takav stav su iznijeli i brojni drugi komentatori.

U Markovu zaštitu ustalo je Hrvatsko žrtvoslovno društvo i njegov predsjednik, bivši ministar vanjskih poslova i ministar pravosuđa RH, ugledni profesor emeritus Pravnog fakulteta u Zagrebu, prof dr Zvonimir Šeparović. Politički progon je osudila i Vesna Balenović, predsjednica udruge Zviždač te brojni drugi građani i javni djelatnici. Prilikom suđenja na zagrebačkom Kaznenom sudu pred sudnicom se okupilo gotovo stotinjak građana, a organiziran je i prosvjedni skup pred Banskim dvorima na Trgu sv. Marka. Međutim, iako u vrlo širokom krugu vlada nepodijeljeno mišljenje da se radi o evidentno politički motiviranom progonu, u kojem se na najgrublji način zlorabi pravosuđe i medicinska struka, slučaj je ostao zavijen magluštinom parapravnih i parapolitičkih opsjena. Zašto su izostale sve one posljedice koje bi bile primjerene demokratskom društvu? Tome su dva temeljna razloga:

FRANCIŠKOVIĆ JE ŽRTVA MONTIRANOG POLITIČKOG PROCESA

Prvi je osiona pretpostavka trenutne vlasti da su oni bogomdani i nezamjenjivi, s uzvišenom misijom preodgoja, prosvjetljivanja i uzdizanja zatucanog hrvatskog puka. U tu svrhu nužno je cementiranje postojeće nomenklature, kako ustavno i zakonski, tako i kadrovski. Svakog pripadnika sekte valja situirati, uhljebiti, primjereno zaštititi i obraniti od vanjskih napada. Sve afere valja minorizirati i zataškati, a o 'uspjesima' valja, uz obilnu pomoć medija, razdragano obavješćivati javnost. Ako nam nešto i ne ide od ruke (a ide nam kao da ruku i nemamo, ili su obe lijeve) – valja za to okriviti one druge i njihovu eru.

Uz te izvanjske razloge, drugi razlog zašto ovaj neosporno politički progon nije izazvao sve one društvene posljedice koje su u konačnici nužno morale dovesti do Ostojićeve smjene ili demisije (ostavke, odstupa, odreknuća, zahvale), jest specifičnost Franciškovićevog socijalnoga i političkoga pozicioniranja. Stanovita hermetičnost njegovih stavova nužno ga gura na marginu političke scene. Udarajući neustrašivo po interesnim, životnim i svjetonazorskim vrijednostima utjecajnih društvenih grupa, njegov krug se zakonom nužde sveo na posvećenike ideja, koje zahtijevaju znanje i proučavanje. Takav njegov izbor nije sporan, da ne zalazi u područje politike. U tome prostoru dosljednost kakvu Marko njeguje, umjesto vrline predstavlja manu. Politika je po definiciji područje kompromisa, područje trivijalnih ideja i trivijalnih osobnosti. Vrlo rijetko je to i prostor dosljednosti, bez obzira što se političari na nju rado pozivaju. Dosljedno kritizirajući društvene anomalije Marko je ugrozio oslonac uobičajen u političkoj areni, a to je zaštita i okrilje vlastitog čopora. Krenuo je putem kojim idu jaki i odlučni. Kao Matošev samac usred svemira, ili Ujevićev visoki jablan. Odabrao je put kojim se rjeđe ide (Scott Peck). Zato mnogi nehajno gledaju njegovu sudbinu. Ali, što god mislili o njegovim stavovima, ovdje se ne radi o Marku: Gospodo, o nama je riječ!

Moguće je secirati Markove poteze, politička nagnuća ili pogreške. Za ozbiljna razmatranja on je puno zanimljivija osoba od ministra Ostojića. Međutim, bilo kakav kritičan ton, prema čovjeku koji je žrtva bezobzirnog ideološkog i političkog obračuna, posve je neprimjeren. Marko Francišković puna četiri mjeseca nije vidio sunce. I to doslovno. Prozori na njegovoj izbi su zamračeni. Prema njegovim iskazima, zatvorska šetnja je uvijek u osojnom dijelu dvorišta. Psihijatri jako dobro znaju što za anatomiju i psihologiju znači dugotrajan nedostatak sunčeva svijetla.

SUDAC KAO MINISTROVA BATINA

Brisanjem unosa, a i gašenjem čitave stranice, Ranko Ostojić nije samo krivotvorio povijest, već se zapleo i u niz drugih dubioza, nebuloza pa i kaznenih djela. Uništavanje i prikrivanje dokaza, koje je počinio Ostojić, jest kazneno djelo. U tome i u drugim Ostojićevim postupanjima ispunila su se sva obilježja protupravnog postupanja, koja mr. sc. Marin Mrčela opisuje kao kaznena djela protiv pravosuđa. (M. Mrčela: Kaznena djela protiv pravosuđa, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 10, broj 2/2003, str. 590.)
S druge strane, ne samo da je uništio dokaze vlastitog protupravnog postupanja, već je uništio i prikrio i svaku materijalnu podlogu za eventualno postupanje protiv Marka Franciškovića. Doista bi za hrvatsku demokratsku i političku povijest bilo značajno znati kako se zove sudac istrage koji je izdao nalog za pretragu Franciškovićeva stana, a na podlozi faktično nepostojeće i izbrisane Facebook prepiske. Odgovornost suca nije ništa manja ukoliko je konkretnu prepisku i dobio, jer ona ne daje temelj za takvu odluku.

Sudac Marko Benčić je u svojem sudovanju pokazao nevjerojatnu količinu pravnog voluntarizma, nesnalaženja i glavinjanja po labirintu pravosudnih propisa. Svoje pravničke nedoumice riješio je na krajnje oportunistički način – pogodujući moćnicima. Nemajući iluzija o sudačkoj objektivnosti, Francišković je to iz zatvora komentirao na svoj način: "Sudac je pokazao kako je on ovdje u ulozi zaštitnika ovog uzurpatorskog, kriminalnog, zločinačkog i izdajničkog režima. On je tu zauzeo stav da se ne smije razmišljati slobodno, da se mora razmišljati isključivo sluganski i podanički i da će svaki drugi način razmišljanja biti na ovaj način sankcioniran".

Neovisno o Franciškovićevu koleričnom tonu, Marko Benčić je u svojem postupanju počinio brojne procesno-pravne povrede, na koje se u konačnici naslanja krajnje problematična i višestruko sporna presuda. Zakonodavac se jako trudio razraditi ovu materiju, upravo zbog njene osjetljivosti. Relativna pravna složenost je posljedica potrebe da se jednu iznimno ranjivu društvenu grupaciju zaštiti od ovakvih zloporaba. Nije nam namjera ulaziti u krajnju pravnu ocjenu ovog procesa, koji je iniciran zlokobnom razmaženošću i osvetoljubivošću jednog ministra. Nije nam također namjera donositi krajnje zaključke o zdravstvenom stanju gospodina Franciškovića. Nužno je, međutim, uočiti brojne tendencioznosti i protupravnosti na štetu optuženika.
Iznosimo samo neke. Primjerice, sudac Benčić donosi presudu pozivom na čl. 554. st. 1. ZKP-a koji propisuje da će sud donijeti "presudu kojom se utvrđuje da je optuženik počinio protupravno djelo, da ga je počinio u stanju neubrojivosti, te odrediti prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu ili psihijatrijsko liječenje na slobodi u trajanju šest mjeseci", i to onda kada postoje uvjeti za to "prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama".
Međutim taj Zakon u čl. 29. st. 1. određuje:
"U postupku prisilnog smještaja osobe s duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu odlučuje sudac pojedinac županijskog suda…"!!! I to u izvanparničnom postupku!!! A ovo nije bio izvanparnični postupak, niti je Marko Benčić sudac Županijskog, već Općinskog kaznenog suda. Dakle, sudac Benčić je posve neovlašteno uzurpirao ovlasti koje mu uopće ne pripadaju i odredio Marku "kaznu", koja to tobože nije jer za neubrojivu osobu nema kaznene odgovornosti.

On sa svoje pozicije sudca Općinskog suda nije bio ovlašten donijeti ovu prijepornu odluku. Iz toga je razvidno da je Marko Francišković utamničen mimo bilo kakve zakonom propisane procedure. K tome, otkad je zatvorska bolnica psihijatrijska ustanova? Certifikat za opisanu djelatnost daje ministarstvo zdravstva i ima ga svega nekoliko ustanova na zagrebačkom području. Pritom je Benčić odrapio Marku maksimalnu moguću kaznu, ne obračunavši mu gotovo tri i pol mjeseca provedena u pritvori i na pritvorskom liječenju. Dakle iako smije odrediti najviše šest mjeseci, on je odredio najmanje devet i pol.

KOGA MARKO UGROŽAVA?

Još je gore što će se, po milosrdnom Benčiću, tih šest mjeseci početi računati "od trenutka pravomoćnosti ovoga rješenja". (Sic!) A pravomoćnost može nastupiti za neodređeno vrijeme od godinu, dvije ili tri… Pitamo, što će do tada biti s Markom? U čl. 27. st. 1. istog Zakona piše da je "psihijatrijska ustanova koja je prisilno zadržala osobu s duševnim smetnjama iz čl. 22. ovoga Zakona dužna o tome bez odgode, a najkasnije u roku od 12 sati od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja" obavijestiti Županijski sud "s obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje". No, ovdje je, umjesto županijskog, sudovao općinski sud. Prema stavku 2. istog članka o tome je "psihijatrijska ustanova dužna obavijest… dostaviti zakonskom zastupniku prisilno zadržane osobe i nadležnom centru za socijalnu skrb". Je li potrebno navesti da su nam u područnom Centru rekli da uopće nisu upoznati s ovim slučajem.

Uza sve, čl. 22. istog Zakona, određuje koga se uopće može smjestiti u psihijatrijsku ustanovu, a to je: "osoba s duševnim smetnjama koja uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba". U Markovom slučaju ništa od toga nije ispunjeno. Njegovo dostojanstveno držanje na sudu i u zatvoru najbolji je pokazatelj. O tužnoj sudbini ovog mladog čovjeka više od tisuću riječi govori pjesma koju je njegovoj djeci iz zatvora donio njihov nono, Markov otac.


Marko Francišković:

Pregaženo cvijeće

Dok sam radio bolji svijet,

Slučajno sam zgazio poneki cvijet.

Kad bi samo moja djeca znala,

Koliko će mi značiti njihovo "Hvala"!

I da su ponosni na oca svoga,

Što je ispred njih stavio Boga.

Nebitno kad u vremenu to će biti,

Jer u cvijetnjaku rajskom nema se što kriti…

(U Zagrebu, u Zatvorskoj bolnici, rujna 2013.)

Dragi moji Teo, Irma i Sven,
ovu pjesmu napisao je za Vas Vaš Tata koji Vas puno voli i stalno misli na Vas. Nemojte ga zaboraviti! Vaš, nono, 29.09.2013.