Dogadjanja humoristički obradjena! 
Jelena Lovrić je još jednom potvrdila da se kao bivša komunistkinja i ateistkinja ne da krstiti argumentimaOno što Lovrićku trajno čini “živčanom“ je revizionizam tvrdoglavog Ministra. Ministar naime tvrdi da je Hrvatska jedino iz Domovinskoga rata izašla kao pobjednik. Što brat-bratu misli otprilike 80 % Hrvata. Na preostalih 20 % još je davno ukazao pok. predsjednik Tuđman. To je činjenica koju nikakvi pseudo-istoričari tipa Jakovine, Klasića, Markovine i Perice ne mogu dovesti u pitanje svojim filo-jugoslavenskim argumentima. Može se Hasanbegović posipati pepelom po glavi koliko god to antifašistička ljevica željela, ali to kod iskusnih lovaca na desničare ne prolazi. Jelena Lovrić je, još kao članica CK-SKH, naučila kako nanjušiti ustašu, fašistu, nacionalistu, desničara i klasnog neprijatelja. Kaže Jele: “Hasanbegović je od svojih studentskih godina do danas stalno na istoj liniji.“ Zna ona da samo budale i mrtvaci ne mijenjaju mišljenje. Dok je ona bila u CK-u, budale koje nisu htjele promijeniti mišljenje postali bi mrtvacima.
Svejedno, opet ne bi postali “ljudi posebnog kova“ kako su komunisti tepali sami sebi. Ako danas najpopularniji hrvatski Ministar ne mijenja stavove, onda bi ga Lovrićka morala javno pohvaliti. Isti je kao i ona. I Jelena je uvijek i čvrsto na “istoj liniji.“ Kako je devedesetih cmizdrila za propalom Jugom svom kolegi Miroslavu Lazanskom tako je i danas stegne u grlu kad se sjeti starih dobrih vremena. Vremena u kojima su ljude poput Hasanbegovića po kratkom postupku poslani na preodgoj u Gradišku staru ili na Goli otok. Zločesti Lazanski, kao pravi partijski gentleman, “otkucao“ je Jelenu u medijima tvrdeći da ga je ljupko i ženski znatiželjno upitala kad će drugovi Adžić i Kadijević doći s JNA u Zagreb i počistiti taj Tuđmanov ustašluk. Kako u realnom životu lijepe želje obično ostaju neispunjene, došla je i 1995. g., i njezinu je maštanju došao konačni kraj.
Kako od lustracije nije bilo ništa, a Tuđman je preselio u neki bolji svijet, Jeleni, Nedi Raukar, Almi Prici, Vedrani Rudan, Sanji Sarnavki, Slavenki Drakulić, Snežani Banović, Radi i ostalim članicama AFŽ-a je krenulo. Naravno, ne moram ni napominjati da su sve ove dame-drugarice pop… Kada je ministrom kulture postao lik s kapom koja ne podsjeća nimalo na “lijepu partizansku kapu“ Ive Josipovića. HOS, čija je to kapa, izaziva samo mučninu u osjetljivim želudcima uglednih drugarica. Drugarica Neda se čak i rasplakala pred kamerama moleći drugove iz Mosta da spriječe dolazak tog groznog tipa u Vladu RH! Neda Raukar ima drugačiju “Liniju života“ kako se zove kolumna Jelene Lovrić. Jelena je stamena Jugoslavenka. I svaka joj čast. Ona s puta druga Tita ne skreće!
Neda je za razliku od Jelene muzikalna. Jelena zna samo za pjesmu “Od Triglava do Đevđelije“. Za tu pjesmu se čak u Kumrovečkoj partijskoj akademiji dobivala tek dvojka. Neda je ne samo dobra glumica što smo vidjeli na Trgu sv. Marka kada su joj “spontano“ navrle suze nego i talentirana pjevačica. Gledam ovih dana na društvenim mrežama Nedu, Almu i još neke drugarice kako srcem i širokom slavenskom dušom pjevaju Lili Marleen, pjesmu s kojom su Hitlerovi vojnici osvajali svijet. Dobro, mora se priznati da Lili Marleen nije fašistička pjesma kako se to često pogrešno misli. Ta pjesmica s kojom se proslavila Marlene Dietrich je naime nacistička i to 100 %. Kako kod nas nema antinacističkih pokreta nego samo par stotina antifašističkih, Nedinog i Alminog krimena skoro da i nema. Drugarice lijepo pjevaju pjesmicu koju su obožavali pripadnici Wehrmachta kad su Blitzkriegom gazili po Europi. Zato sam se ražalostio kad sam čuo od ognjištara kako su svoj uradak pokušale trajno ukloniti iz arhive HRT-a.
Ono što Lovrićku trajno čini “živčanom“ je revizionizam tvrdoglavog Ministra. Ministar naime tvrdi da je Hrvatska jedino iz Domovinskoga rata izašla kao pobjednik. Što brat-bratu misli otprilike 80 % Hrvata. Na preostalih 20 % još je davno ukazao pok. predsjednik Tuđman. To je činjenica koju nikakvi pseudo-istoričari tipa Jakovine, Klasića, Markovine i Perice ne mogu dovesti u pitanje svojim filo-jugoslavenskim argumentima. RH je postala potpuno samostalna država 5. kolovoza 1995. g. Partizanski pokret borio se ne za hrvatsku državu već za Jugoslaviju. Moraš biti popriličan politički neznalica ili lažac da to ne shvaćaš.
Za koju se to državu borio Maršal Tito objasnio nam je 1972. g., izjavom “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati samostalna država.“ Nakon te jasne i decidirane izjave, Jelena Lovrić, Igor Mandić, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Ante Tomić, Miljenko Jergović i ostali iz ergele od 20 % onih kojima Hrvatska nije nikada bila u srcu uporno papagajski ponavljaju da je RH nastala u AVNOJ-u. Balkanski antifašizam bio je nažalost samo ideološka podloga za represivni komunizam. Hrvatska je završetkom rata izgubila Srijem, Bačku, Boku Kotorsku, Prevlaku i Neum. Dobila nije ništa jer je Istru, otoke, Zadar, Rijeku dobila časom kapitulacije Italije 1943. g. Dobila je sve ono što je Kralj SHS još 1920. g., Rapalskim ugovorom prepustio Italiji. Sve do njezine kapitulacije 1943. g.
Stoga, kad Ministar izjavi da je Hrvatska samo iz Domovinskoga rata izašla kao pobjednica, Jele odmah dobije mlade. A kad još jedan homo balcanicus, antifašist i naš omiljeni bivši predsjednik, Stipe Mesić, u Australiji izjavi da je Hrvatska pobijedila 10. travnja 1941. g., i 8. svibnja 1945. g., onda je to samo pubertetski ispad jednog (50-godišnjeg) tvrdog antifašiste. Pa kad se nakon te izjave još gromko zapjevalo “evo zore, evo dana”, a potom se nekako zagubilo i par čekova koje su iseljenici dali Stipi za obranu zemlje, tada je svakome moralo postati jasno da je to upravo prava osoba da naslijedi pok. Tuđmana na mjestu predsjednika države jer su ga kasnije haško svjedočenje i izjave o antifašizmu oprale u očima ljevičara do te mjere da je postao čistog k’o da si ga oprao vimom. Ali zato izjava Ministra da smo pobijedili samo u Domovinskom ratu izazvala je ogorčeni bijes onih 20 % kriptokomunista, orjunaša i ljevičarske medijske falange.
Dirljiv je odnos prema Hrvatskoj jednog profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu. Notorni Dragan Markovina predstavljao je na TV-u svoj progresivni lik i djelo riječima: “Makar se otac osjećao Hrvatom, kada bi igrala reprezentacija Jugoslavije, svi smo se ustajali na himnu “Hej Slaveni”. Danas, kad čujem “Lijepu našu”, molim Boga da Hrvatska izgubi – meni Hrvatska ništa ne predstavlja. Ja sam danas žešći Jugoslaven od ikoga.“ Rekao iskren čovjek i ostao živ. Za razliku od Nede Raukar, on nikada nije pjevao Lili Marleen.
Problem je, naime, u nečem drugom. U kojoj zemlji na svijetu bi osoba koja pokazuje takav animozitet prema svojoj državi mogla predavati povijest na fakultetskoj razini? Ista je stvar s Hrvojem Klasićem koji nas podučava da su u Bleiburgu ubijeni neprijatelji države, a ne nevini Hrvati. Profesor, koji još nije dokučio da su svi ubijeni, bez istrage i suda, uvijek nevini. Nevini sve dok im se ne dokaže da su krivi. A to se može dokazati samo na sudu i nigdje drugdje. Što mislite je li Jelena Lovrić objektivna ili duboko indoktrinirana boljševičkom ideologijom? Je li plitka dvoličnost skakati s dvije noge po Hasanbegoviću, a prešućivati stavove Markovine, Klasića, Jakovine i Perice i pri tome uvjeravati sve oko sebe da si ti razuman i objektivan komentator najčitanijeg hrvatskog dnevnika? Jelena Lovrić je još jednom potvrdila da se kao bivša komunistkinja i ateistkinja ne da krstiti argumentima.
Razveselio me i smirio Papinski nuncij izjavom da cilj Komisije Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve nije da Beograd ponovno sudi Stepincu. Napokon je Nuncij izgleda shvatio da je Stepincu Beograd već jednom sudio pa bi bilo protiv dobrih pravnih običaja, do koji se tako drži na Balkanu, da mu se ponovno sudi u Beogradu. Kaže dragi nuncij: ”Papa Franjo ne namjerava graditi most (i u Vatikanu ima Most!) prema beogradskom patrijarhu Irineju i prema patrijarhu Ruske pravoslavne crkve Kirilu preko leđa blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Nema nikakve ekumenske ili geopolitičke strategije oko prijedloga pape Franje o mješovitoj skupini Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve, a cilj te Komisije svakako nije da Beograd ponovno sudi Stepincu.“ Pametnom dosta.
Na moju žalost, ne ubrajam se među pametne. Što god to značilo. Nedavno sam pročitao izjavu pape Franje da bi kanonizacija Stepinca mogla izazvati nove napetosti između hrvatske Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve. Ako sam izjavu točno shvatio od kanonizacije neće biti ništa. Samo ako Papa odustane od kanonizacije SPC neće stvarati napetosti, pisati pisma u Rim, putovati u Vatikan i lobirati protiv Alojzija Stepinca. Ako se pak desi čudo i Stepinac bude proglašen svetim to će onda biti još jedno čudo inače potrebno da bi se netko proglasio svecem. Hrvatski biskupi sa svojim glasnogovornikom Darkom Pavičićem šute. Da je šutnja zaista zlato Kaptol bi imao zlatne kule. Kler je blago rečeno nezadovoljan. Vjernik sam i još nisam ni na jednoj misi čuo svećenika da nezadovoljnom puku barem pokuša objasniti tu pastirsku strategiju pape Franje. Mi metaforički predstavljamo stado hrvatske Katoličke Crkve, ali ipak nismo ovce. Pa kad bi i bili prave ovce, onda bih upozorio da ovce nisu pušači. Zato lijepo molim i predlažem da nam Kaptol pokuša, barem pokuša, objasniti ovakav razvoj događaja koji direktno pogađa katoličke vjernike u RH.
U novo pronađenoj Bibliji (Ko)Kain je ubio Abela!Kako je izgleda ova kolumna posvećena pretežno pametnim, progresivnim i uspješnim lijevo orijentiranim ženama, red je da spomenem i kazališnu redateljicu i profesoricu na Akademiji dramskih umjetnosti Snježanu Banović. Sneška, zvana Sneki, javila se na “Radio-Gornji grad“ da urbi et orbi dade do znanja kako je “Ministar kulture nacionalna sramota.“ Nisam shvatio na koju naciju Sneki misli. Sjećam se svojedobno nekih repova, polemika i upita oštećenih o tome kako je Snježana Banović dobila katedru na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bilo je tu i čuđenja. Naravno, bezrazložnog jer ako su Dragan Markovina, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i Vjekoslav Perica mogli dobiti katedre na Filozofskim fakultetima u Zagrebu, Splitu i Rijeci onda je Snježana mogla dobiti drvenu katedru na Akademiji. Svjetonazor im je isti. Piše teatrološke studije. Jedna se zove “Država i njeno kazalište“. Točnije, opisuje HNK u doba NDH. Imao sam priliku, zahvaljujući jednoj mojoj klijentici inače članici drame u HNK, pogledati tu “studiju“ i odmah mi je postalo jasno tko “je držao katedru (koja je bila namijenjena našoj Snežani) dok je tišler u nju zabijao čavle“.
Vojvoda FekalijePita tako netko sa «radio, ne radio, slušaj radio “našu Sneki”: “Slažete li se s mišljenjem povjesničara Dragana Markovine da ćemo tijekom četverogodišnjeg mandata ove Vlade prijeći točku s koje nema povratka u normalno društvo?“ Kaže Sneki: “Ako im to budemo dopustili, ako se ne probudimo iz epohalne letargije kako to najtočnije veli Boris Buden i ne krenemo redovito javno djelovati ,Markovina će biti u pravu…“ Sneki, zapjenjena u svojoj mržnji, zaboravlja da batina uvijek, baš uvijek, ima dva kraja. Da je ova “diktatura na velika vrata“ došla na vlast demokratskim izborima. Izborima koji su malo drugačiji nego što je ona izabrana za profesoricu. Neka se prisjeti da su ona Buden i slični njima mislili kako neće dopustiti odluku Sabora RH o raskidu svih veza s njenom neprežaljenom Jugom. Sve što su napravili bilo je da su podvijenog repa napustili Sabor i tako konkludentno pokazali kako su se malo prekasno“ probudili iz “letargije”.
A ako “krenu redovito i javno djelovati“ protiv recimo legalno izabrane Vlade onda moraju imati u vidu da su u sirenskom pozivu “ili mi ili oni“ pobijedili oni. Sneki misli da je ova Vlada “planiran slučaj“ pa kaže: “Najbolji primjer tog “planiranog slučaja“ su prethodni izbori i ono što je potom uslijedilo: u postizbornoj farsi sklepana, nacionalistička Vlada nestručnjaka koja generira kaos, mržnju, čistke.“ Izvrsna analiza za Vladu koja još nije ni imenovala sve ministre. Analiza začinjena ideološkom mržnjom i nepatvorenom zlobom. Ustvari, sve bi to bilo nevažno da taj lik nije profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti koja, uz ostalo, odgaja generacije studenata. Njeni studenti će valjda na promociji nositi svi majice s natpisom “Svi smo mi Dragan Markovina“.
I na kraju, Sneki parafrazira Krležu pa kaže: “Nitko nije kriv što je glup. Glupan i glupača postaju onog trena..“ Možemo i bez Krleže nastaviti dalje: glupan i glupača postajemo onog trena kad od svojih primanja odvajamo znatan dio novca za takve kao što su Snežana Banović, Dragan Markovina, Hrvoje Klasić, “Muf“, H-alter, Rada, B.A.B.E., Autograf, Autofotograf, Centar za mirovne studije i tko bi nabrojao sve sisavce koji se godinama tove na državnoj sisi. A Banovićka trenutno sprema knjigu “Kazalište za narod“ od 1945. g., do 1955. g. To je bilo baš «pozorište» po ukusu naše Snežane. Opera Nikola Šubić Zrinski igrala se svakodnevno u mašti Kazališnog naroda. Sad se pojavio četvrti jahač apokalipse u liku Zlatka Hasanbegovića. Nema više “Big mame” Andreje Zlatar Violić. Nema više naših kuna za njihovo propagiranje jugofilstva. Treba čekati minimalno 4 godine, a dotle “će se prijeći točka s koje nema povratka u normalno društvo.“ Snježana Banović, Dragan Markovina i slični likovi spremni su bojkotirati rezultate demokratskih izbora u RH jer demokracija, u kojoj pobijede oni koji drugačije misle, za njih nije više demokracija.
Autor: Zvonimir Hodak
