Misticizam (prema grčkom μυστικός, tajanstven) je ekstatično stanje u kojem se u unutrašnjem osjećaju pojedinca objavljuje neposredna božja prisutnost. Misticizam je i vjerska doktrina, koja tajanstveno iskustvo sjedinjenja s božanstvom pretpostavlja svakom racionalnom uvidu. Mistik je produhovljena osoba koja vlastitim naporom, kroz doživljaj neposredne božje prisutnosti, dolazi do spoznaje o postojanju Boga.

Izvor misticizma je na osjećajima zasnovano vjerovanje u natprirodna bića koja upravljaju prirodom i ljudskim životom. Mistici o religijskim sadržaju i o postojanju Boga govore iz vlastitih doživljaja. Tako se misticizam javlja u svim religijama i na gotovo svim razinama religiozne svijesti. Već u prirodnim religijama obrednom praksom potiču se grupna egzaltirana stanja u kojima se zasniva neposredan dodir s božanstvima. Premda se kasniji razvijeniji vjerski sustavi kao što su kršćanski islamski i budistički ne zasnivaju isključivo na misticizmu, s obzirom na to da širinom naučavanja i djelovanja uključuju i razumske praktične i druge elemente, ipak i u takvim sustavima mistično iskustvo postaje željeni vrhunac religioznog života, do kojega mogu doprijeti samo obdareni pojedinci, a njihova neposredna svjedočanstva vjere, zalog su istine u koju ostali samo vjeruju.

Osim kao vjerska misticizam se javlja i kao filozofska doktrina koja drži da je sve što čovjek iskustveno doživljava samo element nadnaravnog, to jest da je svaka opstojnost simbolička preobrazba nadnaravnog postojanja. Prvu je takvu filozosku mističnu doktrinu zasnovao Plotin:
“ Sva su bića emanacije Jednog koje je predočeno kao božanstvo i koje je moguće spoznati samo u vjerskom zanosu ili ekstazi. ”

U širem smislu mističnom se naziva i svaka filozofija koja vjeru pretpostavlja znanstvenom otkrivanju istine, i intuiciju logičkom razmišljanju. Misticizam podrazumijeva duhovno iskustvo, kroz asketsko poniranje ka Bogu. Mnogi mistici iz vlastitih doživljaja govore o postojanju anđela, demona, preminulih i slično, a produhovljenje i sjedinjenje sa Bogom, postavljaju kao svoj najviši cilj.
Podrijetlo

Kolijevka misticizma su zemlje starog istoka Kina (taostičko učenje Lao Tsea). Indija (Patanjalijeva samkhya-filozofija) i Perzija. Sa istoka misticizam prodire na zapad u vrijeme opadanja antičke civilizacije. Njegovi glavni nosioci su novoplatonizam i Kabala. Novoplatonistička mistika prenijeta je u kršćansku literaturu spisima Dionizija Areopagita i Ivana Skota Eriugene. U srednjemu vijeku misticizam se javlja kao protest protiv jalovog intelektualizma skolastičke filozofije. Najpoznatiji srednjovjekovni mistici su: Bernard iz Clairvauxa, Hugo i Rikard st.Victoire, Bonaventura. Osnivač njemačkog spekulativnog misticizma je dominikanac Meister Eckhart, a njegovi učenici su Heinrich Seuse i Johannes Tauler. Njima je blizak i flamanski mistik Jan Van Ruysbroeck. Renesansa i reformacija doba su procvata misticizma. Reuchlin, Agrripa von Nettesheim, Paracelsus, Picco della Mirandola, Nikola Kuzanski, Valentin Weigel, Robert Fludd, Jakob Böhme, i ostali, su najpoznatiji među misticima tog vremena. Mnogi od njih zastupaju specifični misticizam koji se suprotstavlja spekulativnim sistemima i koji je nošen težnjom za neposrednošću i spontanim prirodnim izražavanjem osjećaja, nasuprot školskim, strogo propisanim dogmama. U novijoj filozofiji misticizma ima i u djelima kartezijanaca kao kod Geulenixa i Malebranchea zatim Pascala , Novalisa, Maistra, Vivekananade i Jacobija. Emanuel Swedenborg je značajan mistik 18. stoljeća.

Tereza Avilska, Sveti Ivan od Križa, sveti Pavao, Marija Valtorta, vidioci iz Lourdesa, Fatime i Međugorja između ostalih, tvrde da su u duhovnoj objavi vidjeli Bogorodicu i Isusa Krista, koji su im se osobno obratili sa porukama koje moraju prenijeti drugima.

Mistični put


Zbog toga što mi, s našim zapadnjačkim, post-prosvetiteljskim pogledom na svijet imamo tendenciju linearnog razmišljanja, i zbog toga što su neki koncepti o kojima govore mistici povremeno toliko apstraktni. Neophodno je da ih izložimo kao linearnu progresiju te počnemo na način koji nam je poznat, te postepeno prelaziti na manje poznato područje. Nego... pet etapa klasičnog misticizma – VIA PURGATIVA, tamna noć osjeta, VIA ILLUMINATIVA, tamna noć duha i VIA UNITIVA, ne idu neophodno tim redom, niti se neophodno mora iskusiti potpuni efekt jednoga, te potpuni efekt drugoga. Bogu je moguće voditi te iz jednoga u drugi stadij preskačući prijelazne faze ili te može provesti kroz svih pet faza polako, u polaganim dubinskim fazama čišćenja. Taj put baš i ne možemo usporediti s cestom kroz koju napreduješ linearno, prvo doživiš jedan fenomen, zatim drugi, pa treći itd... mistični put se bolje može usporediti kao boravljenje usred oceana: ploviš okolo i doživljavaš razne struje, vjetrove i promjenjive vremenske uvjete, a najvažnija stvar u svemu je da si usmjeren na krajnji cilj (Božansko sjedinjenje) i da znaš kako reagirati na određene uvjete redom koji se pojavljuju. Nije ti potrebno znati kako doći od jednog stupnja do drugog ili koji će stupanj dogoditi nakon ovoga u kojem jesi, čak ni to kako ćeš se postaviti da bi izbjegao zamke neprijatelja i primiti sve što Bog od tebe želi u toj fazi. Tako da, premda će biti analizirani linearno, kako bi dalo neku uređenu sliku, imaj na umu da tvoja kilometraža i iskustvo može varirati; možeš doživjeti sve što će ovdje biti opisano, ili čak niti ništa od toga. U svakom slučaju, s Bogom ćeš sigurno kročiti dokle god si fokusiran na ljubav prema Njemu i dokle god pristaješ potpuno i velikodušno uz Njega.

U posljednjih stotinjak godina čini se da Bog ponovno revitalizira mistična iskustva u Crkvi kao cjelini. Ono što je jedinstveno za vrijeme u kojem živimo je da se taj fenomen ulivene kontemplacije ne događa samo u osoba zatvornih iza vrata samostana; cijele kongregacije su zahvaćene ovim nevjerojatnim otkrivenjem Božje ljubavi prema njima. Vjerujem da Bog želi podići jednu zajednicu ljudi koje ga vole toliko intenzivno i strastveno da ih neće, kao mnoge karizmatske grupe, taj fenomen odvesti na stranputicu fiksacije na darove. Oni će biti toliko zaljubljeni u Njega da će biti voljni potpuno ući u duhovano raspeće Tamne noći osjeta i izgubiti apsolutno sve kako bi mogli u potpunosti biti sjedinjeni s Njim. A, tada će biti poslani en masse kao vojska ljudi sjedinjeni s Njim u Duhu, živeći istinski uskrsli život Isusa Krista i provodeći Njegovu volju i Njegove planove na zemlji.

Via Purgativa

Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Kol 3:1-2

Faza pročišćenja je početak, ili faza djetinjstva duhovnog života. Ta faza imanentna je onima koji su se tek obratili, koji su se okrenuli od života u kojem su živjeli po vlastitoj volji i po vlastitom nahođenju, te su se odlučili predati svoje živote Gospodinu, kako bi ga slavili i služili jedino Njemu. Osoba, dakle, ulazi u fazu pročišćenja kada se obrati ili nanovo rodi.

Praksa koja je vlastita toj fazi duhovnog života je meditacija, znači, čitanje i razmatranje pisane Riječi Božje s rastućim stupnjem spoznaje duhovne dubine. Kada smo bili otuđeni od Boga naši umovi su također bili pali i otuđeni te smo posljedično provodili vrijeme razmišljajući kako da ispunimo težnje grešne prirode. (Rim 13:14). Kada je naš duh preporođen, naši umovi su ostali nepromijenjeni, s tom razlikom što u sebi imaju potencijal da budu prosvijetljeni božanskom istinom, jer je sada Duh Sveti u mogućnosti da nas uči istinama koje naš naravni um nije mogao razumjeti (1 Kor 2:14). To je točka u kojoj Pavao savjetuje vjernike u Filipima da razmišljaju o onom što je čisto, plemenito itd. (Fil 4:8), te vjernike u Kolosu da svoje umove utvrde na stvarima koje su gore, a ne na stvari zemaljske ili na to kako zadovoljiti tjelesnost (Kol 3:1-2)

Temeljni efekt ovog procesa je da se postupno izvlačiš iz kraljevstva tame i urastaš Kraljevstvo Svjetla. Na primjer, tvoj um koji je nekada bio fiksiran isključivo na zemaljske stvari, polako je postao prijemčiv za nebeske stvarnosti - Biblija, Molitva, Euharistija, itd.. Također si do određenog stupnja odvučen od uživanja u svijetu te si počeo uživati u Božjoj prisutnosti i u pobožnostima. U toj fazi je čovjek onaj koji je vrlo aktivan. Međutim, dolazi vrijeme kada moraš naučiti i novi način hoda s Bogom, jer ove aktivnosti koje čovjek čini sam u sebi i po sebi, nisu dovoljne da bi u potpunosti ostvario Božji naum za tebe - da budeš preobražen u sliku Njegovog Sina.

Pisana riječ ti može reći što je dobro, a što loše, ona te može obavijestiti do detalja o Isusovom životu i naučavanju, ali te ne može učiniti svetim. Ne može ti dati moć da bi nadjačao svijet, tijelo i sotonu. Zapravo, ne može te čak ni osposobiti da zaista razumiješ Boga ili čak Njegovu pisanu riječ na ispravan način, jer iako mi sada mislimo na duhovne stvarnosti, a ne na zemaljske, to činimo s umovima koji su pali i koji su još uvijek u djelimičnoj tami. Rođeni ste se s umom koji je odvojen od Boga i bio je istreniran da razmišlja na način tijela i jednostavno nije opremljen mogućnošću da uroni u duboke istine o Bogu: zbog toga je Bog rekao Izaiji da Njegovi putovi i Njegove misli daleko nadilaze naše, kao što Nebo nadilazi zemlju. Nezgodna situacija je što mi, osobno, ne možemo učiniti ništa da bi promijenili situaciju. Učenje dodatnih informacija neće promijeniti naše stanje, jer jednom kada smo upili pisanu riječ, ne možemo ih shvatiti u onoj dubini u kojoj doista jesu, jer naš um koji koristimo još uvijek sadrži u sebi palu prirodu i njezinu ograničenost shvaćanja.

Novi Zavjet je prepun poziva da se preobrazimo obnavljajući naše umove (Rim 12:2), da dopustimo sebi da budemo obnovljeni u spoznaji našeg Stvoritelja (Kol 3:10), itd. Ključ transformacije je dan u 2 Kor 3:18:

A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku - iz slave u slavu.

Drugim riječima, kako već zapravo gledamo slavu Kristovu, Duh nas doslovno preobražava kako bi mi mogli postati poput Njega. To je čin koji rana Crkva naziva kontemplacijom. Vrlo se razlikuje od meditacije, jer ona nije intelektualna vježba, to je čin srca i duše - okretanje naših srdaca stvarima odozgor (Kol 3:1) Također je i prilično tajanstvena, jer nam nikada nije rečeno zašto to duhovno posjedovanje slave Isusa Krista u nama proizvodi tako radikalnu transformaciju u najunutarnjijem dijelu nas.

Rijetki ljudi doživljavaju ovakvu transformaciju iz meditacije u kontemplaciju direktno. Da bi doživjeli ovaj prijelaz, često je neophodno da nas Bog uvede u fazu pasivnog čišćenja, iskustvo koje se uobičajeno naziva Tamna noć osjeta.

Tamna noć osjeta

Jer misli vaše nisu moje misli i putovi moji nisu vaši puti," riječ je Jahvina."Visoko je iznad zemlje nebo, tako su putovi moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." Iz 55:8-9

Tamna noć osjeta označava prijelaz između faze čišćenja u fazu prosvijetljenosti. Slična je fazi prijelaza iz djetinjstva u adolescenciju u prirodnom smislu, i kao i svaki prijelaz, često je vrlo zbunjujuć i zastrašujuć za nekoga koji je definirao duhovni život isključivo u terminima čitanja, meditacije i izvođenja aktivnih dijela pročišćenja.

Postoje tri uobičajena fenomena koja karakteriziraju Tamnu noć osjeta. Prva je da vaša duša potpuno gubi interes za sve Božje stvari; jednostavno više iz Njega ne crpi nikakvo zadovoljstvo. Nekada si mogao čitati Sveto pismo ili čuti propovijed i bio bi sav nadahnut, a sad ti se čini kao da si naletio na zid.

Drugi fenomen je da se duša počinje jako zabrinjavati nad činjenicom što joj se čini da se ponovo vraća i zapada u grijeh, jer sada više uopće nisi sposoban vršiti sve one stvari za koje ti je rečeno da su neophodne za tvoj rast do kršćanske zrelosti. Nije to rezultat apatije i nezainteresiranosti. Razlika između suhoće Tamne noći i ravnodišnosti prema vraćanja u grijeh je ta da je u dubini duše kršćanina koji prolazi iskustvo Tamne noći prisutna neizmjerna glad i ljubav prema Bogu, ali iz nekog neobješnjivog razloga, oni ne mogu nikako ući ili izvući bilo kakvo zadovoljstvo iz uobičajenih kršćanskih praksi.

Treći fenomen ove Tamne noći je što možeš postati intelektualno potpuno nesposoban čitati i meditirati nad Svetim pismom. Sada, ovo može zvučati kao hereza, ali nije; samo trenutak da objasnimo zašto. Biblija je primarno duhovna knjiga. Inspirirana Duhom Svetim i bez Duha Svetoga bit ćeš potpuno nesposoban bilo što crpsti iz nje. Biblija kaže da prirodni čovjek ne razumije Božje stvari jer ih je moguće razabrati samo Duhom. Ta mogućnost razabiranja nije nešto što možemo dobiti jer smo se obratili. To je specifično djelo milosti koje Duh Sveti proizvodi u našim životima, da kada čitamo Bibliju da razumijemo što je napisano. Ako Duh Sveti prestane dovoditi tu milost, čitanje Biblije će postati jednako ugodno kao i čitanje telefonskog imenika. Dakle, uklanjanje te milosti je integralni dio Tamne noći osjeta.

Ključna stvar koju u ovoj točci trebamo imati na umu je da je potpuno u redu ako ne možeš čitati Bibliju. Ljudi koji su odrasli u jako biblijski-orijentiranim strujama kršćanstva mogu doći pod razne vrste osuda zbog nečitanja Biblije jer su ih učili da je čitanje i meditacija put prema duhovnoj zrelosti. Međutim u Božjoj ekonomiji, ovo jednostavno nije uopće istina. Molim da obratite posebnu pozornost na slijedeće - ovo vam ne daje nikakav izgovor za situaciju kada prestanete čitati Sveto pismo iz čiste lijenosti ili zato što vam druge stvari odvlače pažnju! Kada vam Bog daje put i disciplinu da bi vam pomogao na tom putu, to vas obvezuje da usvojite tu disciplinu i primjenite ju na sebe cijelim svojim bićem, jer Ga tako častite u poslušnosti i pomažete sebi da rastete. Tako da, ako vam Bog oduzme disciplinu, potpuno je u redu - čak imperativ - da se zaustavite i pogledate što to Bog novo čini u vama.

Sada, razlog zašto je djelovanje milosti obustavljeno je taj što je Bog počeo osvjetljavati vaš um božanskom svjetlošću. Mistici opisuju ovo svjetlo kao zraku tame jer se ne može iskusiti prirodnim razumom. Toliko je iznad i onkraj onoga što mogu pojmiti naše prirodne sposobnosti da imate dojam da, kada ih počnete primati, da je to isto kao da ste pogledali u sunce i privremeno ostali zasljepljeni. Kada božanska svjetlost počne osvjetljavati vaš um, sve vaš prirodne sposobnosti ostaju zaslijepljene, te se tako vrši vaše sazrijevanje u novom načinu gledanja na stvarnost koji je u potpunosti duhovan po prirodi, jer duh istražuje najdublje stvarnosti Boga koje prirodni um ne može pojmiti. U fazi čiščenja vi ste čitali, razmatrali i vršili čine vjere prirodnim razumom, ali vas sada Bog želi uvesti na dublji nivo tako da vam uzima svo svjetlo i milost i usmjerava vašu pažnju na nešto drugo, pozivajući vas da ga pratite u dubljem i intimnijem poznavanju Njega. A da bi vas doveo tamo gdje želi, On od vas obično uzima svu vašu sposobnost da djelujete na stari način, jer ljudi općenito, ne vole promjene i imaju tendenciju da čine stvari na način na koji su to do sada činili - pogotovo kada je čovjek jednom dosegao određeni stupanj izvrsnosti u bilo čemu što čini.

Samopouzdanje u naše vlastite izvrsnosti je upravo ono što Bog želi uništiti u Tamnoj noći osjeta. On želi da u svemu što činimo budemo kontinuirano oslonjeni na Njega, i jednom kada naši prirodni umovi budu onemogućeni u čitanju, meditiranju i vršenju kršćanskih praksi našim, još uvijek, palim umom, mi se i dalje trudimo više oslanjati na naš intelekt nego na Njegova otkrivenja. Bog ne želi od nas da imamo stav 'rješit ćemo to nekako'. On želi da ga cijelo vrijeme tražimo, a jedan od najboljih načina za to je da nestane iz našeg života. Ovaj krug je ponovljen mnogo puta u Pjesmi Salomonovoj, i to je razdoblje koje nam Bog daje da preispitamo naše motive i ono što želimo. U točki u kojoj Bog nestaje, moraš donijeti odluku da li ćeš nastaviti bez Njega i sam stvarati svoje svjetlo života ili Ga toliko očajnički želiš u svome životu da si spreman napustiti sve poznato i sve što znaš samo kako bi Ga slijedio i vršio Njegovu volju, pa i pod cijenu da ne znaš gdje je On , kamo te vodi i gdje Ga možeš naći. To je ono što se podrazumjeva pod pojmom - hoditi s Bogom u vjeri. Abraham je očiti kanonski primjer te dinamike na djelu.

Postoji još jedna izvrsna paralela ovog načina Božjeg djelovanja u knjizi Izlaska gdje Bog, nakon što ih izvodi u pustinju, izraelcima daje manu za hranu - božansku hranu koju nikada nisu vidjeli i za koju nikada nisu čuli. Mana je paralela za božansko svjetlo koje Bog počinje davati nama u fazi prosvijetljenosti, i vrlo se razlikuje od prirodnog svjetla koje je paralela za meso i povrće itd. koje su Izraelci bili navikli jesti dok su bili u egipatskom ropstvu. Sada, mana je dostatna za sve što se može dobiti kroz uobičajenu hranu - okrepljuje im tjela, čuva ih zdravima i jakima tako da su mogli lutati pustinjom četrdeset godina. Ali - ovdje je ključ - nije mnogo poklonila njihovom osjećaju za okus. Vidite, njihova tijela su razvila osjećaj i prijemčivost za egipatska jela i oni su se počeli buniti protiv jednoličnosti okusa božanske hrane. Ovo dotiče iskustvo naše Tamne noći osjeta, božansko svjetlo dopire u dubine našeg duha, učvršćuje ga i čisti na način na koji ga discipline u fazi čišćenja nisu mogle niti dotaknuti. Ali, dio vas koji je izgrađen u fazi čišćenja još uvijek žudi i čezne da se vrati na taj stari način prilaska Bog jer se na to naviknuo. I mi gunđamo protiv Boga na isti način na koji su to činili izraelci u pustinji.

Ono što Bog zaista radi ovdje je da vas želi očistiti od vaših ljudskih mjerila, normi i putova koja su ostala u načinu na koji mu prilazite - oslanjanje na svoje vlastite mogućnosti, ponos na vaš intelekt i na vaše intelektualne sposobnosti, itd.. tako da se možemo naviknuti na to da nas On hrani vjerom bez posredništva našeg prirodnog uma. To ne znači da mi trebamo "pustiti mozak na pašu", nego nas prisiljava da priznamo da su naši prirodni umovi pale prirode; i da ne postaju posvećeni trenutkom našeg obraćenja. Dokle god se oslanjamo na naše čisto prirodne sposobnosti razumijevanja pristupa Bogu, dogodit će nam se da ćemo biti sposobni spoznati samo mali djelić onoga što On jest, jer Njegovi putevi i Njegove misli beskrajno nadilaze naše, jer su one po svojoj prirodi potpuno duhovne, dok je naš um po svojoj prirodi potpuno tjelesan. Um je organ kojim percipiramo prirodni svijet, a mehanizmi su naš intelekt i memorija. Međutim, organ kojim mi percipiramo i upoznajemo Boga je duh, a mehanizam je čista vjera.

Kušnje u Tamnoj Noći osjeta

Postoje tri uobičajene kušnje koje se spuštaju na nas kada ulazimo u Tamnu noć osjeta. Prva je da pokušavamo nastaviti čitati, meditirati i pristupati Bogu na način koji smo to činili ranije. Ovo postaje vrlo brzo frustrirajuće jer kada Bog odluči da nešto ne funkcionira, onda ne funkcionira i možeš ti lupati glavom od zid do sudnjega dana ali s time nećeš ništa postići.

Druga kušnja je da pokušaš tu šutnju utišati pokušavajući joj doskočiti drugim vrstama vjerskih disciplina koje se razlikuju po formi, ali su po sadržaju potpuno identične onome što ste ranije činili. To je nešto što se vrlo lako može činiti u evangeličkim crkvama jer oni imaju programe, pristupe i metodologije koje izlaze na uši, a trenutak kada prestaneš činiti jedno, oni ti odmah utrape nešto drugo, samo da budeš zaposlen i da nešto radiš. Ovo je tragično jer zapravo čovjek može otići u potpuno drugome smjeru od onoga koji Bog želi i može mu proći cijeli život, a da nikada ne krene onim putem koji je Bog namjenio za njega.

Treća stvar je da se čovjek jednostavno može prepustiti očaju; i to ne očaju u smislu da čovjek jednostavno digne ruke i zahtjeva objašnjenje od Boga. Ta vrsta očaja je zapravo zdrava jer te odvaja od tebe, a to je upravo ono što Bog želi učiniti. Ne, očaj koji želim naglasiti je očaj koji koristi neprijatelj da bi te naveo da pomisliš kako te je Bog napustio jer si grešan i nevrijedan, a na žalost, neprijatelj ima i dovoljno saveznika i u samoj crkvi koji bi ti to mogli reći. Poznata su mi osobna iskustva gdje su ljudi bili ismijani zbog nepravednih osuda onih oko njih jer nisu znali tko je Bog i što smijera.

Mistici imaju divnu metaforu kojom objašnjavaju fenomen Božjeg nestajanja i ponovnog pojavljivanja. To zovu "Ludus Amoris", igra ljubavi, koja je daleko bolji opis onoga što se događa nego što je to pojam - napuštanja. Postoji djelo napisano od sv. Katarine Genovske gdje njoj Bog opisuje cijelu ovu dinamiku i ovo je ono što ona kaže:

"S dušom koja je postigla savršenstvo, više ne igram Igru Ljubavi, koja se sastoji u odlasku i ponovnom dolasku duši, iako moraš razumjeti, ispravno govoreći, da to nisam Ja, Nepomični Bog, koji ih napušta, nego je to osjećaj kojim moja ljubav njima daje Mene."

Dakle, što se događa kada Bog namjerno skriva Sebe kako bi nama dao mogućnost da probije veo i da primimo dublja otkrivenjao o prirodi Njega samog. Tu dinamiku možete vidjeti iznova i iznova u Svetome pismu. Bog će se skriti u dubokoj tami, ili u trećem dijelu tabernakula, ili na vrhu planine, tako da će se samo oni koji su uporni u svojem traganju za Njim probiti do dublje spoznaje Njega, a to će dobiti pronalazeći Ga skrivenoga na tim mjestima.

Jedan od najvećih problema s kojim se kršćani u crkvi danas sreću kada se nalaze u tom razdoblju nisu ni oni sami, čak niti neprijatelj nije problem; nego je jedan od navećih problema pogrešan stav koji je danas posijan u samoj crkvi, a može se okarakterizirati frazom:"Ako se osjećaš udaljenim od Boga, netko se maknuo, a to nije Bog." Sada, ono što želim naglasiti ovdje, grijeh odvaja čovjeka od Boga i ako namjerno hodaš i živiš u grijehu, Božja prisutnost će biti uklonjena. Međutim, gornju fazu primjeniti na nekoga tko se nosi s nevjerojatnom težinom gladi i žeđi za Bogom izbjegavajući bilo kakav grijeh i bez obzira na sva nastojanja svoje i duše i tijela da bude s Bogom, a osjeća svu agoniju odvojenosti od Boga u Tamnoj noći, ta fraza, primjenjena na nekoga tko to proživljava nosi u sebu jako teško breme osude, osude koja nema nikakve veze sa stvarnim stanjem vjere i dijela te osobe. Suočeni s takvim tretmanom, oni mogu imati tendenciju da pokušavaju iznova i iznova proći i ispovjediti sav inventar svojih grijeha ne vjerujući da im je oprošteno, te tako mogu doći u situaciju da posumnjaju da su zaista spašeni Kristovom žrtvom na križu.

Ideja, da se Bog odvaja od tebe jedino kada počiniš grijeh može u čovjeku izazvati da počne razmišjlati da, svaki puta kada se Bog povuče iz nečijeg života, da je Bog nezadovoljan i da još uviijek postoji neki grijeh koji nije ispovjeđen ili oprošten. Istina je, međutim, da kada Bog odluči napustiti te na ovaj način, On samo tebi želi dati do znanja da te voli i da želi da Ga počneš tražiti, kao što su izraelci pratili stup od vatre i oblaka po pustinji. Sada, drži na umu da će te grijeh odvojiti od Boga, i prva stvar kada se Bog odvoji od tebe koju treba preispitati je da li si počinio kakav grijeh. To ne znači da sada trebaš prolaziti neka beskrajna propitkivanja samoga sebe kako bi pronašao taj grijeh. Ne brini ako žeđaš, gladuješ i vapiš za Bogom onda će ti Duh Sveti ispisati tvoj grijeh velikim neonskim svjetlom u tvojoj savjesti; ne moraš ponovno ići iskopavati stari prljavi veš - Bog je to odavno oprostio.

Napredovanje u Tamnoj noći osjeta

Ako shvatite da se u vama odvija proces Tamne noći, najvažnija stvar je da se potpuno predate Bogu i da boravite u Njemu. Sve pogrešne reakcije koje smo do sada objasnili su pokušaja poduzimanja neke vrste aktivnosti. Mistici jasno i glasno kažu - ako vam Bog ukloni mogućnost da "radite" svojim intelektom, onda prestanite s tom aktivnosti i usredotočite svoju aktivnost na vrlo spokojnu i ljubavi punu pažnju prema Bogu i vjerujte da je On tu prisutan, jer zaista i jest prisutan.

Druga stvar koju trebate učiniti je da odbacite svu zabrinutost i nervozu zbog osjećaja napuštenosti od Boga i zatražite od Njega da vam kaže što da činite i vjerujte mu da zna kamo vas vodi. Ovo zahtjeva krajnju poniznost i poučljiv duh jer prepuštate apsolutno sve u ruke Bogu i dopuštate da vam On kaže što da radite od sada pa na dalje. Ako ste stvarno čvrsto odlučni u pokušaju da vlastitim snagama vi pokušate kontrolirati razumjeti sve interakcije s Bogom u ovome trenutku, sjedit ćete tako u tišini sve dok ili Bog ne slomi vašu volju ili će se vaša egocentrična narav izdići i odvući vas u jednu od napasti koje smo ranije opisali. Ne bojte se! Bog je dobar i sve što čini - čini za vaše dobro!

Treća stvar koju trebate činiti je da poduzmete sve što je u vašoj moći da održite unutrašnji mir i tišinu jer je to prostor u kojem Bog govori. Uvijek će postojati misli ili aktivnosti koje će vas pokušati odvući iz tog mira, tišine i jednostavnosti, i uvijek će biti ljudi koji će kao i Marta zahtijevati od vas da dođete i pomognete jer gubite vrijeme ostajući u tom miru i tišini. Nemojte pasti na to! Ako vas je Bog doveo u stanje i mjesto tišine i smirenja, najgora stvar koju možete učiniti je da se vaš um i duh zaokuplja i brine o nevažnim stvarima. Bog želi da sva vaša pažnja bude u potpunosti usmjerena na Njega.

Plodovi Tamne noći osjeta

Postoje tri važne stvari koje Bog postiže u tamnoj noći osjeta. Primarni efekt je da vas izlaže vašem vlastitom siromaštvu duha. Prisiljava vas da iskusite u najdubljim dubinama svojega bića istinitost Isusovih riječi da apsolutno ništa ne možete učiniti bez njega. Fazu čišćenja počinjete s određenim stupnjem samodostatnosti i dok tu sposobnost primjenjujete u meditaciji nad tekstovima Svetog pisma, vi se izgrađujete do određenog stupnja, tada vam Bog u tamnoj noći izmiče tlo pod nogama i vi shvaćate da je svako dobro i svaki napredak u toj fazi samo rezultat toga što vam je to On omogućio; vi to uopće niste bili u stanju učiniti bez Njega. To je strašan udarac vašem samopoštovanju i vašoj samodostatnosti - pogotovo ako ste vrlo intelektualan i analitičan tip osobe: jednostavno vas dovodi u stanje da se u svoj svojoj bespomoćnosti bacite u naručje Bogu.

Drugi efekt je da to otkrivenje vašeg osobnog siromaštva u duhu uzrokuje u vama da počnete davati sebe drugome, vašem bližnjemu, da prestanete biti beskrajno sebični, postanete sposobni žrtvovati se za drugoga. Uklanja iz vašeg unutrašnjeg bića prokazivanje prstom tuđih grijeha i osuđivanje drugih kroz vlastitu samodopadnost i vlastitu samopravednost, koja je bila rezultat toga što je stari čovjek u vama izgradio sliku sebe kao pravednog na osnovu lažne misli da je on zaslužan za te milosti, ne Bog osobno. Mnogo samopravedne samodopadnosti u našim crkvama ima korijen u tome što mi mislimo da naš uspjeh i naše napredovanje u krepostima ovisi od naših vlastitih napora i naših mogućnosti, a kada vam Bog jasno otkrije i da do znanja da vaši napori ne znače apsolutno ništa, nego da je sve to rezultat Njegove milosti, samodopadni i samopravedni duh jednostavno nestane i ishlapi, te gubi svu svoju moć, te u vama uništava svo ono prokazivanje prstom i prezir koji imate ili ste imali prema svojoj braći i sestrama i svim ljudima općenito.

Treći efekt - i ne ono čega budete odmah svjesni - je da se u vašem najunutrašnjijem dijelu raspaljuje duhovni žar za Bogom koji je potpuno očišćen od bilo kakvog samointeresa koji je mogao nastati kada ste bili u fazi čišćenja, tj. početnika. U fazi čišćenja, a ponekada i poslije te faze nama se događa da Boga tražimo zbog nekog vlastitog interesa; imamo tisuću načina kako bi ubacili svoj vlastiti interes u naše traženja Boga, kako bi "natjerali" Boga da radi za nas. Na žalost mnogi od tih načina su postali prihvatljivi i opravdava ih se u većini vjerskih krugova. Međutim, Bog želi u potpunosti spaliti te motive koji kontaminiraju pravu, istinsku ljubav, te izgraditi u nama nešto čisto tako da bi mogli komunicirati s Njim čistog srca, bez devijacija koje nameće naša egoistična priroda, s razlogom da Ga možemo još bolje upoznati, te tako još potpunije doživjeti Njegovu ljubav i bolje je saopćiti i drugim ljudima.

Provodeći vas kroz Tamnu noć osjeta, Bog vas uči počecima kontemplacije, te vas priprema za slijedeću fazu duhovnog života - fazu prosvijetljenosti. Via Illuminativa.

Via Illuminativa

Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo. Eph 3:17-19

Faza prosvijetljenosti je druga etapa duhovnog života, koja je identična razdoblju duhovne adolescencije. Naziva se "prosvijetljena" jer se duh počinje kupati u božanskom, duhovnom svjetlu otkrivenja kroz, najčešće, praksu kontemplacije. To je mjesto gdje vam Bog počinje otkrivati samog sebe direktno i nadnaravno, oslobađajući vas od onih grijeha s kojima ste se morali ranije boriti ili ste morali bježati od njih. Također počinjete primati božansko razumijevanje i uvid u Pisma i duhovnu stvarnost. Fenomeni kao što su riječi znanja, mudrosti i proročki govor su uobičajene manifestacije na ovom stupnju duhovnog života. Postoji još poprilično dodatnih iskustava u fazi prosvijetljenosti - vizije, zanosi, itd... ali one nadilaze ovaj pregled. To je, u biti, način života u Bogu gdje vas Duh Sveti počinje učiti direktno, umjesto da koristi posredništvo Biblije ili ljudskog učitelja. To je početak ispunjenja iz JER 31:34 (I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: 'Spoznajte Jahvu!' nego će me svi poznavati, i malo i veliko - riječ je Jahvina - jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati.") gdje Bog navodi na zaključak da će nas učiti On osobno, a ne preko nekog posrednika. Postoje identični odlomci u Novom Zavjetu (1 Iv 2:27; 2 Pt 1:3-4). Sv. Tereza Avilska kaže da kada dosegneš ovaj stupanj Bog te može u djeliću sekunde naučiti stvari za koje bi ti trebale godine da ih sam shvatiš.

No, to ne znači da ne trebate imati čvrsto uporište u pisanoj riječi; to samo znači da kada ste jednom izgradili čvrsti temelj, da morate nastaviti graditi na njemu. Način kako gradite je da dopustite Bogu da vas on sam direktno uči o samom sebi. To je mjesrto gdje moraš biti posebno oprezan u razlikovanju pravoga Duha od duhovnih imitacija i gdje ti zaista trebaš saslušati mišljenja iskusnijih vjernika kako se ne bi zavukao u neka duhovne stranputice i prestao duhovno rasti. Način na koji možeš napredovati u blagodatima faze prosvijetljenosti je da se izuzetno jako usmjeriš na ljubav prema Bogu i da budeš spreman da se ne zadovoljiš s ničim drugim nego da zadobiješ Njega u potpunosti. Postoji napast da, kada ti Bog počne davati određene darove ili duhovna otkrivenja ili proročku riječ da čovjek postane fiksiran na te darove i da iz vidokruga izgubi Darovatelja. Mistici to nazivaju prevelikom fiksacijom na duhovne utjehe. A, također i neprijatelj ovo snažno podupire jer želi poduzeti apsolutno sve da bi vas spriječio da postignete stanje Božanskog Sjedinjenja koje se nalazi s druge strane faze prosvijetljenosti.

Bitna stvar koju treba zapamtiti je to da ste ranije mogli napredovati samo vlastitim snagama, no kada ste dosegli ovaj stupanj, dalje napredujete isključivo Božjom milošću. Druga stvar koju treba naglasiti je da je ključ svega LJUBAV. Julian od Norwicka, engleski mističar iz 14. stoljeća pisao je opširno o ljubavi Božjoj te da je ljubav centralni pojam i sama bit duhovnih otkrivenja. Bog vam se otkriva jer vas voli; otkrivenja vam daje iz razloga kako bi vam otkrio još svoje ljubavi, i razlog zašto ih dobivamo je što želi da nas ti darovi još više potaknu na ljubav prema Njemu. Ako primite kakvu proročku riječ ili kakvu objavu od Boga i dopustite da vas ta objava toliko zanese da vas odvuče od usredotočenosti na Božju ljubav vi ste, u biti, potpuno promašili njezino značenje i njezinu bit. Ako ste ovih dana čuli proročku riječ u kojoj Bog kaže da više tražite Njegovo lice, nego da gledate u Njegove dlanove, shvatit ćete važnost toga da svoja srca date i zadržite u Njemu zbog Njega samoga.

Ono što se postepeno dagađa kada odgovarate na ova duhovna otkrivenja je da postanete toliko obasuti Njegovom ljubavlju da vas ta Njegova ljubav počne oslobađati od svega onoga u svijetu što vas je prije zarobljavalo. Zapravo, kada počinjete gledati i osjećati Božju ljubav, jednostavno ne postoji ništa na svijetu što bi moglo zadugo odvući vašu pažnju! I dok se nastavljate predavati Bogu i dopuštati mu da vam otkriva Njegovu ljubav, postajete sve više odvojeni od svjetovnosti - ne u religioznom, farizejskom smislu, nego u unutrašnjem smislu, u smislu duhovne ispunjenosti, ispunjenosti u smislu izvršavanja zapovijedi da ljubite Gospodina svim srcem svojim, svim umom svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, cijelim svojim bićem.

Faza prosvijetljenosti je bila vrlo uobičajena u ranoj Crkvi, a također i danas postaje sve uobičajenija. Ako ste bili kršteni Duhom Svetim, Bog vas je, zapravo, uveo u ovu fazu hoda s Njim. Ono što se događa u zadnjih stotinjak godina, počevši sa pentekostnim pokretom i ubrzanom karizmatskom obnovom je da je Bog odjednom počeo uvoditi ljude u dublji način života s njim tako da On može još više otkriti čovjeku svoju ljubav prema njemu. Od 1992. godine svjedoci smo da cijele kongregacije bivaju zahvaćene ovim nadnaravnim otkrivenjima Njegove ljubavi.

Međutim, ova iskustva su tek jedva predokus potpunog sjedinjenja duše s Bogom, koji se može doživjeti u Božanskom sjedinjenju. Između faze prosvijetljenosti i Božanskog Sjedinjenja postoji još jedna prijelazna faza, a naziva se Tamna noć duha.

Tamna noć duha

Da upoznam Krista i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Fil 3:10-11

Kroz povijest je bilo dosta ljudi koji su bili voljni živjeti u moći i milosti faze prosvijetljenosti i Bog ih je moćno upotrebljavao kroz povijest Crkve. Ali, postojali su i oni koji nisu bili zadovoljni ostajanjem na tom nivou. Put prosvijetljenosti je tek pola puta. Glad ih je navela da ta traže Boga zbog Njega samoga umjesto da se zadovolje samo darovima i iskustvima Njegova prisutnosti. Jeanne Guyon, pišući u sedamnaestom stoljeću, opisao je razliku između ljudi koji idu putem darova i milosti, koje je opis via illuminatva-e, i onih koji idu putem križa, to jest, onih koji se identificiraju s prezenošću, odbačenošću i poniženjem samog Krista. Kada čitate u Filipnjanima 3:7-11:

Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih.

morate razumjeti da Pavao nije samo govorio o volji da potpuno izgubi sva zemaljska dobra - tj. ljudsku hvalu, ugled, bogatstvo, itd. Kada je Pavao napisao ove retke vjerujem da je stajao u samom zenitu faze prosvijetljenosti, tako da se njegova izjava odnosi također na sve vizije i duhovne darove i prosvjetljenja koja mu je Bog darivao. On izjavljuje da su svi ti darovi - darovi toliko divni da ih rijetko tko može pojmiti - obićno smeće u usporedbi mogućnosti spoznaje - ne znanja o Bogu, nego Boga osobno, na neopisivo intiman način. Naziv koji mistici daju takvom iskustvu Boga glasi Božansko Sjedinjenje. Izuzetno malo ljudi kroz povijest je uspjelo doseći ovaj stupanj. I to ne zato što bi Bog to nudio samo određenim izabranicima; vjerujem da je taj poziv ponuđen svakom čovjeku, međutim rijetki su voljni dopustiti Bogu da ih dovede u do tog stupnja gdje je čovjek voljan da podnese gubitak apsolutno svega, kao što je to Pavao bio voljan. Tehnički naziv ovog iskustva je Duhovno Raspeće ili Tamna Noć Duha.

Ovo stanje duhovnog raspeća se odnosi na ono kada Pavao govori o tome da postane kao Krist u Njegovoj smrti kako bi i on mogao anticipirati uskrsnuće od mrtvih. Sve dok nisam počeo proučavati pisanja mistika, Pavlove riječi u Fil 3:11 nisu mi imale previše smisla jer je Pavao bio spašen, otkupljen krvlju Kristovom. On zna da će iskusiti uskrsnuće mrtvih jer je Isus naučavao da je uskrsnuće naslijeđe onih koji su postali djeca Božja, međutim, u 11. retku govori kao s nekom sumnjom. Mislim da Pavao ovdje ne govori o uskrsnuću mrtvih po drugom dolasku. On govori o raspeću i uskrsnuću duha. Vidite, kada ste spašeni, vaš duh je automatski raspet, pokopan i uskršen s Kristom i postavljen je uz Njega u Kraljevstvu Nebeskom. Vaše tijelo se nastavlja mučiti kao i obično, s obećanjem da će jednoga dana umrijeti i biti uskrsnuto besmrtno i bezgrešno. No ništa se dramatično ne događa duši kada ste nanovorođeni, osim da ona ulazi u proces posvećenja, kojim postajete sličniji slici Krista. Ono što Pavao želi iskusiti je potpuno raspeće i uskrsnuće njegove duše u smrtnom tijelu; dovršetak onog posvećenja s ovu stranu smrtne postelje.

Vidite, jednom kada ste se pročistili od voljnog grijeha u vama još uvijek postoji dio vaše duše koji je rođen odvojen od Boga i nije mu bio pridružen kada ste se obratili. Iako je vaš duh bio raspet i uskrsnuo s Kristom, duša je još uvijek pale prirode. I prolaženje kroz vanjsko čišćenje i pročišćenje u fazi via purgativa i unutrašnjeg pročišćenja duhovnom vatrom u via illuminativa još uvijek vas nije potpuno pročistilo. Duboko dolje u tebi, na samoj srži tvoga biće, postoji dio tebe koji zapravo još uvijek želi postojati nezavisno od Boga. Čak i dok hodate putem prosvijetljnja i dok vas Bog obasipa Njegovim darovima i dok vaša duša u potpunosti konzumira Njegovu ljubav, još uvijek postoji sebični dio koji viri i koji strši dok Bog izlijeva milosti na nas i kroz nas na cijelo stvorenje i tako taj dio žanje zahvale koje bi trebale biti vraćene Bogu u hvali kroz nas. To je dio tjelesne prirode o kojoj Watchman Nee govori kada spominje nevoljnost da se čovjek duhovno potpuno sjedini sa Stvoriteljem jer čovjek želi zadrži taj dio za sebe pod svaku cijenu.

Ako želiš ući u potpuno duhovno sjedinjenje s Bogom, taj dio tebe mora umrijeti - mora biti u potpunosti razapet s Kristom. Problem je što ga ne možeš ubiti jer je on doslovno sami temelj i stup onoga što jesi, stup i temelj tvoje egzistencije. Iskustvo je, zapravo, toliko zastrašujuće da ne postoji nikakva mogućnost da čovjek to shvati ukoliko ga on sam nije doživio i proživio. Čitajući samo neke fragmente onoga što su nam mistici ostavili dovoljno je da nam se kosa počne dizati na glavi jer ono što Bog čini je da želi s tobom podijeliti Kristove patnje do najdublje moguće granice - odbačenost, progonstvo, mučenje, smrt, odjeljenost od ljudi i napokon, odvojenost od samoga Boga. Imajte na umu da se ovo događa samo onome koji je došao, kroz iskustva perioda iluminacije, do faze potpunog i neupitnog oslanjanja i ovisnosti o Bogu. Otkrivenja Njegove ljubavi su ga toliko očarala i privukla da su sve taštine ovoga svijeta ne samo izgubile svoju privlačnost, nego su postale teški teret i duhovni okov. Drugim riječima, njihova unutarnjost je toliko odvojena od svjetovnih stvari i potpuno su usredotočeni na Boga u svemu što čine, i tada ih Bog, naizgled, napušta. Mistici ovo poistovjećuju s točkom gdje Krist na križu vapi:" Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!" - raspet između neprijateljske i odbojne zemlje i neba koje se odjednom zatvorilo nad tobom, ostavljajući te između njih s ničim drugim osim boli i napuštenosti. I naravno, to je točka u kojoj je Krist predao Svoj duh. Za mistika koji je ušao u ovo duhovno raspeće, to je točka u kojem neovisni dio naše egoistične naravi čini posljedni izdah i uskršava u punoj moću i prirodi Isusa Krista. I to je točka u kojoj počinje Božansko Sjedinjenje, Via Unitiva.

Via Unitiva

Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni. Iv 17:20-23

Teško je smisleno opisati što stanje Božanskog Sjedinjenje u stvari je, jer su ljudski jezik i koncepti neadekvatni da bi ih opisali. Ono što se u suštini događa uskrsnućem vaše duše je da je 'neovisni' dio vaše duše u potpunosti protočan za Boga tako da se jednostavno ne može opisati gdje počinje Bog, a gdje počinjem ja. Postoji par ilustracija kolima mistici pokušavaju opisati to iskustvo. Jedna je slika rijeke (duša) koja se napokon počinje ulijevati u ocean (Bog). Odjednom se sastaju dvije vode i više ih ne možeš odijeliti jedno od drugoga i da postoji neka posuda kojom bi zahvatio u njih ne bi postojao nikakav način da odrediš da li je voda koju kušaš iz oceana ili iz rijeke. Bitan dio - i ono što ovo iskustvo odvaja od Istočnjačkog misticizma - je da tvoja supstanca nije uništena, samo je u nju prodrla supstanca Boga. Postaješ, po Petrovim riječima, sudionik božanske prirode, pobožanstvljen dioništvom u Bogu.

Druga slika koja se koristi je željezna šipka. U početku je tvrda, hladna, možda ima i nešto hrđe na sebi. No, ako ju staviš u vatru, prvo sagorijeva hrđa, te se i sama šipka počinj zegrijavati i svijetliti jer toplina plamena prodire u željezo na isti način na koji Duh Sveti prodire u nas. I premda se željezo ne pretvara u vatru, ono se počinje ponašati identično vatri; opeći će vas ako dotaknete šipku. A ako je ostavite u vatri dovoljno dugo , željezo če početi prelaziti u tekuće stanja i ono što ćete dobiti je supstanca koja je još uvijek željezo (ali očišćeno od nečistoća, nesavršenosti") ali supstanca koja se ponaša na identičan način kao i vatra. I u toj točki imaš sva svojstva vatre i potpuno si prijemčiva i elastična tekuća legura u Božjim rukama - kao što je to bio Krist dok je hodao zemljom, ispoljavajući svu moć i auteritet Boga, potpuno predan Njegovoj volji.

Treća slika je čaša destilirane vode. Nema oblik, boju, okus, niti vlastiti miris. Potpuno je neutralan, elastičan i prijemčiv medij. Ako je izliješ u pehar, potpuno će se prilagoditi njegovom obliku. Ako je istreseš na zemlju, prilagodit će se obliku tla. Nema nikakvu tendenciju niti želju da uzme bilo koji drugi oblik od onoga koji joj je nametnut. Ako u nju staviš boji, ili dodaš aromu, voda jednostavno prihvaća te modifikacije bez ikakvog otpora i ne može tvrditi da je ijedno od tih svojstava naslijeđe ili rezultat njezine vlastite prirode. Možete primijetiti kako ovo ocrtava sliku duše koja je potpuno elastična u Božjim rukama. Kada uđeš u Božansko Sjedinjenje, gubiš apsolutno sve ono za što bi mogao tvrditi da je tvoje vlastito i postaješ medij kroz koji Bog može istog trenutka na savršeni način izraziti kroz tebe sve što On želi reći ili učiniti. I ako podrobnije razmislite, shvatit ćete da se Krist ponašao na identičan način. Rekao je da On nikada nije djelovao po vlastitom nahođenju; On je samo činio ono što je vidio do Oca da čini, On je govorio ono što ga je Otac učio govoriti. On je uvijek govorio na slavu Oca, nikada na svoju vlastitu. Isusova volja je uvijek savršeno bila okružena i utopljena u volju Očevu, i kada uđete u ovaj stadij, predali ste svoju volju do točke u kojoj, pravilno govoreći, vi uopće više ne posjedujete vlastitu volju; vaša volja i volja Očeva su jedno i isto i nikada više ih se neće moći razdvojiti i razlikovati.

Kada živite na ovaj način, hod u duhu više nije onakav kakav je bio prije - gdje si se morao zaustaviti i saslušati Boga i boriti se protiv nagnuća tijela. Kada živite u via unitiva, ti si u Bogu i Bog je u tebi toliko potpuno da automatski imaš i Božji um i Njegovo shvaćanje i razumijevanje. Po riječima Postanak 2 - dvoje su postali jedno - i vi u svojoj srži postajete potpuno siromašna i predana posuta u koju Bog može uliti beskrajnu raznolikost Njegove slave kroz koju možete dotaknuti i Crkvu i izgubljene duše, kao što je to Krist činio dok je bio na zemlji. To je ono na što su mistici ciljali i ono što su postigli. A, Krist se molio u Iv 17:21-23 da svatko tko vjeruje u Njega prođe i doživi identično iskustvo:

Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni. Iv 17:21-23

U točki u kojoj uđete u Božansko Sjedinjenje, jedinstvo unutar tijela više se uopće ne dovodi u pitanje, jer ako si ti popuno elastičan za Božje djelovanje i ako sam ja potpuno elastičan za Božje djelovanje, tada smo mi ujedinjeni jednostavno samom tom vrlinom elastičnosti koja nam je dana od samoga Boga. I ono što se događa je da naše duše postanu elastične i prijemčive jedna drugoj: a to je ono gdje mistici govore kada interpretiraju jedinstvo duša - svi smo mi jedno s drugim pomiješani i ujedinjeni u Bogu i s Bogom.

Tim putem su hodali mistici; oni su dospjeli do ovoga mjesta. Hodali su okolo uronjeni u moć i slavu Božju bez ikakvih prepreka u njihovoj duši. I potpuno su okrenuli svijet na naopačke. Neki od tih mistika su bili neobrazovani seljaci - slabe, lomljive, jadne, nesigurne posude - ali kroz njihovo sjedinjenje s Bogom dobili su takvu moć i utjecaj da su kraljevi i kraljice sagibali koljena pred njima. Njihovi životi su bili ispunjenje Isusovih naučavanja da ćemo činiti veća djela od Njega i Pavlovih izjava da možemo činiti sve - a to doista znači SVE - kroz Njega koji je naša snaga.

Gospin pjesnik- sv. Ignacije Loyolski
Ignacije de Loyola ostao je bez svoje majke Marine već u djetinjstvu. Magdalena de Araoz, žena drugog brata Martina, preuzela je brigu za njegov odgoj. Bilo mu je sedam godina kad je ta pobožna duša došla u njihovu obitelj. Na dan vjenčanja 11. rujna 1498. godine dobila je na poklon od kraljice Izabele sliku Marijina navještenja, koju je donijela sa sobom kao miraz i dala joj je sagraditi kapelicu - prvi Ignacijev dodir s otajstvom Marijina navještenja, koje će u kasnijem njegovom životu biti vrlo važno. U kućnoj kapelici štovala se inače slika Majke Boli. Odanost prema Majci Božjoj iz djetinjstva ponio je Ignacije u svoj život, pa čak i u godinama svoje objesne mladosti pjevao je pjesme njoj na čast.

U tridesetoj godini života, ranjen od Francuza u obrani tvrđave Pamplone na Duhovski ponedjeljak 20. svibnja 1521. godine, nalazi se ponovno u rodnom dvorcu Loyola na brizi i njezi svoje nevjeste Magdalene de Araoz. Željan viteških romana zatražio je da mu dadnu koji za čitanje. Kako u dvorcu nije bilo takve literature, nevjesta mu dade Kristov život Ludolfa Saksonskog i Cvijet svetaca Jakova da Varazze. Čitajući te knjige, Ignacije se doživljava kao ratište na kojem se sukobljavaju dva svijeta i nemilosrdno otimlju za njega: novi iz sadržaja čitanih knjiga i stari iz sadržaja njegove prošlosti. U tim trenucima borbe i prvog duhovnog rasuđivanja zanosio se likom »izvjesne gospođe« koja je znala toliko ovladati njegovim srcem da je, kako sam pripovijeda, po tri do četiri sata neprekidno razmišljao što bi sve činio u njezinoj službi, o načinima kako da se nađe u njezinoj blizini, o riječima koje bi joj zborio i o podvizima koja bi njoj na čast vršio. Povjesničari razbijaju glave koja je to gospođa mogla biti kojom se Ignacije tako oduševljavao i zaključuju da se radilo po svoj prilici o princezi Katarini, sestri cara Karla V. Sam Ignacije u svojoj Autobiografiji veli da nije pripadala »redovima običnog plemstva«, nije bila ni »grofica« ni »vojvotkinja«, već »osoba mnogo višeg stupnja od ovih.« U tom idealnom liku žene susreće se Ignacije prvi put s osnovnim načelom kasnije svoje duhovnosti, izraženim dinamičnim komparativom »magis - više«. Možda se u toj ženi, koja nadilazi sve druge, nazire lik one koju će Ignacije kasnije nazivati »Našom Majkom i Gospođom« i koja će mu se tih milosnih dana na bolesničkoj postelji u rodnom dvorcu Loyola ukazati s djetetom Isusom. Sam piše o tom viđenju: »Jedne večeri, dok je bio budan (Ignacije govori o sebi u trećem licu!), jasno je vidio lik Naše Gospe sa svetim djetetom Isusom. Iz toga viđenja je kroz dugo vrijeme crpio vrlo veliku utjehu. U njemu se pojavila tako velika odvratnost prema njegovom prošlom životu, a posebno prema stvarima tijela, te mu se činilo da mu je iz duše nestalo svih predodžbi koje su u nju bile utisnute. Tako on od toga časa pa sve do kolovoza 1553., kada je ovo pisano, nije željama tijela nikada dao ni najmanji pristanak.« I tako će dnevni sni o idealnoj ženi iz bolesnih dana postati dnevna stvarnost njegova života. Odsada je Marija ta velika žena njegova srca. S najvećim poštovanjem ispisuje njezine riječi iz čitanih knjiga lijepim rukopisom i plavom tintom u bilježnicu svojih dojmova, koja će postati njegov »vade-mecum« na hodočasničkom putu.



GOSPIN HODOČASNIK


Nakon što mu se povratilo zdravlje i nakon promjene koja se zbila u njegovim dubinama, osjetio je da mu valja napustiti očinski dvorac i krenuti na put u Svetu Zemlju. Sa zahvalnošću kleči u kućnoj kapelici pred slikom Majke Boli; oprašta se od svojih ukućana i krajem veljače 1522. godine kreće na daleki put u Gospino svetište Montserrat. Na grudima nosi sliku Majke boli iz kućne kapelice - to je sve što je uzeo sa sobom od bogate očeve baštine. Na tom dugom putu od 600 km svraća se u Marijino proštenište Aranzazu, gdje pred Gospinom slikom provodi cijelu noć u molitvi »da prikupi snagu za svoj put«. Tu polaže i zavjet čistoće, kako će kasnije povjeriti jednom od prijatelja: »Kad je napustio svoj zavičaj da ide na Montserrat, bojao se da bi prije nego drugim manama ponovno mogao podleći grijehu tijela koji ga je ranije stajao mnogo borbe i poraza. I stoga je položio zavjet čistoće Našoj Gospi i molio ju da bi ga uzela pod svoju zaštitu i obranu.« Ostavio je dio novca za obnovu te Gospine slike i krenuo dalje na put. Dok je jahao na mazgi sustigne ga neki Maur koji se upustio s njim u razgovor. Ignacije primjećuje da su raspravljali o djevičanstvu Blažene Djevice Marije. Maur je dopustio mogućnost djevičanstva prije poroda, ali nikako u porodu. »Hodočasnik je (tako Ignacije naziva sam sebe u Autobiografiji) naveo brojne razloge, ali ga nije mogao pokolebati u njegovu uvjerenju.« Kako se nisu mogli složiti, Maur je odjurio naprijed, a Ignacije je zaostao razmišljajući dugo o neuspjeloj raspravi. Nezadovoljan zbog neuspjeha, ogorčen što je Mauru »dopustio da o Našoj Gospi govori onakve stvari«, pozvan da brani njezinu čast, lomio se u sebi ne znajući da li da pojuri za njim i uvjeri ga drugim argumentima: da ga izbode mačem ili ne. Neodlučan, pripustio je mazgi da riješi volju; ako krene seoskom cestom za Maurom, pronaći će ga i izbosti, ako proslijedi glavnom cestom, pustiti će ga na miru. »Našem se Gospodinu svidjelo«, bilježi sv. Ignacije, »da mazga nije skrenula na seosku cestu i tako je Maur zahvaljujući njoj ostao živ«.


Stigavši po svoj prilici najkasnije 21. ožujka 1522. godine na sveto brdo Montserrat odluči odložiti svu svoju prošlost do nogu Crne Madone i zamoliti je da ga zaodjene odorom svoga Sina. Pismeno obavlja životnu ispovijed koja traje tri dana. Uoči Navještenja Blažene Djevice Marije provodi cijelu noć u molitvi stojeći ili klečeći pred njezinom slikom iz 12. stoljeća: Uredio je s ispovjednikom da samostan preuzme njegovu mazgu, »a da se njegov mač i bodež objese u crkvi na oltar Naše Gospe.« Svoje viteško odijelo već je poklonio nekom prosjaku. Pun dojmova napušta u zoru Montserrat i odlazi u obližnji gradić Manresu da ih u nekoliko dana sredi i zapiše u svoju bilježnicu i da nakon toga iz Barcelone otputuje u Svetu Zemlju. Međutim, tih nekoliko dana proteglo se na 11 mjeseci. Bog sam zadržao ga je u svojoj školi, dajući mu prve duhovne vježbe. Proveo ga je kroz sve stadije duhovnog života: od radikalnog unutarnjeg čišćenja preko otvaranja očiju uma do gledanja Presvetog Trojstva. Dok je jednom molio časoslov Blažene Djevice Marije, piše Ignacije u svojoj Autobiografiji, »bi mu um uzdignut iznad sebe tako da je vidio Presveto Trojstvo«. Gospa stoji, čini se, i na početku njegove trinitarne mistike. Bog je u to vrijeme s njim postupao kao učitelj s djetetom koje poučava; pokazao mu je način na koji je stvorio svijet i na koji je Isus nazočan u Oltarskom sakramentu. Unutarnjim očima gledao je dugo i u više navrata Kristovo čovještvo i Našu Gospu. »To ga je toliko ojačalo - ističe u svojoj Autobiografiji - i dalo toliku snagu njegovoj vjeri da je često u sebi pomišljao: čak i kada ne bi bilo Svetog pisma da nas pouči u tim istinama, on bi bio spreman da za njih umre na temelju onoga što je vidio.« Milosne dane Manrese prozvat će Ignacije kasnije svojom »Pracrkvom«. Uistinu što su Duhovi za prvu Crkvu, Damask za Pavla, gorući grm za Mojsija, to je Manresa za Svetog Ignacija. Tu je primio više milosti i svjetla nego za vrijeme cijelog života; postao je novi čovjek koji Božjim očima gleda na svijet i povijest, i koji u svim stvarima i događajima traži i nalazi Boga.



GOSPIN SLUGA


Njegova dosadašnja individualna duhovnost mijenja se u stvaralačku, apostolsku. Da bi mogao što uspješnije apostolski djelovati. daje se na studij u Barceloni, Alcali, Salamanci i Parizu, skupljajući prve drugove koje će voditi kroz istu školu kroz koju je Bog njega proveo. Postigavši titul »Magister filozofije« na Sorboni 14. ožujka 1534. godine, polaže sa šestoricom svojih »prijatelja u Gospodinu« - kako je rado nazivao prve svoje drugove - na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza iste godine u njezinoj kapelici zavjet da će hodočastiti u Svetu Zemlju; ako pak za godinu dana ne bi mogli otputovati ili ne bi mogli u njoj ostati, stavit će se na raspolaganje Kristovu Namjesniku u Rimu. Zavjet je uključivao u sebi još i život u siromaštvu i pomaganje bližnjemu. I tako su na svetkovinu Velike Gospe udareni temelji budućoj Družbi Isusovoj. Marija je uvijek prisutna u odlučujućim trenucima Ignacijeva života. Zaređen za svećenika sa šestoricom svojih prijatelja od rabskog biskupa Vicenza Nigusantia u Veneciji na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1537. godine, u dobi od 46 godina, odlučio je da se godinu dana sprema na mladu misu i da je rekne u Betlehemskoj štali. Budući da zbog mletačko-turskog rata nije bilo nikakvih izgleda da pođe s drugovima u Svetu Zemlju, uputili su se u Rim da se stave Papi na raspolaganje. Cijelo to vrijeme Ignacije moli »Našu Gospu da ga pridruži svome Sinu«. Došavši u La Stortu, sedamnaestak kilometara nadomak Rimu, osjetio je da Bog ispunjava njegovu molbu. U Autobiografiji spominje da je za vrijeme molitve u kapelici »doživio snažnu promjenu u svojoj duši i tako jasno vidio da ga je Bog Otac stavio uz Krista, svoga Sina, da se nije usudio posumnjati u to da ga je Bog Otac doista stavio uz svog Sina.« Čuo je i glas Oca Nebeskoga: »Bit ću vam milostiv u Rimu.« Vidio je i Krista s križem na ramenima, a pokraj njega vječnog Oca koji mu govori: »Hoću da uzmeš ovoga za svoga slugu«, a Isus ga uze riječima »hoću da nam služiš.« Otad je gajio veliku pobožnost prema imenu Isusovu - primjećuje jedan od njegovih drugova - »i htio da se njegova zajednica prozove Družbom Isusovom.« Na početku te veličanstvene vizije, u kojoj se krije ime i program buduće Družbe Isusove: u vidljivoj Rimskoj crkvi pod zastavom križa Kristova služiti sve na veću slavu Božju, stoji Djevica Marija, koju Ignacije godinu dana moli da ga stavi uz svog Sina i da im kao »siromah i nevrijedni sluga« služi.
U Rimu stiže i blaženi trenutak na koji se Ignacije pripravljao godinu i pol dana: u svetoj božićnoj noći 1538. godine govori svoju prvu misu u Gospinoj crkvi Maria Magiore, na oltaru betlehemskih jaslica. Nakon što je Papa Pavao III. 27. rujna 1540. godine svečano potvrdio osnivanje Družbe Isusove i nakon što je Ignacije 19. travnja 1541. godine prihvatio izbor za njezina Vrhovnog poglavara, na kraju svog dugog hodočasničkog puta, na vrhuncu svog životnog djela, nalazi se Ignacije ponovno sa svojim drugovima do nogu Naše Gospe: u Bazilici sv. Pavla izvan zidina, na Gospinu oltaru, pred njezinom slikom od mozaika iz 13. stoljeća, polažu 22. travnja 1541. godine svečane zavjete. Radeći na Ustanovama svoje Družbe, do kraja svog života čita mnoge mise pred slikom Gospe od puta iz 14. i Svete obitelji iz 15. stoljeća i jamči i u Autobiografiji i u Dnevniku da je uz gledanje Presvetog Trojstva i Krista Gospodina vidio ponekad i »Našu gospu koja je posredovala i potvrđivala« ono što je pisao.


Ignacije je bio duboko uvjeren da svaki čovjek, ponirući u svoje vlastite dubine, može otkriti volju Božju za se i za svoj život. Put do tog osobnog iskustva Boga pokazao je u Duhovnim vježbama koje je u Manresi primio kao Božji dar Crkvi. Na tom putu od četiri tjedna susrećemo Blaženu Djevicu Mariju u presudnim momentima i to uvijek kao posrednicu ili bolje rečeno »spojnicu« svjetova: u prvom tjednu stoji između povijesti grijeha i povijesti milosti, u drugom tjednu povezuje nebo i zemlju u času utjelovljenja, u trećem povezuje svijet umiranja i uskrsnuća, a u četvrtom tjednu ona je prva kojoj se ukazuje njezin uskrsli Sin Isus Krist. Marija je odigrala presudnu ulogu u životu sv. Ignacija, a njezino je mjesto nenadomjestivo u životu svakog kršćanina.

Autor: M.Nikić
sv.Ignacije Loyola
Najveći poznavatelj ljudske duše u povijesti
root : Najveći poznavatelj ljudske duše u povijestiSv.Ignacije Loyola
Osnivač Isusovaca,sv.Ignacije Loyola, bi je najbolji poznavatelj ljudskih duša. Glasovit je po svojoj knižici "Duhovne vježbe"

Kad je razmišljao o sreći i radosti koju mu pruža ovaj svijet i zadovoljenje osobnih želja i potreba, onda je uvidio kako se osjeća lijepo samo dok o tim mislima razmišlja, ali kad one iščeznu, u duši osjeća prazninu, gorčinu i žalost.
Potrebno je da naša zadnja misao prije nego što zaspimo bude ona pobožna misao o kojoj želimo drugi dan razmatrati. Naime, čineći tako, zadnja misao se u snu susreće s podsvjesnim afektivnim sadržajem psihičkog života i počinje djelovati na njega, unoseći u taj, nama skriveni svijet, nešto više svjetla i Božjeg pogleda na život i ono što Bog od nas očekuje.

Mnogima je poznato da je osnivač isusovaca, odnosno utemeljitelj reda koji se zove Družba Isusova, sv. Ignacije Lojolski, poznati i cijenjeni učitelj duhovnog života. Napose je glasovit po svojoj knjižici koja se zove "Duhovne vježbe" i koja je odgojila brojne duhovne velikane, među kojima je prvi bio sv. Franjo Ksaverski, uz sv. Pavla, najveći misionar Crkve. Međutim, manje je poznato da je sv. Ignacije iz Loyole bio također i veliki psiholog. Profesor dubinske psihologije na Papinskom sveučilištu Gragoriana u Rimu dr. Luigi Rulla u jednom predavanju je rekao kako su za njega tri najveća psihologa: sv. Pavao, sv. Augustin i sv. Ignacije Lojolski, ne računajući Isusa Krista koji je bio ne samo čovjek nego i Sin Božji i kao takav izravno poznavao ljudsku dušu i sve što se u njezinim dubinama krije. Ovaj put želio bih reći nekoliko riječi samo o Ignaciju kao velikom psihologu.vrsno poznaje ljudsku dušu

Zašto je sv. Ignacije veliki psiholog?

Iz čega je on učio i naučio psihološko znanje? Je li on i danas moderan kao psiholog?Ignacije Lojolski je iznimno velik autoritet na području psihološkog znanja o čovjeku jer je u svojim pisanim djelima i svojim načinom postupanja s ljudima dokazao da izvrsno poznaje ljudsku dušu. Njemu treba vjerovati jer je to znanje naučio iz dva izvora: božanskog i ljudskog. Iz vlastitoga životnog iskustva naučio je kako je čovjek jadan, slab, nemoćan i u isto vrijeme otvoren beskraju, apsolutnoj istini i beskrajnoj ljubavi.U vrijeme svoga obraćenja molio je po 7 sati dnevno, činio velike pokore i duge molitve. Jednom je čitav tjedan postio tako da nije ništa jeo. Ispitujući duhove koji djeluju na njegovu dušu, zaključio je da ne treba jednako vjerovati svim duhovima i da treba biti oprezan jer sve ono što na prvi pogled izgle
Prvi dio svoga života Ignacije je proživio kao čovjek ovoga svijeta, kušajući sve ono što mu je život njegova vremena mogao pružiti. On sam za sebe reče: "Do 26. godine života bio je sav u ispraznostima svijeta." O smislu života počeo je ozbiljnije razmišljati tek onda kad je bio ranjen. Razmišljao je o utjecaju koji je u njegovoj duši ostavljao Božji Duh razmišljajući o Božjim riječima i nadahnućima i zaključio kako u duši osjeća radost i mir i onda kada ta nadahnuća prođu. A kad je razmišljao o sreći i radosti koju mu pruža ovaj svijet i zadovoljenje osobnih želja i potreba, onda je uvidio kako se osjeća lijepo samo dok o tim mislima razmišlja, ali kad one iščeznu, u duši osjeća prazninu, gorčinu i žalost.

da dobro i pobožno ne mora dolaziti od Boga. Zao duh i neprijatelj ljudske naravi zna se zaogrnuti u dobrog anđela i tako zavoditi duše. On je i tu spoznaju dobio iz svoga vlastitog iskustva. Naime, u vrijeme dugih molitava kad se spremao na počinak, "često su mu dolazile velike spoznaje, velike duhovne utjehe. U njima je gubio mnogo vremena određenog za spavanje, a nije ga bilo odviše. Promatrao je to nekoliko puta i sam po sebi došao na misao da za razgovor s Bogom ima određeno toliko vremena i poslije još sav ostatak dana. Zbog toga je počeo sumnjati u to da one spoznaje dolaze od dobrog duha. Sam od sebe dođe do zaključka da će biti bolje ne mariti za njih i spavati predviđeno vrijeme. I učini tako" (Autobiografija, br. 26). Mislim da bi mnogi nazovividioci mogli i trebali naučiti od Ignacija kako treba biti veoma kritičan čak i prema dobrim nadahnućima dok nisu dobro provjerena od kojeg duha dolaze.Bio je prosvjetljivan Duhom Božjim Osim iz vlastitog iskustva, Ignacije je u svom duhovnom životu i duhovnim spisima koje je napisao bio vođen i prosvjetljivan Duhom Božjim. Puno se molio i prikazivao Gospodinu žrtve da mu udijeli jasnoću duha i sigurnost da je ono što je doznao i iskusio uistinu od Boga. Sam Ignacije o tome piše u svojoj Autobiografiji u br. 27. sljedeće: "U to je vrijeme Bog postupao s njime upravo onako kao što učitelj u školi postupa s djetetom kad ga poučava."Naučena znanja o ljudskoj duši i djelovanju raznih duhova na nju, što je Ignacije naučio iz vlastitoga iskustva i iz nadahnuća Duha Božjega, opisao je on u svojoj glasovitoj knjižici "Duhovne vježbe". Cilj tih vježba naznačen je već u prvom broju spomenute knjižice. On se sastoji u tome "da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše". Za razliku od duhovnosti budizma i hinduizma gdje se traži slijepa poslušnost svom duhovnom vođi ili guruu, Ignacije naučava kako je uloga duhovnoga vođe samo u tome da bude duhovni otac i učitelj koji treba pomoći "da se sam Stvoritelj i Gospodin očituje svojoj odanoj duši privijajući je u naručje svoje ljubavi… da Stvoritelj neposredno saobraća sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem".Kao dobar psiholog, Ignacije zna da je najvažniji cilj odgoja postignut onda kad odgojitelj ili duhovni vođa više nije potreban, kad se osoba zrelo osamostali i počne živjeti objektivne vrednote iz svoga vlastitog uvjerenja prepoznajući Božju volju u svome životu. To je cilj duhovnih vježba: da se čovjek očisti grijeha i neurednih sklonosti kako bi zatim u potpunoj slobodi mogao tražiti i prihvatiti volju Božju.


Važnost zadnje večernje misli

Spomenuo bih još samo jedan detalj iz metodologije duhovnih vježba koji otkriva Ignacija kao velikoga dubinskog psihologa. Iako on ne govori izričito o podsvijesti, jer u njegovo vrijeme taj pojam nije bio poznat, on u biti misli na taj afektivni i nesvjesni dio ličnosti, kad govori o potrebi da naša zadnja misao prije nego što zaspimo bude ona pobožna misao o kojoj želimo drugi dan razmatrati. Naime, čineći tako, zadnja se misao u snu susreće s podsvjesnim afektivnim sadržajem psihičkoga života i počinje djelovati na njega, unoseći u taj, nama skriveni svijet, nešto više svjetla i Božjeg pogleda na život i ono što Bog od nas očekuje. Zadnja i za osobu najvažnija misao dana, slikovito rečeno, djeluje na psihu kao udica koja se baci u more. Oko ponuđenog sadržaja svijesti okupljat će se velike želje, ali također i potisnuti konflikti i strahovi potisnuti u podsvijest. A psihičko, a onda i duhovno zdravlje osobe postaje kvalitetnije i prožetije slobodom što se više svjetla, sigurnosti i ljubavi unese u tamni i skriveni svijet naše podsvijesti. Duhovne vježbe izvrstan su način da se to ostvari. Zato Ignacije s pravom kaže da će oni koji počnu ozbiljno obavljati duhovne vježbe njegovom metodom vrlo brzo početi osjećati kako se nešto u njihovoj duši počinje događati. Pokreće se afektivni nesvjesni, zarobljeni svijet skrivenih i potisnutih strahova, želja i potreba. Ako se osoba ne uplaši toga bolnog iskustva i ako izdrži prateću dezolaciju, odnosno tjeskobno raspoloženje, nego čvrsto ustraje na započetom putu obraćenja Bogu, doživjet će dubinski mir i radost koja nadilazi prethodnu tjeskobu i donosi duši slobodu od neurednih prisila kako bi mogla još velikodušnije odgovarati na poticaje Božje milosti.Ignacijeve mudre izreke O psihološkoj vrijednosti duhovnih vježba sv. Ignacija vrlo se lijepo izrazio i naš pjesnik A. G. Matoš kad je rekao: "U Duhovnim vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova" (SD, str. 321, Zagreb 1973).Da je Ignacije bio veliki dubinski psiholog, svjedoče i njegove mudre izreke koje dokazuju da je Ignacije veliki učitelj duhovnoga života i veliki poznavatelj ljudske duše.

Početkom dvadesetog stoljeća jedan je grčko-armenski ezoterijski učitelj s malom grupom učenika napustio Rusiju i revoluciju. Njegovo ime bilo je Georgij Ivanovič Gurđijev. Naposljetku je stigao u Francusku i osnovao centar za poduku kojega je nazvao Institut za harmonični razvoj čovjeka. Tu je Gurđijev podučavao razvojni sustav osobne transformacije kojemu je dao ime Četvrti Put.

Kroz njega je metafizičke, duhovne instrukcije uspio učiniti dostupnima racionalnome znanstvenom umu, objedinjujući duhovni nauk Istoka sa znanošću Zapada. Vrijednost ovog jedinstvenog postignuća je neizmjerna. Bez Gurđijeva, praktični put prosvjetljenja, nazvan "Rad", nikada ne bi dosegnuo zapadni svijet dvadesetoga stoljeća. Njegova formulacija ovog ezoterijskog učenja učinila ga je dostupnim općoj populaciji, dok je ranije bio poznat u malim, ekskluzivnim grupama za koje je malo tko ikada čuo.

Nema kraja glasinama o vrlo zagonetnom gospodinu Gurđijevu. O njegovom neobuzdanom ponašanju, o njegovim naumima i moralnom karakteru, i o njegovim izvorima. Ipak, još uvijek se puno više raspravlja o sustavu zvanom Četvrti Put. Čini se da nema kraja stalnoj potrebi osporavanja ili dokazivanja valjanosti Četvrtog Puta, povezujući ga pritom s respektabilnim ili misterioznim izvorima. Još važnije, čini se da nema jasnog razumijevanja suptilne transformacijske psihološke prakse "Rada" – koja je srce i suština Učenja.* Otuda i stalna pitanja – kako prakticirati "Rad" ili zašto to uopće činiti, ili što je njegov cilj i rezultat. Glasine i rasprave neće vas odvesti nikamo u vašem traženju smisla i Istine u Četvrtom Putu. Klevetanje je isto toliko lako koliko i idolatrija. Samo iskustveno razumijevanje i Verifikacija ovog Učenja kroz praksu može otkriti njegov značaj.

Jednom kad imate Verifikaciju koja dolazi kroz praksu, ne možete pogrešno razumjeti svrhu Učenja. A jednom kad razumijete svrhu i Objektivnu Istinu koja se tu nalazi, znat ćete koliko je vrijedan Gurđijevljev doprinos. U tom svjetlu, sve glasine, osobne karakteristike i rasprave o originalnim izvorima potpuno su irelevantne.

Ono što nam je dano u psihološkom učenju Četvrtog Puta, nazvanog "Rad", jest praktično, provjerljivo uputstvo o samorazvoju koje je ljudskom biću moguće; proces stvarne transformacije ljudske svijesti. On podučava samostvorenoj samotranscendenciji – evoluciji. To je uputstvo kako rasti u svijesti. Pružajući novu perspektivu i probuđenu Savjest, Rad nudi šansu da izaberemo biti stvarni.



Svatko od nas rođen je s prirodom koja izvire iz najjačeg nagona ljudskog bića. Taj nagon je samoodržanje, primarni imperativ opstanka. Psihološka priroda nastala iz ovog neophodnog elementa temelji se na sebičnom interesu, a izražava se kroz težnju za moći. Ljudska bića prirodno teže za moći nad svojim okružjem kako bi osigurala opstanak i ugodu. Otkrit ćete da se skoro sve što radite može pratiti unatrag do jednog od ovih elemenata kao motivacije. Razvoj koji je moguć onkraj ove automatske sebične motivacije za život jest psihološka evolucija.

Suštinska priroda svake osobe u interakciji s njenim individualnim okružjem stvara svu beskonačnu raznolikost pojedinaca, koji ipak svi imaju iste osnovne nagone, stvarajući iste konflikte u životima i događajima, čak i u povijesti. Ovakvo stanje najprikladnije bi se moglo nazvati animalnom razinom čovjekova Bića. Skoro svatko živjet će svoj život na toj razini, na njoj i umrijeti, nesvjestan da postoji ikakav drukčiji put. K tome, mnogo toga na toj razini Bića je ispod čak i životinjske razine, primjerice ubijanje iz zadovoljstva, okrutnost, osveta, seksualna perverzija, ratovanje, zlonamjernost. Te stvari prirodu većine ljudi definiraju po kvaliteti kao nešto ispod životinjske prirode.

Za takvu se osobu može reći da je u stanju sličnom usnulosti. Vođena sebičnim interesom i automatskog ponašanja, takva osoba je organizam koji reagira na podražaje djelujući bez slobodne volje, i nesvjesna je toga. Ta osoba troši svoj život i energiju reagirajući mehanički na svaku promjenu okolnosti, i u vanjskom životu i u unutarnjim stanjima. Svaki događaj izaziva reakciju koja je subjektivna i traži nagrađivanje. Stalno promjenjivi vanjski događaji i unutarnja stanja stvaraju život koji se sastoji od bešavnog slijeda reakcija. Takvo stanje naziva se San. Sve se odvija automatski i mehanički.

To je stanje čovječanstva – ono SPAVA. Iz tog stanja rađaju se sve vrste konflikata, od ogorčenosti do nuklearnog uništenja, svaka okrutnost, svaka mrva zlonamjernosti, svaki čin nasilja. Ali nije ljudsko biće samo to. U svakome od nas također ima i nešto autentično, sa svrhom. Četvrti Put to naziva "Pravo Ja", i uči da ono postoji kao mogućnost, odnosno kao dostižno stanje koje u nama postoji iznad razine uspavanog stanja svijesti.

Gurdjieff: Posljednji sat života

Zamislite da vam je ostalo samo nekoliko minuta, možda jedan sat života; nekako ste otkrili točno kada vam je suđeno da umrete. Šta biste radili sa posljednjim dragocjenim satom svog prebivanja na Zemlji?

Da li biste bili u stanju da završite sva svoja djela u tom posljednjem satu, da li ste svjesni toga kako biste to učinili?Ispuštajući posljednji dah da li biste osjetili zadovoljstvo od toga, da ste učinili sve što je moguće u svom životu, sve moguće za ostvarenje svojih obaveza pred prirodom i svojim “Ja”?

Bitan je ne samo posljednji čas, bitan je i posljednji doživljaj. “Posljednji doživljaj” stvara prijelaz za buduće projavljivanje, ako ono postoji. Oslobađanje od nižih harmonija ništa ne daje, jer na kraju krajeva sve se zaboravlja, i treba se ponovo vratiti u ovaj svijet. Zaboravlja se čak i to od čega si htio da se oslobodiš, da bi postao Buda.

U stvarnom svijetu svi svemiri su prisutni istovremeno, uvijek vibriraju, uvijek čekaju, kao sin koji čeka svoga oca – mornara? U projavljenom svijetu sve ima svoj početak i kraj. U Stvarnom Svijetu sve je uvijek prisutno i jednog predivnog dana će vam biti dozvoljeno da zaboravite sve i napustite ga „zauvijek“.

Sloboda vrijedi milijun puta više od oslobođenja. Slobodan čovjek, čak i u ropstvu, biva sam svoj gospodar. Na primjer, ako vam dam nešto, na primjer automobil, u kojem nema goriva, zbog toga automobil neće moći da se kreće. Vaš automobil zahtijeva posebno gorivo, i vi ste jedini koji ste u stanju da odredite koja vrsta goriva vam je potrebna i gdje ćete ga dobiti.

Vi sami trebate odrediti kako ćete preraditi moje ideje, da ih učinite svojim, da samo vama pripadaju. Vaš auto ne može da radi sa istim gorivom sa kojim radi moj auto. Ja vam predlažem samo polaznu sirovinu. Vi treba da izvućete iz toga ono što možete koristiti. Vi morate izvuči iz tog materijala to što možete iskoristiti. Smjelije da sjedite za volanom.

GurđijevOrganski život je vrlo krhak. Planetarno tijelo može umrijeti svakog trenutka. Ono se uvijek nalazi samo jedan korak od smrti. I ako vam se dâ da proživite još jedan dan, to je samo šansa koja vam je slučajno dana od prirode. Ako vam se desi da proživite još samo jedan sat, možete sebe smatrati sretnom osobom. Od samog začeća mi živimo na račun posuđenog vremena.Živjeći u ovom svijetu vi treba da osjećate smrt u svakoj sekundi, zato treba da držite sve svoje životne poslove uredno, čak i u svom posljednjem satu. Ali kako sa sigurnošću saznati koji će se sat ispostaviti za vas poslednji? Zbog osjećaja sigurnosti usklađujte sva vaša djela sa prirodom i same sa sobom, svakog danog vam sata u životu, tada nikada nećete biti zatečeni, nepripremljeni. Čovjeka treba tome obučavati još u školi, isto kao pravilnom disanju, jelu, kretanju tako i umiranju. Ovo treba da postane dio obrazovnog programa. U tom programu treba uključiti obučavanje o tome kako demonstrirati prisutnost „Ja“ i također kako formirati svjesnost.

Pitanje: Kako djelovati ako ne osjećaš da je nešto ostalo nezavršeno?

Gurdjieff nije odgovorio odmah. Udahnuo je duboko i odgovorio:

Zapitajte se ko će biti u nevolji ako vi umrete kao pas. U trenutku smrti vi treba da budete potpuno svjesni sebe i da osjetite da ste učinili sve što je bilo moguće, u okviru svojih sposobnosti, u tom životu koji vam je dan.

Sada vi ne znate mnogo o sebi. Ali svakim danom kopate sve dublje i dublje unutar te vreće kostiju i saznajete sve više i više detalja o sebi. Dan za danom vi ćete otkrivati ono što niste uspjeli uraditi i što trebate uraditi drugačije nego što ste uradili. Stvaran čovjek je onaj koji je uzeo od života sve što je vrijedno u njemu, i može reči: „ Sada mogu i umrijeti.“. Treba se truditi proživjeti život tako da se bilo kog dana može reći: „ Danas mogu i umrijeti ne žalim ni za čim.“.

Nikada ne trošite uzaludno posljednji sat svog života, zato što on može postati za vas najvažniji. Ako ga iskoristite pogrešno, možda ćete poslije zažaliti. To duševno uzbuđenje koje osjećate tada može postati za vas moćan izvor snage koji vas može pripremiti za savršenu smrt. Znajući, da je sljedeći sat poslednji za vas, osjećate impresiju koju vam on donosi, kao pravi gurman. Kada vas Gospođa Smrt pozove budite uvijek spremni za nju. Majstor zna kako da izvuče iz svakog ukusnog komada poslednju kap najvrednijeg. Učite da budete majstor života.

U mladosti sam učio dobijanje mirisa. Učio sam kako da izvučem iz života njegovu esenciju, njegove najfinije kvalitete. U svemu tražite najvrednije, znajte da odvojite fino od grubog. Taj ko je naučio kako da izvuče esenciju, najvrednije iz svakog trenutka života, taj je ovladao sviješću svake kvalitete. On nije sposoban da učini nešto svijetu što bi učinio neki divljak.

Možda u poslednjim trenucima svog života nećete imati izbor gdje i sa kim ćete biti, ali ćete imati izbor da odlučite koliko ćete ih vrijedno proživjeti. Umijeće da se izvuče vrijedno iz života – je isto kao sposobnost da se izvuku iz hrane, zraka i doživljaja te supstance potrebne za izgradnju vaših tijela. Ako želite iz života izvuči najvrijednije za sebe, onda ono ipak treba da služi za više dobro; za sebe je dovoljno da ostavite samo malo. Rad na sebi u korist drugih je pametan način da primite više od života za samog sebe. Ako ne budete zadovoljni svojim poslednjim satom života, znači niste zadovoljni svojim životom u cjelini. Umrijeti znači proći kroz nešto što je nemoguće ponoviti. Uzaludno potrošiti naše dragocjeno vrijeme znači lišiti sebe mogućnosti da izvučemo iz života ono što je najvrednije.

stari satŽivjeti u ovom svijetu, od početka do kraja – znači još jedno ispoljavanje Apsoluta. Svi veliki filozofi su se pažljivo pripremali za poslednji sat svog života. I ja ću vam sada dati vježbu da se pripremite za poslednji sat na zemlji. Pokušajte ne iskriviti ni jednu riječ u datoj vježbi.

VJEŽBA

Pogledajte unazad u sat koji je prošao, kao da je to bio vaš poslednji sat na Zemlji i vi ste upravo saznali da ste umrli. Zapitajte se da li ste zadovoljni posljednjim satom svog života? A sada oživite sebe i postavite sebi cilj (ako vam se posrećilo da ga proživite) da izvučete iz života malo više nego što vam se dalo u prethodnom satu. Odredite, gdje i kada je trebalo da budete više svjesni, i gdje je trebalo da unesete više unutrašnje vatre.

A sada otvorite još više oči: pod ovim ja podrazumijevam – otvorite sebe za veće mogućnosti, budite malo hrabriji, nego što ste bili u prethodnom satu. Pošto znate da je ovo vaš poslednji sat, nemate šta da izgubite, pokušajte da budete hrabriji – bar sada. Naravno, samo bez gluposti.

Upoznajte sebe bolje, pogledajte u svoju mašinu kao da je gledate sa strane. … Sada, kada umireš, besmisleno je misliti kako da sačuvaš reputaciju i ugled.

Od sada pa nadalje, sve do svog stvarnog posljednjeg sata, istrajno stremite da što više primite korisnog od života, razvijajte intuiciju. Svakoga sata odvojite samo nekoliko trenutaka kako biste bespristrasno ocijenili sat koji je prošao, a zatim usmjerite se na to da izvučete što više korisnog iz narednog sata.

Posmatrajte na svaki sat kao na odvojenu životnu jedinicu, radite sve što je u vašoj mogućnosti kako biste iskoristili svaku životnu jedinicu najpotpunije. Primorajte sebe da pronađete put koji će učiniti svaki sljedeći sat boljim od onog prethodnog, ali istovremeno budite svjesni da morate preuzeti brigu o dugovima koje ste sakupili do sada. Povećanje samoosjećanja i samospoznaje, kao i umijeće da upravljate sobom, omogućava da promijenite rad vašeg stroja, koji je van kontrole, to je pokazatelj stvarnih promjena. Apsolutno je nevažno što stroj misli o tome.

…Proživjeti ostatak života ponavljajući iz sata u sat svoju smrt, uopće nije patologija. Niko ne može dobiti više od života od bolesnika od raka, koji na primjer zna točno kada će umrijeti. Ako je pažljivo smislio kako želi provesti preostale dane, on neće mijenjati iz korijena svoj život, može samo sebi priuštiti da ode tamo, gdje je oduvijek želio otići, ali što nije mogao uraditi u normalnim okolnostima.

Čovjek koji zna da će uskoro umrijeti, potrudiće se da iskoristi maksimalno svaki sat svog preostalog života. Naime to je imao u vidu Isus kada je govorio, da će poslednji dani doći vrlo brzo – dani pred Strašnim Sudom. Mi svi stojimo pred Sudom, ali nam ne sude drugi ljudi, već mi sami dajemo konačnu ocjenu svog života. Ne bi trebalo da padnemo na najvažnijem ispitu, gdje se najozbiljnije sudi našem “Ja”.

Svaki trenutak zasebno, uzet bez odnosa sa drugim trenucima, predstavlja česticu vječnog Stvaranja. Stoga iz svakog trenutka možemo izvući najfinije supstance, koje možemo nazvati „esencijom života“.

Zamislite supstancu „zrak“ ili supstancu „doživljaj“. Na kraju, misaono naslikajte supstancu „trenutak“. Da, to su stvarno supstance, čak i trenuci vremena.

Ako smo u stanju da izvučemo najfinije supstance iz tih grubljih supstanci, prije ili kasnije morati ćemo platiti za to. Ovaj zakon se zove Zakon Ravnoteže. Zato moramo naučiti odmah platiti za to što dobijamo od života. Samo u tom slučaju nećemo imati nikakvih dugova. Platiti odmah – to je ono što se zove „stvarno djelovanje“. „ Djelovati“ – to znači misliti, osjećati, kretati se, a „stvarna aktivnost “ znači – platiti odmah.

Djelovati – može značiti samo jedno: izvući kvintesenciju iz svakog trenutka života i istovremeno platiti sve dugove prirodi i samom sebi; ali samo pri postojanju „Ja“, može se platiti odmah.

Stvaran život ne sastoji se u promjeni aktivnosti, već u promjeni kvalitete aktivnosti. Sudbina je – sudbina. Svako od nas treba naći svoje mjesto u općem poretku stvari. Još nije prekasno da učinite to sada, iako ste protraćili veći dio života u snu. Počinjući od današnjeg dana možete se početi pripremati za smrt, i u isto vrijeme, povećavati kvalitetu svojeg života. Ali ne odlažite sa početkom – možda vam je stvarno ostao samo jedan sat života.

Pitanje: Možemo li podijeliti ovo sa drugima? Ja mislim da je veoma važno ovo što smo čuli večeras.

Odgovor: Možete ponoviti ovo od riječi do riječi, ali sve dok ne primijenite ovo na sebi, to ništa neće značiti za druge. Postojanje je oruđe, ili instrument za djelovanje. Razmislite o ovome i otkrijte zašto je to tako.

Pitanje: Dakle mi ne možemo platiti naše dugove, ako ne postojimo, ako odsustvuje naše „Ja“?

Odgovor: Zašto vi imate takvu potrebu da platite? Zbog čega? Ako je život samo slučajnost, onda ga nema smisla produžavati. To uopće ne znači da treba završiti život sa samoubojstvom. Sasvim suprotno, treba usmjeriti sve napore da bi živjeli. Običan čovjek oduvijek živi, samo nošen tokom. On ne samo da spava, on je potpuno mrtav. Da bi stvarno živjeli, potrebno je podržati napore prirode, da uzimate od života aktivno, a ne da delujete pasivno – pa kako god da bude.

Izvlačeći iz života najdragocjenije, treba umijeti upravljati svojim željama. Vidite koliko nepristrasno možete da ocijenite sebe. Pažljivo pogledajte sebe i vidjeti ćete koliko postoji divnih načina da budete nepristrani. Svaki put misaono označite različite trenutke kada se želje pojavljuju. Radite sve isto kao i ranije, samo osvijestite njihovu prisutnost. Ulijte u svijet dio svoje krvi, ali višeg plana.

Na kraju svakog sata, ocijenivši njegovu korisnost, zamislite da se budite iz vama potpuno nepoznatog svijeta u usporedbi sa prethodnim satom. Treba napomenuti da očigledni nastavak života prethodnog sata u stvarnosti se mijenja sa svakim satom, iako su stvari i ljudi isti kao i ranije. Vremenom možete naučiti da vidite sebe kao duh neke supstance, koji se kreće iz jednog svijeta u drugi, kao nezvani gost prirode.

Gledajući sa ove točke gledišta procijenite sve što činite u svom životu. Promatrajte u rezultate svih vaših prošlih napora i razmislite kakav smisao oni imaju sada, u posljednjem satu vašeg života. Oni koji su uključeni u Rad, uvelike su mrtvi za ovaj svijet i u isto vrijeme su mnogo više živi od svih ostalih u njemu. Rad … to je nešto čudno, neprimjetno, ali za mnoge je život nepojmljiv bez njega.

Običan način razumijevanja života je taština nad taštinama. Ma koliko bili velika dostignuća mjerena zemaljskim mjerama, prije ili kasnije će nestati. Čak će i pijesak postati prašina tokom vremena. Čak i najznačajniji ljudi u povijesti su zaboravljeni. Da bi razumjeli stvarne mogućnosti života na zemlji, potrebno je da nađemo ono što možemo postići u ovome svijetu a što će nam biti zaista korisno u Stvarnom Svijetu.

Pažljivo pogledajte živote svih velikih ljudi, onih koji su zapovijedali vojskama, vladali drugima. Kakvu imaju korist od svih svojih velikih djela sada, kada su mrtvi? Čak i kada su bili živi, sva ova velika djela nisu bila ništa više od praznih snova. Mi nismo ovdje da bi hvalili sami sebe i nagrađivali; najodvratnije u običnom čovjeku je vještina brzog zadovoljavanja svog tijela.

Većina ljudi nalazi mnoge izgovore da ne radi na sebi. Oni su u potpunom zarobljeništvu svojih slabosti. Ali sada ne govorimo o njima, već o vama. Treba da me shvatite ispravno, meni nisu potrebni sljedbenici, ja sam više zainteresiran za nalaženje dobrih organizatora, stvarnih ratnika novog svijeta. Ja razumijem slabosti organizacije, jer u ovom slučaju ne govorimo o običnoj organizaciji, koja bi bila inicijativna.

Podsjetiti ću vas još jednom, naučite sa najvećom koristi da proživite svaki svoj sat. Sastavite detaljan plan svojeg posljednjeg sata života. Da bi shvatili kako treba umrijeti, morate pustiti duboke korjene u život, samo tada ćete moći umrijeti kao čovjek, a ne kao pas. Međutim, nije svakom – dano da umre. Možete postati gnojivo za našu planetu, ali to uopće ne znači stvarno umrijeti. Umrijeti zauvijek za ovaj svijet – to je čast. Za takvu čast treba platiti Svjesnim Radom i Namjernom Patnjom. To pravo treba zaraditi.

pisanjePokušajte relativno jasno da zamislite posljednji sat svog života na zemlji. Napišite neku vrstu scenarija tog posljednjeg sata, kao da pišete scenario za film. Zapitajte sebe: „Da li je ovo kako bih želio raspolagati svojim poslednjim satom?“. Ako niste zadovoljni odgovorom, napišite ponovo scenario sve dok vam se ne svidi.

Gledajte na život kao na biznis. Vrijeme je vaš novac za život. Kada ste došli u ovaj svijet, određena suma novca vam je dana koju ne možete povećati. Vrijeme je jedina valuta sa kojom vi plaćate za život. Sada vidite, kako ste glupo potrošili najveći dio vremena.

Vi niste čak ni dostigli prosti životni cilj – da se odmorite. Kao biznismen vi ste propali, kao potrošač života – sami sebe ste obmanuli. Čitavog svog života ste mislili da vam je sve dano besplatno, a sada iznenada ste otkrili – da to nije besplatno. Plaćate korištenje vremenom, i zato svaki trenutak vašeg ostanka ovdje nešto košta.

Pa kako je ipak moguće da bar nekako nadoknadite ove gubitke? Provjerite, da li je deficit na vašem bankovnom računu privremen ili je možda stalan? Da li ste izgubili ili uspješno uložili svoj kapital? Ako ste potrošili sav novac na godišnji odmor, onda vam ne preostaje ništa drugo nego da žalite za prošlošću.

Tokom mnogih godina vi ste trošili vrijeme tako kao da su vam roditelji dali za njega otvoreni bankovni račun. A sada je kredit iskorišten i vi ste otkrili da ste ostali sami, da ne možete ni na koga računati. Nema više vremena na vašem bankovnom računu. Sada ste prisiljeni zaraditi svaki sat svog života. Čitavog života ste se ponašali kao dijete, a vrijeme trošili kao tek vjenčani mladenci.

Naš glavni neprijatelj, koji nas ometa u ulaganju neophodnih napora – je beznadežnost. Znam, vi ćete imati mnoge izgovore i opravdanja da ne pripremite sebe za posljednji sat svog života. Navika je velika sila, ali jednom kad počnete, možete naućiti da to radite svaki put sve više i više.

Ne gubite uzaludno ni jedan dan, prisilite sebe da bar jedan sat dnevno učinite napor, inače ćete izgubiti sve što ste stekli. Mislite o repeticiji svojeg posljednjeg sata kao o bavljenju baletom – treba to raditi cijeli svoj život. Ja posvećujem četiri sata dnevno ovoj vježbi, ali kada sam bio mlad, radio sam je dva puta duže.
Preneseno sa: Bebamur.com

Tražim od moderacije da pobriše ovu jeretičku temu.

Lagano derane, mračni srednji vek je prošao...

Katolici su svoje mistike častili titulom hereze. Meister Eckhart recimo, Sveti Franjo Asiški je tako bio hrišćanski mistik, ali je shvatio na vreme kome ruku moraš ljubiti da ne bi bio proganjan. Pa i ubijen. Zanimljivo da netolerantni islam i danas ima škole sufi mistika koje neometano funkcionišu.
Hteo sam da ubacim i jedno zanimljivo predavanje o sufizmu ali je skinuto sa YT. Šteta. Dobra tema, nadam se da neće riknuti u dogledno vreme.

Reče bezumnik u srcu svojemu - 'Mračni srednji vek je prošao'. Padni ničice i pokrsti se.

Da padnem ničice i prekrstim se? :) Don't hold your breath for it.

Vidi vako, napraviš temu sa naslovom "Zablude i neistine misticizma" i lepo argumentovano pobiješ činjenicama sve što smatraš pogrešnim. Teme se ne brišu u savremenom svetu, ako nikog direktno ne ugrožavaju ili vređaju. A ako te misticizam kao pojam vređa -- rokni se.

O ne... kako napredno, kako progresivno... imam erekciju!

Šteta što je inkvizicija ukinuta, kaznio bih te sada.

Tvoje fiziološke reakcije na oprečno mišljenje nisu moj problem. Leči se.

Buđenje

Do sada smo često pominjali buđenje, međutim, veoma malo smo diskutovali na temu – šta to stvarno znači - probuditi se; - tj. kako se probuditi?

Mnogi od nas koji su posvetili malo više analitičke pažnje sebi i svojoj okolini postaju već frustrirani jer primjećuju kako mnoge stvari u realnosti u kojoj živimo nisu onakve kakvim nam se one na prvi pogled čine a pogotovo kako nam ih drugi prezentiraju. Postajemo svjesni stvari koje do sada nismo bili u stanju da vidimo, mada su one uvijek bile tu, pa nam je samo to stvorilo jedan nelagodan osjećaj iz kojega proizilazi pitanje, koliko još ima takvih stvari koje su bitne a mi ih još uvijek nismo u stanju vidjeti?

Istovremeno, često nas frustrira i to što mnogi oko nas ne primjećuju ni dio onoga što je nama već odavno postalo– očigledno?!?

Šta znači biti budan? Ako govorimo o buđenju, da li to onda implicira da mi trenutno spavamo ili da živimo u nekoj vrsti transa, odnosno, hipnotičkog sna? Ono što može da se nalazi nasuprot jednom snu, to može biti samo – objektivna realnost. Radi se o – biti u stanju percipirati i doživjeti objektivnu realnost.

Znači, - akvizicija objektivne percepcije.

Kako bi objektivna realnost uopšte mogla da izgleda? U filmu Matriks, glavni junak Neo, mada je prethodno već dugo sumnjao u “koncenzus realitet” u kome je živjeo, ipak se nije mogao suzdržati da ne povrati, kada se suočio sa “objektivnom realnošću.” Šta ako objektivna stvarno realnost izgleda tako da ukoliko bi je uspjeli vidjeti a da prethodno nismo proširili svoju svijest u tolikoj mjeri da smo u stanju i da akomodiramo ono što bi vidjeli, većina nas ne samo da bi povratila, nego doživjela i neku vrstu nervnog sloma, nakon kojeg ne bi bili u stanju više “normalno” da funkcionišemo!?!

Gurđijev kaže kako “većina ljudi cijeli svoj život provede u snu, neki se u tom svom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige.” Mi, opet, i ako smo čuli za ovako nešto, imamo tendenciju da odmah pomislimo - ako je tako nešto moguće, onda se tu sigurno radi o tamo nekim drugima, a nikako o nama samima.

On takođe dodaje da neki mogu sanjati kako su se probudili; a isto tako i to da nekima pođe za rukom da se nakratko probude, međutim, tada se sile koje ih drže u snu obrušavaju na njih desetorostrukom jačinom i vraćaju ih ponovo u san.

Koje su to “sile” koje čovjeka drže u snu, - i zašto? O tome kako neke od tih sila djeluju na čovjeka diskutovaćemo malo kasnije. U svakom slučaju, činjenica je da su “kandidati za buđenje” pod nekom vrstom specijalne prismotre i da što više napreduju, to im se na njihovom putu ispostavljaju sve bolje zamaskirane zamke.

Šta to znači - vidjeti? K. Kastaneda kaže da – viđenje dolazi u obliku unutarnjeg znanja. “Viđenje je naročito osjećanje da znaš, da znaš nešto bez i trunke sumnje” (Unutrašnji Oganj, str. 15). Međutim, koliko god čovjek imao oštro oko, koje je u stanju da registruje mnoge detalje, sve to nije dovoljno ukoliko on nema čime da objektivno interpretira ono što njegovo oko idi. Tako se ponekad dešava i da neki slijepci, u pravom smislu riječi, vide više od ljudi koji imaju zdrave oči i dobar vid.

Razvojni stepen čovjekove svijesti je u direktoj vezi sa širinom njegove percepcije.

Sada se javlja problem što je čovjekova svijest u velikoj mjeri kondicionirana, odnosno programirana uz pomoć određenih vanjskih “sila” a da ovaj nije toga svjestan. Tako se čovjek poistovjećuje sa svojom ličnošću i tijelom, što sa ezoterične tačke gledišta nije daleko od onoga što podrazumjevamo pod – robotima ili mašinama.

Znači, možda bi trebalo krenuti od pretpostavke da smo na neki način ‘programirani’ i da se moramo deprogramirati?!

Tragikomično je to kako danas mnogi u tom svom transu pribjegavaju kojekavim “merkaba” meditacijama, “wicca tehnikama”, magijskim i drugim ritualima, imaginacijama kojekakvih svjetlosnih plašteva, tetraedrona, oktaedrona itd. kako bi se zaštitili od drugih ili kako bi manipulisali druge ljude. Mnogi od tih rituala promovišu, kako crkva, tako i većina kojekakvih javnih i tajnih društava, pa čak i gurui “new-age” pokreta. U nekima od njih dezinformacije su čak umotane i u kojekave plašteve od “svjetlosti” i “ljubavi”, kako bi privlačnije izgledale a oni koji ih promovišu često sebe nazivaju guruima, nosiocima, čuvarima ili ratnicima svjetlosti, vaskrsnutim majstorima, itd. itd. Čini se da se ta njihova tzv. “duhovna hijerahija” ne razlikuje puno od bilo kakve druge hijerarhije koju nalazimo ovdje u 3D, kao npr. u crkvama, tajnim društvima, političkom sistemu, vojsci itd. Kao što su našim političarima usta stalno puna demokratije dok istinske demokratije većinom nema ni na vidiku, tako se i ovi majstori duhovne manipulacije s ustima punim “ljubavi,” ogrču kojekavim plaštevima svjetlosti dajući nam upute šta da mislimo i šta da radimo. Mnogi od njihovih sljedbenika tvrde za same sebe kako su se probudili, dok su u suštini samo jednu iluziju zamijenili drugom. Tako, u većini slučajeva, imamo slijepce koji upražnjavaju kojekave rituale a da nemaju jasnu predstavu ni o sebi samima, niti o tim ritualima a kamoli o onome šta u stvari žele time postići.

Istovremeno, malo kome pada na pamet da bi prvo morao da spozna samog sebe i da se cijela filozofija “buđenja” i evolucije našeg bića i duše sastoji u jednom radu na samom sebi, prikupljanju istinskog znanja i proširivanju vlastite svijesti i percepcije. Znači, od rituala, čarobnih napitaka, formula i riječi, teško da može biti ikakve koristi, čak suprotno. Prečica nema, taj Posao čovjek mora sam da uradi, kad osjeti da je spreman za to.

Za tako nešto, nema ni recepta, odnosno, ne postoji ni jedna knjiga u kojoj bi mogli na jednom mjestu naći sve što nam je potrebno da bi to razumjeli i ostvarili. Razlog za to ne bi nam trebao biti nepoznat. Nisu se slučajno uništavale knjige i likvidirali ljudi tokom cijele naše istorije, koji su na ovaj ili onaj način pokušavali da dostave informacije na osnovu kojih bi mogli steći neku cjelovitiju sliku o svemu tome. Naravno, danas postoji masa knjiga sa zvučnim imenima kao što su Gnostika, Ezoterika itd., što istovremeno ne znači da je i njihov sadržaj vjerodostojan. Daleko od toga da u njima nema istine, međutim, ta istina koju unutra nailazimo mahom služi da bi nas svezala za vješto plasirane dezinformacije i tako skrenula na stranputicu.

S druge strane, povezivanjem svih elemenata koji su tu i tamo, u nekom obliku dostupni i istovremenim izbjegavanjem zamki, čovjek razvija svoj vlastiti um mnogo brže nego da mu je sve servirano na tanjiru. Istovremeno, istinske informacije kada se povežu sa rezultatima vlastitog istraživanja i ličnim iskustvima, postaju – Znanje.

Sve u svemu, situacija možda i nije toliko beznadežna. Postoje neki fragmenti određenog učenja koje vjerovatno potiče još od vremena Atlantide i koje se preko nekih grčkih i ruskih manastira prenosilo više u verbalnoj formi i kojeg su neki ruski metafizičari kao npr. Gurdžijev, Uspenski i Moravjev pokušali da skupe i protumače a ovaj poslednji i da objedini, u svoj knjizi Gnosis; Study and Commentaries on Esoteric Teachings of Eastern Orthodoxy.

Čini se da se tu radi o fragmentima jednog učenja koje je bilo poznato i nekim drugim grupama, kao što su npr. Katari (Albinežani), Bogumili, a koje takođe nalazimo i u islamskom Sufi pokretu. Tako, možda možemo pokušati izvući srž iz tog učenja i povezati njegove fragmente koji dolaze sa više strana u jednu kakvu takvu cjelinu.

To učenje je je poznato i pod imenom - Tradicija. Ona se dijeli na tzv. “3 Kruga”, egzoterični (vanjski), mezoterični (srednji) i ezoterični (unutrašnji).

*****************************************

TRADICIJA

(egzoterični krug)

Introspekcija i “fuzija”

U svojoj knjizi Gnostika, Moravjev kaže:

Kada upitamo nekoga ko živi pod stalnim pritiskom savremenog života da okrene svoju mentalnu viziju prema sebi samom, on će nam vjerovatno odgovoriti kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih aktivnosti... Ako se i složi s tim, u većini slučajeva on će nam reći kako ništa ne vidi: Magla; Tama. U nešto manje slučajeva, posmatrač će reći kako on percipira nešto što nije u stanju da definiše, jer se to stalno mijenja.

Ova poslednja opservacija je tačna. Unutar nas sve se, u stvari, neprestano mijenja. Jedan mali vanjski šok s kojim se mi složili ili ne, sretne ili nesretne prirode, je dovoljan da prouzrokuje prilično drugačiji izgled naše unutrašnje sadržine.

Ako pratimo ovu unutarnju opservaciju ili introspekciju, bez ikakvih predrasuda, uskoro ćemo primjetiti kako to naše “Ja,” na koje smo mi toliko ponosni, nije uvijek jedno te isto biće: to “Ja” se mijenja.

Kako nam taj utisak postaje sve jasniji, tako postajemo i svjesniji da u nama ne živi samo to jedno biće, nego nekoliko njih od kojih svako ima svoje vlastite ukuse, svoje vlastite težnje i svako od njih pokušava da zadovolji svoje vlastite prohtjeve.

Ako nastavimo sa ovim istraživanjem, uskoro ćemo biti u stanju da razlikujemo tri struje u tom neprestanom toku života: struju vegetativnog života instikata, da tako kažemo; struju životinjskog života osjećanja; i na kraju, onu struju ljudskog života u pravom smislu te riječi, za koju su karakteristični misli i govor.

To je kao da se unutar nas nalaze tri bića, sva tri međusobno isprepletena na jedan nevjerovatan način.

Tako bi trebali i da priznamo važnost introspekcije kao jedne metode za praktičan rad koji nam omogućuje da upoznamo sebe i da uđemo u same sebe.

Unutrašnja sadržina čovjeka analogna je jednoj posudi punoj željeznih parčića koji čine jednu mješavinu čije je stanje rezultat mehaničkih aktivnosti. Svaki vanjski udar koji je nanesen toj posudi prouzrokuje pomijeranje željeznih parčića. Tako realni život ostaje skriven od ljudskog bića zbog stalnih promjena koje se dešavaju u njegovom unutrašnjem životu.

Čak i tom slučaju, kako ćemo vidjeti kasnije, ta besmislena i opasna situacija može da se promijeni na jedan pozitivan način. Međutim, to zahtijeva rad; jedan savjestan i neprekidan napor. Introspekcija, kad se neumorno sprovodi, dovodi do povećane unutarnje senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost nadalje intenzivira amplitudu i frekvenciju njihovog kretanja kad god se ti željezni parčići uznemire. Kao rezultat toga, udari koji prethodno nisu bili ni primjećivani, sada će uzrokovati snažne reakcije. To kretanje, zbog ove stalne amplifikacije može da prouzrokuje trenje između željeznih parčića toliko intenzivno da jednog dana možemo da osjetimo kako se unutar nas pali jedna vatra.

Ta vatra ne smije da ostane na par bezopasnih plamičaka. Niti je dovoljno da ona samo pospano tinja ispod pepela. Jedna živa i rasplamsana vatra mora stalno da se održava uz pomoć naše volje, priliko čega moramo takodje da kultivišemo senzitivnost. Ako ona nastavi da gori na takav način, naše stanje će se promijeniti: toplota tog plamena početi će da uzrokuje jedan proces fuzije unutar nas.

Nakon te tačke ona unutrašnja sadržina neće se više ponašati kao gomila željeznih parčića: ona će se pretvoriti u jedan željezni blok. Nakon toga svi dalji udari neće biti više u stanju da uzrokuju unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to prije bili. Kad čovjek dosegne tu tačku, on će dobiti jednu čvrstinu; on će ostati on, bez obzira na sve izazove koje mu život može donjeti.

Tako, sa ezoterične tačke gledišta, možemo vidjeti kako kod čovjeka ne postoji jedno jedinstveno Ja.



Znači, na samom početku, mi se moramo rješavati od svih naših iluzija o sebi samima, ma koliko nam one bile drage. Dok ne ostvarimo tu fuziju unutar sebe, naš život je pod stalnim uticajem Zakona Slučaja (ili Zakona Akcidenta,) koji upravlja našom iluzornom egzistencijom.



Da bi se oslobodio dejstva Zakona Slučaja, čovjek mora postati sam svoj gospodar.









Parabola o kočiji



Kako bi se predstavilo stanje u kome se čovjek danas nalazi, u Tradiciji se on poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša).



U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu u kom mu gospodar nalaže.



Međutim, to bi trebalo da bude tako ali u večini slučajeva nije. Prvo, u kočiji nedostaje gospodar. Kočijaš mora da ide da ga traži. Sama kočija se nalazi u stanju raspada, točkovi samo što nisu otpali a osovine škripe jer odavno nisu podmazane, konji iako čistokrvne rase, prljavi su i neuhranjeni; uzde i amovi su se odavno izlizali i samo što ne popucaju. Kočijaš spava ljuljajući se u sjedištu kočije, a uzde mu svakog momenta mogu ispasti iz ruku.



Kočija se i dalje kreće pravcem i na način koji mnogo ne obećava. Sada je već sletjela sa puta, pa juri niz jednu padinu. Kočijašu, koji je još uvijek u dubokom snu, prijeti opasnost da u svakom momentu ispadne iz kočije i kako se čini, sve su prilike da će ga zadesiti tužna sudbina.



Ovakva jedna slika je otprilike najbliža opisu stanja u kome se većina nas trenutno nalazi i svako od nas bi trebao da se malo dublje zamisli nad njom.



U svakom slučaju, neka vrsta spasa takođe je moguća. U blizini može da se zadesi neki drugi kočijaš, koji je budan, i koji će spaziti kočijaša koji je u nevolji i priteći mu u pomoć. On će prvo zaustaviti konje kočije koja nekontrolisano juri nizbrdo, onda će probuditi usnulog kočijaša i pokušati da ga vrati zajedno sa njegovom kočijom nazad do puta. On će mu možda dati i nešto hrane za njegove konje i posuditi mu nešto novca. Vjerovatno će dremljivom kočijašu dati i par savjeta kako da ovaj njeguje svoje konje, dati mu adresu mjesta gdje može da popravi svoju kočiju i uputstvo kojim pravcem da se kasnije uputi sa svojom kočijom.



Na samom kočijašu je to da li će on uz pomoć svog vlastog truda izvući neku korist iz te pomoći i informacija koje je dobio. Ukoliko si on opet dozvoli da zaspe, teško da može očekivati da će mu neko opet, u poslednjem trenutku, priteći u pomoć.



***



Oni koji pokušaju da sprovedu jednu poštenu introspekciju, moći će da primjete kako se u njima stalno nešto mijenja, mada se mi cijelo vrijeme trudimo da to ne pokazujemo, zato što je sam život taj koji zahtjeva od nas da stalno odajemo utisak stabilnosti u svojim razmišljanjima i ponašanju.



***



Sada ćemo pokušati da definišemo te naše unutrašnje promjene. Šta je to što se u nama mijenja?



Kada kažemo: - Ja, istovremeno smo rekli nešto što je i jedna velika enigma. Kada kažemo – “moje tijelo” – mi o njemu govorimo u – trećem licu. Kada čovjek kaže: – “moja duša” – evidentno je da se on prema njoj odnosi takođe kao prema nečemu što je - treće lice. Ko je to onda – “Ja”?



Možda zvuči paradoksalno, ali ovo podrazumjeva da to “Ja” – sigurno nije ni naša duša, niti naše tijelo.



Šta je onda to - “Ja,” s kojim se poistovjećujemo; koje osjećamo u sebi kad kažemo: - “Ja”, - i za koje se toliko trudimo da mu damo neki kredibilitet, konzistenciju i kontinuitet?

Pa, ništa drugo do oni ‘željezni parčići’ koji ispunjavaju ‘posudu’ tj. čije se stanje neprestano mijenja, a mi pod pojmom “Ja” podrazumjevamo momentalno stanje tih željeznih parčića u zdjeli, tj. odnos u kome se oni momentalno nalaze jedni prema drugima.

Znači, mi se radjamo, živimo i umiremo sa jednim “Ja,” koje nikada nije stabilno.



I ne samo što to Ja nije stabilno, nego se ono sastoji od najmanje tri čovjeka, koje smo prethodno pomenuli. To “Ja” može da se sastoji i iz cijele jedne armije “malih Ja.”



Sada, ako se ponovo vratimo na pitanje – ‘Šta je to čovjek?’ sa sigurnošću možemo da odgovorimo: - to je njegova Ličnost.



Znači, većina nas ima tendenciju da se identificira sa jednim “psiho-organizmom” koji obitava u nama i koji nema u sebi ništa stabilno ili u najmanju ruku, ima vrlo malo toga što bi se moglo smatrati stabilnim.

Taj organizam se mijenja u zavisnosti sa vanjskim utiscima i uslovima kojima je izložen, bilo da se oni mogu smatrati poželjnim ili nepoželjnim; ili kao odgovor na traume fizičke prirode, koje su mu nanesene.





Struktura Ličnosti



Da bi čovjek postao sam svoj gospodar, veoma je bitno proučiti samu strukturu svoje Ličnosti, jer na kraju krajeva, - u znanju leži moć.



Tu ćemo se morati vratiti na onu sliku gdje treba da zamislimo kako tri čovjeka žive, odnosno, koegzistiraju, - u jednom.

Tako, u realnosti, postoje tri glavne struje koje igraju ulogu u našem mentalnom životu: intelektualna, emotivna i motorno-instiktivna. One su u određenoj vezi sa našim mislima, osjećajima, čulima i osjetilnošću, mada nisu jasno razgraničeni iz razloga kojeg ćemo pomenuti kasnije.



Može se reći da ovi tipovi našeg mentalnog života imaju i svoje gravitacione centre koji su situirani u mozgu, srcu i abdomenu, međutim, ovaj opis ne treba uzimati previše bukvalno.

Kad god neki impuls bude primljen od strane nekog od ovih centara ili potekne iz nekog od njih, druga dva centra generalno zauzimaju pasivnu ulogu, mada i oni imaju određenog udjela u tom procesu. To se događa na takav način da onaj centar koji u određenom momentu igra glavnu ulogu, govori u ime cjelokupne Ličnosti, te tako i reprezentira čovjeka kao jednu cjelinu.



Svaki od ova tri centra, koja predstavljaju tri struje od kojih se sastoji naš mentalni život, ima duplu funkciju: receptivnu i ekspresivnu (prijemnu i izražajnu).



***



Ljudska Ličnost, je dakle jedna stalno promjenljiva mješavina ‘željeznih parčića’ koja po samoj svojoj suštini nije dizajnirana da bude neaktivna. Mentalno tijelo je jedan organizam koji bi trebao da igra jednu predodređenu ulogu, međutim, on trenutno nije uposlen za te svrhe, najviše iz razloga što se mi prema njemu ponašamo i koristimo ga kao neki stranci, bez da smo ga upoznali, proučili a pogotovo razumjeli.



Tako za svakog onog koji se upušta u proučavanje ezoterike, prva lekcija upravo počinje na sadržaju, strukturi i funkcionisanju Ličnosti.



Mentalne funkcije ova tri centra su sljedeće:



- Intelektualni Centar - registruje, razmišlja, kalkuliše, kombinuje, istražuje itd.

- Emotivni Centar – u njegov domen spadaju osjećanja, rafinirana osjetilnost (čuvstva) i strasti

- Motorni Centar - upravlja sa naših pet čula, akumulira energiju u organizmu kroz instiktivne procese, i svojim motornim djelovanjem vlada potrošnjom te energije



Motorni centar je najorganizovaniji od ova tri centra a često i najmudriji, dok su druga dva centra često nekompletna, pa nas tako povremeno i dovode u neprilike. Oni su više anarhični po svojoj prirodi i često jedan zalazi na područje drugog, pa tako čak i na područje motornog centra, pri ćemu ga ometaju i dovode do konfuzije.



U suštini, mi nikada nemamo jednu čistu misao, niti jedno čisto osjećanje: - pa tako ni naše djelovanje ne može da bude potpuno čisto. U nama je sve izmješano i isprepleteno, često svakojakim vrstama konsideracija (ili uvažavanja) koje dolaze ili iz intelektualnog centra koji svojim kalkulacijama prlja naša osjećanja, ili iz emocionalnog centra, koji magli kalkulacije intelektualnog centra.



Stoga, dok se detaljno ne prouči struktura naše Ličnosti, nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu tj. omogućiti mu da izroni iz svog stanja neprestane anarhije i duboke besmislenosti. Tako je rad na tom samoposmatranju i jedini način kako bi se ostvario taj cilj.



***



Znanje i Razumijevanje



Čovjeku je najteže da razumije jednostavne stvari, jer sama komplikovanost našeg uma uzrokuje to da mi sve komplikujemo. A život upravo čine jednostavne stvari.



Kakva veza postoji između znanja i razumijevanja?

Mi možemo nešto znati a da istovremeno to ne razumijemo, međutim, mi ne možemo nešto razumjeti ukoliko mi to ne znamo. Odatle proizilazi da je razumijevanje znanje, kome je nešto nedokučivo dodano.



Iz znanja prelazimo u razumijevanje u onoj mjeri u kojoj smo u stanju da asimiliramo to znanje. Međutim, kapacitet za asimilaciju ima svoje granice; a sposobnost ‘sadržavanja’ razumijevanja razlikuje se od čovjeka do čovjeka.



Taj problem je više u vezi sa čovjekovim bićem. Čovjekovo biće ima nekoliko aspekata a očituje se njegovim kapacitetom za asimilaciju.

Znanje je naširoko rasprostranjeno i ono je za nas - vanjsko, dok se razumijevanje nalazi - unutar nas.



Čovjekovo biće možemo u vezi s tim uporediti sa jednom čašom koja, kao i svaka čaša, ima ograničen kapacitet. Znači, ako u nju ulijemo vode preko jedne određene granice, ona će se preliti. To se isto događa i sa nama. Mi smo sposobni da razumijemo u okviru granica našeg kapaciteta za sadržavanje razumijevanja unutar našeg bića.



Iz toga proizilazi, da bi čovjek evoluirao u ezoteričkom smislu te riječi, on iznad svega neprestano mora da teži uzvišenju svog bića; kako bi podigao njegov nivo.




Svijest



Prema Tradiciji, postoje 4 nivoa svijesti:



- Apsolutna Svijest

- Svijest istinskog Ja

- Budna svijest

- Podsvijest



Ako krenemo odozdo, podsvijest je vrsta svijesti koju ima svako živo biće i ona ne zavisi od njegove inteligencije ili kulturnog nivoa. Podsvijest neprekidno radi i nikada ne spava. Ona reguliše sve procese koji se odigravaju u našem organizmu i bilježi sve što se zbiva s nama.



Budna svijest je svijest Ličnosti. Nju neki nazivaju i čista svijest, samo zato što se ona smatra čovjekovom operativnom sviješću kada se on nalazi u budnom stanju. Njena dubina i širina u zavisnosti je sa kulturalnim razvojnim stepenom individue; - to je subjektivna svijest od - “Ja.”



Međutim, u ezoteričinim naukama poznate su još dvije vrste svijesti koje se nalaze iznad tzv. budne svijesti.



Prvi viši nivo svijesti je samosvjesnost ili - svijest istinskog Ja. To je svijest jednog individualnog bića ili - objektivna svijest individualnog “Ja”.



Iznad nje, nalazi se – Svijest u pravom smislu riječi. To je tzv. apsolutna svijest ili svijest Apsolutnog (Svega Što Jeste).





Istinsko ‘Ja’



U nama postoji jedna stalna ‘tačka’, koja je skrivena iza naše promjenljive Ličnosti. Ona rijetko kada može da dođe do nekog izražaja jer je stalno gurana na stranu pod naletom bujica misli, strasti i osjećanja koji diriguju čovjekovim ponašanjem i često ga dovode u nezavidne situacije. Ta permanentna ‘tačka’ je ujedno i jedan nepristrasni Sudija koji obitava unutar nas i koji nam sudi za naše ponašanje. Glas tog Sudije je skoro nečujan usljed zaglušujuće buke koju u nama stvaraju određeni događaji i reakcije, međutim, iako slabašna i pasivna, ova istrajna svijest našeg istinskog ‘Ja,’ uvijek ostaje pravedna i objektivna. S obzirom na to da je ona uvijek prisutna u nama i da je njen glas ipak moguće čuti, čovjek se samim tim smatra i odgovornim za svoje ponašanje, odnosno greške koje eventualno počini kada se nađe u nekom iskušenju. Ta svijest našeg istinskog ‘Ja’ nas uvijek i na vrijeme upozorava na neku potencijalnu opasnost, odnosno, prije nego što smo naumili da napravimo neku glupost.



Njeno prisustvo unutar nas pruža nam jednu mogućnost da evoluiramo na ezoterični način prema (apsolutnoj) Svijesti



U modernom životu čovjek rijetko kad uspije da ostvari kontakt sa svojim istinskim ‘Ja.’ Tako se čovjek ni ne ponaša u skladu sa sviješću istinskog ‘Ja,’ nego u skladu sa njegovom budnom sviješću koja pripada - ‘Ja’ - njegove Ličnosti.



Mi se stalno poistovjećujemo (ili identifikujemo) sa malim ‘Ja,’ naše Ličnosti, ili bolje rečeno sa jednom grupom tih malih ‘Ja’, naše Ličnosti, tako da ti mali ‘Ja’, koji čine našu Ličnost odlučuju u nama nešto, a onda djeluju u skladu s tim šta su odlučili. Često se događa i da se onda jedna druga grupa tih malih ‘Ja’ u nama usprotivi onome što je odlučila i učinila prva grupa, pa nam se u momentima čini kako smo u nekim situacijama toliko pogrešno postupili, kao da to “nismo bili mi,” pogotovo ako smo impulsivno reagovali na “prvu loptu” i bez razmišljanja.

Neki onda požale, pa kad je već kasno, kažu: “nisam samog sebe mogao/la prepoznati.”



Postoji jedan veliki procjep između onoga što čovjek podrazumjeva pod samim sobom, kad kaže: - Ja, i njegovog stvarnog, istinskog bića. Ostvarenje nivoa svijesti našeg istinskog ‘Ja,’ za većinu nas ostaje samo u domenu mogućnosti i nade. Tako se čovjek samo može pretvarati kako posjeduje nešto što u suštini ne posjeduje, a ukoliko bi to stvarno htjeo postići, onda bi on morao da uradi mnogo svjesnog i savjesnog posla na samom sebi.




Što je čovjek sigurniji u sebe, bez obzira na sve činjenice, što je on više zadovoljan samim sobom, toliko će on dublje i tonuti u apsurdnosti i protivriječnosti, istovremeno smatrajući svoje želje i iluzije jednom realnošću.

Da bi čovjek uopšte krenuo u potragu, on prvo mora da prođe kroz jednu seriju, kako bankrotstava njegove Ličnosti, tako i kolapsa njegovog morala. On sve to mora sam sebi da prizna i prihvati, bez pokušavanja da krpi bilo šta. Tek onda će on biti u stanju da nađe dovoljno razloga da počne s radom na samom sebi i tek tada će on steći dovoljno snage da to izvede. I to važi za sviju.



[Kroz koliko muke i patnje će čovjek proći prilikom svega ovoga, uveliko zavisi i od toga koliko je posla, u ovom smislu, napravio u nekom od svojih ‘prethodnih’ života.]



Mi smo svi manje više ‘uzurpirani.’ Čovjek ima tendenciju da samog sebe smatra važnim uprkos mnogim činjenicama koje ukazuju na suprotno. Takvo jedno mišljenje o samom sebi posljedica je određenih nedostataka u našem sistemu prosuđivanja. Mi smo svi, u stvari, u jednom te istom čamcu. Iako su ljudi na prvi pogled različiti, algebarska suma njegovih vrlina i mana ista je kod svakog čovjeka. Da razbijemo odmah i svaku iluziju, tu se radi o jednoj sumi koja je veoma mala, skoro zanemarljiva, pa čak ona još ima i tendenciju da se kreće u pravcu nule, odnosno, - Smrti.



Ono što ezoterika očekuje od čovjeka koji je proučava, to je da on stvori jedno jedinstvo od tog ‘zanemarljivo malog.’



[Većina nas koji se nađemo na samom početku ovog posla s ezoteričke tačke gledišta, još uvijek se smatra - “bolesnim” ili “mrtvim.” (“Oni koji su cjelokupni, ne trebaju doktore, njih trebaju samo oni koji su bolesni.” “Pustite mrtve da sahrane mrtve.”)]



***



Da bi se objasnio problem čovjekovog objedinjavanja samog sebe, polazeći pritom praktično ni od čega, bitno je razjasniti pojam samog bića.

Radi se o jednoj, da se alhemičarskim riječnikom izrazimo, - transmutaciji, tj. transformaciji naše faktične egzistencija, čija vrijednost leži samo u jednom potencijalu, - u stvarnu egzistenciju. To se ostvaruje kroz realizaciju tog potencijala. Tu se radi o jednom progresivnom uzdizanju nivoa našeg bića.



Taj posao mora da se radi u nekoliko faza, prema jednom određenom programu.



Postoje četiri različita nivoa bića, što je u skladu sa četiri nivoa svijesti: jedan viši nivo bića i tri niža.



Isto kao i u slučaju svijesti, viši nivo bića počiva, odnosno, oslanja se na niže nivoe. Najniži nivoi pripadaju svakom živom biću i oni se protežu kroz jedan široki dijapazon vrijednosti. Tako neke životinje, kao npr. neki razvijeniji sisari, mogu da dosegnu sljedeći viši nivo, koji pripada ljudima.

Treći nivo bića, koji odgovara svijesti istinskog ‘Ja,’ je nivo koji pripada ezoterički razvijenom čovjeku, koji se opravdano naziva – živim. Tu se radi o ljudima koji su zadobili svoje stalno i stabilno Ja.

Na kraju, četvrti nivo odgovara perfektnom ili kompletnom čovjeku – onome koji je stigao uz pomoć svog ezoteričnog razvoja do samog vrha evolucije koji je ostvarljiv u uslovima koji vladaju na ovoj planeti.




Pitanje bića je u jednoj tijesnoj vezi sa problemom moći. Već smo pomenuli to da čovjek koji nema ništa u sebi, do jedno nestalno i promjenjivo ‘Ja,’ ne može nikada imati neki kontinuitet u svom razmišljanju i ponašanju. To je i razlog zašto on nije u stanju da – djeluje (dela).



Vezu između znanja i razumijevaja već smo prethodno razmotrili, a sada je bitno uspostaviti odnos između pojmova: znanje i - znanje s praktičnom primjenom (fr. savoir-faire)



Moramo razumjeti da ne postoji mogućnost za jedan direktan prelazak od znanja u - znanje s praktičnom primjenom. Naše promašene pokušaje da učinimo nešto mi često ‘objašnjavamo’ nedostatkom volje a to nije tačno. Ono što nama fali u takvim slučajevima nije ni volja, niti nedovoljna želja da nešto ostvarimo, nego se tu radi o jednom nedostatku bića, koje bi nam omogućilo da, kao prvo, razumijemo znanje koje smo stekli, a onda tako i zadobijemo moć koja bi nam onda omogućila pristup ka znanju s praktičnom primjenom.



Tako u jednoj pasivnoj formi imamo:



znanje – biće – razumijevanje



a u aktivnoj:



biće – razumijevanje – znanje s praktičnom primjenom



Kako smo već rekli, sticanje znanja je relativno lagano, međutim, sticanje bića je nešto što je relativno mnogo teže.



A upravo biće je ono što nas vodi ka razumijevanju, a odatle i prema – znanju s praktičnom primjenom.





Kraj 1-vog dijela