Autor: Božo Skoko


Devedesetih godina, u zanosu stvaranja hrvatske države sigurno nismo mogli ni sanjati da će Hrvati opet biti primorani na emigraciju. Govorilo se tada o povratku stotina tisuća hrvatskih iseljenika od Novog Zelanda do Ognjene zemlje, milijunima dolara novih ulaganja i svehrvatskom zajedništvu.

Funkcioniralo je tada Ministarstvo povratka i useljeništva, a u Hrvatskome saboru je sjedilo čak dvanaest zastupnika dijaspore. Nakon 2000. na vidjelo su počele izlaziti činjenice o ‚velikoj pljački‘ iseljeničkog novca, koji je prikupljan za obranu i izgradnju domovine a nerijetko je završavao u privatnim džepovima. Ali i dijaspora se našla na zlu glasu. Brzo su zaboravljene tisuće običnih ljudi na svim meridijanima i paralelama, koji su podizali i bankovne kredite kako bi pomogli svojoj Hrvatskoj, intelektualci i poslovni ljudi koji su lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske, šleperi humanitarne pomoći i prošvercanog oružja...

U fokusu se našlo tek nekoliko pojedinaca, neobičnih biografija i punih džepova, koji su trebali valjda poslužiti kao model te dijaspore‚ koja je iskoristila Hrvatsku.

A među iseljeništvom smo sve više slušali kako to nije Hrvatska koju su sanjali i za koju su se borili. Dio povratnika iz dijaspore se nije mogao snaći u našem kapitalističkom sustavu sa socijalističkim mentalitetom pa se opet vratio u tuđinu. A onda je na parlamentarnim izborima 2007. nekako u prvi plan isplivalo glasovanja dijaspore na domaćim izborima, kao krucijalan hrvatski problem, jer tobože kako ljudi koji ovdje ne plaćaju porez mogu nam birati saborske zastupnike i vladu. Na toj platformi SDP nije uspio dobiti izbore, ali se izborio za smanjenje zastupnika iz tzv. dijaspore na tri.

Iz današnje perspektive ta je brojka potpuno irelevantna jer niti su to bili pravi zastupnici dijaspore, niti su mogli utjecati na nekakvo preglasavanje u Saboru, niti smo čuli njihov glas kad je trebalo braniti interese Hrvata izvan Hrvatske.

Svi znamo kako je Hrvatska izrazito iseljenička zemlja. Ali se za razliku od Irske, Izraela ili Poljske to baš u Hrvatskoj i ne vidi. Diljem svijeta živi oko četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. I nisu sve to gastarbajteri ili fizički radnici koji su zaboravili maternji a nikada nisu dobro naučili jezik zemlje primateljice, kako se često insinuira. A niti su sve sami desničari, koji pjevaju ustaške pjesme...

Među njima su i američki kongresmeni, i čileanski profesori, biskupi i književnici, argentinski veleposjednici, britanski poslovni ljudi, australski bankari... Posebna su vrijednost druga i treća generacija naših iseljenika, jer poznaju obje domovine i mentalitete, savršeno govore jezike, školovani su na prestižnim stranim sveučilištima, umreženi su s tamošnjim elitama i pritom im je stalo do Hrvatske... Koliko je takvih profesionalaca i domoljuba dobilo priliku zastupati Hrvatsku primjerice kao veleposlanici ili konzuli?

Koliko je takvih stručnjaka danas uključeno u gospodarski oporavak zemlje? Koliko smo naših poslovnih ljudi privukli da ulažu u domovinu? Mi očekujemo investicije neznanih ulagača, dok se nimalo ne trudimo oko naših ljudi koji godinama investiraju milijarde diljem svijeta, a pritom na Hrvatsku neće gledati samo kao na mjesto za oplodnju svog kapitala.

Kako će se umirovljenici, koji su cijelog života mučili po svijetu kako bi osigurali pristojnu starost vratiti u Hrvatsku i ovdje potrošiti ušteđevinu, kad primjerice naša država povratniku sa švicarskom mirovinom u iznosu od 9.000 kuna uzima čak 40%! Mi se hvalimo turizmom kao najunosnijom gospodarskom granom. A znamo li što je nakon turizma, drugi najveći izvor prihoda naših građana?

Upravo novci koji stižu od njihove rodbine iz dijaspore. 2012. godine naši su iseljenici u Hrvatsku poslali više od dvije i pol milijarde dolara. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj je napravio analizu koja pokazuje kako je naše iseljeništvo tijekom prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti u Hrvatsku uputilo oko sto milijardi eura. To je otprilike gotovo šest godišnjih proračuna. I sad mi recite koja normalna država ne bi iskoristila takav potencijal!? Ili ih barem pitala za savjet! Izraelci, Irci i Poljaci su davno shvatili kako je iseljeništvo demografski, financijski, ulagački i lobistički potencijal.

Susjedne nam države imaju ministarstva zadužena za odnose s dijasporom... A mi činimo sve kako bi naše iseljenike udaljili što dalje od domovine.

Dok su u nedjelju večer pristizali rezultati u DIP i kako se prednost Ive Josipovića topila, nervoza je rasla, gledajući na Mostar i redove birača. Strah je bio vidljiv na licima „neutralnih“ novinara, postavljala su se pitanja hoće li tamo neki Hercegovci i tamo neki u Australiji odlučiti o sudbini Hrvatske. Kao da se pravo glasa po demokratskim standardima stječe prebivalištem, a ne državljanstvom.

Oštrila su se pera, spremao se medijski linč na Hrvate koji žive izvan granica Republike Hrvatske, a posebno na one u Hercegovini. Nisu toliki problem bili oni Banjoj Luci i Sarajevu ili oni u Argentini.

Tako se ministar Predrag Matić s načinom izražavanja, prikladnim balkanskoj krčmi, a ne jednom ministru, obrušio na glasače iz BiH i na 191 birača iz Argentine. Oni su problem, jer ne žive u Hrvatskoj. Nisu problem takozvani „Lasta-glasači“ koji isto ne žive u Hrvatskoj pa autobusima pristižu na izbore i opet se tako vrate u Novi Sad, Beograd i druge gradove. Dobiva se dojam da stvarni problem nije prebivalište nego politička orijentacija.

Ipak je Hrvatska odlučila

Na kraju se ispostavilo da Hrvati izvan RH nisu odlučili ove izbore, kao što nisu odlučili ni one kad je predsjednik postao Mesić, ni kad je Mesić dobio drugi mandat, ni one kad je Josipović postao predsjednik. Razlika je samo ta, što su ovaj put Hrvati izvan domovine i Hrvati u domovini izabrali istu kandidatkinju kao pobjednicu, a prošlih izbora su im pobjednici bili drugi. Ako ćemo koristiti fraze o „nametanju“ i pitati tko komu koga nameće, onda bi bilo ispravnije reći da hrvatski državljani s prebivalištem u RH nameću pobjedničku opciju hrvatskim državljani izvan RH. No, nije u demokratskom duhu, ni u skladu s demokratskim standardima prozivati nekoga zbog političke orijentacije, i tako treba prihvatiti da postoje nekad razlike u izboru između većine u domovini i većine u „dijaspori“, a da su nekad preferencije iste.

Tko je tu neinformiran

No očigledno je bilo dovoljno sugerirati u nedjelju navečer preko dva sata da bi dijaspora mogla odlučiti izbore, pa je jedan dio puka prihvatio da je „dijaspora“ odlučila izbore i odabrala sudbinu Hrvatima koji su u Hrvatskoj. Ta priča se sada ponavlja kao kod papige – internetski forumi i društvene mreže su puni takvih komentara.

Poražavajuće za hrvatsko društvo je što su najglasniji u tomu oni, koji se toliko kunu u demokraciju i oni kojima bi trebao biti posao narod informirati, prenoseći činjenice, a ne od činjenica praviti poluistine ili neistine i tako manipulirati. Tako i Tatjana Jurić, voditeljica na državnoj televiziji, proziva „dijasporu“. Da je energiju, koju je utrošila u prozivanje „dijaspore“ na svom Facebook zidu, utrošila da ode do službenih informacija DIP-a, saznala bi da joj „dijaspora“ nije kriva što imamo novu predsjednicu.

I tako dio dobro informiranih Hrvata u Hrvatskoj, koji često živi od države, širi po world wide webu priču o neinformiranim Hrvatima iz „dijaspore“ koji odabiru sudbinu Hrvatskoj, a ne plaćaju porez u istoj. Toliko su se fokusirali na širenje te priče, a da ih činjenice zanimaju, znali bi neke elementarne stvari. Tko zna, možda su i svjesnih tih stvari, ali ih zanemaruju, jer im ne odgovaraju.

Elementarno pravo

Da se malo informiraju o demokratskim standardima, znali bi da je pravo glasa temeljno demokratsko pravo i bez njega ne možemo govoriti o nikakvoj demokraciji. Ono proizlazi iz temeljnog ljudskog prava na slobodu i uvjet je mogućnosti funkcioniranja predstavničke demokracije. Znali bi da se to demokratsko pravo stječe u većini demokratskih država navršavanjem punoljetnosti i državljanstvom, a ne prebivalištem ili plaćanjem poreza. Znali bi da je praksa u EU i izvan nje da dijaspora glasa. Ali ne, oni ne znaju ili se prave da ne znaju.

Dok jedna Njemačka svojim državljanima daje mogućnost dopisnog glasovanja bez obzira u kojem dijelu svijeta se nalazili, dok jedna Italija plaća oglase u njemačkim novinama da pozove svoje državljane da sudjeluju na izborima, dok jedna Poljska plaća svojim političkim strankama predizborni materijal za Veliku Britaniju i ona mjesta gdje ima dosta Poljaka, Hrvatska tretira svoje državljane u BiH i u dijaspori kao osobe manje vrijednosti, Hrvati u SAD-u moraju voziti i preko tisuću kilometara da iskoriste svoje elementarno demokratsko pravo.

Cijela Hercegovina ima pravo glasovati u jednoj zgradi u Mostaru

Cijela Hercegovina ima pravo glasovati u jednoj zgradi u Mostaru i to tako da se stvore redovi i uvjeti za korištenje ustavno zagarantiranog prava koji nisu dostojni čovjeka. No ne čudi previše. I postavlja se pitanje koliko je ljudi u Mostaru odustalo od glasovanja jer zbog starosti ili bolesti nisu u stanju stajati u redu po pet sati i više. U slučaju da su izborni rezultati bili još tješnji, to bi dovelo i legitimitet izbora u pitanje.

Umjesto da se samoprozvani borci za demokraciju pitaju kako taj proces demokratizirati, oni bi ukidali demokraciju „dijaspori“ jer im se mišljenje iz „dijaspore“ ne sviđa. Želimo li postati istinsko demokratsko društvo, nije rješenje demokraciju smanjivati, treba ju jačati. A jačati u ovom slučaju znači uvesti dopisno glasovanje, da svaki hrvatski državljanin ima stvarnu mogućnost glasovanja, a ne samo pravo na papiru. Nebitno je sviđalo se nekom odluka iz „dijaspore“ ili ne, bitni su demokratski standardi.

A da se mi vratimo na sustav cenzusa?

Uz navodnu neinformiranost „dijaspore“ provlači se često argument: ali oni ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Tko je informiran, zna da smo se u Europi davno maknuli od tzv. censzuskog sustava glasovanja. Tko se drži teze da se pravo glasa treba vezati uz plaćanje poreza, taj bi trebao biti i dosljedan pa i za sve one koji u Hrvatskoj ne plaćaju, tražiti ukidanje prava glasovanja. Bojim se da bi mali broj ostao koji bi mogao glasati, kad znamo koliki je omjer onih koji uplaćuju u proračun i onih koji primaju iz proračuna, koji koriste sve, a ne plaćaju ništa. A da budemo još dosljedniji, onda bi oni koji uplate više poreza trebali imati i više glasova od onih koji malo uplate.

Zasluge dijaspore

Da, „dijaspora“ ne plaća porez u Hrvatskoj. Ali ona ne koristi ni infrastrukturu u Hrvatskoj, ne koristi usluge vrtića, škola, policiju, vatrogasce… Dijaspora ne plaća porez, ali šalje novac. 2013. godine je iz dijaspore u Hrvatsku stiglo preko 850 milijuna eura samo putem banki i tvrtki kao Western Union, a godinu dana prije bilo je uplaćeno preko milijardu Eura. Tu svotu treba barem udvostručiti jer svaki Hrvat koji dođe u Hrvatsku posjetiti rodbinu, ostavi toj istoj i novca. Uz to ulažu u svoje kuće i tako okreću novac. Da se taj novac povuče, ionako grozna ekonomska situacija u domovini bila bi još gora. Uz novac koji šalju, ne treba zanemariti ni realnu činjenicu da su iseljeni Hrvati najbolji veleposlanici naše domovine u svijetu, a ne koštaju ništa. Nerijetki turisti se odluče za odmor u Hrvatskoj jer imaju prijatelja, poznanika, radnog kolegu ili susjeda iz Hrvatske. Ti turisti donose gotov novac u proračun RH. Međutim, dijaspora smeta.

Ali, kad krene po zlu u domovini, dijaspora je mobilizirana u trenu. Sjetimo se poplava u domovini prošle godine! U času je dijaspora bila organizirana i pomoć je išla u Hrvatsku, kao i devedesetih godina prošlog stoljeća. To što je narod opet ostao gladan, stvarno nije problem dijaspore.

Diskriminacijom i stigmatizacijom „dijaspore“ vrpca se vrlo lako može prerezati. Za obje strane bi bilo bolno, ali pitanje je samo za koju bolnije. I kome su potrebne podjele na „one u Hrvatskoj“ i one „u dijaspori“, kad smo zajedno uvijek bili najjači. 1998. godine su brončani Vatreni bili sastavljeni od Hrvata iz Hrvatske, bosanskohercegovačkih Hrvata, te sinova hrvatskih iseljenika. Davis Cup smo osvojili s Hrvatima iz Hrvatske, Hrvatom iz Bosne i Hrvatom s njemačkom adresom. Marin Čilić je iz Hercegovine, Niko Kovač je dvostruka dijaspora – rođen u Bosni i Hercegovini, odrastao u Njemačkoj. Uzmimo si primjer na našim sportašima.

* Branka Raguž je poduzetnica, pripadnica iseljene Hrvatske koja živi i radi u Njemačkoj

Kaj nemamo već temu dijaspora?

Hrvatsko Narodno Vijeće, 4. dana nakon Titove smrti, daje izjavu za tisak

Da stvari budu jasnije, i to baš u ovom TRANZICIJSKOM RAZDOBLJU izmedju vladavine mitomana i kleptomana te ubuduće vladavine zdrava razuma, a radi točnog uvida šta je tko planitrao činiti nakon Tita, tu je jedan istinski povjesni dokumenat :
Vijest koju je Die Welt objavio (8. svibnja, 1980 g. str. 2.) u povodu Konferencije za tisak, koju su novo izabrani prvaci Hrvatskog Narodnog Vijeća dali u Bonnu. Ova vijest je objavljena u Die Weltu samo četiri dana nakon objave Titove smrti pa je utoliko udarnija.

https://drive.google.com/file/d/0B1ZpDP ... sp=sharing

U ovoj vijesti se izričito navodi da je cilj nove politike HNV-a:

1) Borba za samoodredjenje Hrvatske nacije;
2) Nastojanje da se Hrvatska Vojska nakon samoodredjenja nadje u okrilju NATO Saveza, te
3) Napori oko ulaska Hrvatske kao nezavisne drzave u Europsku Uniju.

To je bila službeno objavjena konkretizacija projekta EUROPSKE HRVATSKE, koju su hrvatski intelektualci donijeli na posebnom Sastanku - na I. Simpoziju Hrvatske Revije (dne 28.08.1968) - u Švicarskoj usvojili kao teoretsku alternativu totalitarnoj, diktatorskoj Jugoslaviji.
Znamo da su jugomarksisti sve činili da ostvare svoj projekt SOVJETSKE HRVATSKE, ali pobijedio je pragmatičniji projekt afirmacije samoodredjne hrvatske Države u okviru sudbine euroatlanskih struktura.
Može se zaključiti, kako se nije lutalo na putu u slobodu i nezavisnost.

Mirko Vidović
Vitez Reda Medjunarodne akademije.

Bokelji u Kotoru, svečano proslavili svoga zaštitnika sv. Tripuna



Mladi Tripun je u osamnaestoj godini svoga života 250. Godine imao hrabrosti i smjelosti legitimirati se kao kršćanin koji dobro zna riječi Svetoga Pisma: ”Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se više bojte onih koji mogu ubiti i dušu i tijelo.” (Mt 10,28).



Kulturne ljepote Boke kotorske mahom su gradili katolička vjera i pomorstvo, ističe kotorski biskup Ilija Janjić. Otac biskup je u pravu kada preporuča hrvatskim hodočasnicima da posjete Zaljev hrvatskih svetaca. Osim prirodne ljepote i brojnih starodrevnih crkava, tu su čudesno svetište Majke Božje „Gospa od Škrpjela” na umjetno stvorenom škoju, i najstarija hrvatskastolnica neprolazne ljepote, katedrala svetog Tripuna u Kotoru.



Cijeli članak:
http://glasbrotnja.net/kolumne-akademik ... a-u-kotoru

To nije dijaspora.

Pa nisu baš profitirali. Najveća i najkonkretnija dobit je od profesionalnih vojnika.

Christopher Cviic
http://www.telegraph.co.uk/news/obituaries/politics-obituaries/8228518/Christopher-Cviic.html
Bio je i Josipovićev savjetnik, što nije spomenuto u osmrtnici.

Mislim da biste ga Vi, Ministre, objesili o banderu.

Inače, Krsto Cviić je bio vrlo simpatičan čovjek.

Velika štetočina, posebno za hrvatsku stvar u BIH, a i općenito je mutan bio i premrežen raznim kontaktima s obavještajnim i paraobavještajnim strukturama.

Pametan živi gdje je bolje, budala gdje se nada da će biti bolje!!! Pola vas nema ni školu i obrazovanje kako treba pa ste tu gdje jeste i opravdavate se djedovinom, etc.. To da ćete po Njemačkoj čistiti ulice, nećete, jer sad se traže malo obrazovaniji ljudi. Imenjače samo bježi, nisi lud da vraćaš kredite koje je država pokrala a ti ni feniga nisi vidio.

Budala živi gdje je rođena, a pametan gdje mu je bolje

Realno, tko god može ići vani raditi, a neće, ne da je idiot, nego je idiot svjetskih razmjera. Osim naravno ako nije blizak fratrima ili HDZ-u, onda mu je ovdje obećana zemlja, ne treba mrdati nikud.

Hrvati iz dijaspore koji su poslije sloma komunizma ušli u sastav hrvatskog establishment-a

Hrvatska dijaspora nije ni po čemu natprosječno uspješna ili utjecajna. Ono što vam pokazuju u Hrvatskoj su nekih 0.0001% koji su uspjeli u biznisu, i nema baš nikoga a za koga već niste saznali u ovom ili onom članku.