Treniram fudbal vec 10 godina i video sam svakva desavanja na utakmicama.Jedna od tih prica je i ova, gde nisam bio na terenu(u ulozi igraca), vec u ulozi navijaca - na tribinama.Pomalo neverovatna i nesvakidasnja, ali istinita i zanimljiva fudbalska prica.

Pre godinu dana sam bio na jednoj prijateljskoj utakmici u Bg-u.Pored mene je sedeo jedan gospodin koji je licio na Prosineckog.Igrali su juniori 2 poznata kluba, kojima sa razlogom ne bih spominjao ime.
Iako je bila prijateljska utakmica, igra je bila bas "zategnuta", 0-0 rezultat sve vreme.Ostalo je mozda jos nekih 10-ak minuta do kraja.Junior iz jedne od ekipa je bas u tim najbitnijim minutima(kad su obe ekipe cuvale svoj sesnaesterac kao lavica mladunce) slucajno postigao autogol...Nije hteo decko,ali desava se bas tada u trenucima napetosti.Trener njegovog tima je povikao: "pa ti mali nisi normalan, pa prebicu te kao macku, na noge neces moci da stanes, ni fudbal neces igrati vise!".Onda je pozvao tog decka i udario mu samar, i to malo jaci samar, i viknuo: "vracaj se na teren"!Veliki procenat ljudi sa tribina je ovo video i uglavnom su bili u fazonu(na strani trenera): "I treba da ga udaris, pred kraj dade autogol"!Gospodin kog sam spomenuo na pocetku je gledao ovo negodojuci i rekao tiho:"ima i drugih nacina da se kazni igrac..." Taj decko je pogledao svog tenera pravo u oci i rekao: "vraticu se samo zbog ostalih igraca, a ti ces me zapamtiti za ceo zivot ako postignem gol." Loptu sa centra izvodi tim koji gubi sa 1:0 i vracaju nazad.Protivnicki igraci krecu u napad i pritiskaju ove sto gube.Loptu nekako izbise dalje od 16 metara i ona dodje pravo do onog malog.Sa nekih 30 m od svog gola, decko krece ka polovini terena.Nikom ne da loptu, ali je i ne izgubi.Dok sam trepnuo, mali se nasao na protivnickoj polovini.Prodje 1 igraca, drugog, i jos dvojicu.Decko ide 1 na 1 sa golmanom.Svi na tribinama skacu i u isti glas: "Mali, mali"!!!Mali je lobovao golmana, pretrcao ga i pred praznim golom je udario loptu iz sve snage "da pocepa mrezu".Zatim uzima tu loptu, ide do klupe gde je bio njegov trener, na 2 m otpilike se zaustavlja pred njim i napuca coveka loptom u glavu.Culo se samo ovo: "rekao sam ti da ces me zapamtiti".Okrenuo se i napustio teren.Onaj covek sto je sedeo pored mene je ustao, krenuo ka tom decku i rekao: "mali, legendo", otvorio torbu i izvadio ovakve kopacke i poklonio mu.
Svi su gledali sa tribina i vise niko nije bio na strani onog trenera koji mu je udario samar, vec se cuo gromoglasan aplauz i skandiranje: "Bravo mali, bravo mali"!

Čisto sumnjam da taj mali ima tolika muda, al ajd.

Daleko od blještavila najboljih europskih liga, nepoznata tisućama nogometnih fanova, postoji cijela klasa deprivilegiranih nogometaša za koje nikada niste čuli. To su igrači čiji su snovi o velikim klubovima i unosnim ugovorima postali noćna mora i kojima je i redoviti obrok ponekad luksuz.

Oliver Brown, novinar britanskog Telegrapha, nedavno je posvetio tekst upravo tim igračima, neopjevanim anonimcima koje su laži i prevare pohlepnih menadžera odvele na rub egzistencije i modernog ropstva. Cristiano Ronaldo godišnje zaradi 42 milijuna dolara. Barcelona za plaću Lionela Messija izdvaja više od 2 milijuna dolara mjesečno.

Priča Souleymanea Oeudraogoa savršeno demonstrira kalvariju koju prolaze talentirani mladići iz zapadnoafrčkih i južnoamerčkih zemalja na putu prema nogometnoj karijeri.Souleymane Oeudraogo jedva spaja kraj s krajem, a tijekom zimskih mjeseci trenira u tanašnoj vjetrovci koja je njegova jedina jakna.Početak je kao iz nekog klišeiziranog filma - mladi Souleymane bio je daroviti nogometaš Atalentus akademije u Burkini Faso kad ga je zamijetio jedan od mnogih europskih lovaca na talente, čovjek koji se predstavljao kao uspješan menadžer. Odmah su uslijedila obećanja o velikoj karijeri ako Souleymane potpiše ugovor s njim i pristane na transfer u niželigaški klub iz Portugala, predstavljen kao prva stanica na putu slave.
Mladić nije mnogo dvojio. S jedne strane bio je pritisnut siromaštvom i velikim očekivanjima njegove obitelji pa je mogućnost zarade u Europi bila itekako privlačna opcija. S druge strane, Souleymane ne bi bio prvi nogometaš koji je iz njegova rodnog grada Bobo-Dioulassoa otišao put Europe. Pet godina stariji Charles Kabore ostvario je respektabilnu karijeru u francuskom velikanu Marseilleu, dok je Souleymaneov najbolji prijatelj i vršnjak postao jedan od najperspektivnijih igrača u klubu iz engleske Premier lige.
Međutim, kad je stigao u Portugal, stvari se nisu odvijale kako je očekivao. Njegov klub, niželigaš iz Porta, loše je stajao na ljestvici te je financijska situacija u klubu bila vrlo nestabilna. Souleymane je bio smješten u skučeni stančić te su mu pokrivani tek osnovni životni troškovi, a većina njegovih primanja završavala je u džepu menadžera. Nije prošlo mnogo kad je klub odlučio ukinuti mlađe kategorije kako bi uštedio novac. Souleymane se doslovce preko noći našao na cesti te je uz pomoć menadžera od socijalne službe zatražio novčanu pomoć. Naravno, od tog iznosa nije vidio ni centa s obzirom na to da je novac umjesto njega opet primio menadžer.
Kako više nije igrao, a angažman za drugi klub nije bio na vidiku, Souleymanea je menadžer uskoro napustio. U klasičnoj kamatarskoj maniri, iscijedio je iz njega i zadnju kintu te više nije bilo svrhe da se zadržava oko mladića iz Burkine Faso. Nakon toga Souleymane preko Belgije odlazi u Pariz, gdje više godinu dana životari i traži priliku u francuskim niželigašima. Da nema udruge Foot Solidaire koja pomaže stotinama nogometaša koje su zatekle slične nevolje, vjerojatno ne bi imao ni krov nad glavom.

Ova priča predstavlja tek kap u moru sličnih sudbina. Jake Marsh, šef zaštite za mlade pri Međunarodnom centru za zaštitu u sportu, pretpostavlja da su tisuće nogometaša diljem Europe žrtve traffickinga, tj. trgovine ljudima. Poput Souleymanea, na Stari kontinent došli su zavedeni pričama o velikim karijerama i bogatim honorarima, a zauzvrat su ostali bez krova nad glavom. Dapače, nisu rijetki slučajevi da mnogi od njih potroše i svu obiteljsku ušteđevinu kako bi platili put u Europu. Tako se 2007. godine na Tenerifeu nasukala brodica s ilegalnim imigantima, među kojima je bilo i 15 nogometaša koji su zadnji novac potrošili za put. Vjerovali su da ih čeka proba u Marseilleu ili čak Real Madridu.
U modernom svijetu nogomet je davno prestao biti samo igra. Riječ je o mašineriji koja vrti milijarde dolara, ali u kojoj mali broj igrača, menadžera i vlasnika ubire najveći dio kolača. Onima na dnu ostaju mrvice, ako i to. Mada, kad razmislite, nije to ništa novo. Tenisice koje nosite, odjeća koju odijevate i mobitel na kojem možda čitate ovaj članak proizveli su ljudi na Dalekom istoku koji su za to plaćeni toliko mizerni iznos da vas zaboli duša.Jednako kao i tekstilna ili elektronička industrija, i nogomet ima svoje robove.