svašta sam dosad čuo, ali dok nisam pogledao dokumentarac o Hrvatima Novog Zelanda, nisam imao pojam da preko sto godina postoji populacija mješanaca Hrvata i Maora koja njeguje obje kulture. Tarari su poznati diljem Novog Zelanda kao sjevernjaci, većinom su maorskog izgleda, ali naših prezimena.

ZAGREB - Kada je hrvatska antropologinja Senka Božić-Vrbančić 1996. godine boravila na sjeveru Novog Zelanda, jako se iznenadila natpisima dobrodošlice na ulazu u mjesto Kaitaia s većinskom maorskom populacijom. Uz maorski “Haere mai” i engleski “Welcome”, bio je i natpis “Dobro došli”. - Moj suprug Mario i ja smo zatim zamijetili da u mjestu ima mnogo ulica s hrvatskim prezimenima.

To nas je zaintrigiralo pa smo stali ispred jedne maorske farme. Naišli smo na jednu ženu, a ja sam se predstavila i rekla da smo iz Hrvatske te da nas zanima povijest te regije i Hrvati koji žive tamo. Na to nam je rekla ‘O, Tarara’. Objasnila je da je Tarara maorsko ime za Hrvate te da je mnogo Hrvata, točnije Dalmatinaca, oženilo maorske žene, a mene je to zainteresiralo pa sam počela istraživati - prisjetila se dr. Senka Božić-Vrbančić, docentica na Sveučilištu u Zadru i voditeljica projekta “Politika multikulturalizma u novom globalnom kontekstu” na Sveučilištu Melbourne.

Dr. Božić-Vrbančić također surađuje na projektu Europske Unije o multikulturalizmu i kozmopolitizmu. Nedavno je u Melbourneu predstavila svoju knjigu “Tarara: Croats and Maori in New Zealand; memory, belonging and identity”, koju je u studenome 2008. godine objavila izdavačka kuća Otago University Press iz Dunedina.

Globalna arena

Knjiga “Tarara” istražuje odnose između Hrvata i Maora koji su se krajem 19. i početkom 20. stoljeća našli u globalnoj areni koja je odredila njihove identitete: Maori unutar Britanskog Imperija, a Hrvati unutar Austro-Ugarske. Maori su izgubili svoju zemlju, a zbog austrougarske politike prema Dalmaciji, brojne su hrvatske obitelji osiromašile pa je počeo odlazak brojnih iseljenika u zemlje Novoga svijeta. Dio Dalmatinaca završio je na Novom Zelandu, gdje su radili kao kopači kauri smole.

- Kada sam na sjeveru Novog Zelanda upoznala Maore s hrvatskim prezimenima Matić, Yelash, Petričević, počela sam tragati za literaturom o toj zajednici. No, u većini knjiga samo je spomenuto da su se nekad na sjeveru Novog Zelanda nalazila kopališta kauri smole na kojima su radili Dalmatinci i Maori pa su se međusobno ženili zbog sličnosti kultura. To je zapravo bila jedna romantizirana i esencijalizirana slika prošlosti, koja je odražavala odnose moći u Novom Zelandu, tj. odnos dominantne anglosaksonske kulture prema margini, jer nije slučajno da maorsko-hrvatska priča nije ostala zabilježena u povijesnim knjigama bez konkretnijih podataka - rekla je Senka Božić-Vrbančić, koja je zatim u privatnim muzejima, privatnim obiteljskim zbirkama, otkrila mnogo fotografija, pisama i raznih predmeta koji su uz usmenu predaju omogućili oslikavanje nastanka jedne po mnogočemu jedinstvene hibridne kulture.

- Dalmatinaci koji su kopali kauri smolu bili su jako mladi, o dobi od 15 do 16 godina. Dolazili iz sela srednje Dalmacije, uglavnom iz zaleđa Makarske te s otoka Korčule, Brača, Hvara, Lastova i Visa. Njihove obitelji bile su toliko siromašne da im je često Crkva posuđivala novac za put do Novog Zelanda, a oni bi to kasnije vratili - ispričala je naša sugovornica.

Mukotrpni rad

No, umjesto boljeg života, mladiće iz Dalmacije na Novom Zelandu dočekao je mukotrpan posao kopanja kauri smole. Bila je to jedinstvena novozelandska industrija, eksploatacija fosilizirane smole kauri stabala korištena je za proizvodnju lakova i linoleuma. - To je bio jedan od najgorih poslova na Novom Zelandu, koji je u to doba bio britanska kolonija. Oni su kopali u divljini, selili su se s jednoga na drugo mjesto, nisu govorili engleski jezik, a radili su u grupama. Bili su prilično diskriminirani i onemogućavani putem zakonskih uredbi da kopaju s britanskim i irskim kopačima. O tome mukotrpnom životu svjedoče pjesme kopača smole i pjesnika Ante Kosovića, koji je objavio 1908. zbirku pjesama ‘Dalmatinac iz tudjine’ - ispričala je dr. Božić-Vrbančić.

Izolirani hrvatski kopači smole otkrili su da je lakše ostvariti kontakt s maorskim nego s anglosaksonskim kopačima. Maori su više voljeli raditi u skupinama, a ponekad su timski radili zajedno s Hrvatima. Mješovita društvena okupljanja između Hrvata i Maora postala su uobičajena.

Kontakt s Maorima

- Nije tu bilo nikakve pretjerane romantike ni sličnosti kultura, nego je to bila kompletna dislokacija i diskriminacija i Dalmatinaca i Maora na Novom Zelandu, naravno, u različitim kontekstima, ‘slučajni spoj’ koji se događa na margini jedne kolonijalne marginalne države. Iako je Novi Zeland koloniziran 1840. godine, razdoblje između 1880. i 1920. godine najgore je u povijesti Maora jer se tada razbijaju njihove tradicionalne plemenske zajednice kao i način života vezan uz njih, a kose ih bolesti. Oni se tada u potrazi za poslom susreću s Dalmatincima na tim kopalištima i počinju se međusobno miješati - pojasnila je dr. Božić-Vrbančić.

U početku ni Hrvati ni Maori nisu tečno govorili engleski te su razvili specifičnu komunikaciju na maorskom i hrvatskom jeziku. Kako bi označili svoj odnos s Hrvatima, maorski su govornici potražili novu riječ, Tarara, te tako istaknuli razliku između Hrvata i Britanaca. Neki lingvisti tvrde da je glasovna analogija najvjerojatnije objašnjenje te riječi. Maorske je slušatelje privuklo oštro “r” koje Englezi nisu mogli izgovoriti.

Dalmatinci žene Maorke

- Hrvati su masovno ženili Maorkinje jer je mali broj žena za njima dolazio iz Dalmacije. Točan broj hrvatsko-maorskih brakova se ne zna, postoje neki zapisi u crkvama i neki vjenčani listovi, ali takvih dokumenata nema puno. Mene je zanimala usmena predaja, kao i djeca iz tih brakova i njihov problem identiteta - rekla je Senka Božić-Vrbančić, koja je tijekom svojih istraživanja razgovarala s mnogim potomcima hrvatsko-maorskih brakova. Jedna od najzanimljivijih osoba s kojima je razgovarala bila je Mira Petričević, kći Lovre Petričevića iz Živogošća i Maorke Makarete Raharuhi.

Borba za prava Maora

- Mira je bila prva Maorka na Novom Zelandu koja je stekla fakultetsku diplomu. Pohađala je tzv. native school za Maore u mjestu Te Hapua na sjeveru Novog Zelanda pa je kao jedna od najboljih učenica poslana na studij u Auckland. Bila je prelijepa, a kao mlada djevojka natjecala se za Miss Novog Zelanda.

Poslije je magistrirala na Havajima i cijeli je život posvetila borbi za maorska prava, pogotovo prava žena unutar maorske zajednice. Njezino hrvatsko podrijetlo gotovo da nije dolazilo do izražaja i ona mi je rekla da je smatrala da je njezina pomoć važnija maorskoj strani. Naime, hrvatska zajednica nakon 1950. na Novom Zelandu postaje prilično jaka i imućna, a pogotovo su poznati vinari, primjerice Nobilo i Babich - ispričala je dr. Božić-Vrbančić.

Za razliku od Mire Petričević, Miri Šimić snažno je držala do svojega dalmatinskog podrijetla. Njezin otac bio je Peter Urlich iz mjesta Drašnica, a njezina majka Maorka Hiria Hori. - Miri se kao 19-godišnja djevojka udala za kopača smole Rudija Šimića. Upoznala sam je u ožujku 2000. godine i provela sam tri dana s njom u razgovoru.

Bila je tamnoputa i samim tim često identificirana kao Maorka, no ona je negirala svoje maorsko podrijetlo i sebe je doživljavala isključivo kao Dalmatinku - ispričala je Senka Božić-Vrbančić. Naglasila je da su traume kolonijalne prošlosti još prepoznatljive u životnim povijestima mnogih Maora i Maorkinja iako je posljednjih dvadesetak godina na Novom Zelandu vrlo snažna politika dvokulturalizma (maorska kultura predstavljena kao temeljna) i multikulturalizma. “Slavljenje različitosti” pobudilo je i veliki interes za kulturne veze Hrvata i Maora.

- U Aucklandu je 1999. godine, u znak prijateljstva između dva naroda, podignut spomenik Maorima i Hrvatima. Također, obilježava se Tarara Day, kada se kuha dalmatinska i maorska hrana, pričaju se priče iz prošlosti, pjevaju hrvatske i maorske pjesme. Postavljaju se izložbe fotografija, a ljudi pokušavaju prepoznati svoje bližnje - rekla je Senka Božić-Vrbančić. Za njezinu knjigu “Tarara” na Novom Zelandu vlada veliki interes, kako u akademskoj zajednici tako i među Hrvatima i Maorima, pa narudžbe za nju stižu i iz najudaljenijih maorskih sela, gdje čak nema ni pošte.

Gledao sam taj dokumentarac, radi se o potomcima otočana tj Dalmatincima mahom ...
Jedan tip u dokumentarcu ono izgleda pravi Maor - kaže Yes I know my croatian ancestry haha umro sam od smijeha predobro ...

Trebalo bi ih dovest na tjedan dana i upoznat ih sa rodnom grudom ... To bi bio dobar marketinški potez bar ... Al teško ćemo takvo nešto dočekat od naših pametnih glava na vrhu ...

Ja sam to takođe gledao , baš je zanimljivo videti te ljude , i mogu reći da svaka čast tim Dalmatincima kako su opstali i njihovom mešanju sa Maorima.
Trebate biti ponosni na njih jer su pokazali svoju toleranciju tako što su možda jedini doseljenici od kojih neko domorodačko stanovništvo u britanskim kolonijama nije dobilo na poklon standardni prezir,ubijanja,netoleranciju,rasizam,....

Koliko sam video njih su novozelandski englrzi smatrali neprijateljima zbog jebene AU , a i uvek je bio odnos prema Slovenima kao manje vrednima od strane zapadnjaka naročito u to vreme.
Međutim em što su loše prolazili zbog tih razloga već su se pomešali sa Maorima što je još pojačao prezir prema njima od strane te anglosaksonske bele većine.

Ja sam ranije slučajno video i njihov dokumentarac , zaista fina priča.

Gledao dio dokumentarca, super bio

Gledala sam dokumentarac već prije.
Samo, mene rastužuje činjenica da imamo dijasporu baš na svakom kontinentu.
Užas.
Priča je, unatoč svemu, lijepa, ali činjenica jest da su danas nakon dvije-tri generacije ti ljudi više Maori nego Hrvati.
Ipak su na maorskoj zemlji, okruženi Maorima i nije baš da će se neka veza s Hrvatskom održati.

No zanimljiva povijesna epizoda.

Prezgodni su i Maori i mješanci.

Prvi put cujen, hvala na informaciji.maori su mi oduvik simpaticni, potrazite haka maori na youtubeu.all blacks.
I jos mjesavina dalmatinca i maorija.ko to smi dirnuti, odma glava padne.

[/quote]

Ovo je netko krivo napisao na Wikipediji. Procjena je da tamo ima između 20 i 60 tisuca ljudi hrvatskog podrijetla...

http://www.mvep.hr/hmiu/tekst.asp?q=02hi-hi14

Prilog na HRT-u: Kad Samoanci zapivaju:

http://www.hrt.hr/290840/magazin/kad-samoanci-zapivaju

https://www.facebook.com/KlapaSamoana

hihihi znam ja jednog takvog, moj bivši susjed u Njemačkoj.
djed mu se sa Hvara odselio na NZ i oženio Maorku. David izgleda k'o pravi Maor, iako je po majčinoj strani čisti bijelac. i sin mu je bijel tj. plav, k'o da nije njegov. i polusestre također.

Išao sam u školu s jednom takvom curom, zaboravih je li 1/4 ili 1/8 naša, ali je imala naše prezime. Cura je bila jaka ko tenk (doslovno), šteta što nisam bio oportunist kao i danas, mogao sam napraviti buduće rugby zvijezde i sad živit ko bubreg u loju.

Frano Michael Botica

Ah, vidi ih garavih.

Hrvatski je osmi najgovoreniji europski jezik u Australiji i nakon engleskog jedan od najgovorenijih europskih jezika u Aotearoi.

https://en.wikipedia.org/wiki/European_Australians

https://en.wikipedia.org/wiki/European_New_Zealanders

Fora kako di god dođu nešta zanimljivo naprave naši dijasporci kao ovo sa maorima ili u južnoj americi di su mahom viša klasa i zemljoposjednici ;)

dominacija nam je u krvi.

Dobro, s Maorima su se miješali baš zato što nisu bili viša klasa nego diskriminirani kao katolici i neanglosaksonci.
A s Maorima su dijelili privrženost tradicionalnoj kulturi i velikim obiteljima.




Imaju i svoju klapu, prije nekoliko godina bili su na turneji po Hrvatskoj.

Budući da mi je pasija proučavanje domorodačkih naroda; posebno Sjeverne Amerike, ali i Južne i australskog područja, znam da ovo uopće nije tako rijedak slučaj.
Naime, da se bjelačko stanovništvo miješa s domorodačkim i pritom stvore posebnu kulturu u odnosu i na jednu i na drugu skupinu.
U Kanadi se takve skupine zovu Metisi i spadaju među domorodačke narode iako, kako rekoh, kultura im nije identična ni s jednim od orginalnih populacija, već imaju svoj zaseban identitet.

https://en.wikipedia.org/wiki/M%C3%A9tis_in_Canada


U tom smislu bilo bi zanimljivo istražiti smatraju li se Tarara Maori zasebnim identitetom, zasebnom skupinom unutar Maora ili su samo Maori.

DA znam i u svakoj ulozi ih je povijest zapamtila.

https://dubrovacki.slobodnadalmacija.hr ... -dronovima

PUTOSITNICE UTORKOM Smiljana Šunde održala predavanje o Novom Zelandu, državi u kojoj se ovce čuvaju dronovima

Smiljana Šunde održala je u sklopu ciklusa „Putositnice utorkom“ Dubrovačkih knjižnica predavanje o hrvatskim tragovima u Novom Zelandu. Najprije je izdvojila neke osobitosti zemlje.

Vremenska razlika između Hrvatske i Novog Zelanda je 12 sati, 18 tisuća kilometara je Novi Zeland udaljen od Hrvatske, tri puta je ova država u Oceaniji veća od Lijepe naše, ali ima 4,6 milijuna stanovnika. Najveći grad je Auckland koji je se vremenom proširio i „progutao“ okolna naselja pa stoga broji između 1 i 1,5 milijuna stanovnika. Drugi najveći grad je Wellington s 300 do 500 tisuća stanovnika. Država je vrlo rijetko naseljena, a otočje je u 17. stoljeću otkrio Nizozemac Abel Tasman. Poznati engleski moreplovac James Cook nekoliko je puta boravio na Novom Zelandu, a prvi put došao je 1769. Naravno, Englezi su zatekli Maore koji su s područja Polinezije stigli već u 9. stoljeću.

Godine 1840. u gradu Waitangiju Englezi i Maori potpisali su ugovor koji je trebao urediti zajedničko gospodarenje zemljom. Međutim, ugovor je imao dvije verzije: maorsku i englesku, a engleska verzija dala je Englezima mogućnost apsolutnog gospodarenja pa su upravo Englezi odredili budućnost zemlje čiji je glavni jezik postao upravo engleski. Tek 1979. jezik Maora postao je službeni jezik.

Maori Novi Zeland zovu „Aotearoa“ što bi značilo „Zemlja dugog bijelog oblaka“. Novozelandski gradovi uglavnom imaju engleska, dok većina planina, jezera, rijeka i sela nosi maorsko ime.

Šunde, inače bivša urednica i novinarka dokumentarnog i obrazovnog programa Hrvatskog radija, dubrovačkoj je publici preporučila turistički posjet ovoj zemlji rekavši da je nekoliko puta i sama boravila u njoj. Istovremeno je naglasila kako ne bi nikada živjela u Novom Zelandu jer tamo „imate osjećaj da ste na kraju svijeta i osjećaj kao da vas je cijeli svijet ostavio“. Izdvojila je izrazito velike zelene površine otoka što je uvjetovalo razvoju stočarstva pa su u prošlosti na jednog stanovnika Novog Zelanda dolazile 22 ovce, a danas je taj omjer 1:8 – opet u korist ovaca! Ispričala je kako ovce često nemaju staje, već spavaju na otvorenom, često ih se čuva i dronovima! Danas se zemlja okrenula drugim granama gospodarstva, posebno informatičkoj znanosti.

Novi Zeland broji 13, a Hrvatska 8 nacionalnih parkova, ali zato Hrvatska ima 7 upisa na UNESCO-ovu listu svjetske baštine dok ih Novi Zeland ima samo tri. Navela je primjer snimanja filma Gospodar Prstenova, ali i zanimljivost - na otočju nema zmija. Hrvatski useljenici svejedno su o svojim pjesmama spominjali zmije koje su „skladali“ dok bi spavali i kolibicama i kućicama, pa tako jedna pjesma kaže: „Četiri šćapa, četiri vriće, nema zmija, eto moje sriće…“

Novi Zeland je zemlja s mnogo ugaslih vulkana, ali i mnogo je gejzira te jezera koja isparavaju. Tako Maori još i danas, najčešće u svrhu turističke atrakcije, jaja kuhaju u jezerima koja isparavaju na način da ih stave u mrežu, zakače na štap i potom ubace u vodu. Ponegdje je zemlja isto tako vruća pa se u zemlju ukopa roštilj u kojemu se peku jaja. Maori su u prošlosti koristili sve ono što im je priroda nudila. Dodatno, na Sjevernom otoku je manje potresa nego na Južnom.

Naglasila je predavačica kako je u Novom Zelandu daleko manja cirkulacija turista nego u Europi pa i Hrvatskoj. Ispričala je anegdotu kako je početkom 70-tih godina jedan Novozelanđanin sudjelovao na kvizu i osvojio puno novaca. Potom mu je voditelj ponudio opciju „sve ili ništa“, a kandidat je pristao. Pitanje je bilo – koji je glavni grad Jugoslavije, na što je upitani odgovorio: Podgora. Naravno, odgovor je bio netočan, a kandidat je svoj odgovor obrazložio tako što je rekao da poznaje jako puno ljudi iz Jugoslavije i da je većina iz Podgore pa je stoga pomislio da ta „Podgora“ mora biti neki jako veliko mjesto, velegrad.

Prvi Hrvati su na Novi Zeland došli davne 1868. i upravo taj podatak nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku. Među prvim doseljenicima bilo je najviše onih iz Podgore koja je tada brojala oko 1800, a danas broji oko 1300 stanovnika. Oko 15 posto svih Hrvata koji su se doselili u Novi Zeland čine Podgorani, a ostalih 85 posto dolazi iz drugih krajeva Hrvatske. Najviše Hrvata stiglo je s područja Srednje Dalmacije, točnije Makarskog primorja, a zlatna groznica bila je uzrok iseljavanju. No, zlata u Novom Zelandu nije bilo, ali zato su se Hrvati zapošljavali kopajući kauri gumu, gumu novozelandske smreke koja raste samo na Novom Zelandu.

Industrija se koncem 19. stoljeća oslanjana na kauri gumu, ali Englezi nikako nisu bili naklonjeni Slavenima (koji su većinski činili Hrvati) te Talijanima. Zabranili su im da dolaze jer su Hrvati zarađeni novac slali obiteljima u Dalmaciju. Odljev novca Englezima nikako nije odgovarao. Početkom Prvog svjetskog rata Englezi su neprijateljski bili nastrojeni prema Austro-Ugarskoj, a to su na svojoj koži osjetili novozelandski Hrvati koji su dolazili iz Dalmacije koja je bila pod Austrijom. Englezi su sve muške zatvarali u koncentracione logore do kraja rata.

Godine 1902. nedaleko Novog Zelanda dogodio se brodolom. S broda koji je plovio iz Sydneya prema Aucklandu uspjela se spasiti trećina putnika – najviše Hrvata. Engleske su novine Hrvate optuživali da „smrde, da su prljavi, da su lupeži“ i nazivali ih kojekakvim imenima sve dok kapetan unesrećenog broda nije uputio javno pismo tražeći prestanak takvog tretmana argumentirajući svoje pismo činjenicom da su upravo Hrvati bili ti koji su njemu i njegovim putnicima najviše pomogli tijekom havarije. Jedan Hrvat iz Podgore spasio je djevojčicu od 13 ili 14 godina. Ta ista djevojčica se udala u Australiju i u svojoj 80. godini odlučila pronaći svog spasitelja. Našla ga je u Novom Zelandu, došla ga je pozdraviti i zahvaliti mu se, a on je tada imao 86 godina.

Pokazala je Šunde i fotografije divovskih kauri stabala, uglavnom sva nose maorska imena, a jedno se zove „Devcich“ po jednom Hrvatu. Na kauri poljima najčešći je jezik bio hrvatski bez obzira što je iseljenika bilo i iz drugih europskih zemalja poput Italije, Grčke, Švedske, Njemačke… Najteži komad kauri gume koji je bio težak nešto više od 100 kilograma pronašla su dva Hrvata. Nažalost, taj komad je nestao tridesetih godina. Drugi najteži komad kauri gume, težak 84 kilograma, pronašli su isto Hrvati – i to iz Podgore - i on je sačuvan. Inače, kauri guma je danas postala vrlo skupa, rijetka i cijenjena te se od nje izrađuje uglavnom nakit. U spomen na radnike iz Hrvatske, u novozelandskom gradu Dargavilleu postoji „Spomenik dalmatinskom kopaču“.

Hrvati u Novom Zelandu su isprva imali mogućnost da se izjasne kao „Austrijanci“ ili kao „Dalmatinci“, a nikako kao Hrvati, a Englezi su to obrazlagali nepostojanjem Hrvatske kao države. Nastankom Jugoslavije, Hrvati su dobili dvije opcije izjašnjavanja: „Jugoslaven“ i „Dalmatinac“ pa su tako nastajali raznorazni jugoslavenski i dalmatinski iseljenički klubovi po Novom Zelandu koji su se kasnije pretvorili u hrvatske klubove. Uglavnom, sve do nastanka hrvatske moderne države, vladala je podijeljenost. Nažalost, u međuvremenu je zatvorena Hrvatska katolička misija.

Početkom 50-tih godina povećao se broj miješanih brakova pa nastaju brakovi između katolika Hrvata i protestanata. Vrlo rijetko, ali sklapani su se i brakovi između pripadnika naroda Maori i Hrvata. Tako je od 900 Podgorana, bilo šest maorsko-hrvatskih brakova. Uglavnom su u Novi Zeland dolazili mladići ili mlađi ljudi. Englezi su ih smatrali priprostima, intelektualno manje vrijednima pa nisu željeli ulaziti u bilo kakve odnose s Hrvatima. Čak je 2 do 2 i pol godine na snazi bio zakon koji je Engleskinjama dao mogućnost izbora: u slučaju da sklope brak s Hrvatom ili Talijanom gube državljanstvo! Za muževima su dolazile i njihove obitelji ili bi muževi i mladići dolazili doma svaki pet ili šest, neki čak i svakih deset godina jer je put do Novog Zelanda bio skup, ali i dug. Putničko-teretnim brodom put bi trajao 2 do 3 mjeseca, a putničkim 1,5 mjesec. Brakovi su se nekad sklapali tako da djevojka iz Dalmacije ne bi uopće vidjela/upoznala mladića koji je već bio u Novom Zelandu. Tek bi se dolaskom u novu domovinu upoznali sa svojim supružnikom.

Dodala je Šunde kako se novozelandski ministar zadužen za imigraciju tek prije desetak godina na Dan državnosti Hrvatske ispričao za tretman Engleza prema Hrvatima. U Novom Zelandu danas službeno živi oko 2300 Hrvata iako ih je daleko veći broj s novozelandskom putovnicom. Najveći broj Hrvata živi na Sjevernom otoku, tako na ulazu u grad Kaitaia, pored engleskog i maorskog, stoji i hrvatsko „dobro došli“.

Zaključila je Šunde kako su Hrvati isto tako izgradili Novi Zeland. Tako u jednom dijelu Aucklanda ima tri puta više Podgorana nego u Podgori ili su pak groblja kao groblja u nekom dalmatinskom mjestu – sve s dalmatinskim prezimenima! Većinu ribarnica 60-tih i 70-tih godina bila je u vlasništvu Hrvata, a od sedam osnivača novozelandske ribarske industrije bilo je 5 Hrvata iz Podgore. Naime, Hrvati su Novozelanđane naučili loviti ribu na otvorenome moru jer su domaćini do tada ribu lovili samo uz obalu! Spomenula je Šunde i znamenitog hrvatskog arhitektu koji je ostvario veliku karijeru u Novom Zelandu - Stipu „Stevea“ Jelčića.

Dubrovačka je publika na kraju predavanja imali priliku pogledati knjigu Smiljane Šunde „Batili su ocean“ koja se bavi hrvatskim iseljenicima u Novom Zelandu.

Podijeliti im drzavljanstva.

Izvrstan dokumentarac o Hrvatima u Aotearoi.