Smetaju li vam hendikepirane osobe sa većim ili manjim tjelesnim nedostacima? Definicija hendikepiranosti u principu bi se odnosila na osobe sa poteškoćama u razvoju ili invalide.
Medjutim postoje i pojedini vidljivi poremećaji koji osobu takodje uslovno rečeno svrstavaju u ovu skupinu..

http://m.24sata.hr/#sudbine/djevojka-je ... ksi-354030


Kako bi ste reagirali u ovakvoj i sličnoj situaciji? S gadjenjem, gnušanjem ili razumijevanjem? Bi ste li ostali u vezi s nekom djevojkom koja je recimo prikrivala sličan slučaj ili bi ste je uz raznorazne izlike napustili.

Što mislite o invalidima?

Hendikepiranoj djeci koja mogu postati dio svakodnevnice i potomstva bilo koga od nas?

Da li je pravilno takvu djecu prepustiti tudjoj skrbi ili se zrtvovati i učiniti im zivot podnošljivim. Nazalost u BiH pa i HR takvi slučajevi nisu dovoljno dobro socijalno/finansijski regulirani odnosno nemaju jakog zakonskog uporišta. Kako to promijeniti nabolje?

Naravno da mi ne smetaju osobe s invaliditetom. Pogrešno je reći invalidi, taj izraz je dosta nespretan, iako je u širokoj upotrebi. To mi je moja sestra objasnila, koja je jedna od takvih osoba. Jer "valid" u prijevodu s engleskog znači važeći, a "invalid" bi bilo nevažeći, što zvuči dosta okrutno... Latinski "invalidus" znači slab, nemoćan. Oni nisu nevažeći, nego samo imaju neki fizički ili psihički nedostatak, međutim, uz podršku okoline, i oni su sposobni taj nedostatak prevladati i ostvariti velike stvari (ovisi naravno o težini nedostatka). Slabost i nemoć je često u potpunosti pogrešan izraz za opis osoba s invaliditetom, jer su često upravo zbog svog invaliditeta, vrlo jake osobnosti i vrlo uporni i marljivi, pa im invaliditet više ne bude prepreka ni za sreću ni za uspjeh u životu, već upravo suprotno, iz toga što su unatoč invaliditetu nešto postigli što su željeli, crpe daljnju snagu.

Pogrešno je djecu s invaliditetom (ma kakav on bio) prepustiti "stručnjacima" tj. dati ih u dom ili neku ustanovu, pa neka drugi brinu za njih. Takvoj djeci jednako je potrebna pažnja i ljubav roditelja kao i "normalnoj" djeci. Razumijem da briga o djeci s posebnim potrebama zahtijeva puno odricanja, puno vremena i novca, nije to lako... Ali takvo dijete isto tako, često zbliži obitelj, a kao i kod roditelja, tako i kod braće i sestara razvija veću suosjećajnost prema potrebnima, kao i svijest o osobama s invaliditetom, koja često ljudima nedostaje. Odnosno, odnos je većinom takav da znaju da ima i takvih ljudi, tamo negdje... daleko...

Što se Hrvatske tiče, njihova prava su zakonski dosta nedorečena. Imaju pravo na svašta i ništa... Tj. hoću reći da je sve to vrlo slabo i nedovoljno, troškovi koje imaju su veći od onog što dobiju. A najnovija umotvorina naše vrle vlade je ukidanje invalidnina osobama s invaliditetom koje se zaposle. Kao da je time što su se nekim čudom uspjeli zaposliti, nestao njihov invaliditet.

Nazalost, u pravu si Ribice za riječ invalid, no naš jezik ima toliko malo prihvatljivih riječi koje bi se dale upotrijebiti za osobu sa psihičkim ili fizičkim nedostatcima, da je to porazno.
Uglavnom osobe sa blazim fizičkim nedostacima svakako bi u potpunosti trebalo integrirati u normalne društvene tokove ( rad ili školovanje i sl )
Tezi fizički nedostaci zahtijevaju brigu i pomoć kako drzave tako i društva općenito. Dakle smatram da bi osobama sa takvim hendikepom bilo nuzno kvalitetno osmisliti svakodnevne aktivnosti. Da se ne osjećaju odbačenim, izopćenim ili beskorisnim.
Duševno oboljele nuzno je povjeriti stručnim osobama. Ako nisu nasilni i opasni za okolinu uvijek je bolje da su poznati i dragi ljudi oko njih, odnosno porodica.
Mnoge takve bolest danas se uz upotrebu lijekova mogu uspješno kontrolirati ili liječiti. Što je pohvalno ..

I odgoj normalnog djeteta zahtijeva rad, trud i odricanje. Tako da briga o djetetu sa posebnim potrebama je po definiranju isto to, samo uz veće izazove, trud i zadatke.
No uspjeh je nagrada za ulozeni trud.
Jer uspjeh u takvim slučajevima dolazi puzevim koracima, no rezultati su svakako vidljivi.

Čisto drogiranje.Takvi ljudi su zombiji.

Ne mislim na teza psihička oboljenja. Nego na oboljenja koja se stvarno uz redovnu upotrebu lijekova daju kontrolirati.
Naravno i to iziskuje trud i kontrola nije potpuna, te porodica preuzima rizik i mora biti svjesna da se stanje u svakom momentu moze pogoršati.

No zato onda pomoć stručne osobe ne smije izostati.

Gledala onaj klip o psihijatriji?Ne mogu da ga nađem na forumu...