Svaka čast, Pereci drmaju marksizmom a glavni glasnogovornici kapitalizma su braća Srbi, Saša Cvetojević i Borislav Ristić!

Imaju i Pereci neke, Goran Vojković npr.

Na prvu i ta kombinacija imena i prezimena zvuči srpski, ali ajd.

Goran nije Srbin.

Kapovići su ti iz okolice Vrgorca, tako da ih komotno vi možete "posvojiti".

Nema teorije, s njima sam do ovog ljeta bio na ratnoj nozi jer su mi lokalni partizanen-banditen strijeljali strikana (nakon zarobljavanja dakako) u Vrgorcu. A s Kapovićem smo se zakrvili za vrijeme prosvjeda u BiH.

Htio sam reći, ne optužuj Perece za ekskluzivitet u marksizmu, kad i ovi odozdo (mentalitetski i na svaki drugi način bliži Hercegovini nego, primjerice, sjevernoj Hrvatskoj) imaju putra na glavi.

Ali interesantno je da te devijantne pojave izrone tek nakon izvjesnog vremena provedenog u Zegeju. Ili je magnet za ološ ili producira ološ, nema treće.

Problem se svodi na jednu sintagmu: Zagrebačko sveučilište. Zašto je ono takvo, znamo iz povijesti.

Mostar, s druge strane, ima jednog Slavu Kukića, iz istog razloga iz kojeg je Kapović tamo gdje je.

Najveći broj ljudi i tradicionalno najjači studij filozofije i slični fakulteti koji produciraju izrazito lijeve kadrove. S time da je jedan od jačih predstavnika anacionalnog marksizma kod nas Mostarac Markovina, koji sa Zagrebom nije pretjerano vezan. Što se tiče Srba kao predstavnika liberalne ekonomske misli, osobno s tim nemam problema, no vjerojatno je riječ o slučajnosti. Povijesno Srbi u Hrvatskoj mogu biti samo više okrenuti marksizmu od Pereca, što dokazuju neki statistički podatci iz SRH, recimo broj obrtnika i vlasnika malih tvrtki u odnosu na broj zaposlenih u vojsci i državnim službama.

"Mostarac" Markovina (ako se implicira Hrvat Hercegovac) je Dalmatinac Markovina, babo mu je uvezeni JNA kadar sa strane. Ne kažem da Hrvati nisu u stanju producirati smeće (Kukić, Raguž itd su sjajni primjeri), no Markovina ipak nije autohton (osim možda po majci muslimanki).

Uglavnom, konkluzija je da su ovakve generalizacije priče na razini osnovne škole.

Zagreb je problem (nikad niko i nije optužio oriđinale Purgere), ta generalizacija stoji.

Borislav Ristić:
Kako se to može biti Hrvat?


Premda mislim da se jako pretjeruje s galamom koja se nadigla u vezi izjave novoizabrane hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović, bosanskohercegovačkoj televiziji BHT1, da je za nju "Hrvat i onaj koji je pravoslavne vjeroispovjesti i koji je Srbin po nacionalnosti", u drugu ruku mislim da aktualna javna debata koja se razvila oko te njene izjave može poslužiti i kao dobar povod ne samo za raspravu o srpskom pitanju u Hrvatskoj, već i za traženje odgovora na finkielkrautovsko pitanje iz naslova. Jesmo li svi u Hrvatskoj, bez obzira na etničku pripadnost, ovom izjavom obnoć postali Hrvatima, i kako se to uopće postaje Hrvatom?

Autoreferentnost i redefiniranje shvaćanja hrvatske nacije

Iako, po svemu sudeći, dana u dobroj vjeri – a pomalo i u iznudici – da je moguće nekako pomiriti njenu tradicionalističku etikeciju svojih pristalica tijekom predsjedničke kampanje sa njenim mandatom novoizabrane predsjednice svih građana Hrvatske, u tako zaoštrenoj formi formulirana, mogli bismo reći da je ova izjava nove predsjednice Hrvatske, pored toga što je uzburkala mnoge duhove, na izvjestan način dala ne samo novu definiciju postajanja Hrvatom, već i pretemeljila legitimacijske osnove hrvatske državnosti.

Naime, po Ustavu Republike Hrvatske, Hrvatska je definirana kao "nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina", koje u njoj žive. Drugim riječima, Hrvatska je definirana kao nacionalna država a ne kao građanska država; njen legitimitet počiva na etničkom a ne građansko-političkom principu. Eksplicitnije: postojanje hrvatske nacije logički i vremenski prethodi uspostavljanju hrvatske države, a ne obrnuto. Po Ustavu Republike Hrvatske, dakle, ne definira država nacionalnost, već je nacionalnost ta koja definira državu.

U tom smislu, prije svega treba reći da je narečena formulacija izabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović autoreferentna. Ona se ne tiče toliko srpskoga pitanja u Hrvatskoj, kako se to naokolo tumači, koliko se tiče redefiniranja samog koncepta hrvatske države, pojma hrvatstva i značenja toga što znači kada kažemo za nekoga da je Hrvat. Drugim riječima, u pitanju nije toliko status Srba u Hrvatskoj, koliko status same hrvatske nacije.

Od stranca do brata

Kao što znamo, sa nacijom stvar nije nimalo jednostavna. Niti se uvijek nacijom smatralo ono što danas smatramo pod tim pojmom, niti se pak danas u svijetu taj pojam koristi svuda jednoznačno – postoje, naime, nacije i države koje se ne definiraju na način kako je to definirano u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da je tijekom srednjeg vijeka, kada se prvi puta riječ "nacija" pojavljuje u jezičnoj upotrebi, ona značila točno suprotno od onoga što danas pod tim pojmom smatramo. Naime, nacija je bila oznaka za strance. Postojale su "nacije trgovaca", "nacije studenata", itd. Bio je to naziv za skupine koje su privremeno boravile u gradu, gdje su uživali posebno pravo hospitaliteta. Nacija je bilo ime za goste, strance koji borave kod nas. U tom smislu je latinska riječ natio bila sinonim grčke riječi xenos. Ksenofobi su u srednjem vijeku, tako, bili antinacionalisti, oni koji su netrpeljivi prema gostima i protivnici njihovih specijalnih povlastica.

Dakle, razvoj pojma nacije je tekao pomalo dijalektički – prema svojoj suprotnosti. Stvar je išla preko označavanja određenih cehova i gildi, pripadnosti nekom vlastelinstvu ili provinciji, pa do oznake za plemićku lozu, a onda i oznaku za pleme, što se već približavalo današnjoj ideji etničkog podrijetla. No tu se stvar ne završava. Sve dotle, kako vidimo, ona se još razvija spontano, evolucijski i još uvijek logično. Međutim, onda slijedi jedan pojmovni skok, pravi logički salto moratale u shvaćanju pojma nacije.

Eric J. Hobsbawm, naime, kao kuriozitet izdvaja da su Nizozemci bili pomalo zbunjeni činjenicom da Englezi i Francuzi riječ "nacija" koriste kako bi imenovali ljude koji pripadaju nekoj državi. Začudo, to je upravo značenje pojma nacije koje je prvo našlo svoju političku upotrebu – politički pojam nacije, a na koji se danas poziva i izabrana predsjednica Hrvatske. To je revolucionarno-demokratski pojam nacije, koji nastaje i oblikuje se za vrijeme američke i francuske revolucije. Samo uspjehu tih revolucija možemo zahvaliti što je taj pojam nacije ušao u današnju političku upotrebu.

Revolucionarno-politički i evolucijsko-etnički pojam nacije

Kao što su francuska i američka revolucija predstavljale čisto povijesno nasilje, tako je i taj politički pojam nacije određen izvjesnim interpretativnim nasiljem. No, nasilje se tu nije zaustavilo. Kao što znamo, uspon revolucionarnog, političkog koncepta nacije obilježen je ne samo konceptualnim neprijateljstvom prema evolutivnom, etničkom shvaćanju nacije, već i stvarnim nasiljem i zatiranjem bilo kakvih etničkih razlika koje bi mogle narušiti revolucionarni sklad "jedne i nedjeljive" nacije. Pod revolucionarnom zastavom nacije svi postajemo drugovi i braća, bez obzira na sve naše razlike.

Prema tom revolucionarnom shvaćanju, nacionalnost se određuje našom pripadnošću jurisdikciji neke države, a ne našim kolektivnim etničkim, jezičnim ili religijskim identitetom. To je dakle jedno potpuno etatističko shvaćanje pojma nacije, koje želi sve nivelirati i izjednačiti, ne priznajući pravo nikakvim razlikama između jedinki. Tu ne postoji nikakav intiman odnos prema pripadnosti naciji, već je taj odnos potpuno javan, vaša intimnost je definirana vašom pripadnošću revolucionarnom građanstvu. Tu su izbrisane sve individualne razlike, razlike unutar kojih bi pojedinac mogao vršiti izbor, već vam sada identitet dodjeljuje država, koja vrši odluku umjesto vas.

Srećom, evolutivni lanac u razvoju nacionalne ideje nije bio u potpunosti prekinut ovim revolucionarnim lomom, premda je taj lom ostavio značajnog traga u cjelokupnoj daljoj povijesti. Naime, u konzervativnom i antirevolucionarnom dijelu Europe, prije svega u njemačkom kulturnom krugu, u srednjoj i istočnoj Europi, očuvan je evolucijski, etnički koncept nacije. On je rastao i razvijao se u multikulturnim konzervativnim carstvima devetnaestovjekovne Europe.

Taj nacionalni identitet nije teritorijalan i etatiziran, određen državom u kojoj živite, već je nomadski, vezan za jezik, kulturu, religiju kojoj pripadate. On je potpuno intiman i interioriziran, stvar individualnog osjećanja pojedinca, njegovog individualnog razvoja, a ne nešto eksterno i nametnuto izvana, odlukom vladara pod čiju jurisdikciju pripadate. Etnički identitet je dio spontanog poretka društva u kome se pojedinac razvija a ne arbitrarnosti državne odluke koja u potpunosti ovisi o arbitrarnoj i heteronomnoj volji državnih vlasti.

Evlucijska superiornost etničkog nad političkim pojmom nacije

Iako je u literaturi taj evolucijsko-etnički koncept nacije oklevetan kao plemenski, isključiv, netolerantan, antiliberalan i ekskluzivistički, on je to nije. On je antietatistički, računa s razlikom i afirmira ju, te je izrazito individualistički. Unutar evolucijskog koncepta nacije, pripadnost pojedinca određenoj grupi je obilježena mrežom razlika i različitih identiteta, koje čine njegovu individualnost. Biljeg te razlike u njegovm identitetu je ono što mu, na kraju, omogućuje da bira svoj identitet. U evolucijskom konceptu nacije mi imamo mogućnost biranja vlastite nacionalnosti, nju nam ne određuje država.

Taj etnički koncept nacije može postati agresivan, isključiv i antiliberalan, samo kada bi bio kombiniran s revolucionarno-demokratskim konceptom nacije, kada bi postao teritorijalan i zahtijevao poklapanje etničkih i državnih granica. Kroz ta iskušenja su prošle mnoge nacije u procesu formiranja vlastite nacionalne države. Tada nacionalnost prestaje biti stvar izbora, dijelom spontanog poretka društva, već nešto za što smo predestinirani svojim etničkim podrijetlom, nešto što nam određuje nacionalna država koja pokriva teritorij koji nastanjujemo. No, nacionalne države koje su se formirale na principu etničke pripadnosti su iznašle rješenje za taj problem, našavši ga upravo u baštini multietničkih konzervativnih europskih carstava.

Ideja poštivanja prava nacionalnih manjina koju su odatle posudile omogućilo je stabiliziranje etničkog nacionalizma i pronalaženje adekvatne forme njegovoj težnji za formiranjem nacionalnih država. Kako je pokazala povijest, u nacionalnim državama sa dobro definiranim manjinskim pravima, pokazale su se kao najbolji institucionalni okvir za zaštitu nacionalnih manjina. Svugdje gdje bi nacionalna država posudila revolucionarno-demokratski koncept nacije, ta prava su bila ugrožena. U Francuskoj, na primjer, ne možete uživati državnu zaštitu svojih prava, njegovati svoj jezik, kulturu i posebitost kao Gaskonjac ili Alzašanin, već samo kao Francuz. Otuda su ta društva vrlo intolerantna prema razlikama i strukturno nestabilna. Koncept političke nacije se pokazao kao vrlo rigidan i nekompetitivan u odnosu na koncept etničke nacije.

Pobjeda ideja 1989. nad idejama 1789.

Tu superiornost etničkog nad političkim pojmom nacije možemo najbolje razumjeti iz iskustva vlastite povijesti. Raspad konzervativnog multietničkog Austro-Ugarskog carstva zamijenjen je stvaranjem nacionalnih država koje se nisu temeljile na etničkom principu, već na ideji stvaranja političkih nacija, poput čehoslovačke i jugoslavenske nacije. Uspjeh toga projekta ovisio je o zatiranju partikularnih etničkih nacionalnih identiteta. U tom smislu su, nakon sloma i raspada Austro-Ugarske 1918., na prostoru bivše Jugoslavije trijumfirale ideje iz 1789., a ne ideja stvaranja nacionalnih država i prava nacija na samoodređenje. Trijumfirala je ideja političke a ne etničke nacije.

Kao što znamo, taj projekt je obilježio čitavo "kratko" XX stoljeće, da bi se na kraju raspao uspostavljanjem nacionalnih država, koje su svoj legitimitet crple iz etničkog principa nacije. Ako je krvavi raspad Jugoslavije po ičemu nosio u sebi sjeme budućnosti svijeta, onda je to upravo po pobjedi etničkog principa nacionalne države nad ideolškim principom stvaranja političke, jugoslavenske nacije. U izvjesnom smislu možemo reći da su upravo na dvjestotu godišnjicu principi Francuske revolucije ostali poraženi u balkanskom blatu, a termin "balkanizacija" je od nekada pejorativnog prizvuka počeo zadobivati prizvuk oslobođenja etničkih nacionalizama ispod ideološkog bremena političkih nacija.

Na kraju treba reći da se ova dinamika odnosa etničkog principa i političkog principa nacije tijekom cijelog tog perioda reflektirala kroz dinamiku odnosa Srba i Hrvata. Naročito su Srbi u Hrvatskoj često bili upotrebljavani kao glavni katalizator pacificiranja etničkog nacionalizma Hrvata i pokušaja njihovog "emancipiranja" u političku naciju. Bilo da se radilo o promicanju mađarizacije Hrvatske, o promicanju koncepta jugoslavenstva, koncepta stvaranja socijalističke nacije u SFRJ, za to su uglavnom upotrebljavani Srbi u Hrvatskoj i to se prelamalo i negativno odražavalo na hrvatsko-srpske odnose.

Može li etnički Hrvat postati političkim Hrvatom a da ne postane Srbinom, i kako?

Slično se, također, dešava i danas kod sprovođenja anakronog koncepta "europeizacije" hrvatskog društva – također se pokušava taj projekt sprovesti preko upotrebe Srba u Hrvatskoj kao katalizatora tog socijalnog eksperimenta i glavnog kriterija njegovog uspjeha nad hrvatskim društvom. Ako se hrvatsko društvo želi odavati takvim i sličnim socijalnim eksperimentima, europeizirati se, jugoslavenizirati, ako želi čak ponovno zavesti socijalizam u Hrvatskoj, bilo što, onda bi bilo dobro za budućnost srpsko-hrvatskih odnosa da to ovaj put pokuša uraditi samo i svojom voljom, bez Srba u Hrvatskoj kao lakmus papira za uspjeh takvog pregnuća.

Naime, iako su i u prošlosti svi ti projekti, bar u početku, imali masovnu podršku i hrvatskoga naroda, na kraju se nezadovoljstvo tim projektima odrazilo na pogoršanje odnosa između većinskog naroda i Srba u Hrvatskoj. Također je veliki problem što su takvi projekti, koji su obilježili čitavu modernu povijest hrvatsko-srpskih odnosa, uglavnom smatrani modelima koji bi trebali unaprijediti hrvatsko-srpske odnose, da bi se na kraju pokazali kao konfliktni modeli, a ne modeli suradnje.

Srbi u Hrvatskoj su se tijekom čitavog dvadesetog stoljeća okušavali u avanturističkim projektima političkog-bivanja-drugim, avangarde nekog navodno emacipatorskog projekta. Skoro čitavo stoljeće su pokušavali biti političkom nacijom, i iz toga nose vrlo rđavo iskustvo. Možda je konačno opisan krug i došlo vrijeme da prihvate sebe kao etničku a ne političku naciju i uživaju u čarima germanskog multikulturnog modela suživota etničkih nacija a ne iscrpljivanja u naporu kreiranja uvijek novih političkih nacija?

Slično bismo mogli reći i u vezi aktualne polemike oko izjave izabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – ako se hrvatsko društvo želi otarasiti etničke legitimacije hrvatske nacionalne države i legitimirati se, po ugledu na američko ili francusko društvo, kao politička nacija a ne nacionalna država hrvatskoga naroda, onda bi bilo jako dobro da to vlastito redefiniranje izvede bez referiranja na status srpske manjine u Hrvatskoj. Manjinska mudrost zna da je kroz stoljeća nacionalna država sa dobro definiranim pravima manjina bila puno bolji zaštitnik manjinskih prava od nadnacionalnih ideoloških tvorevina.

Ako se pak etnički Hrvati u vlastitoj nacionalnoj državi žele emancipirati od svoje nacionalne pripadnosti i postati političkim Hrvatima, onda bi bilo dobro da tu ambiciju ostvare pretemeljenjem samog hrvatskog Ustava – recimo usvajanjem američkog Ustava ili francuske "Deklaracije o pravima čovjeka i građanina" – namjesto da se prethodno Srbi u Hrvatskoj, poput kakvog emancipatorskog "ovna" takvoga pregnuća, nacionalno redefiniraju kao pripadnici nekakve, od etničke pripadnosti "emancipirane" i ustavno nedefinirane, metafizičke nacije "političkih Hrvata".

Ja osobno bih, ako bi me se za to pitalo, ipak prije izabrao egzistenciju etničkog Hrvata, nego političkog Hrvata. Takva egzistencija mi, naime, djeluje nekako sigurnije i bremenitija budućnošću od egzistencije političkog Hrvata. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što etničku pripadnost možeš birati sam, tako što se izjašnjavaš kao Hrvat ili Srbin, dok ti političku nacionalnost određuje država. A tu više nemaš pravo izbora.

http://blog.vecernji.hr/borislav-ristic ... hrvat-6179

Vrlo dobro!

Ne samo da brani kapitalizam nego brani i hrvatstvo.

Nije Hrvatska iznimka, ljevičari su preuzeli sveučilišta i u SAD-u. U SAD-u je čak i gore nego u Hrvatskoj. A gdje je taj Markovina studirao? Kakve veze on ima s mostarskim sveučilištem?

Na SveMo ima dosta gnjusnih tipova, kao što je npr. Slavo Kukić, onda imaš umjerenih socijaldemokrata - Milu Lasića, ili nekih žešćih nacionalista itd. SveMo stvarno nema neki svoj pravac, niti jedan faks koliko ja znam da je dobio nekakav žig da proizvodi socijaliste ili liberale ili nešto treće.

S druge strane, na pravnom faksu u Mostaru prevagnula je konfederalna/federalna + konzervativna linija, jer su i profesori zbilja takvi. Ali tu ne možeš očekivat neku ekonomsku poduku, iako su do sada, kako ja znam, ekonomske predmete predavali marksisti Prlić i Konjhodžić

Izvanredan tekst.

Veliki gradovi i pripadajuća sveučilišta, razmjerno veličini.

Čak ni cijeli FFZG nije takav. Hardcore su sociologija i filozofija, povijest je pola-pola, jezici su uglavnom naši (i ekonomski desnije), itd.

Je l' zna tko caku kako čitati kolumne besplatno na Večernjem?

I ne samo ZG sveučilište, već su općenito fakulteti i studiji društveno-humanističkog usmjerenja nakrcani takvim kadrovima koji vuku korijene iz bivšeg sustava (izravno, biološki ili mentalno) pa je njihov utjecaj na mladež koja se tamo obrazuje nesrazmjeran zastupljenosti i prihvaćenosti njihovih ideja u društvu, tj. širim masama.

SDB zna.

Dragan Markovina ima samo jednog predka čistog Hrvata, djeda s Korčule. Djedova žena, Markovinina baka, bila je Srpkinja.
Markovinina majka je kći Srbina iz nekog stolačkog sela i Muslimanke iz Mostara.

Tu ga se može poslušati i video staviti na relevantne dijelove izlaganja na izborniku s desne strane:
Porijeklo
Nasljeđe Drugog svjetskog rata
Otac
Djetinjstvo u Mostaru
Jezik mržnje među djecom
Formiranje nacionalnog i vjerskog identiteta
Mostar pred rat
Rat u Hrvatskoj
Početak rata u Mostaru
itd.
http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/dragan-markovina/

Najveća retardiranost je ovo ocjenjivanje vijesti na Večernjem. Vidim da su ljudi dosta munjeni pa pojma nemaju što ocjenjuju. U biti ne možeš ni znati što ocjenjuješ.
Pa neki klikaju petice da se tako bitna vijest objavila. Drugi klikaju jedinice ako im se poruka citiranih osoba ne sviđa. Na kraju imaš jedno veliko ništa, ali valjda ovima u uredu Večernjeg to tako cool i dobro izgleda.

Uzmite samo banalan primjer vijesti o humanitarnoj akciji. Jedni klikaju petice da se pokrenula pomoć, drugi klikaju jedinice jer im država neće pomoći. Na kraju dobiješ jedno veliko ***.

Kolko sam ja skužio ljudi uglavnom klikaju kako im se vijest sviđa pa uvjerljivu jedinicu dobije članak o Deji Joviću i slični.

A valjda bi trebala ocjena biti o kvaliteti članka, mada rijetko koji članak sa peterorečeničnog večernjeg valja...

I meni je to glupo. Samo se lajkaju vijesti koje se ljudima sviđaju. Treba ostaviti samo čitanost, dijeljenje po društvenim mrežama itd. Ono što je najčitanije, dovoljno govori o bitnosti članka.

Komentari i ocjene komentara su ok.

Vlasnici Blitz kupili 75% dionica Vecernjeg sto znači da je i posljednji koliko-toliko nacionalni mainstream medij postao ljevičarski