End of Long Road, an Effortless Victory

After the worry and the wait; after other years’ nerves and last year’s bitterness, it suddenly looked easy for Marin Cilic.

Tomas Berdych in the United States Open quarterfinals? Straight sets.

Roger Federer in the semifinals? Straight sets.

Kei Nishikori in the final with the wind and the pressure swirling? Same surprising, emphatic answer.

“Seems completely unreal to be called Grand Slam champion,” Cilic said.

So it might seem to a man who had never played in a Grand Slam final before, but the 6-foot-6 Cilic truly did not flinch: walking tall into Arthur Ashe Stadium on Monday and playing taller as he swept to the title with a 6-3, 6-3, 6-3 rout of Nishikori.

“Everything I was working for and dreaming came today,” said Cilic, a 25-year-old Croat who can now shave his lucky beard if he chooses. “And I feel for all those other players who are working hard this is a big sign and big hope that if you are working hard things are going to pay off.”

Such signs have been scarce in this tennis era dominated by so few men. A year ago, Cilic, a semifinalist at the 2010 Australian Open, was unable to play here at all. He missed the tournament because he was serving a suspension after testing positive for a banned stimulant. Though he faced a possible two-year ban, he appealed, arguing that he had unintentionally ingested the substance in a glucose tablet, and succeeded in having the suspension reduced to four months.

“It angered me how all the process went, because it was not fair to me,” Cilic said last week. “It wouldn’t be fair to any tennis player. So that was just very bad memories.”

But against a big organization, he said, “you can’t do much. So I just accepted it. When I came back to tennis court, I erased it from my memory. I just used the positive parts, which, you know, made me tougher.”

He returned to the tour in October and rose in the rankings. He arrived in New York seeded 14th and with two titles already to his credit in 2014. But it would have taken quite a soothsayer to predict that from that platform, he would claim the Open trophy at a time when outsiders have so rarely managed to reach the finish line at major tournaments.

“I think the stars crossed,” Cilic said in a postmatch interview on CBS, mixing the metaphor but still making an essential point, because a star has certainly made a big difference for Cilic.

Goran Ivanisevic, the once-big-serving and still charismatic Croat, was the player who offered Cilic early encouragement in his teens and put him in touch with his former coach Bob Brett, the clever, deeply experienced Australian who then helped mold Cilic into a top 10 player.

Late last year, Ivanisevic, now retired as a player, took over as Cilic’s coach and has brought a sharp wit and positive energy to the task, refining his countryman’s serve and tactics.

“We are working really hard, but the most important thing he brought to me was joy in tennis and always having fun,” Cilic said.

Now, both the coach and the pupil have one Grand Slam singles title. Ivanisevic collected his in strange-but-true fashion, too, winning Wimbledon in 2001 as a wild card with a world ranking of 125 in a final pushed to Monday because of rain.
Continue reading the main story

“I guess Mondays are special for Croatians,” Cilic said.

This was quite likely the last Monday final at the U.S. Open. The men’s final is scheduled to move back to its traditional Sunday slot next year. In 2016, if construction proceeds according to plan, Ashe Stadium finally will be equipped with a retractable roof.

CBS, broadcasting the Open for the final time after 46 years, marked the occasion (and filled the airtime made vacant by this lopsided final) by showing footage of the classic 1991 U.S. Open match between Jimmy Connors and Aaron Krickstein: long a CBS rain-delay staple.

The ill will and suspense generated by that late-night tussle was quite a contrast with the straightforward, civil nature of the Nishikori-Cilic match.

It was the first Grand Slam singles final for Nishikori and Cilic, but only the 10th-seeded Nishikori did a fair impression of a rookie and a rather weary rookie at that.

“I was a little bit tight and nervous,” Nishikori said. “So many things to think about. I was trying to concentrate, but it wasn’t enough, I guess. Played too many tennis on the court these two weeks. Couldn’t fight one more match.”

There were only patches on Monday of the flashy, resilient tennis that had propelled him into the final with grueling, consecutive victories over the fifth-seeded Milos Raonic, the third-seeded Stan Wawrinka and the top-seeded Novak Djokovic.

Nishikori’s airborne forehand did not look quite so explosive Monday; his returns not quite as precise. And though he had managed to defuse the threat posed by Raonic’s fearsome serve in their fourth-round match, Cilic is a more well-rounded threat: rangy and athletic on the baseline as well as a big server.

He finished with 17 aces including four in one game in the second set, and more surprisingly also won 61 percent of his second-serve points. Time and again in this duel that lasted only 1 hour 54 minutes, he came up with a shot on the stretch to trump Nishikori.

His level of precision in the gusting winds that are part of the Ashe Stadium experience was remarkable, particularly with his two-handed backhand, which he hits relatively flat with little clearance over the net.

Nishikori said the match had been one of his worst of this tournament, adding, “But also, he was very aggressive and very fast.”

Nishikori was the first Asian man to play in a major singles final, but it turned out to be Cilic who made the deepest impression in New York. He fought his way through a tough five-set match in the fourth round in the heat against Gilles Simon of France and then swept past Berdych, Federer and Nishikori.

“I knew it’s possible, but I didn’t know that he can play 10 sets like this,” Ivanisevic said, referring also to the final set of the Simon match. “Nobody can play 10 perfect sets in a row. This is wow. Amazing.”

But then the final stretch of this men’s tournament was full of surprises. This was the first Grand Slam singles final since the 2005 Australian Open that did not include one of the so-called Big Four: Federer, Djokovic, Rafael Nadal and Andy Murray.

“This is a little new fresh breath of air for tennis, and tennis needed this,” Ivanisevic said.

There were surely some dissenters in the sellout crowd who had purchased their tickets with Federer or Djokovic in their mind’s eyes. The resale value of tickets reportedly dropped, as well. But there were other perspectives, too.

“We’re in the most competitive city in the world,” said Julianna Obeid, who brought clients to the tennis on Monday and had no problem watching Nishikori and Cilic on center stage. “That’s what it’s all about. This is Darwinian. A new generation always comes to town. It’s true in tennis, too.”

And for a change, the champion celebrating in New York on late summer night was not named Federer, Djokovic, Nadal or Murray.

“All over Manhattan,” Cilic said of celebrating his victory Monday night before leaving New York on Tuesday night. “I hope it’s not going to be Hangover No. 4.”

Čilić: ‘Ne postoji Bosanac u mojem rječniku’

Brojne čestitke stigle su ovih dana iz Bosne i Hercegovine na adresu Marina Čilića nakon osvajanja prestižnog teniskog Grand Slam turnira US Open.

Mediji u BiH su se utrkivali da objave kako je teniser iz Međugorja odlučio da igra za Hrvatsku, jer ga u BiH 'država nije podržala'.
Nikad nećemo saznati šta bi bilo da je 'država podržala' Čilića, odnosno pod kojom bi zastavom tada igrao i da li bi odluka bila drugačija.
Ali šta Čilić misli o Bosni i Hercegovini objasnio je u intervjuu hrvatskim Sportskim novostima u martu 2010.godine.

"Ne postoji Bosanac u mojem rječniku. Kad mi kažu da sam iz Bosne, ja kažem 'nisam, iz Hercegovine sam'. Da, navijao sam za Ćirinu Bosnu kad je igrala kvalifikacije za SP, drago mi je što je nacija živnula, ali ipak, ja sam Hrvat".
(Bportal.ba)

Marin Čilić

Piše: Darko Omeragić (BH Dani)

Međugorac Marin Čilić senzacionalni je pobjednik ovogodišnjeg Grand Slam teniskog turnira US Open.

Čilić je rođen u hercegovačkom mjestu Međugorje, 28. septembra 1988. godine, a jedno vrijeme je nastupao za bh. tenisku reprezentaciju. Sportsko državljanstvo je promijenio iz praktičnih razloga: u vrijeme dok je nastupao za BiH, niko nije našao za shodno da pokrije Čilićeve putne troškove za odlazak na jedan od turnira na koji je išao da predstavlja Bosnu i Hercegovinu. A trebalo je naći 500 KM.

Marinov otac Zdenko Čilić nedavno je, komentarišući odluku svog sina da nastupa za Hrvatsku, rekao da se, nažalost, niko u BiH nije interesirao za Marina.

“Kada je igrao za bh. reprezentaciju, sa njim su još bili Jasmin Berbić, Aldin Šetkić i Mladen Dodig. Bilo je to u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo koje se igralo u Mostaru. Tada je u Mostaru za Srbiju igrao i Novak Đoković.

Oni koji su htjeli igrati za BiH, morali su snositi sami troškove. To je za nas bila nemoguća misija. Išao je u Italiju na jedan turnir i morao je sam plaćati svoje troškove. Platio je auto, gorivo, smještaj i nastupao za bh. reprezentaciju. Nemoguće je da nije bilo 500 KM da država to pokrije. Nikoga nije interesiralo. Ali, tako je bilo i ne treba sada od toga stvarati neku veliku priču. Takvo je vrijeme bilo, okolnosti su se poklopile.”

Poklopio je zato Čilić u finalu US Opena Japanca Keija Nishikorija sa 3:0 u setovima. Pregazio ga je neumoljivim asovima u stilu svog trenera Gorana Ivaniševića, pa se u njegovu čast na stadionu Arthur Ashe zavijorila hrvatska zastava, a u Čilićevom džepu je svoje mjesto našla koverta sa čekom od tri miliona američkih dolara. Sve to se odigralo pred očima miliona gledalaca koji su prenos pratili putem Eurosporta, te Hrvatske radiotelevizije (koja je papreno i u posljednji trenutak od Eurosporta otkupila prava na prenos).

Bez obzira na sve, Čilić, kao i Srbijanac Novak Đoković, na ovom prostoru koje više nema svoje ime, nego ga za zovu region, ima veliki broj poklonika i navijača. Najvatrenije je bilo u Bosni i Hercegovini, preciznije, u Međugorju, gdje su njegov otac Zdenko i majka Koviljka sa rodbinom i prijateljima uz roštilj i pivo proslavili veliku Čilićevu pobjedu.

Nije Marin ni prvi ni posljednji sportista koji se odrekao sportskog državljanstva Bosne i Hercegovine, zemlje koja je spremna jedino da sistemski pripazi svoje političare, ali normalne ljubitelje sporta to neće spriječiti da navijaju za njega sve dok na sportskom polju promoviše vrhunski profesionalizam.

Vrijeme i izbori koji su pred nama treba iskoristiti da se i mi odreknemo nesposobnjakovića koji nisu u stanju prepoznati talenat sportista koji bi na vrhunski način mogli predstavljati Bosnu i Hercegovinu.

Da BiH ponudi apsolutno iste uvjete kao RH, Čilić i Dodig bi opet igrali pod hrvatskom zastavom. Ovakva nebriga za sport je samo korisna isprika za ćaršiju, da ne budu baš toliko omraženi kao izdajice. Ali fascinantno mi je da nema vijesti koju Bošnjaci ne bi iskoristili za svoje ciljeve. Recimo federalno ministarstvo sporta.

KOMPLETAN IGRAČ : MARINOVO NOVO RUHO

ČILIĆEVA NJUJORŠKA MARINADA

Već dvadesetak dana sportski, posebno teniski svijet divi se igrama MARINA ČILIĆA, mirnog i skromnog momka iz Međugorja, koji je 8. septembra osvojio US OPEN; nema nikakve sumnje da su pred njim blistave teniske godine, jer «grand slamove» osvajaju samo najveći

Od prvog nastupa Marina Čilića na sarajevskom Challengeru, koji je pokrenuo aktuelni direktor Teniskog saveza BiH Senad Hadžimešić, pa do briljantnog i u samoj završnici furioznog nastupa tihog, mirnog i skromnog dečka iz Međugorja na posljednjem Grand Slamu u godini, US Openu koji je završen 8. septembra, prošlo je tek sedam godina. Marin je od ponedjeljka vrlo blizu teniskom krovu svijeta, ponovo je 9. na ATP listi i mala je vjerovatnoća da će u narednim godinama biti niže rangiran. Samo daj Bože zdravlja. Pameti, talenta, a nešto i sreće Marin Čilić ima.

«SOKO» ZA VISOKO

«Ipak, nije to bio tako strelovit uspon. Marin je išao, da tako kažem, redovnim koracima. Od malih nogu je pokazivao jednu ozibljnost i upornost, a o njegovom talentu da i ne govorim. U Mostaru je 2001. održano ekipno Evropsko prvenstvo za tenisače do četrnaest godina. Četiri, pet godina prije toga Marin je zimi redovito trenirao kod nas, kad smo imali sportsku dvoranu sa tri terena u poduzeću Soko. Ljeti je uvijek trenirao u Međugorju. A trenirao ga je, uglavnom, Žarko Dodig, stric Ivana Dodiga, također iz Međugorja. Nekoliko godina, dakle, vodio je i Marina i tri godine starijeg Ivana, koji je isto kao i Marin bio i veliki talenat i veliki radnik. Obojicu ih krase iste karakteristike, međutim Marin ima bolje fizičke predispozicije. Ali, velike zasluge za Marinov napredak ima i Ivan, jer ga je kao stariji igrač povukao naprijed za sobom», objašnjava Ranko Primorac, direktor Teniskog kluba Mostar: «Na spomenutom Evropskom prvenstvu igrale su, između ostalog, i selekcije Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Marin je nastupao za BiH, za Srbiju je igrao, naprimjer, Novak Đoković, a Hrvatska je pobijedila.»

Četiri godine nakon ekipnog Evropskog prvenstva u Mostaru, Marin Čilić, rođen 28. septembra 1988., osvojio je juniorski Roland Garros, u polufinalu je izbacio već nekoliko godina jednog od najboljih igrača svijeta Andyja Murrayja, a godinu kasnije bio je i prvi junior na planeti. «Uvijek je bio tih i samozatajan, nije se eksponirao, ali je i uvijek dobro igrao i maksimalno koristio prilike koje su mu pružene. Jedna od tih prilika bila je i poziv Hrvatskog teniskog saveza, koji ima svoj princip financiranja. Dali su mu prigodu da odigra šest, sedam najjačih turnira u Europi. I on je tu priliku odlično iskoristio, napravio je rezultate. Pa je, između ostalog, osvojio i juniorski Grand Slam - Roland Garros», kaže Primorac.
«Kada sam kao trener radio u svom Teniskom klubu Sporting Marina Čilića sam viđao na raznim turnirima po Bosni i Hercegovini. Bio sam i selektor teniske reprezentacije BiH do četrnaest godina, ali Marin je već bio otišao igrati za Hrvatsku. A upoznali smo se kada je 2007. igrao na Challengeru u Sarajevu. Došao je na pozivnicu, putem sponzora. A na sarajevskom Challengeru igrao je i naredne godine, a jednom je i pobijedio. Tenis je specifičan sport, pogotovo u muškoj konkurenciji. Marin Čilić i Ivan Dodig, koji su maltene iz iste ulice u Međugorju, vrijedni su, talentovani i uporni momci i postigli su odlične rezultate, pogotovo Marin osvajanjem US Opena», veli Senad Hadžimešić.

PROSTOR ZA NAPREDAK

«Marin Čilić je, do dolaska Gorana Ivaniševića, bio kvalitetan u svim elementima igre, osim servisa, koji mu je bio najslabija karika. Znao sam da će Goran u jednom momentu izgraditi njegov servis, koji Marin, međutim, još može popraviti. I imati savršen kao što ga je Goran nekada imao. Na US Openu smo, recimo, u nekoliko navrata, u nekoliko gemova vidjeli da je Marin gubio 15:40, pa se izvlačio servisima, što dosad nije bio slučaj. Kao što nije bio ni slučaj da ubacuje tako puno prvih servisa. Odličan forehand i backhand je imao i ranije, ali i to je unaprijedio. Loptice mu sada imaju veću brzinu. Sve su to momenti sazrijevanja. Mislim da je u ovom trenutku Marin Čilić kompletan igrač, a jedan od razloga je i to što je sada kompletirao ekipu koja radi za njega. Nije on ranije radio ovako ozbiljno. Dugo vremena je bio bez menadžera, bez kondicijskog trenera, bez pravog trenera. Tako da nije ni mogao dostići razinu igre kakvu sada ima. Znamo kako svijet funkcionira: ako ti neko daje novac, onda ga moraš i vraćati», ističe Ranko Primorac.

I Senad Hadžimešić ima samo riječi hvale za Marinovog trenera: «Na Marinovim mečevima na US Openu koje sam gledao, upravo sam vidio veliki napredak koji je postigao na servisu. Zahvaljujući Goranu, naravno. Servirao je tri asa Federeru u odlučujućem gemu. To je svojevremeno radio Goran, kada je bio među Top 10 igrača na svijetu, kada je osvojio Wimbledon. Kada imaš tako dobar servis, onda ti je i puno lakše igrati. Goran je veliki znalac, ima veliko iskustvo i prenio je Marinu segmente igre koji su mu falili, kako bi došao do ovakvog rezultata... Ustvari, do ovakve igre. Ono što smo vidjeli od Marina na US Openu naprosto je bilo - bombardovanje. Na tako velikim turnirima nema alternative. Trebaš biti dvjesto posto unutra, kao što je bio Marin u New Yorku. Na čitavom turniru nije imao ni oscilacije, nije bilo gore-dole kao EKG, išao je do kraja. A odlika vrhunskih tenisera je da ne padaju.» I Marin još ima prostora za napredovanje. «E, sad, šta znači još napredovati? Marin je osvojio US Open koji su osvajali samo najveći. To je ta igra. A da li će biti prvi, ili peti na ATP listi? Sve je to tako blizu. Ako nastavi ovako igrati, Marin će vrlo brzo biti među Top 5. A nema razloga da ne nastavi. Ovo je jedan sasvim novi Marin, sa drugom koncepcijom igre.»

Kako je igrao Marin u polufinalu i finalu US Opena na teniskim terenima nije viđeno još od najboljih dana Rogera Federera. U tri dana odigrati dva takva meča, protiv Federera o kojem se sve zna, kao i protiv žilavog Japanca Keija Nishikorija u finalu, kada nijednog trenutka nije bilo dileme da će Marin, naprosto, otresti obojicu, mogu samo istinski heroji. A Marin to jeste! «Očekujem da će Marin još sigurno pet, šest godina biti u samom vrhu svjetskog tenisa. Sigurno će upasti u završni Masters ove godine. Njegov najbolji potez je to što je angažirao Gorana Ivaniševića kao glavnog trenera i što je kompletirao ekipu, pa je njegovo sada samo da igra», reče nam Ranko Primorac. Marin Čilić se nakon finala US Opena, u izjavi za Hrvatski radio, zahvalio svim svojim navijačima u Hrvatskoj. Trebao se, realno, zahvaliti i svim svojim navijačima u Bosni i Hercegovini, kojih je u tih petnaestak njujorških dana bilo više nego ikada. No, nije mu za zamjeriti. Zna on dobro i ko je i šta je i odakle je.

IZ NEW HAVENA U ORBITU

Tri miliona razloga za Marinovo slavlje

Grand Slam u New Yorku dvanaesti je ATP turnir koji je u seniorskoj konkurenciji osvojio Marin Čilić. Startovao je 2006., a prvi je put bio pobjednik 24. augusta 2008. u New Havenu. Naredne godine, pak, bio je prvi u Chennaiju i u Zagrebu, pa 2010. opet u istim gradovima, a 2011. ponio je pehar i ček iz Sankt Peterburga. Godine 2012. postao je šampion turnira u Londonu i u Umagu. PBZ Zagreb Indoors ponovo je osvojio prošle i ove godine, a posljednji pohod na prvo mjesto prije US Opena uspješno je obavio 23. februara u Delray Beachu. Standardni je član hrvatske Davis Cup reprezentacije. Od 12. do 14. septembra igraju u Amsterdamu protiv Holandije. Visok je 198 centimetara i igra desnom rukom. Konto u banci je nakon Ney Yorka povećao za tri miliona dolara. Stanovnik je Monte Carla. Otac mu se zove Zdenko, a majka Koviljka. Imaju četiri sina: dva starija i jednog mlađeg od Marina.

Nije nužno tako, ima dosta reprezentacija sa većim brojem Hrvata, a skoro svi igraju za mlađe BiH selekcije, jer igranje za RH uglavnom podrazumijeva odseljenje u RH.

Ne znam zašto bi BH mediji branili Čilića kao da je morao otići u RH zbog uvjeta, kada bi im bilo isplativije da sve to vežu u neku zavjeru i mržnju protiv "Bosne", kako bi mobilizirali svoje. Znači tu nekako štite njega i Dodiga, nauštrb više klikova, mržnje, komentara itd.

Pazi ti Bosančine, smrdljive, bauštelske... jest se ufurao!
I to one koja navija za BiH...


Biće da mu je to izvađeno iz konteksta.

Ako već muslimani to koriste za propagandu kao "Bosanac nacija" koji je tvoj problem. Normalno da mu se ne sviđa kad ga zovu Bosanac, jer to nije.

Ma daj, što lupetaš. Normalno da on nema nikakve veze sa Bosnom i da nije Bosanac.

Ali izjaviti ( ako je doista to izjavio i ako nije istrgnuto iz konteksta): - "Ne postoji Bosanac u mojem rječniku" može biti samo odraz krkanluka i ničega više. Pa to je ranga Šešelja, i gore.

Ali izjaviti ( ako je doista to izjavio i ako nije istrgnuto iz konteksta): - "Ne postoji Bosanac u mojem rječniku" može biti samo odraz krkanluka i ničega više. Pa to je ranga Šešelja, i gore.

Današnje socijalne teorije o tome govore da se u tom slučaju radi u slojevitim identitetima. Ali, ja sebi utvaram da znam o čemu se radi: pobjeda Marina Čilića je pobjeda Bosne i Hercegovine.

Ta zemlja možda i ne postoji, osim u dušama njenih najboljih pjesnika. Ali, ta zemlja, je, ipak, jedina koju imamo.

Hvala, Marine Čiliću. Tvoja pobjeda je pobjeda ove zemlje.

Ma kakva ona bila.

MARIN ČILIĆ, osvajač US Opena, danas u 13.15 sati slijeće u Zagreb.

Najbolji hrvatski tenisač vraća se iz Amsterdama gdje je Davis Cup reprezentaciju uveo u Svjetsku skupinu. Na Plesu je planiran svečani doček za osvajača posljednjeg Grand Slam turnira sezone.

U utorak je planirana velika proslava u Čilićevom Međugorju gdje će na SRC Ćorkov dolac od 20 sati nastupati Thompson, Mate Bulić i Jole.

Hvala ti na tome što si razveselio Hrvatsku, te dvije večeri kad si pobijedio Federera i Nishikorija bit će zapisane u našu tenisku povijest. Hvala ti od srca - rekao je Milan Bandić na dočeku Čilića.

Meni prijatelj kupio baklje za zagrebački doček, a on drito u Međugorje