Od novina iz RH sam čitao samo Večernjak i Vjesnik. Je li zbog ovog "spektakularnog transfera" treba izbjegavati i Večernjak? Ili u njemu i dalje ima dovoljno domoljubnog kadra (Ivkošić, Despot i ostali), da se i dalje može konzumirati, a kolumne Kuljiša preskakati? Vidim da ne piše previše u Nezavisnim...Dodik zavrnuo pipu

a što vi te ljude vrijeđate zbog fizičkih mahana

Stvarno, vrijeđanje a konto fizičkog izgleda je ispod razine. Osim toga, možda Kuljiš i ne bude ubuduće tako loš.

Ma jok, sada od kada je u Večernjak prešao će biti poput malog anđeličića u jednom od 9 korova neba .

Stvarno, vrijeđanje a konto fizičkog izgleda je ispod razine. Osim toga, možda Kuljiš i ne bude ubuduće tako loš.

Našli smo se na brunchu u jako posjećenom restoranu cum sushi baru cum concept storeu "Supermarket", koji je upravo otvorio franšizu u Berlinu.

Čovječe, ubij se bez oklijevanja! U jednoj rečenici sažeta bit hrvatske malograđanštine.

Ipak, najgore je u tom verbalnom cipelarenju prošao glavni urednik Vijenca Andrija Tunjić. Na njega se zadihani i goropadni Denis obrušio kao suputnika imaginarne »hadezeovske termidorske generacije mladih, nestrpljivih provincijalaca, najvećma Hercegovaca« koji su, tvrdi, »imali više očiju nego zubi«. Ti su se imaginarni pripadnici niže, hercegovačke, krezube i izgladnjele rase, tvrdi Kuljiš, početkom devedesetih »pojavili pred vratima svih zagrebačkih redakcija, uvjereni da je došlo njihovih pet minuta«. Onako usput: Denisove česte opaske o tjelesnim nedostacima drugih malo su neobična navika za čovjeka koji je tek nedavno, u bolnici, vlastitu kilažu jedva srezao od 173 na 135 kilograma žive vage.

Iako se češća bešćutna i nečasna Denisova obrušavanja na Hercegovce mogu izučavati kao ogledni primjeri najgore vrste „liberalnog“ rasizma i nacizma, kojeg se ne bi posramio Joseph Goebbels, on sam i nekolicina njegovih omiljenih čitatelja tu prozu smatraju vrhunskom duhovitošću. Naime, kao što su davno dokazali Karl Jaspers i drugi kritičari filozofije i pronacističke djelatnosti Martina Heideggera, svaka stilska figura u kojoj se pripadnici neke društvene skupine (rasne, vjerske, etničke, zavičajne, starosne ili rodne) svode na organsko jedinstvo koje simbolizira zlo po definiciji je nacistička.

To Kuljiš, nažalost, uopće ne shvaća i, nažalost, ne može shvatiti. Kad sam mu pokušao objasniti kako je doista riječ o klasičnom primjeru lijevog ili „liberalnog“ nacizma, uopće nije mogao shvatiti o čemu mu govorim. Ponavljao je da je on istinski liberal i da samo prezire i da mu se gade primitivizam, ruralna glad za vlašću i svaki oblik desničarenja, ksenofobije, nacionalizma i ustaštva. Za mene, sljedbenika Erazma Roterdamskog i svetoga Thomasa Morea, ključno je mjerilo liberalizma snošljivost, a za njega koji, kako kaže, nikad nije čitao Dostojevskog, Kafku i Kunderu, liberalizam je pitanje određivanja i raščlanjivanja ideološke i političke margine: desničari su monstrumi, morfološka i moralna strašila, a mi (on, Lazo, Berk, Matan, Marko i Čićo) smo građanska, prosvijećena manjina.

U ovoj intelektualno veoma elegantnoj konstrukciji modernog politološkog sadržaja pojma "Balkan" ima karika koja nedostaje i na koju će odmah svi upozoriti - a Bosna, spada li Bosna po tome na Balkan? Ne spada, mislim, Republika Srpska je američka kreacija, a sarajevsko bošnjaštvo ne spada na Balkan nego u - Malu Aziju. Ne znaš jedino je li mu centar u Ankari, kao što bi htio prosvijećeni Izetbegović, ili u nekoj drugoj metropoli probuđenog islama - Kairu, Teheranu, Džedi ili, još dalje, u Kuala Lumpuru?

Kad je objavljeno da će generalni konzul Bosne i Hercegovine u Chicagu postati Ivan Šušnjar (36), građevinski inženjer, novinar i esejist iz Posušja, dr Emir Suljagić (40), zamjenik ministra obrane, bivši novinar i autor dviju politikoloških studija, eksplodirao je te počeo mahnito tvitati šaljući bezobrazne poruke poput neke proste informatički polupismene bitange iz baščaršijskih kafića, pribježišta kasabalijskih jalijaša, dokonih jebivjetara, neuspješnih švercera i verbalnih nasilnika.

‘To što mi Amerikancima šaljemo Šušnjara za konzula isto je kao da bi oni nama poslali ovo smeće koje je ušetalo u crkvu Charlestonu.’

__________ Piše: Denis Kuljiš, Nezavisne novine

Mislio je na dvadesetijednogodišnjeg Dylanna Roofa koji je pobio devet Afroamerikanaca u Južnoj Carolini. Ako to nije govor mržnje, što je? Suljagić, hamburški doktor mirovnih studija, s mobitelom u ruci kao da se pretvorio u Mr Hydea. Nastavio je u istom molu: ”Ivan Šušnjar je jedno rasisitičko smeće koje se toga ne stidi. Ostalo rasističko smeće, od Šešelja nadalje, uglavnom se time ponosilo.” Zatim je na stranicu stavio sliku kukluksklanovaca pod kukuljicama i dopisao da su to ”Šušnjar i drugovi”. Sutradan je dodao: ”Nije mi jasno: zašto se rasisitičko smeće naljuti kad mu kažeš da je rasisitičko smeće? Evo, recimo, Ivan Šušnjar.” A zatim je sa Šušnjarova privatnog profila na Facebooku digao jednu fotografiju na kojoj se Ivan, odjeven u roza prugastu majicu, u Guči fotografirao s mladom, dekoltiranom Srpkinjom sa šajkačom. Retvitao ju je i prokomentirao: ”Ajmo još jednom, ali maksimalno politički korektno: Haman konzul s mladom simpatizerskom rojalističkog pokreta.” Cura je, naime, na šajkači imala karađorđevićevsku kokardu.

Internetski ili bosanski folklor? Nipošto – bio je to početak ideološkog rata, revanša, poslije kojega u Bosni i Hercegovini ništa više neće biti isto. Mijenja se idejna konfiguracija zemlje. Možda to nije jasno iz daljine, nikoga u Zagrebu i Beogradu, uostalom, nije za to briga. Time se bave samo profesionalno zainteresirani diplomati koji ionako nemaju nikakvo mišljenje osim službenog koje se formira u think-tankovima što servisiraju birokratske centre moći. Novine više ne šalju inteligentne promatrače u Bosnu, sad su esejisti i eksperti potrebniji na drugim kriznim žarištima. Prošlo je vrijeme kad je Christopher Hitchens zvao Susan Sontag da dođe u Vitez jer su se tu, u kući strica hrvatskog tv-producenta Nebojše Tarabe već okupili dežurni francuski filozofi i legendarni reporteri BBC-a i CNN-a. Tako da će tektonske političke promjene što ih je inicirao goropadni Suljagić, baščaršijski Tweety, dugo ostati nezamijećene.

Uz tenor Suljagićeve tweet-kampanje, odmah se u baritonskim tonalitetima oglasila trombonistička sekcija sarajavske elitne čaršije iz građanskih četvrti sarajevske Lijeve obale – Obale Kulina Bana. Tu stanuju uposlenici bosanskohercegovačke teške industrije – institucija nevladinih organizacija i civilnog društva, najpropulzivnijeg sektora domaće ekonomije. Američkoj ambasadi u Sarajevu uputili su apel da se uskrati agreman Ivanu Šušnjaru:

”Šušnjar je vlasnik i urednik internetskog portala Poskok.info. Zahvaljujući prvenstveno gospodinu Šušnjaru, ovaj portal daje nemjerljiv doprinos raspirivanju šovinizma, međunacionalne netrpeljivosti i ksenofobije u Bosni i Hercegovini.”

U stvari, istraživanje koje je provelo Vijeće za tisak BiH pokazalo je da je prilikom posljednjih izbora na Poskoku bilo najmanje statusa koji se mogu ocijeniti kao ”govor mržnje” (11), a daleko najviše na portalu ”Klix.ba” (994), najposjećenijem u državi, koji reflektira upravo stajališta političke struje kojoj javnu podršku pružaju potpisnici Apela. A to su bivši ambasador Zlatko Dizdarević, zatim Slavo Kukić, hrvatski kadar za svaku bošnjačku kombinaciju i tri u politiku zalutala vrhbosanska fratra. Zatim pisac-egzilant Aleksandar Hemon te nekoliko novinara i režisera, od njih najpoznatija vazda glasna Jasmila Žbanić. Dizdarević i Žbanićka te još neki potpisnici, stalno napadaju američku politiku na Bliskom istoku, ali od nje istodobno puno očekuju ovdje u bliskoistočno Europi. Potpisnici Apela većinom su intelektualci-vedete iz korpusa novokomponirane stranke ”Demokratski front” Željka Komšića. Komšić i njegova stranka izgutali su na prošlim izborima. Bili su se odcijepili od SDP-a dr. Zlatka Lagumdžije shvativši da je ovaj politički bankrotirao, pa kandidirali za člana kolektivnog Predsjedništva BiH – dr. Emira Suljagića. Pobijedio je, naravno, Bakir Izetbegović. Njegova oca Aliju, utemeljetelja stranke i države, Emir Suljagić ”programatski” mrzi. To su te sarajevske relacije. Begovska obitelj Izetbegović za nj je spoj svega najgoreg u bošnjačkoj prošlosti i budućnosti. Svojim muslimanstvom razorili su tobožnje multietničko jedinstvo tolerantne građanske države, ur-Bosne koja je postojala za Titova vakta, a održavala se diktaturom Udbe i Partije, a sad prijete i bosanskoj budućnosti svojim opasnim vezama s turskim islamizmom predsjednika Erdogana.

Emir je previše mlad da bi bio pravi socijalist, ali je karijeru počeo u Lagumdžijinu kabinetu, u sjedište stranke koja nikad nije napustila prostorije komiteta SKJ. Štoviše, o Lagumdžijinom političkom profilu on je napisao knjigu – ”Pogled na profil, ideologiju, politiku Zlatka Lagumdžije”. Zista sjajan uvod u stranačku karijeru, no što je u knjigu ušlo, teško je i zamisliti – Lagumdžija je naprosto jedan neprincipijelni kombinator koji je propao zato što ni časa nije mogao izdržati na istoj putanji, nego je stalno stvarao nove prijatelje i neprijatelji, mijenjao koalicije i usmjerenja. Ostao je idejno čvrst samo oko pitanja nedjeljivog jedinstva Bosne, koja se ne smije raspasti na nacije i federalizirati. Bez obzira na to što su se, u stvarnom životu, sva tri naroda teritorijalizirala te u toku rata i poraća etnički očistili prostore kojima upravljaju. Samo je jedno još ostalo neriješeno – Hrvati su podstanari u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji, brojčano četiri puta slabiji, bez ikakve instutucionalne zaštitite svojih ”manjinskih” prava, te obilježeni kao kolektivni krivci za rat i za bošnjačke žrtve. Te žrtve pridaju legitimitet ideji ”građanske”, unitarne Bosne, bliske američkoj diplomaciji koja se ne može uživjetu u europske nacionalističke opsesije. Razumiju terorizam, ali ne shvaćaju predodžbe o historijom pravu i ”povijesnim granicama”, jer je za njih logično konstruirana jedino država Colorado, koja ima oblik idealnog pravokutnika. Dobro, ali kakva je svim tim akterima smetnja neki Ivan Šušnjar, bloger iz Posušja, kasabe na hrvatsko-bošnjačkoj granici, koji radi na baušteli, bavi se trčanjem maratona i zavitlavanjem korumpiranih bošnjačkih političara posebno među Hrvatima, pa je barem dvojicu uspio eliminirati s javne scene?

Stvar je u tome što su Šušnjar i ”Poskok” postali mala medijska velesila. Nitko u njih nije investirao novac ili autoritet i utjecaj nezavisnog portala nekontrolirano je narastao u nekontroliranim sferama interneta. Ono što publicira puno je više od satire i portalskog senzacionalizma. To je prije svega jedna nova politička tendencija koja, čini se, ima potencijal da izađe izvan okvira klasične ”forumske” i ”institucionalne” politike nacionalih centrala i nacionalističkog narativa, s novim oblicima organiziranja – u jednu riječ, to je navještenje ”Hercegovačkog proljeća”, što je, uostalom, bio naziv ”virtualnih prosvjeda”, performansa koji je Šušnjar u Mostaru pokrenuo još kao student pa naveo policiju da proglasi opsadno stanje.

Suljagićev napad promašio je cilj. A njegovi zboristi, autori Apela, čudna skupina intelektualaca ”urbane čaršije” diskreditirani su. Šušnjara su stali braniti i ljudi od kojih to ne bi očekivao. U sarajevsko ”Oslobođenje” javio se bošnjački pisac Muharem Bazdulj iz Beograda. On piše: ”Iz podteksta je jasno da se pismom implicira da državljani BiH sa boravištem u Sarajevu koji su na određenoj političkoj liniji imaju veće pravo na državu negoli njeni državljani iz Posušja, recimo, koji su na nekoj drugoj političkoj liniji. Takvu stvar će rijetko ko otvoreno da prizna, ali se off the record često čuje da, je li, platu od države trebaju da primaju samo oni koji je vole, što će reći patrioti, poput pismopisaca. Ima, zaista, raznih vrsta logike, ali ona prema kojoj je patriotski tražiti od strane zemlje da odbije agreman diplomati iz sopstvene zemlje, diplomati izabranom legalno i uz poštovanje svih procedura, dosad nije bila poznata.” Branila ga je i Sanja Vlaisavljević, građanska aktivistkinja koja je i sama pretrpjela Suljagićev ispad na jednoj tribini. Emir je stručni skup koji je ona organizirala o maloljetničkoj delikvenciji pokušao pretvoriti u politički miting i nije dao da ga skinu s govornice vičući kako je ”kukavički ignorisati rasizam i neofašizam”!

Bazdulj nije hercegovački rasist. Nije neofašistkinja ni Vlaisavljevićka, žena sveučilišnog profesora koji je za vrijeme rata puno pretrpio jer se po nesreći zvao Jugoslav. Kao i svaki ”Yugo” u Sarajevu, morao je promijeniti ime u ”Ugo”. Pokušao je izbjeći kopanje rovova na prvoj liniji, gdje je takve nevoljne dobrovoljce s nezgodnim imenom slao Caco, srajevski kralj droge i zapovjednik 10. brdske brigade.

Ni Šušnjar, vjerojatno, nije tolika prijetnja sarajevskom multikulturalizmu kako tvrdi propali predsjednički kandidat Emir Suljagić. Zašto ga onda toliko mrzi? Dva su moguća razloga. Prvo, ”Poskok” je vrlo efikasno diskreditirao i ismijao operaciju koju su SDP i DF, Lagumdžija i Komšić vodili da bosanskohercegovačku diplomaciju populiraju Bošnjacima koji bi se oportuno izjasnili kao Hrvati. Drugo, ”Poskok” je samoga Emira optužio za nasilje prema vlastitoj ženi! Belma Selimović pobjegla je, navodno, od njegova zlostavljanja u Austriju. Tjednik ”Slobodna Bosna” objavio je pismo u kojem ona traži povrat 200 tisuća eura – uzeo ih je od nje i uložio u svoju kampanju. Emir je visok, markantan muškarac. Prijateljice njegove bivše žene ga se boje. Nasilan karakter – stalno angažiran u borbi protiv tuđeg fašizma, rasizma i drugih ugroza, progonjen je strahovima kojih se kao autentična žrtva rata očito ne može osloboditi. Prošao je pakao Srebrenice, ondje su mu ubili oca i strica. Izvukao se kao sedamnaestogodišnji tumač nizozemskih plavaca – napisao je knjigu u kojoj je opisao susret s Mladićem, koji mu je dopustio da preživi. Preživio je i Nasera Orića, zapovjednika obrane, istodobno šefa lokalne mafije. ”Primijetio sam da je glad potpuno promijenila moj karakter”, napisao je u toj knjizi o svom iskustvu prevedenoj na devet jezika (”Razglednice iz groba”, 2005.). ”Od dječaka koji je prije rata bio plašljiv i povučen, postao sam agresivan i beskrupulozan. Kad sam to opazio, prepao sam se, ali sam brzo shvatio da je to bilo pitanje opstanka.”

U Sarajevu je Emir postao novinar, a zatim otišao na školovanje u London preko američko-britanskog ”Instituta za ratno i mirnodopsko izvješćivanje”, aktivnog na svim kriznim žarištima. Potom je magistrirao u Bologni, kod profesora Bianchinija, velikog obožavatelja druga Tita i samoupravljanja, koji tvrdi da će se EU raspasti kao i Jugoslavija pod naletom nacionalizma. Suljagić je napokon postao dr Emir 2009. u Njemačkoj, na hamburškom Institutu za istraživanje mira i sigurnosti s tezom pod naslovom ”Srpska kampanja etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji”. U tom krimiću već se u naslovu kaže tko je ubojica, pa je ostatak teksta zamalo izlišan. No, time je dobro fundirao svoju političku karijeru, kojoj je Belma volens-nolens pridodala 200 hiljada svojih eura…

U ratu protiv lagumdžijinsko-komšićevsko-suljagićevskih unitarista, Šušnjar je na ”Poskoku” izveo briljantnu subverzivnu akciju. Ismijao je Nerkeza Arihodžića, bosanskohercegovačkog veleposlanika u Turskoj, koji je prebačen u rimsku ambasadu što je trebala pripasti ”hrvatskoj kvoti”. Arihodžić se nakon mandata u Ankari, kamo je otišao kao Bošnjak, izjasnio kao Hrvat, pa preselio u Rim. Šušnjar je tada preko jednog češkog servera kreirao lažnu adresu dva Arihodžićeva stranačka druga i poslao mu poruku: ”Nerza, care, ko se nado da ćeš se pohrvatit u šezdesetim. Odoh i ja dogodine u Hrvate, mogao bi malo do Pariza, dosadilo mi, brate, Sarajevo.”

Žrtve su prijavile ”računalnu prijevaru” jer su zaključili da im je netko hakirao mejl. Kako su svi oni ”funkcioneri”, alarmirali su državnu agenciju za borbu protiv terorizma. SIPA je bosanskohercegovački FBI, ”savezna policija” sastavljena od teško naoružanih specijalaca u oklopima. Akronim stoji za ”State Investigation and Protecting Agency”. Kad su upali u kuću Ivana Šušnjara u Posušju, mogao si pomisliti da traže opasne vehabije opasane eksplozivom, a ne da je to odgovor na internetsku zafrkanciju koji je prijavio neki sarajevski političar… Oduzeli su četiri kompjutera. Nakon tri godine, slučaj je dospio na sud u Širokom Brijegu. Cijela ”poskokovska” mafija digla se tada na noge, ali to nisu bili samo Hrvati, nego i mnogi drugi koji nalaze prostor za objavljivanje u ovom važnom i uglednom mediju, gdje se tolerira svakovrsna različitost, ali ne dopušta pomanjkanje duha. Šušnjar je u tom ratu ostao moralni pobjednik.

I sam Željko Komšić izabran je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima Bošnjaka. On je Hrvat, ali mu stranku sačinjavaju Bošnjaci koji ne žele da se u Bosni i Hercegovini primjenjuje dejtonski ”ključ” koji osigurava ravnotežu nacionalnih korpusa, budući da to, navodno, dokida ”multikulturalizam” i druge fiktivne kvalitete društva koje je i u Sarajevu odavna ”nacionalizirano”. Mobilizacija protiv takve bošnjačke majorizacije i zloupotrebe dejtonskih okvira, dala je konkretne rezultate kad je formiran Hrvatski nacionalni sabor, u koji su ušle sve hrvatske stranke obavezavši se da više neće oportunistički ulaziti u sarajevske koalicione kombinacije, nego samo ako osiguraju 51-postotnu podršku Sabora. Tom su sporazumu svi prišli bojeći se, uz ostalo, napada ”Poskoka”, jer Šušnjar uvijek juri oko svojeglavih i samoživih ovnova i oštro laje da ih zbije na kup…

To već pomalo nalikuje na politički autoritet. Kao da bloger iz Posušja zadobiva političku težinu. I Dragan Čović, hrvatski član Predsjedništva BiH izabran u ovom mandatu nominirao je Šušnjara za konzula: ”Ja sam predložio gospodina Šušnjara za generalnog konzula BiH u Chicagu, a Predsjedništvo ga je imenovalo i ponosan sam na to, što god tko mislio. Nisam predložio predstavnika svoje stranke, već nestranačku osobu, kao predstavnika hrvatskog naroda, čovjeka koji je i mene vrlo često napadao.” I jest, i to krvnički.

Lova je u bosanskoj konzularnoj službi više nego mala, ali u Chicagu je jaka i važna hercegovačka zajednica, koja je puno pomagala u ratu. Kad je Šušnjar doputovao da izvidi situaciju, dočekali su ga pokorno s kuvertama, pa je trebalo ozbiljno podviknuti da se saberu, jer bude li potrebe da se prave fondovi za školovanje nove generacije hercegovačkih aktivista, to sigurno neće ići ovako na divljaka… Na vijest o tom imenovanju, sarajevski uglednici digli su na noge i raspalili teškom retoričkom artiljerijom. Kako im je Šušnjar odgovorio? Kupio je stari ”Opel Consul” i fotografiju ponosno stavio na Facebook. S ocem auto-mehaničarem obnovit će ga i urediti za prekomorsku avanturu. Facebook gori od oduševljenja!

Može Šušnjar biti zabavan momak s društvenih mreža, ali on, očito, ima potencijal da izraste u autentičnu političku silu. Ima legitimitet, koji mu uzalud osporavaju u Sarajevu. Suljagić je ljutito zatvitao: ”I da, Ivan Šušnjar kaže za sebe da je ljevičar. Znači, on je stajao lijevo od kapije kad su logoraše odvodili u Dretelj.”

Šušnjarov je odgovor jedna vrijedna književna minijatura s Facebooka:

”Ministar tvitanja u BiH, Emir plemeniti Suljagić, fakat se ne mora ispričati meni zbog ovog statusa o Dretelju, al bio bi red da se ispriča mojoj materi, koja je onomad, u vrime kad gotovo pa nismo imali šta jesti, u našu kuću dovela bošnjačke izbjeglice iz Doboja. Nije ona birala naciju, niti joj je bila bitna, al eto baš se potrefili Bošnjaci.

Hrvata u Doboju nije bilo puno, il su se povukli prema Derventi, a Srbi baš i nisu bježali iz Doboja. Sićam se da je ćaća tada poludio, ne zato što su Bošnjaci ili muslimani, nego zato što je reka da ona nije normalna sa tim svojim zalaganjem, jer on ne zna kako nas da prehrani a kamo li sad i njih. Može usput i ujcu i ujni u Splitu da se ispriča, koji su ih tamo također udomili, dali im novce i živili s njima dok nisu dobili vize za Norvešku. Moj ćaća opet, također, zaslužuje ispriku od Emira, koji mu sina naziva fašistom i čuvarem Dretelja, jer je ratnih godina kada je gonio humanitarnu pomoć za Sarajevo, izvukao nešto ljudi iz tog opkoljenog grada također ne gledajući ko je koje nacije.

Isto tako, moja mater ne zaslužuje da joj sina nazivaju čuvarem logora u Dretelju, budući da je po selu i čaršiji zvala prijateljice na dan zločina u Ahmićima i govorila kako sviće treba po prozorima zapalit u znak sućuti, i plakala zbog toga.

Istina, nakon nekog vremena, u našu kuću došle su izbjeglice iz Doljana, eto jebi ga Hrvati, dakle fašisti, kojima je ubijen otac, i kojem su patriotske snage ABiH izvadile oči nakon što su ga ubile, jer se među njima potrefio neki stranac, koji se nije držao Ženevskih konvencija, a po njegovom ratnom pravu, vađenje očiju ubijenome bio je đir. Zna o tome jako puno fotoreporter tih dana tu zatekao pa ako Emiru nije jasno tko je radio te zločine neka ga upita da mu pokaže koju fotografiju.

Meni se, kažem, ne treba ispričavati, iako je procesu medijskog čupanja čovječnosti iz mene i misiji prikazivanja mog lika i djela kao fašističkog, posvetio gotovo tri cijela zadnja radna dana o trošku poreznih obveznika.”

Je li Šušnjar teški nacionalist? On je nacionalist jer misli da u zemlji gdje još nisu riješeni temeljni nacionalni odnosi, ne možeš izbjeći nacionalizmu, čak i ako tvrdiš da se protiv njega boriš. Ali, kakav je on nacionalist najbolje svjedoči tekst koji je na ”Pokoku” objavio 2013. godine:

”Tijekom jutrošnjih radova u hrvatskom Širokom, kada je hrvatski pikamer kopao hrvatski kanal za hrvatsku kanalizaciju kojom trebaju uskoro plutati hrvatska *** iz hrvatskog kapitalističkog prodajnog centra u hrvatsku rijeku Lišticu, zločesti srbokomunističkoantifašistički spomenik “Kameni cvijet”, spomenik izrađen 80-ih godina, debelo nakon 45-e kada su komunisti poharali Široki, spomenik koji se nalazio iza samog pikamera, stalno je živcirao hrvatskog šofera u hrvatskom pikameru. Tada se hrvatski šofer ljutito okrenuo, opsovao hrvatskog Boga i piknuo Kameni cvijet, autorsko djelo Nikole Njirića i M. Peca. Što je izazvalo ovacije okupljenih Hrvata i nešto negodovanja mlađe generacije koja u toj kamenoj bjelini nije vidjela ništa drugo do li spomenik jednog vremena. Osokoljen hrvatskim povicima, hrvatski šofer, uz dozvolu hrvatskih vlasti u hrvatskom Širokom dao je sebi zadovoljštinu i u pola sata cijela je skulptura potpuno uništena, razmrskana u manje komade koji će super doći za klesanje hrvatskih pletera na nekim novim kaminima hrvatske buržoazije.

Inače, moderna hrvatska politička buržoazija u Hercegovini desetljećima se zgražala nad komunističkom praksom brisanja povijesti i rušenju spomenika koji su ideološki odudarali od partijske ideologije. Danas, kada reformirani komunisti praktički metastaziraju na neohrvatovanje, praksa nepoćudnih spomenika se nastavlja.

Tužno je da taj spomenik, jedan od rijetkih u Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, koji je preživio 90-e, ne zato jer su Širokobriježani bili tolerantniji od ostalih nego naprosto zato jer nije bio lagan za miniranje zbog svoje masivnosti, biva uništen danas, 2013. Javna rasprava o uklanjanju spomenika nije održana. Županijski zavod za zaštitu spomenika nije reagirao niti dao dozvolu za uklanjanje. Spomenik je izvađen iz srca Širokog. Odstranjen je kao pokvaren zub, s namjerom da se uništenje prešuti.”

Ovaj bi se članak mogao studirati na svakom kursu žurnalizma. Sve je precizno rečeno, prikazana je pozadina, prokazani počinioci. To je ogledni primjer novinarskog aktivizma.

A što se fašizma tiče, možda je tome najbolja ilustracija sljedeća epizoda… Lagumdžijini ”nadnacionalisti” u jednom su trenutku bili formirali koaliciju s bosanskohercegovačkom Hrvatskog strankom prava! Prostorije u Sarajevu HSP je ukrasio bistom Ante Pavelića. Posuški tupamaros uvukao se u njihovo sjedište, fotografirao bistu i zaplijenio je te akciju publicirao na ”Poskoku”. Sarajevski mediji pod kontrolom tadašnje socijaldemokratske vlade nisu to, naravno, prenijeli. Ipak su im pavelićevci raja, saveznici protiv hercegovačkih fašista.

Tviterski skandal mogao bi biti početak kraja mladog lidera Suljagića s kojim se ozbiljno računalo u Sarajevu. Imao je upravo savršen CV, prikladan za potrebe najistančanijih diplomatskih mandarina koji godinama, uzalud, investiraju u projekt ”multikulturalnog”, ”tolerantnog” sponzoriranog društva nesposobnog za održiv razvoj.

Usporedno s padom Emira Suljagića, mogao bi uslijediti uspon Ivana Šušnjara. Momak od trideset i šest godina, građevinski inženjer koji radi na hrvatskoj baušteli kao šef gradilišta (gradio je MacDonalds u Rijeci, ”Vrata Jadrana”), ono što zaradi investira u svoj nezavisni portal Poskok.info, najvažniji hrvatski medij u Bosni i Hercegovini. Angažiran intelektualac kulturan je kao što to mogu biti samo provincijalci jer se u provinciji još idolizira viša humanistička naobrazba, pismena rječitost i rječita pismenost obogaćena književnom metaforikom. On je karizmatska pojava na hercegovačkoj nezavisnoj sceni – zbog njega i te scene mogao bi još pomisliti da ni Hercegovina i Bosna nisu posve izgubljena stvar!

Ivan Šušnjar piše pod pseudonimom ”Nikola Zirdum”. To mi je nick i na Facebooku. Zašto Zirdum? ”Zirdumi su izumrlo posuško prezime”, kaže. ”Zirdum je bio posljednji posuški ‘mohikanac’ koji je na misu nedjeljom dolazio na okićenom *********, i to sve do kraja sedamdesetih, kako sam čuo. Bio je uporan u svom običaju. S njim je, dakle, nestao cijeli jedan svijet. Onaj stari, iskonski. Tako da sam posuške Zirdume barem virtualno oživio.’

Sentimentalni spoj tradicije i internetskog virtualiteta – to najbolje opisuje nevjerojatno dinamičnog momka s bradicom, graditelja, konstruktora i web-dizajnera koji trči maraton. Upravo se vratio iz Limassola, gdje pretrčao 42 kilometra, a juri i po ”regionu”, poslom i za zabavu, pa je tri dana proboravio u Guči, na trubačkom maratonu i odande je društvu i poslao sliku sa seksi Srpkinjom pod šajkačom, što je odmah izazvalo onoliku uzbunu u ”multikulturalnom” Sarajevu. To je, naime, jedna čudna sredina u kojoj se ideje tolerancije miješaju s krajnjom netolerancijom u političkim borbama u kojima nije lako razabrati protagoniste, njihove poteze i interese.

U Sarajevu se sukobljavaju četiri centra moći. Najjači je ondje međunarodni diplomatski ekspedicioni korpus koji zauzima cijele uredske komplekse uz koje su nikli hrvatski riblji fensi-restorani s dobrim izborom vina. Drugi je begovska elita u vilama iznad Sarajeva, koja je usisala znatne iznose od saudijskih pokrovitelja i turskih poslovnih partnera. Treće su prilično nevidljivi ekstremisti. Zalaze u džamiju kralja Fahda, ujedno saudijsku ambasadu, koja je eksteritorijarlna i u kojoj se radikalni mule susreću s vahabitima. Svaka žena koja uđe u tu sektu, dobiva redovitu apanažu. Njihovu aktivnost strogu nadziru iz američke ambasade, koja izgleda kao divovski bunker. Četvrta je agregacija novca bogatstvo koje mafija ne polaže na bankovni račun nego drži u zalihama heroina. Najjači je albanski klan, Sarajevo je njihova europska baza. Kad se sve to nabroji, izgledalo bi kao da je grad tmurno kriminalno leglo, a ništa nije dalje od istine – zadržao je svoju gotovo mediteransku atmosferu, balkansku živost, raznolikost i sposobnost teatralizacije javnog života. Nedavno je kao društveni događaj sezone održano vjenčanje kćeri dr. Ejupa Ganića, ratnog predsjednika bosanskohercegovačke vlade, harvardskog doktora strojarstva koji u Sarajevu ima privatno sveučilište afilirano s američkim studijskim ustanovama (tu je predavao i prof. Ivo Banac). Bogat kao Krez, Ganić je svoju kći – završila je Oksford – dao mladom namješteniku europskih diplomatskih institucija u šerijatskom obredu koji je uslijedio poslije civilnog obreda održanog na arheološkim iskopinama Gazi-Husrevbegova bezistana ispred hotela ”Europa”. Mlada je blistala u Diorovim opravama i cipelama Manola Blahnika, a specijalizirani ”Kaftan studio” (dizajnerice Selme Starfinger) izradio je naročitu šerijatsku vjenčanicu. Sve je pratio tabloid ”Gracija”. Događaj je zamalo zasjenio Papin posjet.

.

U tom Sarajevu, Šušnjar je nemeza čaršijske političke operative okupljene u ”nadnacionalnim” strankama koje servisiraju internacionalnu birokraciju međunarodne zajednice. Bez dežurnih neprijatelja državine kojom se upravlja iz Sarajeva, bez tih strahovitih fašističkih ugroza iz Banja Luke, Posušja i Mostara, ne bi bila potrebna divovska adiministracija međunarodne skrbi koja troši milijarde eura. Mala, beznačajna federalizirana državica s nešto više od tri milijuna stanovnika bila bi naprosto još jedno zaostalo društvo na Balkanu gdje se političke elite uvijek lako usuglase oko svojih vitalnih interesa, pa im međunarodni forumi ne moraju poklanjati veliku pažnju. Kad bi Bosna postala ”normalna” država, što svi zahtjevaju kad daju intervjue za novine, odmah bi bilo jasno da su investicije u sve njene ugrožene narode posve izvan proporcija stvarnog problema

KOLUMNA DENIS KULJIŠA

U Al Jazeeri trebaju “letjeti glave”: Zbog svinjarije koju su napravili Hrvatima mogao je izbiti rat

Prošlog četvrtka u Mostaru su održane mirne demonstracije zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.

Piše: Denis Kuljiš (dunav.at)

Po dejtonskom Ustavu, u Federaciji BiH biraju se dva člana, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, ali cijeli je mješoviti entitet jedna izborna jedinica, što znači da i Bošnjaci mogu glasati za ”svog” Hrvata, što su ovom prilikom i učinili, pa su osim Šefika Džaferovića (61), predratnog policajca i suca Okružnog suda u Zenici, poslije rata nižeg ‘funkcionera’ i jednog od šefova Obavještajne službe (AID), izabrali i Željka Komšića (54), pravnika i profesionalnog političara, koji je karijeru počeo u bosanskohercegovačkom SDP-u. Komšić je dobio oko 219 tisuća glasova, Džaferović 206 tisuća, a Dragan Čović, hadezeovac koji je pridobio 80 posto Hrvata, samo 140.000.

I Komšić se deklarira kao Hrvat, ali teško bi se uklopio u neku nacionalnu stranku. Otac mu je Hrvat, a majka Srpkinja koju je srpski snajperist ustrijelio 1992. dok je u kuhinji pila kavu. Komšić je tada stupio u Armiju BiH, pošao u rat i dobio Zlatni ljiljan, najviše odlikovanje za hrabrost.

Politička karijera nije mu bila tako pravocrtna kao ratna – on ima ozbiljan problem jer ga proždiru ambicije. To u malenoj sarajevskoj čaršiji odmah stvara zazor, djeluje patetično, jer se odvojiš od ‘raje’, a nisi aristokrat, kao malobrojni pripadnici starih, begovskih obitelji, koje se i dalje uvažava.

U socijalizmu, postojala je u glavnom gradu te Socijalističke Republike politička kasta koja se identificirala s Jugoslavijom i ljudi koji su joj pripadali, deklarirali su se kao Jugoslaveni. Srbi su im bili primitivni, Hrvati seljaci, a muslimani još najgori, kao ”sjenke zaboravljenih predaka”, neka bliskoistočna rezidua. Sve se srušilo na početku rata koji je prerastao u međukomunalni, etnički sukob, no kad je u Bosni intervenirala međunarodna zajednica i u Sarajevu potom uspostavljen balkanski guverneman, ova komunistička ”zlatna mladež” dobila je novu šansu.

Zlatko Lagumdžija, najtipičniji predstavnik toga soja, u zgradi komiteta Partije uspostavio je opet tvrtku, pod lažnom egidom ”SDP”, koju su kopirali od Hrvata, da sakriju kako su se postkomunisti proglasili socijaldemokratima. Za razliku od hrvatskih, kojima je Tuđman oduzeo sve nekretnine, u Bosni su se dokopali imovine, i pod okriljem veleposlanstava, za novih ”konzulskih vremena”, dobili potporu kao ”najmanje zlo” u polunacionaliziranoj Dejtoniji. Osim toga, kako su bili najobrazovaniji i najprilagodljiviji, počeli su servisirati diplomaciju i cijelo NVO-carstvo koje je u Bosni stvoreno umjesto da se novac uloži u industriju. Zato je danas BiH sa 5.561 dolara bruto domaćeg proizvoda siromašnija od Namibije sa 5.855 dolara, s tim što se ekonomska aktivnost pretežno odvija u hrvatskim područjima, dok se u ”nevladinom sektoru” (raznim udrugama, u mirotvornim i konferencijskim aktivnostima) vrti veći novac nego u industriji… Ona praktično i ne postoji, ostala je samo trgovina nekretninama, prodaja zemljišta developerima s Dalekog istoka, koji grade muslimanske resorte, dok sve vrijednije objekte u centru Sarajeva drži pod hipotekom Zagrebačka banka.

Lagumdžijin zlatni dečko postao je Željko Komšić i s esdepeovskim glasovima, Zlatko ga je lako plasirao za člana Predsjedništva BiH 2006. godine kad su mu Hercegovci suprotstavili četiri kandidata, od kojih je jedan radio za Sarajevo, jedan za Zagreb, a jedan je naprosto bio haespeovac što znači Hrvat koji će uvijek učiniti sve da ostane u manjini i na margini.

Čim je izabran za vođu, Željko se počeo ponašati kao pravi balkanski lider i kad se šišao u brijačnici na Korzu, njegov bi tjelohranitelj s federom u uhu zaustavljao mušterije pred vratima s objašnjenjem da se ”Predsjednik šiša”. U građanskoj sredini i među neprijateljima oglašen je za ”sarajevskog jalijaša”, što je teško prevesti. ”Jali” je stara, drvena turska kuća, kakvih je još pun Carigrad, pa je to nešto kao ”get” u našim dalmatinskim gradovima – najtješnji sokaci u kasabi, gdje su kasablije najzaguljeniji.

No, osim što se odvojio od naroda, Komšić se ubrzo odvojio i od ostatka rukovodstva. Došlo je do ”sukoba na čaršijskoj ljevici”. Odcijepio se od SDP-a i osnovao svoj Demokratski front (DF). To je, naravno, najviše išlo u prilog konkurentskoj bošnjačkoj centrali Bakira Izetbegovića, bliskog kućnog prijatelja turskog predsjednika Erdogana. I njegov SDA je morao dijeliti glasove sa svojim otpadnikom, tajkunom Fahrudinom Radončićem koji je mnoge čaršijske muslimane i Sandžaklije (oni su u Sarajevu ono što su Hercegovci u Zagrebu) privukao u svoj Savez za bolju budućnost BiH (SBB). Odvojio se od ”džamijske matice” u kojoj je neprikosnoven sin pokojnog predsjednika Alije Izetbegovića, i to jedino po porijeklu, jer su neke druge njegove kvalitete nevidljive čak i najbližim suradnicima.

To su dramatis personae, protagonisti koji su se trebali sukobiti i na izborima 2018. godine. Mjesecima unaprijed, oni su gradili svoje strategije i planirali svoje planove.

Najlakše je, ali istodobno i najteže bilo Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, koji se više nije mogao natjecati za taj položaj, a nije se mogao vratiti u Vladu, jer bi to značilo istaći kandidaturu za Parlament RS u samo jednoj izbornoj jedinici pa oduzeti izbornom procesu ”plebiscitarni karakter”, što mu je u ovom času jedino moglo pomoći. Dosadašnji član Predsjedništva iz konkurentske stranke, Mladen Ivanić, lako bi pobijedio svakog Miletovog teledirigiranog kandidata.

Dodikov je problem što ima samo sebe, a tri su funkcije bitne, pa mora ići na onu koja mu omogućava najveću mobilizaciju birača. To ostvaruje na uvijek istoj temi – obrani opstojnosti entiteta, Republike Srpske, kojoj Bošnjaci verbalno prijete. U očima međunarodne zajednice, Mile je opasan remetilački faktor – okorjeli nacionalist koji sve radi po svojoj glavi. S njim se, doduše, sve može ispregovarati, ali ne pristaje na goli pritisak i ucjene što je svojstveno ostalim bosanskohercegovačkim političkim supkulturama. No, činilo se da je Dodikovoj vlasti došao kraj. Ekonomski, Republika Srpska stoji još lošije od Federacije (nema Hrvata, protjerani su), ali što je najgore, mrtvilo političkog života gdje postoji samo vlast i beznačajna opozicija stranke kojoj je Radovan Karadžić počasni predsjednik, na koncu je eruptiralo prosvjedima zbog ubojstva jednog mladića, istaknutog ”influencera” na društvenim mrežama, u koje je, kako se čini, bio upletena entitetska policija.

Svakog tjedna, u središtu Banja Luke održavale su se zbog toga masovne demonstracije i opozicionari su stali misliti da će sve ići lako. Nisu se puno pomučili, održali su dvadesetak zborova, dok je Dodikova vladajuća stranka odradila 105 skupova na terenu, okupljajući one koji od nje ovise i one koje vjeruju u Mileta.

Rezultat je bio frapantan – Dodik je osvojio 350.000 glasova, više od bilo kojeg kandidata u Bosni u ovom stoljeću. Njegova stranka SNSD osvojila je više glasova nego bošnjački SDA u dvostruko brojnijem biračkom tijelu. Imat će oko 40% glasova u Parlamentu RS, s tim da su mu stalni koalicijski partneri osvojili oko 25%, što znači da će moći formirati vlast kakvu želi. Na izborima za Predsjednika RS pobijedila je njegova (blijeda) predsjednica vlade, birokratkinja Željka Cvijanović. Što bi se reklo grafiterskim jezikom ulice – Mile rulz! Ali kakav je to uspjeh, može se shvatiti tek kad se razaberu potezi i neuspjesi svih ostalih političkih aktera u Bosni.

Hrvati su u Federaciji petina biračkog tijela, i na svim izborima osim na lokalnim i onima gdje se biraju pripadnici (gornjeg) Doma naroda (iz hrvatskih kantona), uvijek moraju biti preglasani. Budući da nisu uspjele političke inicijative za promjenu biračkog zakona – i neće, jer se tome protive njemačka Vlada i američki Senat, budući da ne žele poticati daljnju etničku fragmentaciju u dejtonski ”konsocijacijski” aranžman, nego ga zamijeniti modernom demokracijom (što bi, međutim, zahtijevalo federalizam), Čoviću i onima koji su eventualno promišljali hrvatsku strategiju, preostala su dva puta.

Jedan, da zaoštre ”hrvatsko pitanje” i maksimalno homogeniziraju biračko tijelo, ili, drugi, da vode neku inkluzivnu, pomirljivu politiku, ufaju se u Boga i priželjkuju da Bosni i vrag nije rekao laku noć. Čović je odabrao prvu. Nije on glup, nego jako pametan i lukav. Prvo je razglasio da stupa u koaliciju s Miletom Dodikom – što je bilo jako čudno, jer ako sklapaš takve saveze, nastojiš da se zakuju diskretno. Time je, naravno, mobilizirao Bošnjake, koji najviše mrze Srbe, a prema Hrvatima imaju ”kulturni kompleks inferiornosti”, ako se to tako može reći u okvirima političke korektnosti – riječ je zapravo o tome da se njihovi konzervativci tajno dive hrvatskom ”građanskom klerikalizmu”, što spaja nacionalizam i biznis, ali jedini muslimanski beg odgovarajućeg profila živi u Zagrebu – to je dr. Zlatko Hasanbegović. No, i on je Hrvat, a ne čaršijski salafija.

Kad su dočuli da se Čović udružio s Dodikom, svi su se Bošnjaci digli na noge, a u vodstvu SDA održan je ”divan na konjima” i stvoren plan za sofisticirani politički inženjering, koji nije mogao zamisliti Bakir, ali su mogli ljudi koji ga okružuju, osobito ako im je pomagao bivši ”komesar za otomanske zemlje”, dr. Hakan Fidan, koji je u međuvremenu avanzirao za šefa Milli Istihbarat Teškilat (MIT), Erdoganove obavještajne službe.

Ona u Njemačkoj, u turskoj zajednici, drži oko 6.000 agenata, nedavno je u Prištini izvršila otmicu nastavnika iz gulenističke škole koju su pohađala djeca vodećih kosovskih političara i biznismena, a koliko je prisutna u Bosni, ne treba nagađati, jer je dobro poznato. Pritom, ne treba na to gledati naivno i jednostrano, jer turska diplomacija i državne strukture, osim što podupiru Bakira, imaju stratešku suradnju s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom.

Čini se, dakle, da je mobilizacijom Hrvata i narativom o ”žrtvovanom narodu”, preuzetom od Bošnjaka, koji su ga prepisali od Srba, Čović napravio autodestrukciju. Ali to je sasvim pogrešan dojam. Nije. Njegov cilj nije bio da uđe u Predsjedništvo. Obnarodovanim savezom on se već stavio pod Dodikovo okrilje – Dodika je pretvorio u zaštitnika hrvatskih interesa u Sarajevu, što je puno jači mandat od onoga što su ga dobili Džaferović i Komšić, Bakirovi privjesci, jer uključuje stvarnu moć i politički legitimitet unutar dvije nacionalne zajednice, pola korpusa državnoga stanovništva.

Zašto Čoviću odgovara da izgubi? Prvo, zato što nije mogao dobiti, drugo, zato što će na temelju toga poraza dobiti mnogo više u entitetskoj vladi Federacije BiH, mjesta s kojih se disponiraju državni novci za infrastrukturu i svekolike javne potrebe… Još će dobiti platformu za buduće političko djelovanje. Moći će posvuda nastupati kao glavna politička žrtva bošnjačkog nesumnjivog presizanja i pretvaranja Bosne u sarajevsku džamahiriju. Već su se i Hrvati, dakle, naučili, da u Bosni politički najviše vrijedi status žrtve – kad ga imaš, nitko te ne pita zašto ulice nisu pometene i zašto su pokradene milijarde od međunarodne ekonomske i humanitarne pomoći.

Što je pak bio bošnjački plan za izbore, zamisao za, nazovimo to kao da je film Hajrudina Krvavca – ”Operaciju Baščaršija”?

Bio je vrlo sofisticiran. Za klerikalno-islamistički SDA smrtni neprijatelj nisu ni Srbi (s Miletom se uvijek dogovore koncesije) ni Hrvati (oni su zadovoljni onim što dobiju u institucijama). Pravi je neprijatelj, srećom, razjedinjeni SDP koji sačinjavaju ”stari” SDP, novi Komšićev DF, a osim toga i novi, urbani i tolerantni sarajevski građanski pokret, najbliži liberalizmu – ”Naša stranka”. Osnovao ju je prije deset godina redatelj Danis Tanović, a sad je kao kandidata za Predsjedništvo istakla Borišu Falataru (tata Hrvat, mama iz roda Bijedić/Pozderac), nevjerojatno karizmatičnog lika, mladog ‘funkcionera’ UNESCO-a, koji je završio Američko sveučilište u Parizu, LSE u Londonu i Kennedy School of Government na Harvardu.

Te tri stranke na ovim su izborima skupa imale toliko glasača da su mogle izabrati oba člana Predsjedništva BiH da su ušli u koaliciju. Ali, ta je opasnost na vrijeme otklonjena…

Komšić i njegov DF išli su samostalno. On je krenuo s antihrvatskom platformom, prijeteći da će ukinuti manjinsku naciju i pretvoriti je u nacionalnu manjinu – ali to, vidjeli smo, ne ide bez rata. Privukao je mnoštvo bošnjačkih glasova, toliko da je prestigao i blijedog ”državotvornog” Bakirova ”starog udbaša”, kako u čaršiji krste Džaferovića, pa su istisnuli Čovića i, što je još važnije, satrli kandidata SDP-a Denisa Bećirovića, jednog bezveznog aparatčika iz Tuzle, srednjoškolskog profesora, te naposljetku srušili i ”odmetnika” Fahrudina Radončića. Ne samo da je pukao Fahro, nego i njegova stranka, dok je SDA ostao neokrznut, jer smiješni DF kojemu je SDA ”posudio” svoje najbjesnije glasače, nije ništa osvojio, i bošnjački klerikalni begovat, ostao je na svome. Fronta naime ne kontrolira teren, budući da je to ”frontmenska” stranka, a Izetbegovići uvijek mogu računati na ”džamijske golubove”. Zaista, ”Operacija Baščaršija” izvedena je superiorno, kao da ju je izvodila CIA, agencija koja je ranije obučavala ljude iz MIT-a.

Je li transfer bošnjačkih glasova ”neprijateljskom” kandidatu – koji se po učinku pokazao veoma prijateljskim – išao spontano, ili su u tome doista pomagali stranački i ostali specijalisti zaduženi za terenski inženjering? U politici i ne postoji drugo, osim u prijelomnim trenucima, kad se glasačko tijelo pokrene kao lavina. Bilo je potrebno vrlo pažljivo dozirati, tako da propadne Bećirović, a Komšić ne pokopa slabašnog Džaferovića.

Kad je sve bilo gotovo, Hrvati u Mostaru osjetili su se poniženima. Tko to u Bosni ne razumije, taj Hrvate ”mrzi više nego što bi bilo normalno”, kako se kod nas govorilo za Srbe u doba nenarodnog režima kad su se takve obijesne šale zbijale na Radiju 101, budući da nije bio pod striktnom kontrolom političkih instancija.

Svoje frustracije Hrvati su u Mostaru iskazali mirno, kulturno, a ne kao Bošnjaci u doba ”Bosanskog proljeća” 2014. godine kad su navijačke skupine pristigle iz Sarajeva s lokalnim huliganima spalili zgradu Županije, Gradsku vijećnicu, sjedište HDZ-a i mnoge privatne kuće. Mostarski Hrvati nisu toliko frustrirani. Zapadni Mostar je za razliku od Istočnog, napredno, civilizirano i moderno urbano središte, a osim toga, svi koje ”tamni vilajet” suviše nervira, sjednu na autobus koji preko Širokog i Posušja futurističkom Dalmatinom vodi u Zagreb, te okrene leđa bosanskim prilikama i neprilikama, idiotskoj politici koju ondje uglavnom vode idioti ili sebični ali jako vješti ljudi, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja za sad nema neku bolju ideju za Bosnu.

Prosvjedna šetnja nekoliko tisuća ljudi – po bošnjačkim medijima ”oko tisuću”, po hrvatskim ”oko deset tisuća” – završila je u četvrtak bez ikakva incidenta. Incident se dogodio nešto kasnije. Sarajevska televizija ”Al Jazeera” emitirala je alarmantnu vijest o okupljanjima u Mostaru, te poslije nekoliko sekundi autentičnog snimka kojim je ”ovjerovljeno” mjesto zbivanja, umontirali su demonstracije crnogorskih navijača u Podgorici. Uniformirani u crvene majice, kratko ošišani i izbrijani ti bilmezi mahali su ”bengalkama”. Prikazana je masa nabrijana i ratoborna, koja traži s kim će zametnuti svađu. U Istočnom Mostaru među Bošnjacima, nastala je lagana panika, i odmah zatim dvije zajednice hermetizirale su se i grad nakratko podijelio kao Belfast. Nedostajala je iskra da dođe do nekog incidenta, koji bi onda hrvatske reakcije na legitimni – zakonit, ali ne i politički vjerodostojan izbor Željka Komšića – pretvorile u još jedan dokaz da se ”s agresivnim hrvatskim nacionalistima ne da živjeti…”

Kad se pažljivo pregledaju fotografije mostarskog prosvjeda, vidiš da je tu bila okupljena obiteljska publika, a s jedinim transparentom (na engleskom) hodali su neki lokalni hipsteri ishemičnih fizionomija. Potencijal za nasilje bio je – nula. Da se napravi ozbiljan belaj, nedostajalo je dva-tri autobusa honorarnih navijačkih mudžahedina. Ali, to bi bilo opasno – sve bi službe to smjesta registrirale. Dakle, završilo je na medijskoj diverziji. Al Jazeera se ispričala – sutradan ujutro, a na provokaciju nasjeo je jedino bubnjar pjevača Dina Merlina, koji je izjavio da bi na te bildere-Hrvate trebalo poslati tenkove! Dino mu je smjesta dao kopito iz benda, jer je on uspješni pop-muzičar koji koncertira po cijeloj Jugosferi i dijaspori pa ne želi antagonizirati hrvatsku publiku.

No, kako je uopće došlo do toga da Al Jazeera napravi onakvu, što bi se uličnim rječnikom najbolje okrstilo – svinjariju?

Al Jazeera kojoj Hrvati tepaju da je ”džihadistička dalekovidnica” zapravo je vrlo mekano sredstvo muslimanske propagande, koju emitira Katar, najliberalnija zaljevska država (u kojoj su osim američkih, doduše, prisutni iranski interesi). Al Jazeera se sastoji od tri mreže – jedna vrti program na arapskom, druga na engleskom, a treća na ”BHS”, iz Sarajeva, kao Al Jazeera Balkans. Opća joj je misija da otklanja predrasude prema muslimanima na Zapadu, da prikazuje i ”drugu stranu”, tragične bliskoistočne zemlje iznutra, kao i manjinske zajednice po svijetu koje su nerijetko izložene pritiscima.

No, tu se ne naglašava politički aspekt, nego se prikazuje život, žrtve ekonomske i društvene neravnopravnosti. Glavno ”izražajno sredstvo” nije vijest, nego reportaža. U tome je internacionalna novinarsko-produkcijska ekipa katarske Al Jazeere najbolja na svijetu, puno bolja od CNN-a. Riječ je, dakle, o projektu širenja kulturalnog, a ne političkog utjecaja, a kad se postaja osnivala u Sarajevu za Balkan, glavni su ljudi uredništva regrutirani u Zagrebu. Za razliku od sarajevskog N1 koji je u većinskom vlasništvu američkog i britanskog kapitala, ali se uređuje kao da je glasilo onih antisrpskih i antihrvatskih krugova u bošnjačkom SDP-u i DF-u, program Al Jazeere je istinski inkluzivan i socijalno osjetljiv, pa tim više začuđuje što je upravo odatle potekla ova ”fake news” storija, očito precizno plasirana u ključnom trenutku, kao da su je skuhali Rusi na svojoj Russia Today (RT) televiziji na engleskom…

Možemo spekulirati da je bila riječ o specijalnoj operaciji ”ubacivanja” u uređivački proces Al Jazeere u Sarajevu, a stvar bi sigurno trebalo pomno istražiti, ali to mogu samo njeni vlasnici, urednička i upravljačka struktura u centrali. Kako bi to svakako trebalo učiniti te doći do vinovnika i naručitelja, možda bi se mogla poslati peticija uglednih Mostaraca, ali to bi opet izgledalo kao neka hrvatska žalopojka – vjerojatno bi ipak trebalo poduzeti jednu inteligentnu akciju s odgovarajućim predumišljajem te s boljim izgledima na uspjeh u ovom specijalnom ratu…

Program Al Jazeere u Hrvatskoj emitira – Sportska Televizija (SPTV). Kako je do toga došlo? SPTV je u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora (HHO) koji je tri sata svojih dnevnih termina prepustio Katarcima. Zašto? Za lovu, naravno, za što se sve i radi u toj čuvenoj svjetskoj organizaciji koja, kako se nedavno pokazalo u nizu afera, nije posve otporna na korupciju. Predsjednik HHO je dr. Zlatko Mateša, a počasni predsjednik i (doživotni) predstavnik u Međunarodnom olimpijskom izboru sam legendarni Antun ”Tonči” Vrdoljak. Još ranije, hahaoovci su pokušali utrapiti SPTV državnoj televiziji, čemu su ondje uspješno izmicali. Dosta im je što moraju financirati Josipovićev ZAMP pa ne žele na grbaču natovariti i sportske uhljebe. Za program SPTV vuče se od države ozbiljan novac, a postoji i sponzorstvo, ali to je sve izgubilo smisao otkako je na tržište ušao Sport klub (SK) i pokupovao sve prijenose, tako da ništa nije ostalo ni za HRT. HHO se malo pokrpao Al Jazeerom, ali vjerojatno nisu jako našpanani da tu nacionalnu frekvenciju održe pod svaku cijenu…

Hrvatske političke stranke iz BiH, a i ove domoljubne hrvatske, koje uvijek traže neku popularnu inicijativu s kojom bi mogli pokazati da brinu za Hrvate u Bosni, iako ih u stvarnosti nije briga (a možda je i bolje da je tako s obzirom na njihove kompetencije) trebali bi svi kolektivno nasrnuti na Vijeće za elektroničke medije da pritisne SPTV i ponovo razmotri taj prilično nečuven dogovor s televizijom iz Sarajeva koja, pokazalo se, ne može spriječiti antihrvatske provokacije.

Ukratko, pred Vijeće za elektroničke medije treba iznijeti ovaj slučaj jer se on dogodio u suverenom hrvatskom medijskom prostoru – na području Hrvatske, gdje Al Jazeera Balkans emitira, iako nema koncesiju.

Vijeće će se obratiti Al Jazeeri, a ondje će onda ozbiljno razmotriti počinjenu štetu i – letjet će glave. Po žrtvama bit će lako identificirati o kakvoj je intruziji bila riječ. Ta svinjarija ondje sigurno neće proći.

Uopće, vrijeme je da Hrvati zasnuju svoju inteligentnu strategiju za djelovanje u bosanskohercegovačkom političkom prostoru. On njih neće biti političkog naroda dok se ne riješe patronata HDZ-a, Crkve i Mileta Dodika. A sve kazuje da idu baš u suprotnom pravcu.

Politička rezultanta ovih izbora i ukupni rezultat ”Operacije Baščaršija” bit će porazan za Bošnjake. Oni su računali da će pored dva njihova semideponentna predstavnika u Predsjedništvo ući Ivanić, koji nema nikakvu realnu moć u Republici Srpskoj. Time bi Predsjedništvo spalo na trećerazrednu, agitacijsku platformu s dva antidodikovska člana iz FBiH i jednim njegovim protivnikom iz RS. Dogodilo se suprotno. Dodik je u Predsjedništvu zadobio ključnu funkciju zaštitnika srpskih i hrvatskih interesa u Bosni. Neće dozvoliti, rekao je, da se diže tužba protiv Pelješkog mosta i prave slične ujdurme. I dalje će se s njim moći pregovarati o neposrednim (ekonomskim) interesima i projektima, ali sad će sve biti dvostruko skuplje.

Kao zaštitnik hrvatske zajednice koji traži interkomunalni dijalog, Dodik će postići bolju recepciju u Europi i u Americi. On je i sad jedini bosanskohercegovački lider koji samostalno razvija odnose s Rusijom, Turskom i Austrijom. Osobno je blizak s Putinom i Hansom-Christianom Stracheom, desničarskim potkancelarom vlade u Beču te Vučićev partner, s kojim zajednički nastupa kod Turaka i Kineza. S Turcima dogovaraju brzu cestu Beograd – Doboj, s odvojkom za Sarajevo, a kineska firma iz Banja Luke već je kupila neke balkanske burze. U Doboju Kinezi pak grade veliku termoelektranu te autocestu do Prijedora, što će je dovesti na oko 76 kilometara od spoja s hrvatskom kod Siska. Naravno da su se, s obzirom na Čovićevu gestu, i odnosi sa Zagrebom popravili – nakon nekoliko godina opstrukcije, napokon je počela gradnja mosta u Gradiški, koji je na europskom koridoru, pravcu koji financira EBRD, zadnja karika koja nedostaje u povezivanju zapadnih dijelova Republike Srpske s metropolama EU.

Zaista, po besmrtnoj frazi nezaboravnog hrvatskog premijera Zorana Milanovića, darovitog zabavljača masa, koji na žalost nema svoju TV-emisiju (što čeka N1?) Bošnjaci su ”tjerali mečku, a istjerali King Konga”. Cijeli izborni inženjering bio je sračunat, ne toliko na to da se ponizi Hrvate (to je bio usputni poželjan cilj), koliko da se onemogući i postupno uništi Mile Dodik, jer su ti maheri nasjeli na njegovu propagandu i zaključili kako je on jedini zaštitnik Republike Srpske. RS zapravo štiti Dayton, a Mileta su instalirali Amerikanci. BiH je u Daytonu komponirana tako da se vječito održava balans, i tko god pokrene akciju da nešto silom promijeni, izazove podjednako jaku reakciju. Zato se Hrvati ne smiju uznemiravati zbog izbornog poraza Dragan Čovića. On je rezultatom nesumnjivo jako zadovoljan, a svi problemi koji ostaju, dugoročni su i ne mogu se ni razriješiti ni zakomplicirati manevrima gulamfera koji po čaršijskim kavanama razvijaju strategije i taktike u duhu i na način vječne turske provincije davno opisan divnom starom baladom – ”Vino piju age Sarajlije”.

Vrhunski tekst od A do Ž.

Kuljiš zna i konta. Oduvijek je bio talentiran lik.