Odakle su to Hrvati "povedeni"?

Predstavljanje autobiografije dr. Neleta Karajlića

Onaj tko misli da napiše autobiografiju treba to učiniti onog trenutka kada ga život prvi put opeče i kada počne misliti, rekao je Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, na promociji njegove knjige “Fajront u Sarajevu”, koja je održana u četvrtak navečer u Beogradu.

Autobiografija frontmena bivše sarajevske rock grupe “Zabranjeno pušenje” priča je o odrastanju, sarajevskoj raji i jednoj od najoriginalnijih ikona bivše Jugoslavije.

“I nakon tisuća koncerata, na stotine turneja i jednog srčanog udara, mnogobrojni poštovatelji lika, djela, glasa i stasa ovog jedinstvenog meteora na nebu jugoslovenskog rock and rolla konačno su dobili ono što su zaslužili”, navodi Izdavačka kuća “Laguna” pod čijim je okriljem i izdano ovo djelo.

“Dr Nele Karajlić je jedan od insajdera još neispričane priče o Jugoslaviji, koja je cijela igrala rock and roll, čak i u nedjelji kad je otiš’o Hase i kada je crk’o maršal i kada nam se ženio Vukota”, navode predstavnici ove izdavačke kuće.

Na promociji u Beogradu je poručeno da je “Fajront u Sarajevu” jedan od onih rock koncerata na kojima je Karajlić sa sebe skinuo sve, bacio se među raju i ostavio na stejdžu i posljednju kap svog koševskog znoja.

Govoreći o razlozima zašto je napisao knjigu, frontmen kultnog sastava “Zabranjeno pušenje” naveo je da mu nikad ništa teže nije bilo od pisanja.


Published On: Sat, Jun 21st, 2014
Aktualno |
FAJRONT U SARAJEVU: Promovirana autobiografija Neleta Karajlića

Onaj tko misli da napiše autobiografiju treba to učiniti onog trenutka kada ga život prvi put opeče i kada počne misliti, rekao je Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić, na promociji njegove knjige “Fajront u Sarajevu”, koja je održana u četvrtak navečer u Beogradu.

Autobiografija frontmena bivše sarajevske rock grupe “Zabranjeno pušenje” priča je o odrastanju, sarajevskoj raji i jednoj od najoriginalnijih ikona bivše Jugoslavije.

“I nakon tisuća koncerata, na stotine turneja i jednog srčanog udara, mnogobrojni poštovatelji lika, djela, glasa i stasa ovog jedinstvenog meteora na nebu jugoslovenskog rock and rolla konačno su dobili ono što su zaslužili”, navodi Izdavačka kuća “Laguna” pod čijim je okriljem i izdano ovo djelo.

“Dr Nele Karajlić je jedan od insajdera još neispričane priče o Jugoslaviji, koja je cijela igrala rock and roll, čak i u nedjelji kad je otiš’o Hase i kada je crk’o maršal i kada nam se ženio Vukota”, navode predstavnici ove izdavačke kuće.

Na promociji u Beogradu je poručeno da je “Fajront u Sarajevu” jedan od onih rock koncerata na kojima je Karajlić sa sebe skinuo sve, bacio se među raju i ostavio na stejdžu i posljednju kap svog koševskog znoja.

Govoreći o razlozima zašto je napisao knjigu, frontmen kultnog sastava “Zabranjeno pušenje” naveo je da mu nikad ništa teže nije bilo od pisanja.

“Nema većeg ambisa od praznog lista papira koji moraš smisleno ispuniti. Kasnije, kada me je pošlo pisanje, osjetio sam uzbuđenje slično onome kakvo je bilo kada sam skakao po binama regiona”, rekao je Karajlić.

Unutar korica “Fajronta u Sarajevu” saznat ćete neke od detalja nužnih da u potpunosti shvatite tko su bili, ili tko su danas, Sarajlije bez čijih imena, stvaralaštva i karijera, Sarajevo ne bismo pamtili ni po čemu drugom do po Sarajevskom atentatu.

Jbga nekad Nele, Djura, Kornelije, Brega, sada mudzahedini i ostali azijati.

NELE KARAJLIĆ : ŽIVOTNA ISPOVIJEST BIVŠEG SARAJLIJE

RAVNO DO DNA I DRUGE PRIČE

Beogradska izdavačka kuća „LAGUNA“ objavila je autobiografiju NELETA KARAJLIĆA, frontmena „Zabranjenog pušenja“ i jedne od centralnih figura kultnog sarajevskog pokreta Novi primitivizam; u knjizi, naslovljenoj „FAJRONT U SARAJEVU“, Karajlić opisuje zlatna vremena sarajevske kulturne scene '70-ih i '80-ih godina, govori o djetinjstvu i odrastanju na Koševu, mučnom rastanku sa rodnim gradom i svojim političkim stavovima...

Kažu da bliski susret sa smrću nerijetko promijeni čovjeka do te mjere da na ovozemaljski svijet počinje gledati sasvim novim očima, iznenada svjestan krhkosti vlastitog postojanja i činjenice da je u životu jedino izvjesno ono vrijeme koje je već prošlo, i uspomene na njega. Srčani udar koji je preživio prije tri godine promijenio je i Neleta Karajlića, natjerao ga da se zamisli nad svojim postojanjem i da donese nekoliko bitnih odluka. Prvo, napisaće knjigu o svom životu. Knjigu o gradu u kojem je odrastao i postao „velika zvezda“ (kako to ističu u njegovoj izdavačkoj kući Laguna), ljudima iz tog grada sa kojima je drugovao, koje je poznavao i volio i sretnim, čarobnim, nostalgičnim sjećanjima na djetinjstvo i odrastanje u sarajevskom naselju Koševo, sjećanjima kakva se samo poželjeti mogu... Druga važna odluka bila je da se u toj knjizi, konačno, obračuna sa istim tim gradom iz kojeg je zauvijek otišao 1992. godine i svim potencijalnim čitaocima, od Vardara do Triglava, objasni zbog čega je otišao i zašto u ovom i ovakvom, današnjem Sarajevu, više nikada neće živjeti.

“Nakon svih ovih godina, spreman sam da u vatru stavim obje ruke braneći tezu da su iz Sarajeva izlazili samo oni ljudi koji su prkosili Istoriji i njenim surovim i podmuklim zakonima, kojima taj grad robuje vjekovima. Iz njega su odlazili oni koji nisu pristajali na uslove koje je Ona postavljala, gradeći Sarajevo vječno podijeljeno zidovima i prekriveno maglom. Svaki stih, kadar, nota, ispisan njemu u čast, bio je samo jedan uzaludan pokušaj da se ispravi ’kriva Drina’, da se promijeni tok rijeke koja je vezane za taj grad nosila iz jedne nesreće u drugu.”

Karajlićeva autobiografija Fajront u Sarajevu počinje pričom o 22. maju 2011. godine u Mladenovcu, danu u kojem mu se, kako kaže, „dogodilo čudo“. Tačnije, dogodio mu se infarkt, pa kako to obično biva prilikom „prvog smrtnog iskustva“, u glavi je počeo da vrti film svog života. Snijeg na Koševu i oficirske zgrade, linija šesnaesterca fudbalskog kluba Vratnik sedamdesetih godina, Nadrealisti i Novi primitivizam, Zabranjeno pušenje, Indeksi i Bijelo dugme, Olimpijada... Ali čak i onda kada sa sjetom opisuje ta „zlatna“, spokojna vremena, životna ispovijest Nenada Jankovića, alias dr. Neleta Karajlića, velike zvijezde ex-Jugoslavije i vizionara njenog raspada, u svakom poglavlju otkriva mučnu unutrašnju borbu jednog duboko nesretnog čovjeka, borbu koja traje od onog dana kada je odlučio da napusti Sarajevo.

KOŠEVO ZOVE

Osnovni zvuk mog djetinjstva bila je dječja graja. Ona je dolazila i iz podruma i sa krova, i sa ulice i iz kuća, iz stanova... ona je bila zvučni zaštitni znak Koševa. Naročito zimi, kada snijeg prekrije sve što se mrda i kada svom svojom težinom zaguši topot kopita o asfalt, coktanje štikli, ćarlijanje vjetra, čak i zvuk rijetkih automobila, dječji smijeh izbije silinom, pretvarajući se u blaženu simfoniju.

Samo noću, kada Koševo spava i kad ugašena svjetla usnulih domova podare mistični mrak čarobnoj slici moga djetinjstva, sve utone u san, pretvori se u istinsku tišinu koju ponekad zna prekinuti samo dahtanje lava iz obližnjeg zoološkog vrta.

No, čim se razdani, sa prvim mljekarima, čiji konji klopoću kopitama po asfaltu moje ulice, noseći u limenim kanticama tek pomuzeno mlijeko sa Slatine ili Nahoreva, počinje da se galami, viče, urla, smije, zviždi, počinju da se anlasuju automobili, da štekću motori, da zvone zvona bicikala, da se čuje škripa kočnica, dozivanje s balkona na balkon... (...) Čujem kako me zovu, prvo zviždukom muzike iz filma Dobar, loš, zao, pa zatim dugim, otegnutim, nervoznim zviždanjem, a onda i mojim imenom, čujem kako mi kažu da ih je nepar, da im fali jedan, da ne mogu počet' bez mene, čujem kako mi stara ne da napolje jer moram da učim, čujem sebe kako objašnjavam staroj da ću učiti popodne, jer je preda mnom dugi vikend, čujem svoje korake niz stepenice moje zgrade u ritmu dva puta po dvije stepenice, a onda posljednje četiri po jedna – tuuum, tuuum, tu, tu, tu, tum. Čujem sebe kako vrištim da mi nabace loptu, čujem tup udarac moje noge o vodom natopljenu loptu koja je, netom izvađena iz bare, udvostručila svoju težinu, čujem prasak stakla, Mikićevo kukanje kako sam mu razbio prozor, čujem oca kako mi jebe sve po spisku i kako mi veli da moram sam da zaradim da bih platio Mikiću razbijeni prozor. To je moje Koševo. To je moj otac.

MIĆA I PRVA PLOČA

Mića Vukašinović jedan od onih ljudi zbog kojih se isplatilo živjeti u Sarajevu. Ekscentričan i drzak, hodao je u dugačkim čupavim bundama, izazovno, prave kičme i pogleda uprtog u nepoznato. Odudarao je i izgledom i ponašanjem od sivila svakodnevice, koju je, vidjelo mu se u očima, duboko prezirao. On je bio doktor za rokenrol. Imao je osmijeh zarazan i oštar, humor sirov i nebezbjedan, a potpuno odsustvo diplomatskog takta pravdao je svojom iskrenošću, bljujući otrovnu i suvu riječ u lice sagovorniku, riječ iza koje se nije krilo ništa osim onoga što zaista misli. Pio je mnogo i često. I nije ga se ticalo. Jedina osoba koja je na njega imala uticaj bila je njegova žena.

... Kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da iza nadmenog garda, rokerskog stava i galame koju širi oko sebe, stoji jedan dobričak, prostodušna ljudina... Brzina kojom je salijevao viski u usta bila je ravna brzini oticanja Neretve ka Opuzenu. Mi smo pokušavali da ga dostojanstveno pratimo pivama, ali nismo imali nikakvih šansi.

... Te noći, u toku te velike Mićine predstave, uspio sam mu ubaciti u ruke kasetu sa demo-snimcima snimljenim u Kiseljaku, na svježem vazduhu. On je, sjećam se, tu kasetu stavio u džep košulje, respektujući je kao nešto dragocjeno. Ujutro, kad sam se probudio, imao sam osjećaj da bi bilo više šansi da Mića čuje snimke da smo kasetu bacili niz rijeku nego što sam mu je dao u ruke. U skladu sa dogovorom postignutim između treće i četvrte flaše viskija, do podne sam čekao da ga zovnem telefonom i pitam za mišljenje. Tačno u podne, sa strahom, što od nesigurnosti, što od mamurluka, pozvah ga telefonom. Javi mi se Mića. Glas kao sa dna kanjona Kolorada. Dublji od Neretve. Škrt na riječima.

„Jesi l' slušo?“
„Jesam...“
Tišina.
„I?“
„Šta i?“
„Pa kako ti se sviđa?“
„Ja nikad ništa bolje u životu nisam čuo!“
Tako reče Mića. Meni ispade slušalica iz ruku...
„I šta sad?“, rekoh kad sam podigao slušalicu.
„Ništa. U studio. Odmah.“

MART-APRIL 1992.

Sarajevo su preplavila izbezumljena lica, strana, puna srdžbe i oholosti. Svako od njih je nosilo neku tragiku, istoriju koja je bila sve samo ne sretna. Ljudi su se kretali užurbano, utabanim stazama, bez mnogo zadržavanja. Ulice su raspodijeljene dilerima deviza, a prijetvorni osmijeh, koji im je krasio lica, garantovao je da će u njihovim rukama umjesto falsifikovanih deviza uskoro zasvijetliti pištolj. (...) Ima li dostojanstvenog kraja u nastojanjima svojeglavih državnika ili taj kraj mora da bude njihovo svrgavanje ili smaknuće? Da li oni ikad vide da udaraju glavom u zid ili snaga njihove ideje, koja ih dovede na poziciju u kojoj jesu, to ne dopušta? Moramo li mi imati vazda slijepca za vođu? Mora li u svakom vijeku postojati jedan Domanović, koji će nas na to uzaludno opominjati? Da li je moguće da se svi oni prave ludi ili zaista vjeruju u svoje sulude planove? Koliko samo ljudi treba da izgubi život da bi se priznalo da nešto nije imalo smisla? Ili je broj onih koji izgube život za neku ideju upravo dokaz za postojanje njene opravdanosti? Da li se postojanje nacije, ideje, kurca, graha mjeri samo grobovima, ili postoji neki lakši, sofisticiraniji način da povjerujemo u tu činjenicu? Ovo su pitanja koja su me svakodnevno morila, pritiskala, kidala mi ovo malo pameti što mi je preostalo.

Obruč oko nas se stezao.

... Uđosmo u april devedeset druge. Nervoza je rasla na svakom koraku. Meni su već prijetili po ulici, maske su padale kao lišće stare lipe s kasne jeseni, pričalo se svašta po gradu, da ovi ubijaju, da ovi kolju, da neće biti milosti. Na vratima stana mojih roditelja u Kranjčevićevoj ulici neko je stavio krstić. Besmisleno! Pa barem se u Sarajevu Srbin može otkriti po imenu i prezimenu. Zašto je neko stavio krstić pored imena Srđana Jankovića? Valjda kad krene klanje po kućama, ime govori dovoljno. Ili su lokalne paše već zapikale stanove u koje će ući onog momenta kad se za to steknu uslovi.

Jezive stvari su se počele događati. Mene je polako hvatala paranoja, moj stari drugar iz prošlosti. Kad god bih otišao u toalet, kroz prozor bih gledao dvorište naše zgrade u centru grada, dvorište koje danas zovu Mašinac. Gledajući to dvorište, ušuškano između velikih zgrada i skriveno od pogleda sa ulice, mislio sam samo jedno: „Ovdje će nas streljat'!“

RAZLAZ SA SEJOM

Vrativši se sa mora, te devedesete, Sejo me je pozvao jedan dan da se nađemo... Sjeli smo i naručili pive... On poče da priča, da nije zadovoljan mojim ponašanjem, da sam svoj lik i djelo previše estradizirao, a da se time profanisala i sama grupa; to više nije onaj bend koji nas je nosio... uglavnom, on ovako više ne bi nastavio... Ja se opet zajebah. Složih se s njim da je ovako raditi besmisleno i da grupa mora da ima više ciljeve od Jugoslavije... Ali me on pogleda ispod oka sa žaljenjem koliko sam glup, da ne mogu da shvatim o čemu on, zapravo, govori.

„Ne, nisi me razumio. Ja ne bi’ više radio s tobom.“

Iznenadio sam se sa kakvom mirnoćom primih taj udarac. Bilo je besmisleno reći mu išta...

...Tog jesenjeg dana, nije nam trebalo mnogo da se raziđemo. Tek toliko da se dovrše pive koje su stajale ispred nas. Nije bilo čak ni ono: „Oćemo l’ po još jednu?“

ODLAZAK IZ SARAJEVA

Na aerodrom nas je odveo Zena (Zenit Đozić, op.a.).

Bio je sjeban, ali, kao i uvijek, glumio je dobro raspoloženje. Divno je bilo osjetiti njegov pokušaj entuzijazma. Ja sam bio nemoćan da mu iskažem ljubav koju sam istinski osjećao. Bilo mi je toliko žao što ga nisam ljubio hiljadu puta za sav onaj život koji je ostao iza nas, nemjerljiv ma kakvim aršinima, bogat koliko i Tadž Mahal.

Avion je pravio posljednji krug iznad Sarajeva. Ispod mene, stiješnjen među planinama, ležao je olimpijski grad. Prekrila ga noć, tamna i beskrajna. Kroz prozor boeinga 737 bacio sam posljednji pogled. Vidio sam ulice na kojima sam naučio da hodam, brda na kojima sam naučio da skijam, parkove u kojima sam naučio da ljubim. Znao sam izvor svake svjetiljke koja je te proljetne večeri iscrtavala moj grad. Svaki njegov ćošak, svaka zgrada u meni je ostavila neizbrisiv trag, pečat za nezaborav. Ljutio se ja na njega ili on na mene, mi jedan od drugoga pobjeći ne možemo.

Moje misli prekinu pilot aviona. Preko proferceralih zvučnika obavještavao nas je da će let do Beograda trajati trideset pet minuta i da ćemo letjeti na visini od devet hiljada petsto metara, prosječnom brzinom od osamsto kilometara na sat. Govorio je kao da je sve normalno. Kad da jedno dijete nije izgubilo svoj dom. Kao da sutra neće izbiti rat. Sletivši na aerodrom Surčin mnome ovlada osjećaj sigurnosti.

IZDAJNIK GRADA

Kako krenu krvoproliće, tako krenu da curi sav bijes iz ljudskih duša. Ja postadoh izdajnik. Izdajnik grada koji bi me streljao treći dan rata, u dvorištu iza moje zgrade koje sam gledao iz toaleta. Silina srpskog besmislenog udara na Sarajevo izazva cijeli svijet i isprovocira dodatne reakcije "međunarodne zajednice". Njima je to rokanje leglo k'o kec na desetku. Imaju divnu priliku da ispune svoj cilj, a to je da se rat nastavi unedogled. To, naravno, srpska pamet nije mogla da dokuči. A nije mogla čuti ni savjete... Srbima su, u to vrijeme, u glavi odzvanjale gusle. Sad im odzvanja prevodilac u Hagu.

A grad se savio pod dvostrukom nesrećom, pod granatama i pod unutrašnjim terorom. Ali najveća boljka osta činjenica da njegovi simboli, djeca njegovih zlatnih godina, ne bijahu u njemu. Na mene su se žestoko navrzli, što je bilo i logično, jer Sarajevo misli da su Nadrealisti njegova svojina, da je sve ono što smo mi napravili rezultat košnice u kojoj smo obitavali, a ne pčela koje su je skrojile.

(...) Ja sam sve koji su rođeni od Vardara pa do Triglava smatrao braćom. Tako sam vaspitan i danas mislim da je to ispravno. Kakva sam ja budala! Jer, niko od njih mene nije smatrao bratom. Ja sam im bio samo privremeni brat, brat na određeno vrijeme. Kada je to vrijeme isteklo, prestao sam da budem brat i postao agresor. (...) Da me ne zovu tako, morali bi me zvati onako kako ja zovem sebe. Žrtva etničkog čišćenja! Eto, takva je Bosna. Jedino mjesto na svijetu u kojem te jebu pa kažu da si silovatelj.

EPILOG: „RAVNO DO DNA“

Razumijem patnje ljudi pod granatama, ali ne razumijem da se kao odgovor traži laž. Laž je bila integralni dio rata, smisao koji ga pokreće, smisao postojanja. Na laži se podigla država, nacija, kultura, laž je nešto sa čim živimo.

Ali nije laž kriva. Ona radi svoj vjekovni posao. Mi smo na nju pristali. Lakše nam je. Lakše je Coberu bilo okriviti mene nego uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu između njegovih političkih svjetonazora i reakcije komšija sa Pala. Sa istinom, život je teži. Mora da se misli, da se traži duboka suština sukoba.

... Sada, dok ležim ovdje, ispred mehanizma koji otkriva začepljenja u mojim krvnim sudovima, mislim o tome kako je sve to toliko nevažno. Kako sve te laži, survavanja, podozrenja, mržnja, ratovi, mrtvi, pogan, fukara i jad ne predstavljaju ništa u odnosu na jedno sunčano popodne koje smo Cober i ja, mokri od znoja, preskakali u njegovoj sobi na Koševu, slušajući Azrin trostruki album uživo, koji se zove Ravno do dna.

http://vijesti.in.rs/vijesti/blokiran-put-dr-nele-karajlić-umalo-linčovan-u-sarajevu-spašavali-ga-specijalci

MORDOR I ORKE.

Sve je, kao i uvijek, počelo iz zajebancije. Nakon divne promocije moje knjige na Jahorini, u hotelu „Bistrica“, društvo se malo opustilo, i uz šalu i pjesmu pade ideja da se sutra u pristojnom broju spustimo u Sarajevo u jedan restoran sa vrhunskom klopom. Ja ih podsjetih da moja malenkost nema neku naročitu reputaciju u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te da ja ne bih bezrezervno podržao tu ideju. Euforija je, međutim, savladala zdrav razum, te je krenulo ubjeđivanje da bih se i ja, nakon toliko godina, trebalo da vidim sa Sarajevom. Na moje pitanje a šta to treba da vidim, nikada nisam dobio uvjerljiv odgovor. No, nakon treće ture i fenomenalne meze, ja osjetih da me društvo gleda kao na „partibrejkera“.

– Svi hoćemo u Sarajevo, a ti jedini nećeš.

To probudi avanturistu u meni. Pristadoh uz opkladu po kojoj, ako mene niko ne prepozna, ja plaćam sve u kafani, a ako se dogodi neko sranje, on račun preuzima na sebe.

Imao je sve uslove na svojoj strani. Restoran se otvara samo za naše društvo, nedelja je, gluh dan, na ulicama samo pokoji prolaznik, a grad je prekrila neka letargija, koja je primjetna u svim dijelovima regiona, kao rezultat ne baš ružičaste ekonomske i političke situacije. To je ono što dijele sve bivše republike SFRJ. Apatiju i beznađe!

Još jedna stvar koja je mome protivniku išla naruku je činjenica da je restoran u jednoj mračnoj i uskoj uličici u austrijskom tkivu grada.
Klaustrofobija koje takve ulice njeguju pobuđuje misao da je momak koji je prije sto godina pucao na austrijskog prestolonasljednika učinio to da bi se oslobodio ovog mraka.

Ali ne lezi vraže. Samo što smo se parkirali ispred samih vrata restorana, kraj nas prođoše dva momka, za koje sam odmah osjetio da donose nevolju. Oni me prepoznaše. To sam, barem, u ovih trideset i kusur godina koliko je stara moja popularnost, naučio da osjetim. Zatim skrenuše na obalu i trčećim korakom nestaše u susjednoj ulici.

Mi uđosmo u restoran i tu poče onaj ljepši dio večeri. Gazda nas je provodao iz tanjira u tanjir, kroz vatromet ukusa i sve je bilo u najljepšem redu, dok se ne pojavi konobar koji nam reče da napolju stoji par ljudi koji sebe nazivaju novinarima. Pitaju da li mogu da pričaju sa Neletom. Ja sam slavodobitno zaključio da sam dobio opkladu!

Poslasmo im poruku da dođu za pola sata, znajući da je to najjednostavniji način da ih se barem na trenutak oslobodimo. Međutim, novinari nemaše strpljenja. Par minuta kasnije, rekoše nam da je neki lokalni portal objavio vijest da sam u Sarajevu. Ni to nije omelo dobro raspoloženje. Ali, meni đavo više nije dao mira.

Upitah moju prijateljicu, koja je pasionirani pratilac svega onoga što je na internetu, koliko ima komentara. Ona reče 107. Dva minuta nakon što je portal postavio vijest! To već prestaje da bude smiješno. Sarajlije, znači, ne uznemirava teška ekonomska situacija, privredni kolaps, nezaposlenost, skok cijena, kulturno mrtvilo, njih tangira da li je neki pjevač došao u grad ili nije. U narednih par minuta bilo je jasno da će moja posjeta Sarajevu dobiti veći publicitet od dolaska samog pape. Broj komentara razvijao se geometrijskom progresijom, a „Fejsbuk“ i „Tviter“ se usijaše! U nekim dijelovima grada puče internet mreža zbog prenapregnutosti.

U komentarima, naravno, preovladavaju ona dva stara stanovnika grada koje odavno poznajem. Mržnja i bijes. Pomislih, možda rata ne bi ni bilo da su društvene mreže postojale tih devedesetih, jer bi se onda silni junaci, da iz sebe izbiju jed, hvatali tastature a ne „kalašnjikova“. Tu mi već bi nezgodno što sam dobio opkladu. Bolje bi bilo da sam zijanio, pa da na miru popijemo fenomenalno bijelo vino.

Par minuta kasnije, na vrata zakucaše uniformisane osobe, naoružane onako kako se naoružavaju oni koji ispred sebe imaju zadatak da razbiju demonstracije. Oni ne uđoše u kafanu, ali učtivo provjeriše da li je moja malenkost u objektu. Nakon što su primili potvrdan odgovor, oni nam, isto tako učtivo, dadoše do znanja da se ne brinemo, da su oni tu dokle god bude potrebno. Očigledno je policija pomno pratila dešavanja na mreži, i da je uočila da pretnje u nekim komentarima imaju osnovu za krivično gonjenje.

Neko od naših za stolom reče da smo sada zaštićeni kao gej parada. Smijeh nas sve to vrijeme nije napuštao. Kada smo dobili informaciju, da je napolju policija blokirala sve prilaze našem restoranu, ja odlučih da oslobodim društvo neugodnog pritiska za koji sam, na neki način snosio odgovornost, te zatražih dozvolu da napustim objekat.

Kao i svaka ozbiljna zgrada, i ova, u kojoj je bio restoran, imala je svoje sporedne izlaze. Iskoristivši ga, ja ne vidjeh taj performans koji se održavao u jednoj od najužih ulica u gradu, te ne mogu da budem svjedok svih onih izvještaja koji govore o gomili ljudi, motkama, sjekirama i ne znam već čemu.

Mene je čekao automobil na drugoj strani ulice i dok su novinari, koji su pokrenuli ovo ludilo, uzaludno pokušavali da me nađu u restoranu, ja sam, uz diskretnu pratnju federalne policije, već bio na putu ka Jahorini.

U toku vožnje rojile su mi se misli. Ovakav kermes nisam napravio još od crknutog maršala! Jel’ ja prizivam nevolju ili ona prati mene? Zar jedna opklada može da pokrene ovoliko ludilo? Ko se to boji mog dolaska u grad? Da li se možda boje dolaska svih onih starih Sarajlija koji su iz njega otišli? To bi im bilo previše.

Sve to vrijeme kroz glavu su mi se šunjali stihovi jedne pjesme moje omiljene rok atrakcije – „Zabranjenog pušenja“. Pjesma se zvala „Pklatovi“, a stihovi su išli, nešto kao…

– Noćas smo probili obruč zajedno, iza nas su magla, strah i zlo. U divljem bijegu bez kapi benzina. Konačno smo stigli na slobodno tlo.

U Sarajevu su se ovih dana zatekla dva isturena člana predratne postave benda "Zabranjeno pušenje", no pod sasvim drugačijim okolnostima.

Dok se jedan krišom i na brzaka "spustio" u svoj rodni grad i još brže iz njega otišao, drugi obilazi lokacije i užurbano radi na pripremama za snimanje dugometražnog igranog filma "Balada o Pišonji i Žugi", prema scenariju istoimene popularne pjesme ovog benda.

Frontmena grupe "Zabranjeno pušenje" Davora Sučića, u raji poznatijeg kao Sejo Sexon, informacija o dolasku Neleta Karajlića u Sarajevo zatekla je u jeku castinga i drugih obaveza oko filma, a na pitanje da li se sreo sa nekadašnjim bliskim saradikom, Sexon je za Depo Portal kratko (i jasno) prokomentirao:

- Koji Nele?! Jedini Nele kojeg poznajem je Đoković! Doduše, on je Nole, al' isto mu dođe!

Podsjetimo, u tekstu koji je napisao za beogradske Večernje novosti pod naslovom ‘Kako sam u nedjelju navečer izbjegao linč u Sarajevu,’ Nenad Janković, poznatiji kao Nele Karajlić kaže kako je sve počelo iz za**bancije.

Nakon promocije njegove nove knjige na Jahorini, prijatelji su došli na ideju da se zalete u Sarajevo u jedan restoran s vrhunskom hranom. Nele je skrenuo pozornost na to da ‘nema neku reputaciju’ u glavnom gradu BiH, no ubrzo je pala oklada - ako ga nitko ne prepozna, on plaća račun, a ako se dogodi neki problem, račun plaća prijatelj.

Čim su se parkirali ispred restorana, smjesta su ga prepoznala dva muškarca, a njegov dolazak u Sarajevo ubrzo je postala vijest na sarajevskim portalima i društvenim mrežama.

Samo nekoliko minuta kasnije, tvrdi Karajlić, na vratima restorana pojavila se policija u interventnoj opremi. Iako nisu ulazili u restoran, postavili su zaštitu ispred zgrade.

Karajlić je potom izašao iz restorana na stražnji izlaz i uputio se prema Jahorini uz policijsku pratnju.

Danas je u Vecernjem u tiskanom izdanju bio feljton o Neletu. Hrvatski mediji su pokupili dosta sarajevskih kvalifikacija o Neletu, iako je autorka efektno zavrsila, da nije samo Nele kriv, nego je i Sarajevo daleko od onoga sto je bilo.

Srbi su Sarajevu davali dusu,kvalitet.Ono sto je Sarajevo cinilo Sarajevom.Pozitivu.Vedrinu.Sve.

Srbi su Sarajevu davali dusu,kvalitet.Ono sto je Sarajevo cinilo Sarajevom.Pozitivu.Vedrinu. Sve.
Muslimani?Oni sve sto su uspeli je da od olimpijskog Sarajeva naprave sandzakcku mahalu.To je njihov limit.To je sve.

– Sada mi je jasno
kako se moglo dogoditi da se stvara Jugoslavija svjesno, bez saglasnosti Hrvata i Slovenaca,
kako je Tito dobio građanski rat,
kako su crtane avnojevske granice,
kako se jug Kopaonika dao Kosovu,
kako je dopušteno da se mjenja demografska slika srpske južne pokrajne,
kako se pisao ustav iz 1974.

Srbi su to institucionalno prespavali, isto kao što su prespavali i linč kojeg je preživio jedan njihov popularni zemljak braneći njihova istorijska prava.

U tom linču ne bi bio žrtva taj zemljak, već misao i sjećanje na sve one koji su u ratu doživjeli njegovu sudbinu. Izbjeglištvo! Naše institucije moj slučaj nisu primjetile. Imale su važnija posla. Kako su branili mene, tako su branili Kosovo.

Jedini put kada je srpska elita probala da anticipira događaje iz budućnosti bio je memorandum SANU iz osamdesetih godina prošloga veka, ali i to je učinio pogrešno.

Pripremio sa za dijalog sa bivšom braćom, ne predvidjevši da će Zapad stati na protivničku stranu. A to je jedino bilo važno.

Možda je, onda bolje da se ni ne mešamo u vlastiti život – kaže Nele Karajlić.

Nele u Teleringu, Mate Đakovića. Ako netko nađe cijelu emisiju da okači.