Slažem se, ne znam tko želi biti u položaju podređene i ranjive manjine...hoće li im djeca učiti u školi po hrvatskom programu? Svaka čast Srbima, no ne bih želio da moje dijete uči srpsku povijest (kao što sam ja morao ).

Moj dojam je da u Nevesinju ne postoji neka velika napetost izmedju Srba i Hrvata, pa stoga ne vidim zasto bi netko napustao djedovinu

Ja se ne slažem, ipak bi svatko trebao, ako to okolnosti dopuštaju, trebao ostati na rodnoj grudi.
Zar bi tih 70 ljudi u Mostaru činili neku razliku?

Ja se ipak slažem sa nevesinjem i Našom Kvačicom da se treba držati svoje djedovine.

misliš li da će moći prosperirati tamo?
dobiti posao u državnoj službi.
oženi li se ili uda netko za srbina i srpkinju hoće li mu u takvoj okolini djeca odrastati kao hrvati?
u školi će učiti da su hrvati ustaše i koljači, razbijači jugoslavije.
itekako bi u mostaru mogli činiti razliku.
i u stocu i u glamoču i na mnogim mjestima.
toliko je djedovine već ostavljeno da se rađe treba stvarati nova djedovina za one koji će nastaviti držati hrvatsko ime i tradiciju tano gdje još ima šanse za to.
hrvati u nevesinju su osuđeni na nestanak. negdje bi međutim mogli biti klica novog postanka.
to je barem moje mišljenje. nikad ne mogao živjeti kaso manjina tamo gdje većina misli sve najgore o tvom narodu.
u

A Posavina? Moramo se boriti za sve što možemo. Moramo imati jasnu i dalekovidnu strategiju, npr. da smo imali barem 300 glasova na izborima, mogli smo dobiti općinu Berkovići, gdje se nalazi župa Stjepan Krst. Moramo konacno izbačiti mentalitet povlačenje.

točno. ali stati treba tamo gdje ima šanse. u nevesinju se upće ne može stati. nikad se nije ni moglo. posavina je drugo.

Upravo tako, to je uspješna vojna doktrina, pregrupirati snage na manjem ali lakše obranjivom i kompaktnom prostoru...razumijem ljubav za djedovinu, no neka ti ljudi pomisle o svojoj djeci, tko će im pružiti zaštitu od četnika i mudžosa ako se u budućnost zakuha Pa čak i ako sve bude išlo glatko, opet je asimilacija neminovna.

Najvise straha za svoju djecu treba imati u izmjesanim mjestima, tih stotinjak Hrvata u Nevesinju nece nikom smetat, a one tisuce u Travniku hoce. Takodjer neke velike mrznje prema Hrvatima u Nevesinju nema.

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2645

Poštovani posjetitelju, započinjemo putopisnu studiju naziva "NEVESINJE I ŽUPA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE" autora Tonija Šarca. Ova iznimno vrijedna studija donijeti će nam obilje povijesnog materijala o Nevesinju, zemlji koja je i tolikim Hrvatima pružala utočište i osiguravala uspješno bavljenje stočarstvom u donjim vrelim krajevima te osjetljivom tehnologijom prerade mlijeka u kojoj se izvještiše i postadoše vrsni na daleko poznati majstori, planištari. Studiju objavljujemo u šest nastavaka od toga u ovom tjednu tri. Autoru studije se od srca zahvaljujemo a vas molimo da i druge obavijestite o našem poduhvatu ako nalazite da je to vrijedno. Hvala.

“Rascvjetalo alpsko bilje vrlo diskretnih boja raduje oči. Bujni pašnjaci, po kojima pase stoka, smjenjuju se s poljima koja su već pokošena. Kraj se doima mirnim, kao neko njemačko selo nakon završenih radova”, ovako je nevesinjski kraj 1896. godine, između ostalog, opisao njemački putopisac Heinrich Renner u svom djelu “Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko”, izdanom iste godine u Berlinu. Tipičan je to planinski kraj s nadmorskom visinom, izuzevši dolinu Neretve, od oko 900 metara. Od davnina je to poznat kraj po urodu poljoprivrednih proizvoda, po iznimnim planinskim ljepotama, poglavito Crvnjem s brojnim izvorima pitke vode, ali i Veležom, Snježnicom, Zelengorom i drugim, po klimi koja je zimi sibirska, a ljeti itekako ugodna za život. Samo Nevesinjsko polje omeđeno je planinama visokim i do oko dvije tisuće metara. Stoga, naravno, visina i zemljopisni položaj uvjetuju klimu.

Nevesinjsko polje, tektonsko-kraška depresija u istočnoj Hercegovini, pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Dužina osnovne depresije je oko 24 kilometra, a širina do 8,5 kilometara. Cjelokupna površina iznosi oko 180 kilometara. Polje, koje je obradivo oko 40 posto, najšire je na dijelovima Čitluk-Postoljani i Nevesinje-Kifino Selo. Cijeli ovaj kraj kao stvoren je da bude veliki pašnjak i livada, područje stočarstva, opskrbljivač cijelog okolnog, šireg područja mesom, mlijekom i drugim proizvodima.

Naime, u 12. stoljeću Pop Dukljanin, u svom znamenitom ljetopisu, spominje Nevesinje kao kao jednu župu Podgorja. Samo ime mjesta javlja se početkom 14. stoljeća u izvorima Dubrovačkog arhiva. Također, u Nevesinju je od 1303. do 1306. godine povremeno boravio i Konstantin, namjesnik Huma. Nekoliko desetljeća kasnije – od 1371. do 1373. Nevesinje je u posjedu Gradoja, Sankova brata. Inače, Sankovići su vlasteoska obitelj koja koja pripada najjačoj humskoj vlasteli iz kraja 14. i početkom 15. stoljeća. Njihov vladarski dvor nalazio se u obližnjim Zaboranima. Poslije njih, do pada ovih krajeva pod osmansku vlast, nevesinjskim krajem vlada glasovita vladarska obitelj Kosača. Naime, vojvoda Sandalj Hranić boravio je povremeno na području Nevesinja na putu iz svojih rezidencija na Drini i Blagaju te kraljevoj zemlji, gdje je odlazio na sabore bosanske države. To potvrđuju povijesni izvori koji govore da je 31. srpnja 1421. godine vojvoda Sandalj Hranić boravio u Nevesinju i primio dubrovačke poslanike, kao i 12. rujna 1430. godine. Da su Kosače često boravile i stolovale u Nevesinju, govori i podatak da je 10. listopada 1435. herceg Stjepan izdao povelju "Pod gradom Vjenčacem na Nevesinju". Da je ovaj kraj i u rimsko doba bio značajan, govori podatak da je kroz Nevesinje išao put iz doline Neretve na Biograd i Zaborane, za Sarajevsko polje.

O bogatim tragovima kršćanstva u Nevesinju i njegovu okružju, koji sežu u daleku prošlost, te o dobroj naseljenosti Nevesinjskoga polja u srednjem vijeku govore ostaci brojnih utvrđenja i putova, nazivi naselja i lokaliteta, a pogotovo brojne nekropole sa stećcima. Veće nekropole nalaze se uz sljedeća mjesta: Kruševljani, Luka, Kovačići, Hrušta, Pridvorci, Humčani, Sopilja, Postoljani, Krekovi, Kifino Selo, Bratač, Žiljevo, Biograd, Grabovica, dok su brojna druga izvan polja, a o njima će biti riječ vezano uz mjesta do kojih dođemo. Najveći broj stećaka je u obliku dobro obrađenog sanduka, a dobar dio ih je i ukrašen. Uz standardne motive, ovdje su registrirani specifični reljefni motivi, kao što su antropomorfni križevi i predstave lavova. U mjestu Čitluk, nedaleko od samoga grada, nalazi se stećak s predstavom kola s kolovođom koji jaše na jelenu, što je vrlo rijedak motiv. Istodobno, Nevesinjsko polje poznato je po velikim rustičnim krstačama, s predstavama ljudskih glava. Također, evidentirano je i nekoliko natpisa bosančicom, od kojih je najznačajniji u Zovom Dolu, koji je datiran u 15. stoljeće, a gdje je pokopan izvjesni Vukša Mitrović.

O samom imenu grada – Nevesinje – postoje različite verzije, od kojih su dvije najznačajnije. Naime, prema mišljenjima povjesničara i jezikoslovaca, ovo je mjesto ime dobilo po riječima – neue signe – snježna pustinja. Drugo tumačenje, jednako moguće, jest da je Nevesinje dobilo ime po ljekovitoj biljci nazvanoj u staroslavenskom jeziku – delesile – devet sila, što ukazuje na ljekovitu moć jedne od ovdašnjih mnogobrojnih biljaka. Ova riječ, s malim varijantama, poznata je u više slavenskih jezika, pa i u hrvatskom – kao devesilj, u značenju biljke, a ponekad i kao: devesinj, nevesilj i nevesinj, prema kom obliku je i došlo do naziva Nevesinje.

Upravo na ovom prekrasnom području, na kojem su Hrvati živjeli od svoga doseljenja u ove krajeve, a turskim nasiljem, raznim nametima, prevođenjem na islam i pravoslavlje, kako navodi povjesničar dr. Krunoslav Draganović, nestali još u 16. stoljeću, ali se od prvih desetljeća 19. stoljeća ponovno javljaju, prostire se katolička župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Prostorno je to najveća župa u Hercegovini, obuhvaća skoro dvije općine – Nevesinje i Kalinovik. Župa je, odlukom biskupa Paškala Buconjića, osnovana 1899. godine, premda je, kao ćemo kasnije vidjeti, a o čemu svjedoče podaci Provikarskog arhiva Trebinjsko-mrkanske biskupije u Stocu, čak skoro šest desetljeća ranije bilo pokušaja osnutka župe.

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2647


Povratak Hrvata katolika u nevesinjski kraj i pokušaji osnutka župe

Osmanskim osvajanjem naših krajeva u 15. stoljeću, ni nevesinjski kraj nije zaobišla teška sudbina drugih naših područja. Naime, Nevesinje ni po čemu nije iznimka u odnosu na druge krajeve kad je u pitanju nestanak hrvatskog i katoličkog stanovništva. Kako navodi naš ugledni povjesničar dr. Krunoslav Draganović (Napretkov Hrvatski narodni kalendar za 1936.), govoreći o zadnjim katolicima u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji kojoj je do 1891. pripadalo i područje Nevesinja, katolici su, turskim nametima, snažnom islamizacijom, prijelazom na pravoslavlje, prvo nestali u okolici Bileće i Nevesinja. Međutim, trebalo je proći i tri stoljeća da se, prije svega zahvaljujući planištarenju, katolici Hrvati vrate u ove krajeve.

Premda se u široj javnosti dostupnoj literaturi u posljednjih pet desetljeća konstantno govorilo kao su Hrvati u Nevesinju zabilježeni tek dolaskom austrougarske vlasti, i to kao vojni činovnici, dakle nakon 1878., podaci crkvenih arhiva u Hercegovini (ponajprije Provikarski arhiv u Stocu), jasno nam pokazuju da je u prvim desetljećima 19. stoljeća, četrdesetak godina prije austrougarskog zaposjednuća Bosne i Hercegovine, u planinama Nevesinjskog i Fočanskog kotara bilo katoličkih obitelji za koje, kako navodi don Lazar Lazarević, ondašnji biskupijski vikar, tadašnja Dubrovačka nadbiskupija, čiji je nadbiskup u to vrijeme bio i upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije, nastoji osigurati duhovnog pastira, a potom i osnovati župu. Don Vide Novaković Maslać, dubravski župnik i biskupski vikar Trebinjske biskupije, u pismu od 5. rujna 1840., svjedoči da u planinama od Nevesinja i Foče žive katolici Trebinjske biskupije. Također, Šematizam Trebinjske biskupije svjedoči da u mjestu Oblju kod Uloga, na zagorju Nevesinjskoga kotara, žive dvije katoličke obitelji - Đure Marića i Đure Raguža, koji su se tu, kako se navodi, nastanili još 1872.

Naime, ovdašnji katolički vjernici, koji su živjeli u sjevernim planinskim krajevima Hercegovine, bili su i najteži pastoralni problem dubravskim župnicima kojima je, u to vrijeme, i bila povjerena pastorizacija katolika spomenutih područja.

Don Lazar Lazarević, kao župnik stolački i biskupijski vikar Trebinjske biskupije, primio je 28. svibnja 1867. dekret biskupa Vinka Čubranića da hodi po planinama Nevesinjskoga i Fočanskoga kotara radi duhovne službe katoličkoga puka koji živi u tamošnjim krajevima. Također, isti biskup je 26. studenoga 1868. izdao dekret da se u Nevesinjskom kotaru, u mjestu Kruševljani, ustanovi katolička župa, a da se za te potrebe kupi zemljište i kula.

Svi ti pokušaji, razumljivo, nisi bili blagonalono gledani od osmanske vlasti, iako je, nakon provedenih reformi i znatnog slabljenja moći, odnos prema Katoiličkoj crkvi bio nešto drukčiji. Tako nije odmah ni došlo do utemeljenja župe. Godine 1871., točnije 14. lipnja, vikar Lazarević dobiva dekret od biskupske kurije iz Dubrovnika u kojem se dostavlja i novčana svota od 150 f. koja se treba predati hadži Daut-begu Bašagiću iz Nevesinja za “kućnu kiriju, koja je bila određena za novoga paroka u istome mjestu”. (Svi navedeni i kasniji podaci dobiveni su iz Provikarskog i župnog arhiva u Stocu - PVAS). U zahvalu spomenutom Bašagiću, kao i njegovoj dvojici braće, isprosio je don Lazar, s “uplivom presvijetloga biskupa”, kako svjedoči kurijalni dekret od 18. rujna 1871., od pape Pia IX. tri zlatne kolajne “radi pripoznanja njihova i sudjelovanja da se u Nevesinju ustanovi katolička župa”. No, ustanak od 1875. do 1878. prekinuo je i ta nastojanja za utemeljenjem župe, što je moralo čekati nova, bolja vremena. Isti don Lazar Lazarević potom je ponovno 21. lipnja 1880. primio dekret od biskupa, apostolskoga upravitelja Trebinjske biskupije, za utemeljenjem župe u Nevesinju, a nepunih godinu dana kasnije, 2. ožujka 1881. i naredbu od biskupskoga stola u Dubrovniku radi ustanovljenja nove župe u Nevesinju. I novi upravitelj Trebinjske biskupije biskup Mato Vodopić, slijedeći stope svojih predšasnika, molio je više puta visoku carsku i kraljevsku zemaljsku vladu za ustanovljenje nove župe u Nevesinju, o čemu svjedoči kurijalno pismo od 24. svibnja 1886. sačuvano u PVAS.

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2648

Planištarenje, osnutak župe u Nevesinju i unutarnja kolonizacija biskupa Buconjića

Kako sam naveo, ključnu ulogu u 'vraćanju' hrvatskoga stanovništva u područje nevesinjskog kraja, o kojemu je ovdje ponajprije riječ, odigrala je pojava planištarenja, kojom se bavio veliki broj obitelji. Naime, hrvatsko stanovništvo Donje Hercegovine je istodobno kroz cijelu povijest živjelo i od Gornje Hercegovine. Mnoge su obitelji u ovim sjevernim hercegovačkim planinskim krajevima kupovale posjede na koje su izlazile ljeti sa svojom stokom. Na tim su posjedima neki članovi obitelji ostajali i tijekom zimskog razdoblja. Zapravo je ta pojava planištarenja, odnosno takav način života prisutan na ovim prostorima još od vremena Ilira, a opstao je i nakon vladavine Turaka. U tim naseobinama nastaju i pastirska naselja - katuni, što je odraz specifičnoga stočarskog načina života koji je ranije bio dominantan. Stanovnici Humske zemlje ili Donje Hercegovine imali su svoje “planine” na sjeveroistočnim predjelima Hercegovine. Poznate su planine, vlasništva humnjačkih Hrvata – Morine, Crvanj, Zelengora, a nešto manje Hrvata je na Treskavici i Visočici. U tim su planinama vremenom nastala katunska naselja s planinskim kućama, ali i pravim, čvrstim obiteljskim kućama. Najpoznatija naša planina bila je Morine, prostrana visoravan 30-ak kilometara od Nevesinja prema Kalinoviku. Poznati su katuni na Morinama – Planinica, Bjelojevići, Lakat, Gornje i Donje Somine, Podgvoznica... (Slavko Katić, Vrutak 11, 23. str.). Morine se, naime, u povijesnim vrelima kao pasište spominju još 1475.

Pa i sada se od starih Humljaka može čuti dosta zgoda iz planine i gdje je tko imao planinu: Lokva Trebinja – Crvanj planina, Zažablje – Morine, Hrasno – Kladovo Polje, Burmazi – Treskavica, pa iz Boljuna od Stoca išli su u Boljune planinu, Bjelojevići u Bjelojevićima itd. Bilo je to dvojno stanovanje radi stoke i žitnice, zimi u Humnini, a ljeti se sa stokom se seli u planinu. Neki, kao Martići, Gustini, Vukorepi, imali su i zimske kuće na Morinama, a Jurkovići i svoje groblje. Do nacionalizacije nakon Drugoga svjetskog rata Humnjaci su imali 13.500 dunuma gruntovnog vlasništva i 37.000 dunuma pašnjaka. Važno je naglasiti da je u planine izlazilo više od 100 kućanstava s više od 100.000 grla sitne i oko 4.000 grla krupne stoke.

Recimo i to da su planištari odlazili na pasišta udaljena od mora prema unutrašnjosti uvijek nekoliko dana hoda. (O pojedinostima i detaljima iz planinskih naselja, o tadašnjem načinu života, svetkovinama, običajima, gradnji kapela i dr. kasnije će biti dosta riječi.) Kada govorimo o planištarima u ovim krajevima, potrebno je razlikovati planištare, pobravičare i pratidžije. Naime, obitelji iz Donje Hercegovine – Humnjaci, koje su sa stokom ljetne mjesece provodili po planinama sjeveroistočne Hercegovine i jugoistočne Bosne, zvali su se planištari. Oni su gonili na tisuće ovaca svojih mještana, koji su se, u odnosu na njih, zvali pobravičari. Oni koji su stoku pratili do planinskih odredišta, zvali su se pratidžije. (Humski zbornik V, 28.str.).

No, odlaskom turske, a dolaskom austrougarske carevine na naše prostore, nakon Berlinskog kongresa 1878., prilike se, kad su katolici Hrvati u pitanju, još snažnije mijenjaju. Naime, po zaposjednuću Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije mnogi ovdašnji muslimani počeli su prodavati svoja imanja, zemlju i seliti u Tursku. Prema sjećanju Ilije Martića (Dumo i njegov narod, studeni 1979., str.28), pojava iseljavanja muslimana bila je izraženija u nevesinjskom području nego u drugim krajevima BiH. Muslimani su, kaže, svoja imanja prodavali brojnima iz Donje Hercegovine, osobito katolicima, a u velikom broju slučajeva bili su to povratnici iz Amerike, kao i oni kojima su braća iz Amerike slala novac. U samom Borču naselilo se oko 80 obitelji, na Oblju bijahu otprije četiri kuće Raguža i Marića. Ponad Neretve u Bjelimićima desetak obitelji, a po donjem kraju Nevesinjskog polja naselilo se mnoštvo katoličkog naroda iz stolačkog, mostarskog i ljubuškog kotara.

Mostarski biskup Paškal Buconjić dolazi na ideju tzv. unutarnje kolonizacije. Naime, kao piše dr. fra Leo Petrović, kasniji hercegovački franjevački provincijal (Dr. Fra Leo Petrović, prvi hercegovački franjevac doktor znanosti, Mostar 2008., str.127), za prvih godina Buconjićeva biskupovanja počeo se među muslimanima širiti jak pokret da prodaju svoja imanja i presele sa svojim obiteljima u tursku carevinu. Iako, kako piše Petrović, iseljavanje muslimana “Buconjiću nije bilo po volji, jer je bio veliki rodoljub”, on dolazi na ideju unutarnje kolonizacije. Bio je, kaže, svjestan da su neki krajevi njegove biskupije prenapučeni, pa je došao na ideju kupovine zemlje i imanja muslimana koji odlaze iz Nevesinja i Bijelog polja. U ta je područja naseljavao katolike mostarskog i ljubuškog kraja. Ovu biskupovu akciju, navodi Petrović, ne samo da nije pomagala, nego je, dapače, svim silama ometala tadašnja zemaljska uprava. Tako je kupio imanja u Ulogu, Glavatičevu, Bijelom polju, Nevesinju i drugim krajevima, koja je poklanjao katolicima navedenih kotareva, ako su se htjeli doseliti i živjeti na novim posjedima. “Tako je pomagao mnogim siromasima i zapriječio da nijesu ostavili rodbinu, rodnu grudu i bili izgubljeni za naš narod”, piše dr. fra Leo Petrović. (O akcijama odgojno-obrazovnog i drugog karaktera biskupa Buconjića u Nevesinju, bit će riječi naknadno.)

Prema svjedočenju ranije spomenutoga Ilije Martića, biskup Buconjić je dovodio i ljude iz svoga kraja – Drinovaca i nagovarao ih da kupuju zemlju i da se nasele u Nevesinju. Tada su u okolicu Nevesinja, ali i u samo mjesto, došli Buconjići, Vasilji, Čuljci, Rotimi i drugi. Biskup je, kaže, u tu svrhu osnovao i posebnu kasu iz koje su svi dobivali kredite koje su kasnije otplaćivali. Nakon što se se pomenutom kolonizacijom, kao i pojačanim planištarenjem broj katolika u ovim krajevima povećao, još se snažnije nastavilo s razmišljanjem o uspostavi župe u nevesinjskom kraju.

Tako je, još i prije kolonizacije, godine 1886. predloženo da sjedište nove župe bude u mjestu Kamena, a pripadalo bi joj cijelo nevesinjsko područje, a potom i ranije spomenuto mjesto Obalj te područje sjeverno od Uloga. Za pastoralni rad u Trebinjskoj biskupiji tih se godina javio fra Grgo Franičević te se razmišljalo upravo njega postaviti za župnika u Nevesinju. Biskup Mato Vodopić, prema istim dokumentima iz PVAS, se 1888. godine snažno zalagao za uspostavu župe u Nevesinju, ali je, kako se navodi, naišao na velike zapreke u Zemaljskoj vladi. Sve do osnivanja župe, ovo je područje duhovno bilo povjereno najprije dušobrižničkom osoblju župa Dubrave i Stolac, a osnutkom župe u Blagaju 1891., područje buduće župe Nevesinje bilo je povjereno dušobrižnicima Blagaja. I trebalo je proći još punih 11 godina nastojanja i brojnih trzavica, čemu je doprinio, između ostalog, i odnos mostarski biskup Buconjić-Trebinjsko-mrkanska biskupija glede izmjene granica na štetu Trebinjske biskupije, da se u Nevesinju konačno uspostavi katolička župa. Tako je radi sada već značajnijeg broja katolika, ali i već prisutnog vojnog garnizona te brojnih činovnika i njihovih obitelji, župa uspostavljena 1899. Dekret o osnutku iste je godine donio biskup mostarsko-duvanjski fra Paškal Buconjić, a župu je posvetio Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2664

Prvi župnik, gradnja župne kuće i crkve Marijina Uznesenja

Utemeljenjem katoličke župe u Nevesinju, biskup Buconjić imenovao je i prvog župnika ove uistinu prostrane župe. Bio je to don Marijan Kelava (1870.-1934.). Don Marijan je, inače, bio prvi svjetovni svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, koji se zaredio nakon uspostave redovite hijerarhije u BiH, 1881. (R. Perić, Da im spomen očuvamo, Mostar, 2000., str. 214.) Pred njim je stajala nimalo lagana zadaća uspostavljanja župe za “Božje stado na golemim pašnjacima prostranoga nevesinjskog okružja”. Po dolasku u Nevesinje, o neimaštini koja je snašla cijeli kraj, don Marijan je pričao: “Moj brate, koliko sam puta kao župnik u Nevesinju sjeo za stol da objedujem, a ono nema ništa drugo nego komad suhe ječmenice i šaka suhog sira torotana i vode. Pa ja pritisni sir kruhom, a ono ni kruh mari za sirom, ni sir za kruhom, ko oboje suho, ko poprženo, i ne prianja jedno za drugo. Pa nekako sakupi u šaku, zaspi u usta, prožvakaj, progutaj nekao sa silom, pa onda iz čaše spušći vodu niz grlo ko u mlinici niza žlib, pa eto tako.” (J. Zovko, Uspomene, I., str. 390).

Odmah po osnutku župe i dolasku u Nevesinje, župnik don Marijan Kelava krenuo je s izgradnjom župnih objekata. Iste godine (1899.) on je, uz pomoć svojih župljana, sagradio prostranu župnu kuću, kao bi se iz samog mjesta podizala župa. Potom se krenulo s traženjem pogodne lokacije za gradnju crkve, koja se potom dobiva na lijepom mjestu zvanom Megdan, neposredno uz župnu kuću, a uz koju će kasnije niknuti i samostan časnih sestara franjevki. Gradnja crkve započeta je 1901., a završena je 1903. godine. Gradnju je puno pomagao Gašpar Precca, katolik, podrijetlom Albanac, oženjen Ankom, rođ. Zelenika. Precca (Preka) je došao u Nevesinje po ulasku Austrije u Bosnu i Hercegovinu, gdje je bio liferant za vojsku (Sjećanja Ilije Martića, Dumo i njegov narod 1979, str. 28). O glasovitoj obitelji Precca, koja je svojim radom na kulturnom, nacionalnom i političkom planu zadužila ne samo Hrvate katolike Nevesinja, nego i cijeli nevesinjski kraj, bit će posebno riječi u dijelu rada koji se odnosi na hrvatski kulturni procvat u Nevesinju i političko organiziranje Hrvata Nevesinja.

No, kako se već dosta ranije razmišljalo o uspostavi župe, usporedo s tim se planirala i izgradnja crkve. Naime, prema dostupnoj dokumentaciji Arhiva Hercegovine u Mostaru i arhiva Biskupskoga ordinarijata u Mostaru, župnu crkvu Marijina Uznesenja u Nevesinju projektirao je poznati i priznati arhitekt Maximilian Max David. Međutim, kako je vidljivo u izvatku iz projekta za izgradnju crkve, nacrte po kojima je crkva građena arhitekt David je uradio još u prosincu 1897., dvije godine prije utemeljenja župe. Podsjetimo da je ovaj arhitekt projektirao, između ostalih građevina, i Biskupski dvor u Mostaru, crkvu Uznesenja Marijina u Širokom Brijegu itd.

Umjetnička vrijednost crkve - detaljniji opis

Kako bismo dobili kompletnu sliku arhitektonskog izgleda nevesinjske kamene ljepotice za koju, između ostalog, možemo reći da je i životno djelo župnika don Marijana Kelave, u sljedećim redovima donosimo detaljniji opis crkve, na temelju kojega možemo sagledati njezinu arhitektonsku vrijednost. Istodobno, jasno se vidi da je gradnjom ovakve lijepe i prostrane crkve dan itekako veliki značaj katoličkoj zajednici nevesinjskih strana.

Župna crkva u Nevesinju, s elementima neoromanike, prema zamisli arhitekta Davida, pripada tipu jednobrodnih crkava pravokutnog tlocrta, s polukružnom oltarnom apsidom i zvonikom prislonjenim uz pročelje crkve. Orijentirana je u pravcu istok-zapad, s manjim otklonom prema sjeveru, a ono što ovu crkvu izdvaja iz mase drugih naših crkava jest to što sa sjeverne i južne strane crkvene lađe ima po dvije bočne kapele, koje su dva metra izvučene iz ravni objekta crkve. Dimenzije crkve, mjerene izvana, su 11,80 x 25,65 m, odnosno 15,80 x 28,75 m mjereno s bočnim kapelama i zvonikom. Visina zvonika je oko 20 metara, a sam ulaz u crkvu je uzdignut za pet stepenika. Crkva je građena, i prva i ova koja se danas ponovno, od istog materijala i po istom projektu radi, od izuzetno pravilno tesanog kamena s cementnim fugama, dok su zidovi završeni jednostavno profiliranim vijencem.

Spomenute bočne kapele pravokutne su osnove, dimenzija 4,20 x 2,00 m. Kapele su iznutra zasvođene, a s vanjske strane imaju krov na jednu vodu. Na zapadnoj strani crkve, kako se vidi u projektu arhitekta Davida, nalazi se oltarna apsida, a sjeverno uz nju je sakristija, dok je s južne strane krstionica.

Prozori na bočnim fasadama objekta su postavljeni u jednom horizontalnom pojasu. Na sjevernoj i južnoj fasadi crkve su po tri prozora lučno završena. Prozori su s vanjske strane uokvireni kamenim doprozornicima bez profilacija. Također, na zapadnoj fasadi crkve je izvedeno šest prozorskih otvora, postavljenih na različitim visinama. Na prostoru apside tri prozora, lučno završena postavljena su u jednoj horizontalnoj razini. Na prostoru sakristije i krstionice je po jedan pravokutni prozorski otvor. Na zabatnom zidu objekta crkve nalazi se rozeta. Svi prozori su s vanjske strane uokvireni kamenim doprozornicima bez profilacija, postavljenim u ravni zida.

Istočni je, ulazni zid, jednostavno profiliranim kamenim vijencima podijeljen u tri razine.

U prvoj razini je, lijevo i desno od ulaznog portala, izveden po jedan bočni ulaz u crkvu. Ulazni otvori su lučno završeni, izvedeni bez dovratnika.

U drugoj razini su, lijevo i desno od ulaznog portala, lučno završene trifore. Treća razina je završena stepenasto, dok su kutovi crkve izvedeni kao stupovi, naglašeni blagim izvlačenjem iz ravni zida. Na vrhovima tih kutova su postavljeni križevi. Istočni zidovi bočnih oltara, vidljivi na ulaznoj fasadi, također su završeni stepenasto.

Zvonik, na istočnom pročelju, građen je također od pravilno tesanog kamena s fugama od cementne žbuke. Konstrukcija zvonika je oslonjena na četiri masivna stupa, od kojih su dva utopljena u debljinu zida. Završeci čeličnih zatega, o kojima će, kao legendi, nešto kasnije biti više riječi u pričanju Nevesinjke Mare Buconjić, koji su postavljeni na kutovima zvonika, bili su izvedeni u obliku stiliziranog cvjetnog križa.

Crkveni zvonik-toranj je natkriven četverovodnim krovom, s pokrovom od ravnog lima, dok je objekt crkvene lađe pokriven krovom na dvije vode, također od ravnog lima. Također, zvonik je podijeljen u četiri razine. U prvoj su izvedena tri polukružno završena otvora širine 180 cm na ulaznoj fasadi, odnosno 100 cm na bočnim fasadama.

U drugoj razini na ulaznoj fasadi zvonika je rozeta, uokvirena kamenim dovratnikom. Na bočnim fasadama zvonika su trifore, bez dovratnika s prozorskom klupicom. Na ulaznoj fasadi je ispod kamenog vijenca izveden niz lučnih slijepih arkada, dok je u trećoj razini izveden samo jedan prozorski otvor, postavljen na ulaznoj fasadi. Iznad njega je u kvadratnom polju mjesto za sat. Ispod kamenog vijenca treće razine je niz lučnih slijepih arkada. U četvrtoj razini, na sve četiri fasade zvonika, izvedena je po bifora. Ispod završnog, krovnog vijenca zvonika izveden je niz lučnih slijepih arkada.

U prostor crkve se pristupa s istočne strane, prolazom zasvedenim križastim svodom kroz prizemlje zvonika. Vrata su dvokrilna. Unutarnji prostor crkve je longitudinalan, dimenzija 20,0 x 10,0 m. Prostor oltarne apside je za tri stepenika (45 cm) povišen u odnosu na prostor crkvene lađe. Sve unutarnje zidne površine crkve su, završetkom gradnje, ožbukane i “ukusno okrečene”.

Inače, ova je crkva punih 90 godina stajala gotovo u središtu Nevesinja, krasivši svojim izgledom i bijelim kamenom ovaj lijepi grad, oplemenjujući zvonom sa svoga zvonika cijeli kraj, dok je istodobno predstavljala i identitet nevesinjskih Hrvata katolika, kako onih u zavičaju, tako i one velike nevesinjske hrvatske katoličke dijaspore.

O stradanju ove crkve tijekom Drugoga svjetskog rata te pretvaranja u skladište nakon tog rata, kao i potpunom rušenju 1993., bit će detaljnije pisano na drugim mjestima ovog rada.

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2665

MORINE, život vjernika – planištara, ilindanske svečanosti, svećenici pod šatorom

Dvadesetak kilometara od Nevesinja proteže se visoravan Morine ili “Europski Tibet”, kao ga u ovim krajevima često nazivaju. Ovdašnje nepregledne planine pašnjaka sječe prvobitna rimska, a kasnija i karavanska cesta, nepromijenjena i već pomalo zaboravljena. Pored relativno dobrog makadamskog puta, koji preko Morina vodi do Kalinovika, i sada leži znamenito 'Svatovsko groblje', nekropola stećaka, kao nijemi svjedok prošlih vremena. Oko ovih kamenih spavača isplela se legenda koja se i danas čuje i pripovijeda s koljena na koljeno. Kao i obično - nešto se doda, a nešto odbije, ali legenda ne gubi smisao ni nakon toliko stoljeća. Upravo u tom prelijepom kraju, do prije samo šezdesetak godina, svoja su imanja, kuće, torove, čatrnje... imali brojni Hrvati katolici, koji su ratnim, a pogotovo poratnim prilikama – oduzimanjem vlasništva, protjerivanjem, a prije toga i masovnim ubijanjem, na kućnom pragu, nestali iz ovih krajeva. A da su tu bili i danas svjedoče, premda dosta zapuštena, stara katolička groblja, pa i ostaci – temelji katoličke crkvice.

Sjećanja Ilije Martića i Joze Papca, objavljena u Vjesniku župe Hrasno (Dumo i njegov narod – broj 7 od 1968. i broj 26 od 1979.), a koja govore upravo o “vremenu koje fino bijaše”, o “zemaljskom raju”, vraćaju nas u ta vremena lijepog života Hrvata katolika na Morinama i okolnim planinama, kad život nije bio lagan, ali su obitelji bilo znatno sretnije, plodnije i radnije. Kad se posebno radovalo svetkovinama... Također, podaci Slavka Katića (Vrutak, 11., 2007, Zaboravljena groblja u planini, str. 23) upotpunjuju sliku o ovim našim krajevima, ali također pozivaju i na potrebu jačeg povijesnog pamćenja.

Gradnja crkvice na Morinama

Naime, kako su se odlaskom osmanlija, a dolaskom Austrougarske Monarhije vjerske prilike izmijenile, osnutkom nevesinjske župe, a zbog povećanog broja katolika, ali i prostornosti župe, krenulo se i s izgradnjom filijalnih crkava. Prva, poslije župne kuće u gradu, izgrađena je filijalna crkva na Morinama, na Livodi. Upravo tu, na Alipašinoj livadi planištari su napravili crkvicu. Bilo je to 1912. godine. Pravili su je majstori Jozo i Vidoje Vujinović, a od planine do planine išla su po dva čovjeka kako bi skupljali priloge za podizanje ove crkve, čija je gradnja već bila započeta te ubrzo i dovršena. Danas joj se samo zna za temelje. Njoj su gravitirali vjernici iz mjesta Crvanj, Busovača, Morine, Somine i Orlovac. Nekoć bijaše sve skupa oko 800 katoličkih duša.

U Morine je izlazilo na pašu iz Humnine oko 100 kućanstava sa sto tisuća sitne stoke i oko četiri tisuće krupne stoke. Hrvati su ovdje imali velike posjede, planine, pred Drugi svjetski rat oko 13.500 dunuma gruntovno svoga vlasništva i oko 37 tisuća dunuma pašnjaka. Tu su obilato sijani pšenica i ječam. Na Morinama, uz posjede, napravili su i solidnije kolibe, pa čak i kuće za stanovanje, torove i čatrnje, neki i po dvije. Tako da bi u rano proljeće i kasno u jesen mogli obavljati rane proljetne sjetve ili prikupiti kasno dozrele u jesen.

Nastanak katunskih naselja

Poznati su katuni na Morinama - Planinica, Bjelovići, Lakat, Gornje i Donje Somine te Podgvoznica. Na planini se ostajalo po tri do četiri ljetna mjeseca, pa su uz katune, nastajala i groblja, a bilo je i pojedinačnih grobišta. Neki su imali i vlastita groblja, gdje su se, osim njih, pokapali i pokojnici iz drugih hrvatskih rodova koji su planištarili u tom dijelu.

Od koliba Planinice tisuću mjetara na sjever u pravcu planine Crvanj, u jednoj udolini kraj kamenih guvana, ispod visoke glavice postoji manje hrvatsko katoličko groblje Balinovača, odavno zapušteno.

Kako je ovdašnji katolički puk, koliko-toliko, bio materijalno osiguran, uz to je imao i redovitu duhovnu okrjepu. Naime, obilazeći planinu i planištare u ljetno doba, nevesinjski bi župnik, prema sjećanju Joze Papca, pošao s dva konja i s jednim momkom, pa bi došli u jednu mahalu. Tu bi razapeli šator, navečer bi svećenik ispovjedio svu čeljad, a ujutro bi na groblju služio misu vrlo rano i podijelio svetu pričest. Drugi ili treći dan prešli bi u treću mahalu i tako redom - mjesec dana pred Veliku Gospu ili po Velikoj Gospi. Naravno, bilo je i prešlo u običaj da domaćice daruju grudu sira, a planinska gruda nije bila mala.

Bogate pučke svečanosti

Na blagdan sv. Ilije svakoga ljeta bila bi prava svečanost, neki kažu veća nego u Stocu, također za Ilindan. Došao bi svećenik iz Nevesinja ili Mostara na Alipašinu livadu na Morine i tu u crkvi održao službu Božju i propovijed. Na taj bi se dan narod okupio iz svih okolnih planina, s Crvnja, Kladova polja, pa čak i s Treskavice, a pogotovo katolici iz Borča i Nevesinja. Bijaše, kaže Papac, prava milina pogledati kako narod vrvi sa svih strana, staro i mlado i kako odliježu brda i doline od razne pjesme i svirke. Tu su vješti čobani s diplama, gajdama, frulama i dvogrlama da se 'topiš od miline'. Sa svih strana i planina dolina, rijeka i proplanaka hitao je narod svečano obučen crkvi, najvećim dijelom pješke, ali i stotine konjanina, uz pjesmu koja se razlijegala planinama s jedne i druge strane Neretve. Dugo je ljeto, pa se svatko zaželio vidjeti: prija priju, prijatelj prijatelja, rođak rođaka i dobrog poznanika, a najviše momci dobrih djevojaka. Na Morinama se za svečanost okupljalo nekoliko tisuća vjernika te je to bio može se reći najveći skup vjernika u istočnim stranama Hercegovine. Svečana misa i veliko narodno slavlje, uz gozbu i pjesmu, bilo je nadahnuće i snaga za život koji u ovim planinskim vrletima nije bio nimalo lagan.


Osim na Ilindan, misa se u toj crkvi na Morinama služila i na Gospu od Milosrđa (nedjelja po Maloj Gospi). Sabrao bi se narod iz svih planina, ali i iz Bjelimića, a bilo je i mnogo pravoslavnog naroda iz okolnih sela. Također, nedjeljom bi se služila sveta misa na tamošnjim grobljima, uz koje bi se razvile i narodne svečanosti. Tim zgodama okupljao bi se narod iz svih okolnih mjesta, osobito tamošnji naseljenici po Borču, pa i inovjerci.

Od crkvice do zadružnog ovčarnika

Crkve sv. Ilije na Morinama danas nema, stradala je u Drugom svjetskom ratu. Vlasti su oko 1950. Rješenjem o zemljišnom maksimumu oduzeli ljudima zemlju, osnovana je potom Zadruga 'Planinsko dobro' Morine, te je od građevnog materijala ove katoličke crkvice izgrađen obližnji zadružni ovčarnik, koji je i sam danas u ruševnom stanju.

Proteklih je šezdesetak godina, što komunističko doba, što protekli rat, učinilo da su Morine, Planinica, pa i groblje na Balinovači, kao i druga groblja - potpuno zaboravljeni od unuka starih planištara.

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2668

HRVATI KATOLICI U DONJEM BORČU I CRKVA U ULOGU (Župa Nevesinje)

Sjevernija područja župe nevesinjske, ove prostorno najveće katoličke župe u Hercegovini, morala su, nakon izgradnje župne crkve u samom Nevesinju, čekati i nekoliko desetljeća na vlastite, filijalne crkve. Uz one katolike koji su tu u crkvenim zabilješkama registrirani i pola stoljeća ranije, Humljaci su se s početka prošlog stoljeća dosta naselili po gornjim predjelima nevesinjskog kotara, osobito po Borču. To prostrano područje dijeli se na Gornji i Donji Borač. Sela Donjeg Borča pripadala su tada postojećoj općini Ulog, a Gornjeg Borča – općini Gacko. Hrvati su na svojim imanjima živjeli u mnogim selima Donjeg Borča, dok ih u Gornjem Borču nije bilo.

Kako je, naime, u prvo vrijeme u sjevernim dijelovima župe bilo tek nekoliko desetaka katolika, nevesinjski je župnik u ljetno doba obilazio planine i planištare te one stalno naseljene obitelji, njih oko tridesetak u ono doba, u Borču i na Oblju, za koje je služio svete mise i dijelio svete sakramente. U samom Borču ubrzo se naselilo oko 80 obitelji, na Oblju bijahu još od prije četiri kuće Raguža i Marića, a više Neretve u Bjelimićima također desetak obitelji. Tako se, povećanjem broja vjernika, javlja potreba za osiguranjem stalnog mjesta za obavljanje vjerskih potreba – crkve. Stoga su se počeli iznositi i prijedlozi za mjesto i naselje koje bi bilo najprikladnije za njezinu izgradnju.

Mjesto za crkvu određeno u Klinji

Nakon izgradnje crkve sv. Ilije na Morinama 1912., uslijedila je i gradnja crkve za ovaj, sjeverniji dio župe. Poslije nekoliko godina skupljani su, kao i za crkvu na Morinama, prilozi za podizanje crkve u Borču, i to u selu Klinji, gdje je bilo određeno mjesto za gradnju, jer je tu bilo mnoštvo katolika. Još prije Prvoga svjetskog rata u Klinji je bila određena i lokacija za crkvu - kod same žandarske kasarne. Odmah potom se i počelo s radovima. Bile su i spremljene velike gomile otesanog kamena, za ćoškove, prozore i vrata. Međutim, gomile pripremljenog kamena ostale su tako napuštene, a crkva neizgrađena - zbog početka Prvog svjetskog rata koji je ubrzo izbio. Ovdašnji katolički puk tada nije ni slutio da će morati proći i više od dvadeset godina da taj dio župe dobije svoju crkvu. Po svršetku tog rata zacrtani plan je preinačen – crkva se sada neće graditi u Klinji! Naime, trgovci iz Uloga Doder Uroš i ostali pretegli u odluci te je odlučeno da se crkva podigne u Ulogu, i to na Lučinama.

Osim prikupljanja sredstava od kuće do kuće, kao i u vrijeme gradnje crkve na Morinama, tadašnji trgovci su dali dobre darove, a i poneki od službenika, jer je tu bila katarska ispostava koju je uspostavila Austrougarska Monarhija, potom Osnovna škola i žandarska kasarna. Za vrijeme skupljanja dragovoljnih priloga za podizanje crkve ljudi su rado davali - po mogućnosti kao je tko mogao - u novcu ili u živom blagu. Netko ovna, netko i dva, netko dvisku i kao da su to jedva dočekali, kako priča Jozo Papac u svojim 'Sjećanjima', jer se osjećalo da dolazi vrijeme procvata i napretka te da su zauvijek prošla vremena kad su planištari i Humljaci s puškom u ruci čuvali svoja stada i obrađivali planinske imetke i kad su njihovi djedovi i očevi morali bježati i nastanjivati se po drugim planinama.

Crkva ipak izgrađena u Ulogu

I crkva je konačno, za vrijeme župnikovanja fra Božidara Ćorića (1926.-1938.), godine 1937. izgrađena, kako je kasnije i određeno, na Lučinama u Ulogu, a posvećena je sv. Ani, majci Blažene Djevice Marije, za čiju je svetkovinu svake godine u srpnju bilo organizirano svečano misno slavlje i veliko okupljanje vjernika sa svih strana. Ovoj su crkvi pripadala sela Obadi, Tomišlja, Cerova, Baketa, Boljuni i Obalj, prije Drugoga svjetskog rata sve skupa oko 360 katolika. U navedenim selima postojala su i manja groblja, koja se i danas vide. No, crkva jest izgrađena, ali je i nakon toga planištarima i Borčanima uvijek ostala podosta udaljena.

Inače, uloška crkva sv. Ane jednobrodna je crkva, s polukružnom oltarnom apsidom. Građena je od kamena, s limenim pokrovom na dvije vode, i s vanjske i unutarnje strane je fino ožbukana. Na pročelju, visko iznad ulaznih, jednokrilnih vrata nalazi se, u zabatnom dijelu, mala rozeta. Na vrhu pročelja crkve je ukrašen zvonik na preslicu s jednim zvonom. Na bočnim fasadama crkve nalaze se po dva prozora, lučno završena, postavljena u jednom horizontalnom pojasu.

Teško stradanje u Drugom svj. ratu

Nakon što je život Hrvata katolika na ovim stranama konačno okrunjen i izgradnjom filijalne ckve sv. Ane, kakva-takva idila hrvatskog katoličkog života potrajala je tek manje od pet godina. Naime, već je 1941. počeo Drugi svjetski rat i strašna stradanja Hrvata ovih krajeva, od kojih u nekim obiteljima nitko nije preživio. Do tih užasnih vremena ovdje su živjele brojne obitelji Konjevoda, Šutala, Vuletića, Baketa, Papaca, Previšića, Raguža, Marića, Bogdanovića... Godina 1942. bila je najteža - ubijeno je i nestalo, pa i bacanjem u hladnu Neretvu: Baketa i Vuletića 19 iz Cerova, 9 Šutala iz Jablanića, Papaca i Previšića 3 iz Klinja, 2 Šutala iz Kovačića, 1 Šutalo iz Mlinareva, 18 Konjevoda iz Obada, Raguža i Marića 5 iz Oblja, Bogdanovića i Marića 7 iz Tomišlja, 1 Šutalo iz Uloga. (O pojedinostima stradanja i imenima bit će detaljnije rečeno u sklopu dijela koji se odnosi na stradanja Hrvata katolika na području župe Nevesinje).

I nakon toliko stradanja i patnje, dosta preživjelih se 1946. godine vratilo na svoja imanja, ali su ipak, pod snažnim pritiskom, napustili svoju djedovinu i raselili se diljem svijeta. Mnogi od njih, kao i njihovi potomci, osim u južnim krajevima Hercegovine, naseljeni su se po Slavoniji, a poneki i dalje po svijetu.

Obnova crkve

Uz stradanje katoličkih vjernika, kojih je tih godina gotovo potpuno nestalo, teško je stradala i toliko željena crkva sv. Ane. I tako je stajala sve do 1973., kada je tadašnji nevesinjski župnik fra Grga Martić pokrenuo aktivnosti za njezinu obnovu. Zaslužni za obnovu crkve sv. Ane, uz nevesinjskoga župnika, su Konjevodi, podrijetlom iz Obada u Borču. Također, Konjevodi su 1987. godine u crkvi postavili spomen-ploču s imenima sedmero članova njihove obitelji koje su partizani ubili i u Neretvu bacili u siječnju 1942. Naime, dvojica dječaka, Luka i Kazimir (danas već pokojni), koje su partizani bacili u Neretvu, ali su se uspjeli spasiti, bili su glavni pokretači akcije za obnovu crkve. Uz rijeku Neretvu, na mjestu gdje su 1942. bacani njihovi roditelji, braća i sestre, postavili su i križ.

Tako su od svih nekadašnjih stanovnika Borča jedino Konjevodi ostali da vjerno očuvaju tradiciju. Svi ostali posjete zavičaj tek jednom u nekoliko godina. Do posljednjega rata u tom su kraju preostale tek dvije hrvatske obitelji, i to na Oblju – Marić i Raguž – prema popisu stanovništva 1991. u Oblju je bilo 9 Hrvata, dok u drugim selima nema niti jednog, a do mnogih je sela teško i doći jer su putne staze posve zarasle. I ne zarasle, više od šest desetljeća u mnogim zaseocima više nitko ne živi. Nakon posljednjeg rata, kuća Raguža u Oblju je obnovljena i povremeno se tu i dođe. Uz to, crkva sv. Ane u Ulogu ostala je posve očuvana. Nju je, naime, tijekom rata koristio francuski kontingent mirovnih snaga i njihov vojni kapelan za vjerske potrebe.

Nekadašnje sjedište općine

Što se tiče samog Uloga, nevelikog mjesta uz Neretvu, da bi se s južne strane, od Nevesinja došlo u njega, potrebno je iz Kifina Sela prijeći Morine. Uz put su, bliže ili dalje, brojne nekropole stećaka, veće ili manje, a priroda je – rajska. Nedaleko od samog mjesta nalazi se i lijepo Uloško jezero. Ulog je sastavljen od više mahala - Miralići, Piralići, Mahala, Bukve... Kao mjesto spominje se još u 15. stoljeću kao područje na kojem se nalazila carina. Uloško područje poznato je i po srednjovjekovnim utvrdama Obalj i Ljušci, jako je bogato nekropolama stećaka i arheološkim nalazištima, koji, osim jednog istraživanja obavljenog 60-ih godina prošlog stoljeća, još nisu istraženi kako treba. I inače ovim su područjem hodile mnoge karavane, putnici namjernici, vojske i nomadi sa stokom. Zasad nema podatka po čemu je Ulog dobio ime, ali je putopisac Evlija Ćelebija 1664. godine, prolazeći kroz ovo mjesto, zabilježio da je tada bilo oko 150 kuća pokrivenih kamenim pločama. Nekadašnja općina Ulog danas više ne postoji – ukinuta je 1963. godine, kada je sam Ulog pripojen općini Kalinovik, a dijelovi te bivše općine razdijeljeni između općina Kalinovik i Nevesinje.

(Literatura:

- Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, Humski zbornik V., Zagreb 2001., - Vjesnik župe Hrasno (Dumo i njegov narod) brojevi 7/1968. i 26/1979.,

- Župna kronika župe Nevesinje – Franjevački arhiv u Mostaru,

- Iskaz bivšeg nevesinjskog župnika fra Otona Bilića dan autoru,

- www.rb-donjahercegovina.ba,

- Šematizam Franjevačke provincije Uznesenja BDM u Hercegovini 1977., Mostar, 1977., - Katolički informativni ured Mostar,

- Katolički tjednik br. 30/2009.,

- Crkva na kamenu br. 10(323) 2007.,

- Evlija Čelebija 'Putopis' IP Sarajevo Publishing, 1996.

- "Nacionalni sastav stanovništva - rezultati po općinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, izdanje Državnog zavoda za statistiku BiH, Sarajevo.

Vrlo lijepo i dobro zapisano, da se ne bi zaboravilo.
Crkve su veliku ulogu odigrale u očuvanju Hrvatskog identiteta, ali i samog našeg opstanka!
Hvala dragom Bogu da znamo tko smo, što smo i od kuda smo!

RB Donja Hercegovina je odličan sajt !

Source: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2683

RAD HRVATSKIH NACIONALNIH KULTURNIH DRUŠTAVA I HRVATSKIH POLITIČKIH ORGANIZACIJA U NEVESINJU (prigodna fotografija: župna crkva u ponovnoj izgradnji, slikana 2009. godine, autor fotografije Toni Šarac)) Hrvatski narod nevesinjskoga kraja redovito je bio uključen u sva nacionalna, kulturna, vjerska, politička i društvena zbivanja u zemlji, za što su na mnogim područjima itekako dali obola. Sve što su Hrvati Nevesinja organizirano radili, radili su uz pomoć i u suranji s ovdašnjom katoličkom župom. Tako su Župna kuća i crkva bile središte hrvatskoga kulturnog i nacionalnog preporoda na početku prošlog stoljeća u Nevesinju.



HKD Napredak

Da je ovaj kraj bio rame uz rame s drugim našim krajevima kad je u pitanju nacionalna svijest, govori podatak da je, već u prvim godinama po osnutku mostarskoga Hrvatskog potpornog društva, koje je ujedinjenjem sa sarajevskim društvom preraslo u Hrvatsko kulturno društvo Napredak, to društvo u Nevesinju imalo organizirano svoje povjereništvo.

Također, odmah nakon osnivanja prvih organizacija Napretka u istočnoj Hercegovini, pojedini njezini članovi bili su izabrani u upravu Glavne podružnice u Mostaru i Središnju upravu Napretka u Sarajevu, kao vanjski članovi ili kao zamjenici, a ta praksa se nastavila sve do raspuštanja Napretka 1949. Tako su Napretkove organizacije iz ovoga kraja bile stalno zastupljene u najvišim upravnim tijelima HKD-a Napredak.

Iz godišnjaka Napredak, Hrvatskog narodnog kalendara, koji ovo društvo počinje izdavati od 1906., pratimo rad ovoga kulturnog društva i njegove aktivnosti na području Nevesinja. Tako je do listopada 1906. godine u Nevesinju bio imenovan povjerenik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a to je bio Jeronim Gelineo, koji je živio i radio u ovom gradu. U izvješću za godinu 1909. vidimo da je povjerenik Gelineo uspio prikupiti šest članova, odnosno zabilježeni su utemeljitelj i pet članova, kao i prihod od 131,67 kruna.

Godine 1911. povjerenik HKD-a Napredak u Nevesinju postaje Nikola Preka (Precca). No, da je i nevesinjski Napredak imao svoju ulogu u cjelokupnom radu ovoga hrvatskoga kulturnog društva, govori i podatak da se prigodom izgradnje Napretkova Zakladnog doma u Sarajevu 1913. godine, među pismenim čestitarima izdvajaju prvi čovjek nevesinjskog Napretka i njegovi suradnici. Istodobno se navodi da su na svečanostima, kojima je nazočilo desetak tisuća Hrvata, sudjelovali mnogi ugledni građani i Napretkovci iz istočne Hercegovine, od kojih se izdvaja članove Napretka iz Nevesinja i Trebinja. Također, Anka Preka, članica Napretka i posjednica iz Nevesinja, bila je 1913. utemeljiteljica Napretkova Zakladnog doma u Sarajevu.

Uz to, Napredak iz Nevesinja pomagao je i školovanje mladih Hrvata iz ovoga grada, tako, između ostalog, u Napretkovu Kalendaru za 1913. nailazimo na podatak da je redovitu Napretkovu stipendiju za pohađanje Velike gimnazije u Mostaru imao Nevesinjac Ante Karačić.

Napredak je u Nevesinju, kao i u drugim krajevima, aktivno radio sve do kraja 1913. godine, kada se s promjenom političkih prilika i spremanjem za nadolazeći Prvi svjetski rat, mijenjaju okolnosti, što bitno utječe na rad i Napretkovih organizacija. Međutim, i u tim je okolnostima Napredak radio te je za godinu 1914. zabilježeno da je povjereništvo HKD-a Napredak u Nevesinju poralo na sedam članova. Poput drugih krajeva, i Nevesinje je sudjelovalo u raznim Napretkovim akcijama za izgradnju značajnih institucija hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, a njezini članovi postaju itekako značajni ne samo na kulturnom, nego i na političkom planu tadašnje države. U godišnjaku za 1921./22. godinu navodi se pet članova Napretka u Nevesinju, s prihodom od 7846 kruna. Te je godine, 1921., donesena odluka da povjereništvo Napretka u Nevesinju preraste u podružnicu. Tada je pet članova Hrvatske čitaonice predstavljalo Privremeni odbor podružnice Napretka za ovaj grad, no uslijed svih poteškoća koje su ga pratile, nije uspio okupiti dovoljan broj članova za podružnicu. Tako će i dalje ostati povjereništvo.

Godine 1926. predsjednik Napretka u Nevesinju postaje Matej Ivekić, sudac, dok je za tajnika izabran mjesni trgovac Ahmed Pekušić.

Nove prilike, osnutkom Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije, praćene raznim diktaturama, umnogome su utjecale na smanjenje rada ovoga hrvatskog društva u Nevesinju. Društvo je nailazio na poteškoće i pritiske od vlasti, pojedinaca i skupina, poglavito režimskih, velikosrpskih i projugoslavenskih, u pojedinim sredinama. Vrlo često su pojedini Napretkovi članovi namjerno i ciljano premještani u druga mjesta, dok su drugi bili izloženi pritiscima i napadima. To je bio jedan od glavnih razloga za prestanak rada ovoga društva u Nevesinju 1929. Naime, u to vrijeme vršila se stalna presija na ovdašnje Hrvate, odnosno najrazličitiji pritisci u pravcu njihova odnarođivanja Hrvata. Počelo se s upadima crnogorskih komitskih skupina koje napadaju nezaštićena hrvatska sela nevesinjskoga kraja, a koja potom i pljačkaju. Često puta u tim im se situacijama pridružuju i domaći Srbi, što su državne vlasti dugo tolerirale. Napadi su trajali sve do početka Drugoga svjetskog rata 1941. Pri tome su stradavali často najimućniji Hrvati, a dogodilo se i više ubojstava. Kraljeva žandarmerija je kažnjavala isticanje hrvatskoga znakovlja, hrvatskih nacionalnih pjesama, potom kod izbora za hrvatske političke predstavnike itd. Unatoč tome, nevesinjski su Hrvati su nastojali ostati i opstati na svome, čuvajući svoj nacionalni identitet - jezik, kulturu, običaje, ali svakako i svoju vjeru. Tome je, uz hrvatska nacionalna društva, pomoglo svećenstvo, poglavito župnici don Marijan Kelava i fra Srećko Škorput.

Hrvatski radiša i Hrvatska seljačka zadruga

Od ostalih hrvatskih društava na području Nevesinja, djelovala je i organizacija Hrvatski radiša, koja se, u dogovoru s Napretkom, skrbila o odgoju trgovačko-obrtničke mladeži. Također, za župnikovanja prvoga župnika u Nevesinju, don Marijana Kelave, osnovana je Hrvatska seljačka zadruga, prva takve vrste u Hercegovini.

Hrvatska čitaonica i Matica hrvatska

Iznimno značajnu ulogu na kulturnom području imala je i Hrvatska čitaonica u Nevesinju, osnovana 16. svibnja 1911. U sklopu Hrvatske čitaonice djelovao je i Tamburaški zbor, potom povjereništvo Matice hrvatske Nevesinje, a aktivna je i knjižnica s 92 sveska. Osnivači Hrvatske čitaonice u ovom gradu su Gašpar Precca, Matan Perković, dr. Ilija Badovinac, Nikola Precca, župnik don Marijan Kelava te Jeronim Gelineo, predsjednik povjereništva Napretka u Nevesinju.

Upravi odbor Hrvatske čitaonice, iz podataka za 1926., činili su predsjednik Nikola Preca, potpredsjednik Matan Perković, tajnik Asim Fehimović, te odbornici čitaonice dr. Smailbeg Gradaščević, Ivan Karačić i Arifbeg Pašić, potom revizori Ferdinand Zdiara i Šućrija Pekušić. Navedene godine čitaonica je brojala 46 članova, od toga je jedan počasni član, četiri dobrotvora, dok je ostalih 41.

Hrvatske političke stranke

U vrijeme između dva rata na području Nevesinja Hrvati su bili organizirani u političkim strankama, i to prvotno u Hrvatskoj pučkoj stranci i Hrvatskoj narodnoj zajednici, koje su podupirale primjenu kršćanskih načela u javnom životu te isticale hrvatsku nacionalnu posebnost. Treća je stranka – Hrvatska težačka stranka, koja je na izbore 1920. izašla u okviru tzv. Hrvatske zajednice, a koja je snažno isticala hrvatsko nacionalno jedinstvo. Najpoznatiji organizatori ove stranke su Nikola Preka i Nikola Buconjić iz Nevesinja. Zbog sličnog programa ova je stranka tijekom 1920. godine ušla u sastav Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke, koja se od 1925. naziva Hrvatska seljačka stranka – HSS. No, koliki je teror u tim godinama provođen nad hrvatskim stanovništvom Nevesinja, govori nam podatak da, ako je netko od Hrvata glasovao za HSS, najčešće bi ostajao bez službe, ili u najboljem slučaju bivao premješten u Srbiju. U vrijeme održavanja izbora žandari su znali svezati za kolac uz biračko mjesto nauglednijeg Hrvata, kao primjerice Juru Vasilja iz Sopilja/Nevesinje, vođu HSS-a za Nevesinje, Ulog i Gacko, kao poruku Hrvatima da za tu stranku ne smiju glasovati. (Izvor: Napredak, kalendar, Sarajevo – više godišta, Kalendar Hrvatskog radiše i Napretka za 1926., Zagreb-Sarajevo, Zdravko Dizdar, Osnivanje i rad Napretkovih organizacija u istočnoj Hercegovini u: Stolačko kulturno proljeće)

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2684

DJELOVANJE ČASNIH SESTARA FRANJEVKI U NEVESINJU (1924.-1949.) (prigodna fotografija: tlocrt temelja crkve u Nevesinju, izvadak iz osnovnog projekta) U vrijeme najvećeg procvata župe nevesinjske, u ovaj grad 1924. godine dolaze i časne sestre Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja – Mostarske provincije, gdje ostaju četvrt stoljeća, odnosno sve do 1949., kada ih komunističke vlasti protjeruju, a njihovu imovinu oduzimaju.



Naime, sestre franjevke u Nevesinju su, odmah uz Župni dvor, posjedovale svoj samostan s vrtom, a cijeli taj posjed dar je sestrama od biskupa Paškala Buconjića, koje im je oporukom ostavio 1910. godine. Samostanske zgrade, koje su, kako rekoh, 1949. nacionalizirane, i danas se nalaze na istom mjestu, premda u dosta lošem stanju – čekajući, kao i druga imovina nevesinjskih Hrvata katolika, donošenje zakona o denacionalizaciji.

Iako se već 1910., kad su i dobile posjed, očekivao dolazak sestara u Nevesinje, časne sestre nisu se bile odmah doselile, iz mnogih razloga – mali broj sestara, izbijanje Prvoga svjetskog rata, materijalne mogućnosti itd.

Školske sestre franjevke u Nevesinju djeluju od 17. svibnja 1924. Međutim, na samom su se dolasku suočile s neprilikama – nisu odmah mogle useliti u vlastitu kuću. U njihovoj je kući tada stanovala Roza Weiss sa svojom majkom, koja, premda je sud donio odluku, nije htjela iseliti. No, to nije spriječilo sestre da ostanu u Nevesinju do ulaska u svoj posjed. Sestre su se potom smjestile u Župni dvor kod tadašnjega župnika fra Srećka Škorputa. Naknadnom intervencijom i biskupa i župnika, sestre konačno ulaze u posjed svoje imovine.

Iste godine, dakle 1924., časne sestre u Nevesinju otvaraju dječji vrtić, koji je od početka djelovao s pravom javnosti. Časnih sestara u Nevesinju uvijek je djelovalo tri do pet. U godinama naimaštine, kao i u drugim krajevima, borile su se kako su znale te su s tim ciljem 1928. izgradile i malu gospodarsku zgradu. U svrhu podizanja samostanske ekonomije, a zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg hercegovačkog franjevačkog provincijala fra Luje Bubala i novog nevesinjskog župnika fra Božidara Ćorića, časnim sestrama biva ustupljen i komad zemljišta, vlasništvo župe nevesinjske, na kojem su se bavile i poljoprivrednim radom te od toga živjele i uzdržavale samostan.

Samostanska kuća u Nevesinju imala je i vlastitu kapelu posvećenu Bezgrešnoj, u koju je 1930. godine postavljeno i Svetootajstvo.

Inače, prva predstojnica samostanske kuće časnih sestara franjevki u Nevesinju bila je s. Joahima Pilat (1924.-1925), koju je naslijedila s. Bogomila Begić (1925.-1928.). Potom je na dužnosti predstojnice bila s. Ferdinanda Bandur (1928.-1929.), zatim ponovno s. Bogomila Begić (1929.-1935.), te s. Paskalija Neuwirth (1935.-1936.), nakon koje opet, treći put, sve do kraja Drugoga svjetskog rata, dolazi s. Bogomila Begić (1936.-1945.). Poslije nje su još kućne predstojnice bile s. Željka Galić (1945.-1946.) te posljednja s. Jeronima Begić (1946.-1949.).

Sestra Bogomila Begić, koja je samo na dužnosti kućne predstojnice samostana sestara franjevki u Nevesinju bila punih 18 godina, ostala je u naljepšem svjetlu brojnih Hrvata katolika Nevesinja, ali i pripadnika drugih naroda i religija. Mara Buconjić, povratnica u Nevesinje, koja se još uvijek živo sjeća tih vremena između dva svjetska rata, za časnu sestru Bogomilu kaže da to “nije bila žena, to je bio čovjek. Za svakog se čovjeka brinula kao majka, svakom pomagala, nije gledala tko je tko. Bila je veliki borac za čovjeka, za dobro svakoga”.

Časne sestre u Nevesinju ostaju i tijekom Drugoga svjetskog rata i svih strahota koje su pogodile ovaj kraj, kao i prvih poslijeratnih godina. Međutim, godine 1949., komunističkim oduzimanjem imovine – nacionalizacijom, bile su prisiljene napustiti svoje Nevesinje. Otišle su u vremenu između travnja i početka ljeta navedene godine, ponijevši sa sobom osobne stvari. Po dolasku iz Nevesinja bile su smještene u samostanu u Bijelom polju, kamo su sa sobom, kako navodi s. Venceslava Bošnjak, ponijele i košnice s pčelama i krave. To im je bilo dopušteno ponijeti od sve imovine. S novim vremenima, obnovom župe i promjenom društvenih prilika, očekivati je i povrat sestarske imovine i njihov daljnji rad u ovom istočnohercegovačkom gradiću. (Izvor: Natalija Branka Palac, Stoljeće života, Mostar, 2000., te sjećanja Mare Buconjić iz Nevesinja)

Izvor: http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2685

NEVESINJSKI ŽUPNICI, DUHOVNA ZVANJA IZ ŽUPE, ZNAMENITIJI NEVESINJCI (Kraj serije. Prigodna fotografija: Nevesinjska kamena ljepotica, autor fotografije Ćiro Raič. U ime svih čitatelja zahvaljujemo se Toniju Šarcu na izvrsnoj studiji župe Nevesinje)



Kroz svoju 110 godina dugu povijest, župu Uznesenja Blažene Djevice Marije pastorizirali su, kao župnici, brojni svećenici. Kako sam već ranije naveo, prvi župnik bio je don Marijan Kelava od osnutka župe 1899. do 1908. Nakon njega na dužnosti župnika bili su fra Ambro Miletić (1909.-1918.), fra Srećko Škorput (1918.-1926.), fra Božidar Ćorić (1926.-1938.), fra Honorije Čilić (1938.-1940.), fra Vinko Nuić (1940.-1941.), fra Miroljub Skoko (1941.-1944.), fra Mirko Magzan (1953.-1958.), fra Bogdan Ćubela (1958.-1970.), fra Grga Martić (1972-1977.), fra Oton Bilić (1977.-1978.), fra Hadrijan Sivrić (1978.-1989.), fra Andrija Nikić (1989.-1991.), zatim ponovno fra Oton Bilić (1991.-1999.), a od 1999., sto godina nakon osnutka župe i imenovanja prvog župnika, na dužnosti pastira župe nevesinjske je don Ante Luburić.

Sve do Drugoga svjetskog rata župnici nevesinjski su stanovali u Župnoj kući, da bi od 50-ih godina prošlog stoljeća pastorizacija župe bila obavljana s povremenim dolaskom svećenika iz Mostara. Naime, nakon što je tijekom Drugoga svjetskog rata župna crkva bila teško stradala, a poslije rata bila pretvorena u skladište, i Župna kuća je bila najvećim dijelom nacionalizirana. Zalaganjem otaca franjevaca iz mostarskog samostana, crkva je od 1958. do 1973. godine obnavljana, a u Župnoj je kući svećenicima na raspolaganju bilo tek dvije-tri prostorije. Kako kaže fra Oton Bilić, koji je u dva navrata bio župnik nevesinjski, svećenik uglavnom ne bi spavao u Župnoj kući, nego bi dolazio iz Mostara, osim u slučaju velika snijega, ostao bi u Nevesinju.

Tijekom svoga nemalog postojanja, ova je župa dala i duhovnih zvanja, ali i nekoliko drugih istaknutih osoba među Hrvatima katolicima.

Zasigurno najslavniji sin nevesinjskoga kraja je TOMA BUDISLAVIĆ Natalis, nekadašnji biskup trebinjski. Rođen je 1545. u Dubrovniku, od roditelja Nevesinjaca, iz mjesta Budisavlje kod Nevesinja. Kao mladi student u Bologni je doktorirao, uz filozofiju i medicinu, i teologiju. Obavljao je liječničku službu u Dubrovniku, odakle je pozivan da liječi ugledne osobe u svijetu – kraljeve i sultane. Hrvatski biografski leksikon navodi da se tako obogatio i blagom i naslovima, bio je čovjek koji se “razmetao svojim tutulama”. Liječeći turskoga sultana (od astme izliječio sultana Murata III.) i poljskoga kralja, nakupio je osam tisuća srebrnih dukata i ostavio ih oporučno za odgoj sjemeništaraca Trebinjske biskupije, odnosno za gradnju zavoda u Dubrovniku “Collegium Orthodoxum Budislavum”, u kojem bi se odgajali klerici, đaci Trebinjske biskupije. Trebinjska je biskupija dio te ostavštine, nakon gotovo četiri stoljeća lutanja tog 'blaga', dobila tek 1990., i to 33 tisuće maraka. Također, pomogao je izdati čuvenu “Jeđupku” 1599. u Veneciji. Premda je više puta odbijao prihvatiti episkopat, dubrovački ga je Senat predložio za trebinjsko-mrkanskoga biskupa, što papa Pavao V. potvrđuje 25. rujna 1606. godine. No, Toma Budislavić nije bio biskup duga vijeka, Već 1608. umire u Napulju, gdje biva i pokopan u jednoj od tamošnjih gradskih crkava. (Izvor: Ivica Puljić, Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo, 1988.; Ratko Perić, Da im spomen očuvamo, Mostar, 2000.)

Iz župe Nevesinje je i svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. dr. ĐURO GRAČANIN. Rođen je 1899. u Gacku, koje je u to vrijeme pripadalo nevesinjskoj župi, a umro je 1973. u Zagrebu. Bio je jedan od dvojice kolega bl. Ivana Merza koji je zajedno s njim studirao u Parizu. (Drugi je bio dr. Juraj Ščetinec). Dok je Ivan Merz studirao književnost, Đuro Gračanin studirao je vanjsku trgovinu i ekonomiju. Potaknut primjerom i riječju Ivana Merza, Gračanin upisuje u Parizu studij teologije, a potom je doktorirao iz filozofije. Svoju doktorsku disertaciju Gračanin je objavio u Parizu, a predgovor mu je napisao poznati francuski katolički filozof Jacques Maritain. Zaređen je za svećenika i postao je profesor teologije najprije na Teologiji u Sarajevu, potom je pozvan kao profesor na Katolički bogoslovni fakultet u Zagreb gdje je predavao teološke predmete. Godine 1933. objavio je brošuru na 16 stranica o svojim uspomenama na Ivana Merza, svoga kolegu iz studentskih pariških dana – “Moje uspomene na ličnost dr. Ivana Merza”, Sarajevo 1933. (Izvor: Gdje su oni stali, mi nastavljamo, Sarajevo, 2007. )

Vrhbosanski svećenik vlč. dr. RUDOLF RÖMER rođen je 1905. u Nevesinju, od oca Rudolfa, poštanskog namještenika, i majke Katarine Trešnjak, rodom iz Češke. Gimnaziju je završio na Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, a teološko-filozoski studij na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1. srpnja 1928. u Sarajevu. Po svršetku teološkog studija imenovan je 1930. župnikom župe Solakova Kula odakle je doktorirao 1936. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. God. 1939. preuzima katehetsku službu na Ženskoj, a zatim i na Muškoj prvoj gimnaziji u Sarajevu. Njegovi mu poglavari potom dodijeliše (1945.) župu Komušina. U listopadu 1951. preuzima župu Rođenja Marijina u Modriči gdje će ostati do kolovoza 1956. Župa sv. Josipa u Zenici (1956.-1960.) bila je slijedeća postaja njegova dušobrižničkog djelovanja. Početkom svibnja 1960. imenovan je profesorom biblijskih znanosti i hebrejskog jezika na Bogosloviji u Đakovu gdje djeluje do 1970., kada je pozvan u Sarajevo za profesora na ponovno otvorenu Vrhbosansku bogosloviju. Od 1972. do 1976. obnašao je dužnost rektora Bogoslovije. Umro je 6. kolovoza 1982. u domu za umirovljene svećenike u Sarajevu. Dr. Römer se bavio i spisateljkim radom. U bogoslovskim danima pisao je za različite časopise. Kao profesor je u Vjesniku Đakovačke biskupije objavio nekoliko radova o biblijskim temama. S fransukog je preveo i izdao knjižicu N. M. Wildiersa Teilhard de Chardin – drugi Bošković, Đakovo 1966. (Izvor: Gdje su oni stali, mi nastavljamo, Sarajevo, 2007.)

Još jedno znamenito ime nevesinjskih duhovnih zvanja je isusovac brat PAVAO BUCONJIĆ, rođen 1915. u Nevesinju. Pučku školu pohađao je u Nevesinju, a s 14 godina odlazi raditi u selo Petrača u Župi Dubrovačkoj. Dogovarao se s franjevcima u Dubrovniku da nakon vojske stupi k njima u red. Međutim, dolazi na misao da se javi isusovcima. Provincijal o. Anđelko Jurić poziva ga da 1935. pođe u Travnik za aspiranta. Tamo je dobio upalu pluća pa mu je liječnik savjetovao da se vrati. Iz Dubrovnika odlazi u Sarajevo na odsluženje vojnoga roka. Opet je u Dubrovniku 1938. i u dogovoru s o. Franjom Jambrekovićem, provincijalom, odlazi, opet kao aspirant, u Zagreb na Jordanovac. Nakon aspiranture ulazi u novicijat u rujnu 1939. Prve zavjete je polagao na Jordanovcu 7. ožujka 1942. Godine 1957. dodijeljen je isusovcima u Sarajevu za kuhinju, nabavke, vrt i rublje. Godine 1960. dolazi u Osijek, gdje se brine za crkvu, rublje i kuću. Od 1962. je u Borovici. Za Božić 1971. kratko boravi na Otoku Gospe od Milosti kod Tivta. Godine 1977. premješten je u Sarajevo kao prvi brat u isusovačkoj novoj kući na Grbavici, gdje je toliko toga trebalo pregrađivati i preuređivati. Godine 1979. otišao je na operaciju u Stuttgart. U Splitu je živio i radio do svoje smrti, 13. studenoga 2000. (Izvor: Ignacijev put, Zagreb, 2/2000.)

Od ostalih znamenitih osoba župe nevesinjske, kojih zasigurno ima znatno više, izdvojit ću Petra Diccu, Nikolu Preku i Borislava Arapovića.

PETAR DICCA, confrater, industrijalac i veliki dobročinitelj, rođen je u Nevesinju 1883., a umro u Madridu 1973. Djetinjstvo je proveo u Mostaru, gdje je i završio trgovački zanat. Bio je vrlo radin i štedljiv. Tijekom rata i iza rata izgubio je sve. Njegov stariji brat Filip, koji je bio u Mozambiku, posjedovao je velik imetak. Našao je načina da 1947. dovede k sebi Petra koji je ostao baštinik polovice imetka. Nastavio je raditi i povećavati taj imetak, a onda ga dijeliti u dobrotvorne svrhe. U Mozambiku je izgradio naselje s 34 stambene zgrade za crnačku sirotinju, dva doma staraca, dvije pučke škole. Pomogao je izgradnju jedne misijske bolnice. Portugalska vlada mu je dodijelila visoko odličje. U Konjicu je dao novac za gradnju Doma zdravlja i Dječjeg vrtića te uređenja crkve i izgradnju dvorana (po njemu nazvan Dikin dom). Svoje imanje u Madridu pretvorio je u dobrotvornu zakladu, s tim da se polovica dohotka dijeli crnačkoj sirotinji, a druga polovica za vjerske i kulturne svrhe. Pomagao je gradnju katedrale u Mostaru i drugih crkvenih objekata. Uprava Hercegovačke franjevačke provincije primila ga je u bratstvo Provincije. (Izvor: franjevci.info)

NIKOLA PREKA (PRECCA), političar, kulturni djelatnik, dobročinitelj, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Vladi Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, rođen je 1883. u bogatoj trgovačkoj obitelji u Nevesinju. Studij je završio u Italiji, posvetivši potom svoje vrijeme i žrtvovavši svoju karijeru za hrvatski narod i njegovu slobodu.

Bio je aktivni član hrvatskog političkog vodstva – do 1918. član je vodstva, odnosno glavni tajnik Hrvatske narodne zajednice, a kasnijim ujedinjenjem i jedan od važnijih članova Hrvatske seljačke stranke, potom i visokopozicionirani dužnosnik Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, osnivač podružnica i HSS-a, ali i Napretka u središnjim i istočnim krajevima Hercegovine. Također, bio je potpredsjednik Upravnog odbora Saveza hrvatskih čitaonica za Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Upravnoga odbora Hrvatske čitaonice u Nevesinju, član Upravnoga odbora Saveza hrvatskih obrtničkih zadruga u BiH i dr. Potječe iz glasovite obitelji koja je svojim životom i radom itekako zadužila cijeli nevesinjski kraj, kao i on sam. Od potomaka obitelji Preka već 60-ak godina nitko nema u Nevesinju. (Izvor: Napretkov Hrvatski narodni kalendar, izdanja od 1907. do 1928.)

BORISLAV ARAPOVIĆ, pjesnik, pripovjedač, prevoditelj, osnivač Instituta za prevođenje Biblije s usmjerenjem na ondašnji Sovjetski Savez, član Ruske akademije znanosti i umjetnosti, rođen je 11. travnja 1935. u Bišini, općina Nevesinje. Nakon očeve pogibije 1942. u borbi s četnicima, mladost je proveo uglavnom po domovima, u izbjeglištvu (1944.-1947.) i internatima. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1965., iste godine otišao je u Švedsku gdje je radio i studirao u Stockholmu, prešao na slavistiku i 1984. doktorirao s temom Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže, nastanak, stil, žanr, koja je i objavljena na švedskom jeziku u Stockholmu 1984. U Stockholmu je 1973. osnovao Institut za prevođenje Biblije usmjeren na jezike Sovjetskog Saveza i do 1997. bio njegov direktor. Bio mu je zabranjen ulazak u tu zemlju, ali je nakon “perestrojke” ta djelatnost u Rusiji dobila visoka priznanja, pa mu je Ruska akademija znanosti 1996. dodijelila počasni doktorat, a 1999. izabran je za inozemnoga člana te akademije. Osim u Švedskoj, proveo je nekoliko godina u izbjeglištvu, na radu, studiju i sl., u Austriji, Finskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Izraelu i nakon “perestrojke” u Rusiji. Objavljena djela: Zvončići (12 knjižica sa stihovima za djecu, 1977.), Dječja Biblija (s Verom Mattelmäki, 1983.), Hrvatski bog Mars Miroslava Krleže, nastanak, stil, žanr (disertacija na švedskom, 1984.), Sin Östgötlanda (na švedskom, biografija, 1988.), Iz noćnog dnevnika (pjesme, 1989.), Tamnionik (pjesme, 1992.), Svim narodima i jezicima (spomen-knjiga o radu Instituta za prevođenje Biblije, na švedskom, 1993.), Kći Östgötlanda (s Linnéom Johansson, na švedskom, 1993.), Kamenopis (pjesme, 1993.), Biblijin svileni put (autobiografska spomen-knjiga o 25 godišnjem radu Instituta za prevođenje Biblije 1973.-1998., na švedskom, 1997.), Hrvatski mirospis 1778. (književna studija, 1999.), Povratak hrvatskih pukovnija 1779. (književna studija, 2000.). I danas je nastanjen u Stockholmu. (Izvor: Biblijin svileni put – B.Arapović, autobiografska spomen-knjiga)

ova crkva je zaista prekrasna !
nadan se da ce je obnoviti kako je bila

S početkom Došašća, otvorena je web stranica župe Nevesinje na domeni http://www.zupa-nevesinje.com

Super!

Župa je također na Facebook. Pogledajte ovdje: http://www.facebook.com/group.php?v=wal ... 2925116619

Evo stranica Zupe Nevesinje
WWW.ZUPA-NEVESINJE.COM

Izvor: http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... vijest=219

Velika Gospa u Nevesinju: Župnikov pozdrav na početku Mise

Na početku Misnoga slavlja na blagdan Velike Gospe u Nevesinju, koje je predvodio župnik Župe sv. Petra i Pavla u Mostaru vlč. fra Šimun Romić, pozdravne riječi svećenicima, časnim sestrama i svom okupljenom puku uputio je župnik nevesinjski vlč. don Ante Luburić.

Braćo i sestre!

Evo nas opet u Nevesinju oko Velike Gospe, naše Majke, Zagovornice i Tješiteljice, oko naše Nade koja ne iznevjeruje.

Došli smo izreći Gospi hvalu, a svemogućemu Bogu odati slavu! Želimo se danas u ovom liturgijskom slavlju s Ocem, Sinom i Duhom Svetim susresti i međusobno desnicu zajedništva pružiti.

Svima vama, ama baš svima: od najmlađega do najstarijega, očevima, majkama, mladima svih uzrasta, đacima, studentima, učiteljima, profesorima, radnicima raznih zanimanja, službenicima različitih službi, zaposlenima i nezaposlenima, ugroženima, progonjenima, narodnim predstavnicima u različitim političkim strukturama od općinskih do najviših državnih, vjernicima župljanima i hodočasnicima od raznih strana i mjesta, a okupljenima na ovo misno slavlje Velike Gospe, moj pozdrav, pun radosti i zahvale za vaše hodočašće Gospi nevesinjskoj.

Poseban pozdrav Tebi, fra Šimune, župniče Župe sv. Petra i Pavla, iz koje su Tvoja subraća kao župnici ili upravitelji ove Župe, više desetljeća dolazili u ovu Župu radi pastoralnih potreba vjernika u ovim krajevima.

Naime, nakon prvog nevesinjskog župnika + don Marijana Kelave, koji sagradi župsku kuću i crkvu i oblikova župu, nakon njegova premještaja 1908. za župnika u Studence, preda sve svome nasljedniku fra Ambri Mišetiću, koji ovdje župnikuje od 1909.-1918. godine. Tako se do 1999. godine, dakle kroz narednih 81 godinu (s prekidom od 10 godina) niže slijed od 14 župnika OO. Franjevaca na ovoj Župi. Od njih su još 3 na životu, a drugi su pred licem Gospodnjim. U ovom zahvalnom sjećanju na današnju svetkovinu Župe gdje su oni djelovali, molim Gospodina – Pastira duša naših – da pokojnim župnicima ove Župe daruje vječni mir i pokoj u svom Kraljevstvu, a žive neka po zagovoru Velike Gospe prati obilan Božji blagoslov u njihovu ovozemaljskom putovanju.

Tebi fra Šimune, moja iskrena bratska zahvalnost za odaziv da predvodiš ovo svetkovinsko misno slavlje u Nevesinju. Budi danas naš snažni predmolitelj pred našom nebeskom Majkom, na nebo uznesenoj – Velikoj Gospi našoj.

A i vi, braćo i sestre, okupljeni danas ovdje s mnogih strana i iz mnogih mjesta, pridružite se zajedničkoj molitvi i žrtvi ove Svete Mise, ne moleći samo za sebe, nego od srca danas moli, vapi i pjevaj po primjeru one lijepe pjesme Gospine:

Pogledaj na nas, milena Mati, svrni sirotam pogled svoj zlati.
Usliši nas, o Majčice, ne odbij svoje dječice!

I molimo danas udruženi i mi svećenici i vi vjernici:
Bože, po zagovoru Majke Tvoga Sina Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja našega, pogledaj na nas sve zajedno i pojedinačno. U ovoj Svetoj Misi mi Te molimo:

- za pokojne svećenike koji svoj život, rad i trud uložiše u ovu župu;
- za sve pokojne vjernike-članove ove župe;
- za sve raseljene članove ove župne zajednice bilo gdje sada živjeli;
- za sve bolesnike, nemoćnike, paćenike i umiruće;
- za sve hodočasnike koji iz godine u godinu u sve većem broju hodočaste Gospi nevesinjskoj, ponizno proseći njezin zagovor za Božji blagoslov u raznim potrebama, poteškoćama, problemima i svakodnevnim križevima kojih nikome ne manjka;
- za sve dobročinitelje ove župe i podupiratelje izgradnje župnih objekata, a sada posebno ove župske crkve;
- za sve radnike-izvođače, i poslovođu njihova Peru, koji ovo grade, znoj svoj zajedno s materijalom u crkvu ugrađuju;
- za sve koji omogućiše da se danas ovdje sastanemo da Veliku Gospu častimo i Boga Oca slavimo


Molimo poput starozavjetnoga Mojsija ruku raširenih i srdaca uzdignutih Bogu:

- za blagoslovljenu i mirnu budućnost našu;
- za sve one s kojima živimo i s kojima nam je živjeti ovdje i bilo gdje po svijetu;
- za mir i pravdu u kraju ovom i u zemlji ovoj;
- za ovaj dan i ovaj skup da urodi još većim mirom i pomirenjem našim;
- molimo i za služitelje ove nekrvne žrtve Kristove, da nas Bog blagoslovi i svoju nam milost i snagu udijeli;
- za uspjeh u poslanju koje nam je povjereno;
- za duhovni pomladak naš, svećenički i redovnički, jer žetva je velika a radnika malo;
- pogledaj Gospodine i na mene, grešnog slugu Tvojega, da s Tvojom pomoću i suradništvom mnogih, izvršim poslanje koje mi je povjereno u Crkvi Tvojoj u ovom nevesinjskom kraju, i izdržim u službi Kristova svećenika, koju na današnji dan prije 30 godina, po milosrđu Božjem i zagovoru Velike Gospe, primih u župi Dračevo, po rukama blagopokojnoga biskupa Petra Čule, koji se preseli Tebi Gospodine prije 25 godina!
- I za njega Te molimo – nagradi ga životom vječnim!


U ovom dijelu našeg liturgijskog slavlja, dakle na samom početku Svete Liturgije, želim posebno pozdraviti prisutnu delegaciju Srpske Pravoslavne Crkve izražavajući svoju zahvalnost za njihovu nazočnost. Tu su s nama danas:

1. o. Zubac Aleksa, paroh nevesinjski (nekoć mostarski) u mirovini
2. o. Cvijanović Drago, paroh I. parohije nevesinjske
3. o. Ilić Zoran, paroh III. parohije nevesinjske
4. o. Zubac Drago, paroh parohije Kifinoselsko-zalomske i Lukovač-zovodolske.
Hvala za Vaš dolazak i nazočnost na ovoj Liturgiji i našem slavlju Velike Gospe u Nevesinju.
(Kasnije se slavlju pridružio i o. Stevan Kovačević, starješina Manastira Hercegovačka Gračanica u Trebinju).

- A mi sada hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu!

Galerija:

http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... lbumID=112
http://www.zupa-nevesinje.com/index.php ... lbumID=113