Ovo bi mogla biti tema koju možemo nadoponjavati s novim strategijama i konkretno, primjerima s ovog foruma ili iz javnih polemika i diskursa.

U smislu kategorija, postavio bih ih ovako:

Fokus na Audio-vizuelni dojam (uz uvjete brzog razmišljanja i reagiranja) i sadržaj:

1. Javne debate u struktuiranim uvjetima (predsjednička/kandidatska sučeljavanja)
2. Javne debate u kontakt emisijama (politička, ekonomska ili povijesna pitanja)
3. TV intervjui

Fokus na sadržaj (skoro neograničeno vrijeme za razmišljanje) i "trikove":

1. Internetske (anonimne ili javne) diskusije u djelomično moderiranim uvjetima
2. Kolumnističke rasprave (regularne kolumne ili otvorena pisma) u novinama ili magazinima

Vještine potrebne za "audio-vizuelne" debate:

- Principi iz šaha i pokera, pripremljenost argumentima, poznavanje psihe gledatelja, procjena jačine vlastitih argumenata te sukladna strategija. Ako se procjeni da u šaci imaš jače karte, nužna agresivnost, preciznost, direktnost i ponavljanje u što kraćim crtama kako bi se kreirali efektni isječci debate za kasnije ponavljanje u medijima. Ukoliko su argumenti slabiji, jaka defanzivna strategija razbijanja koncentracije napadača, uz obfuskaciju. Fizički dominantna pojava, samouvjereno držanje, te nedostatak nervoze (pogledati Tadića iz RS-a za primjer što ne raditi: znojenje, ispijanje vode (to je OK samo ako se kupuje vrijeme za smišljanje odgovora), vidna nervoza, mlataranje papirima).

Vještine potrebne za kolumnističke i forumske rasprave:

- Urođena prednost vještih govornika i ljudi koji regiraju brzo je neutralizirana. Pobjedu odnosi onaj s jačim vokabularom (jednostavnom većim fondom riječi, korištenjem alegorija), snagom argumenta, odnosno neostavljanjem rupa za lako protivničko poentiranje u odgovoru. Pravljenje činjeničnih greški (čak i kada je riječ o nečemu što nije sukus teme, npr. tipfeler u imenu osobe koju se citira kao potvrda "neznanja", ili korištenje diskreditiranog izvora (npr. korištenje eksperta za debatno područje, ali istodobno lika koji se kompromitirao nekim gafom u drugom području) otvara vrata poraza.

Vrhunska tehnika i za kolumnistička i audio-vizuelna sučeljavanja:

Gishovo galopiranje (Gish gallop):

http://rationalwiki.org/wiki/Gish_Gallop

Zatrpavanje (zamisli boksera koji upućuje 100 udaraca za pola minute) suparnika količinom jednostavnih argumenata (od kojih nijedan nije 100%-na laž). Sa obzirom da je teško odgovoriti i secirati svaki argument, suparnik je poljuljan i nesiguran glede što uopće odgovoriti, a nakon što (neminovno) ne uspije odgovoriti na svako upućeno pitanje/izjavu, vrlo lako se fokusirati na nedogovorena pitanja kao dokaz bijega od teme ili sakrivanje podataka na koje se možeš referirati do kraja debate. U političkim uvjetima je jako pogodno koristiti ovu strategiju iz kuta oporbe, u nekom zamišljenom otvaranju i predstavljanju udariti protivnika sa recimo 3-4 izjave koje sugeriraju stranačku i osobnu korupciju, 3-4 primjera izdaje i popuštanja "neprijatelju", uz završni aperkat 3-4 neispunjena ili prekršena obećanja što sugerira da je s druge strane lažov.

Moje skromno mišljenje je da je Dodik najjači na ovim prostorima jer je dokazao vještinu i u uvjetima kada na svojoj strani ima i jačinu argumenta i kada se mora braniti. Uz to najbolje razumije psihu običnog glasača i obraća im se vrlo razumljivim jezikom. U stanju je bilo koga izbaciti iz takta, i čak osujetiti Gish Gallop podrugljivim smijanjem, patroniziranjem i upadicama kada suparnik pokušava izvesti udar.

Što bi naveo u obrambenu stragegiju kod "audio-vizualnih" debata? Kako razbiti koncentraciju? Dopadicama i živciranjem? Ad hominem argumentima?

Pada mi na pamet sada (edit), upotrijebit neke stvari tako da dužnost obrane prebaciš na suparnika. Obilježavanjem, optuživanjem itd.

- Dozirano upadanje (kada osjetiš da je u usponu ili da se sprema poentirati) u riječ diskutantu kako ne bi razvio koherentan argument
- Malo ad hominema za ljuljanje kredibiliteta
- Potpuno ignoriranje jakih argumenata i fokusiranje na nešto posve drugo u nadi da će ono što je iznio biti zaboravljeno. Druga varijanata ovoga je ukoliko posjeduješ neki jak argument, nužno je stvoriti dojam slabosti (blef) kako bi protivnik "nanjušio krv" i preusmjerio fokus cijele diskusije na to pitanje - kada to napravi, izvučeš toljagu u smislu argumenta i zadaš udarac od kojeg nema oporavka
- Baratanje besmislenim interpretacijama statistika i poziv na neke respektabilne izvore ("73% stručnjaka tvrde da....zar nas želite uvjeriti da ste pametniji od njih?!" uz obavezan podrugljiv podsmijeh)
- Formuliranje sebe kao glas naroda ("Građani traže odgovore", "Narod je izgubio strpljenje za vaše laži", "Javnost vam neće oprostiti")

Za ovo su potrebne psihičke vježbe, razni instant naučeni trikovi, a naravno, za to treba dug proces učenja. Brzo razmišljanje ne ide svakome od ruke, to se mora vježbat.

Samo ovisi šta je pobjeda u debati... zadovoljit i usrećit mase, ili biti u pravu. Ako je ovo prvo, onda samo okreneš na patetiku, što u stvari zadovoljava šire mase, ali ona mala, ali dovoljno velika elita koja zna stvari to ne će popušit.

Ja bih osobno poreporučio blefiranje, ali isključivo za rasprave gdje je bitan "audio-vizualni" dojam, po mogućnosti, ne zabilježen na kamerama , dake neprovjerljiv. U smislu ispališ nešto da zvuči toliko vjerojatno, ali je u stvari totalno sranje. Npr. "vrhovni sud u Kanadi je još 1993. odlučio da silovanje popraćeno orgazmom kod žrtve ne predstavlja kazneno djelo". U tome smislu, dakle, da se suparnik upita "zašto bi netko uopće to lagao", po mogućnosti još dodaš tako detalja. Ali to samo za jednokratnu uporabu ako je u cilju što prije postići neki željeni efekt koji treba nastati iz razgovora, sklapanje ugovora ili nešto u tom smislu To je dobro u kafanskim raspravama, da dodam.