Ponedjeljak, 06 Travanj 2009 14:30

tiho misicMOSTAR -Vojvoda prodornih očiju i valovite crne kose Tihomir Tiho Mišić bio je rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i neslomljivosti. Pripadao je rijetkoj vrsti ljudi kojima se čovjek ne suprotstavlja ni kada su argumenti na njegovoj strani jer je iza svake njegove riječi stajala neka elementarna snaga. Do kraja srčan, nije ga zanimalo ništa osim njegova naroda – zapisao je Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja , o Tihomiru Mišiću.







Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu splasnula ni 17 godina poslije, a Večernji list je na lice mjesta vratio svjedoka - general-bojnika Slavka Puljića, koji od toga 16. svibnja 1992. nije kročio u mostarski Stari grad.


- S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao – progovorio je oživljenim sjećanjima. General Puljić je zamjenik načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, a u to je vrijeme bio načelnik pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar, prebjegao iz JNA s činom satnika.


- U poslagivanju obrane grada, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne, te Mostarskoga bataljuna s druge strane – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u stožer na kampusu, došli Tiho, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a.



Treća je nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Mostarski bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bio raspoređen od Staroga mosta do Stotine.



- Nepovjerenje u bataljun baziralo se na spoju s Četvrtom bojnom. Momci su držali odstupnicu neprijatelju, bez sigurne sveze sa susjednom postrojbom. Na spoju nije bilo zajedničkih položaja. Četvrta je zadnje oružje garonju imala odmah pokraj Staroga mosta. Tiho je zatražio obilazak crte spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zgradu Vranice – prisjeća se general, dodajući da je Arif tajnovito došao u Mostar i postao zapovjednik postrojbe, što je izazvalo sumnje čak i u stožeru.



- Pašalić nam je na zemljovidu pokazao položaje, ali je Tiho ustrajao u traženju obilaska. Bio je nevjerojatno temperamentan, ponosit, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif i ja otišli do zgrade Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika Milenka Leventića, a momke je oduševio Tihin dolazak – govori Puljić za večernji list. Otuda su, zajedno s Leventićem, prošli kroz hotel Ružu do kožare i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.



- Krenuli smo prema položajima Mostarskoga bataljuna očekujući da smo najavljeni, jer smo pošli iz njihova zapovjedništva – osvrnuo se Puljić na čudan propust vojno iskusnoga Pašalića.



Pognuti su, jedan za drugim, pretrčavali mostić na Jusovini i izbili na proširenje obasjano jakom mjesečinom. Tada je tišinu zaglušio pucanj i svatko se bacao gdje je stignuo. Opaljeno je nekoliko rafala s otvorenog prozora na prvom katu kuće, otkuda je strojnica gledala na položaje Četvrte bojne, umjesto na srpske linije.


- Ne pucajte! Poginu nam Tiho! Prekinite paljbu! Naši smo! – sjeća se Puljić vike, kazujući kako je Tiho pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom poštrapan sačmom po cijelom tijelu, a onda je uslijedio i smrtonosni rafal iz kalašnjikova. Mrtvoj se straži zaglavila teška strojnica, inače bi pokosili čitav zapovjedni kadar.



- Dragi Mišiću Tiho je izdahnuo na rukama. Pripadnici bataljuna počeli su izlaziti iz tih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je ustanovila smrt. Tihino smo tijelo prevezli do stožera, a Dragu je zapala teška zadaća javiti Tihinu ocu Mladenu i njegovim vojnicima. Uspjeli smo spriječiti tenzije koje bi sigurno ugrozile obranu grada – kazuje Puljić, priznajući kako je čuo brojna nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz da Tihina smrt nije bila slučajna.


- Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenom ubojstvu, u dogovoru s Arifom, ali je činjenica da je i on bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a odrađeni su mnogi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. Jedno je sigurno, da su Ludvig Pavlović, Tvrtko Miloš, Božan Šimović i Tihomir Mišič ostali živi, daljnji tijek rata bio bi znatno drukčiji, a do nekih nemilih događaja ne bi nikada došlo - zaključuje Puljić.




Arif Pašalić u izvješću od 17. svibnja 1992. piše da ih je crtom vodio vodič Hamo, zvani Moha Husković te kako je pucano s položaja 3. čete Mostarskoga bataljuna, čiji je zapovjednik Muharem Dugalić pismeno potvrdio zaglavljenje strojnice, a kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje punkta i loš rad vodiča.



Bojnik Jasmin Jaganjac, zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostara, nakon Tihine smrti, 25. svibnja 1992. Četvrtu bojnu je preimenovao u Četvrtu bojnu Tihomira Mišića, a njegovo je ime nosila i vojarna u Sjevernom logoru sve do 1993. kada je izbio hrvatsko-muslimanski rat u Mostaru.


Puljić kaže da je Pašalić radio protiv Hrvata i prije izbijanja rata 1993.



Nenad Ivanković u knjizi Krvava zemlja griješi navodeći bojnika Jasmina Jaganjca kao zapovjednika Općinskoga stožera Mostar u trenutku Tihine smrti. Jaganjac je na to mjesto došao tek nekoliko dana kasnije, a tada je zapovjednik bio brigadir Petar Zelenika koji je 18. svibnja 1992. zapovjedio istragu protivu Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džemila Berberovića i Hame Huskovića iz 3. čete Samostalnog bataljuna, zbog pogibije bojnika Tihomira Mišića.



U Spomenici poginulim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane stoji da je Tihomir Mišić rođen 25. lipnja 1958. u Ljutom Docu, gdje je pokopan. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj. Pristupio je HVO-u 18. rujna 1991., zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, posthumno promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Danas trg u Mostaru na Balinovcu nosi njegovo ime.

Inače jučer se navršilo 17 godina od kada nas je napustio.

Na ovaj članak koji se više bavi samim okolnostima njegove pogibije da je Tiho jedan od zaslužniji za zaprječavanje ostupnice JNA na Balinovcu kada su zaustavljeni u Pologu. Poslije toga i za barikade kad su se htjeli rasporediti na Hum i B.brdo, pa se to djelomično moralo raditi i helikopterima.

Ono što je u članku očito jest da je bio jedan od onih zapovjednika koji nije samo sjedio u uredu nego je često obilazio teren. Puljić je dosta stvari naglasio ali je vjerojatno radi svog radnog mjesta odbio poentirati. Činjenica da je Tiho dao oružje svakome ko je želio na liniju te da je uživao veliki ugled dovoljo govori kome je najviše smetao.

Pokoj mu duši...

Neka mu je laka hrvatska zemlja...

Cuo sam o Mišiću sve najbolje,u biti da je pravi organizator otpora u Mostaru.Pokoj mu duse.

Veliki Tiho.
Iste godine kad je ubijen rodio mu se sin jedinac koji tatu nikad nije vidio.
Prije dvije godine rodio se mali Tihomir, njegov unuk od kćeri, koji također nikad neće upoznati svog dida.
Najdraža obitelj koju poznajem.
Bio bi ponosan.

Tiho je bio istinski vodja odbrane grada Mostara...Pocivaj u miru Tiho

jedan je Tiho.ustrojio je obranu,kakvu takvu na pocetku,djikovina,panjevina,balnovac....koja je sa vremenom jacala.
ovo kakvu takvu kazem,jer su mnoge "hrvatine" bili najveci hrvati dok se nije opalio prvi metak.nije se od njih moglo proc ulicom,puna usta domoljublja,rata i znakovlja koje su isticali svakom prigodom kako bi naglasili svoju velicinu,zivotinjsku neustrasivost i vjerojatno maleni penis.
naravno,prvim pjevanjem srpskih slavuja,nestadose "hrvatine" pod okriljem noci,odnosno promijenise brigade i zborno mijesto.postadose djelom slavne minken bojne,a na samoj izvedbi istog pozavidio bi im i david coperfield.
steta,pobjeguljama ostadose kuce ocuvane,iako je malo falilo da im se simbolicno zapale i miniraju u znak sjecanja na njihovu prilozenu zrtvu na oltar domovine (nekolicina ljudi sprijecila)...naposljetku se vratise i kao da nista nije bilo

elem Tiho znas da si jedan i samo jedan.tvoja pogibija ce ostat i dalje nerazjasnjena,ostat ce urbana legenda o motivima nekih i radovanju drugih.
cinjenica ostaje da si kojim slucajem pozivio i mostar bi danas drukcije izgledao....

pocivao u miru

Ja ovo ne mogu shvatit!

Šta znači ovo trtljanje o "velikim Hrvatima"?

Ako su takvi različiti od tebe, tj. oni su veliki Hrvati, jesi li ti mali građanin?

Jesu li tebi ti veliki Hrvati ostali nešto dužni?

Pročitaj triput i shvatit ćeš!

Dakle, ja bih mogao shvatiti ali za tebe sumnjam.

ok

Danas je 19 godina od Tihine smrti.
Spavaj veliki čovječe.

Ona koja uvijek na njega sjeti:



"Samo se uputiš ravno, pa vrezama od zlata i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.
Zar sve to ne liči na slobodu?"

U novom izdanju magazina Vojna povijest, članak na 2 stranice o pogibiji Tihe Mišića. Bit će na portalu.

tiho

ŽELJKO ŠIMIĆ - POGIBIJA HRVATSKOG VITEZA TIHOMIRA MIŠIĆA

Eeeeej rodi majka uzornog junaka za nošenje ratnoga barjaka odgoji ga za krvavog pira div junaka Mišić Tihomira koji za nas sve od sebe dade i junački za slobodu pade i podleže mučeničkom smrću po jednome borcu Huskoviću. Jer krvnički izrešetan osta naš borac kraj Staroga mosta nakon borbe krvave i duge u proljeće devedeset druge dok je Tiho svojoj majci Luci kao dječak ležao na ruci i lagano puzao po podu maštao je hrvatsku slobodu noseć' pištolj sokolovo oko s kojim je gled'o u visoko. Pa kad siđe sa majčina krila misao je raširena bila zašto pravi čovjek od poštenja u državi nema zaposlenja poglavito nesretni Hrvati već se njima pune kazamati kad je Tiho postao školarac pjevao je gangu i bećarac i čitao povijest Hrvata od dolaska starih sa Karpata kako su ih proganjali stranci u rođenoj domovini majci ej kroz stoljeća robili i klali i njihove zemlje otimali što mladoga Tihu zagolica da se digne ratna trobojnica u vremena ova sudbonosna i obrani naša Herceg-Bosna od svakoga tuđeg osvajača i njegove sile i korbača a i druge boli Tihu peku od kojih mu i suze poteku otac Mladen za ideal sveti morao je ropstvo podnijeti za dvanaest ljeta u Zenici a najviše u hladnoj samici jer je bio na protivnoj strani za njim plaču djeca sirotani ej čekajući na mostarskom blatu kad će svoga ugledati tatu. Treća bojna najteža je bila srpska vojska orijaškog stila u vremenu bezumnoga rata cijeli Mostar za sebe svojata a na drugoj protivničkoj strani sebi Mostar traže Muslimani iako je po svačijoj pravi pripadao hrvatskoj enklavi. Ej pošto naša ta država mlada više nema nijednoga grada a Musliman ima Srebrenicu, Sarajevo, Bihać i Zenicu i otale potisnut' Hrvata do Kruševa i mostarskog blata. Ej zato mržnju s Hrvatima pire kako kaže mladi Tihomire to i takvo muslimansko geslo hrabrog Tihu jako je potreslo da se preda od Mostara ključe a Srbin ga topovima tuče sa visokog Huma i Veleži iz kojega mirni narod bježi i odluči u tome dalmaru ratni barjak razvit' u Mostaru. Da se naše obrane enklave od Jadrana do rijeke Save i u njima lijepa sloboda tamošnjega hrvatskog naroda ej sad je Tiho u ovome gradu formirao hrvatsku brigadu čvrstu jezgru ratnih veterana od Hrvata i od Muslimana i čitavu ovu silu vojnu pretočio u Četvrtu bojnu. I odmah se u akcije dao na bojište gdje je ustrebao jednog sparnog lipanjskoga dana srpska vojska motorizirana pravac Livno postavi maršrutu i Mišić je presreten na putu te ju spriječi u nadmoćnoj snazi i povrati ka povratnoj bazi na svakom je raskrižju u gradu postavio čvrstu barikadu i stavio po jednog stražara da postanu obrana Mostara. Jednog dana spremi domobrance da s Mostara progna Srbijance ako našu ne uvaže pravu i ne odu u srpsku enklavu tako stanje političko gleda tuđe ne ću a našega nedam to što Tiho imade u planu neprijatno biše Muslimanu. Te su odmah instrukcije date iz Mostara potisnut' Hrvate u zapadne prostore enklave što je Tihu koštalo i glave. Ej tako razdor napraviše glupo što platiše obojica skupo za interes trećeg svojatora porušenog našega Mostara.

Eeeeej šesnaestog lipnja u proljeće atentator na Mišića kreće ploveć' plavom Neretvom rijekom sa lovačkom puškom dvocijevkom a ortaci s prozora i vrata iz pušaka i automata zapucat će iz čistoga mira na viteza Mišić Tihomira. I pucati dok nevina žrtva ne ostane na ulici mrtva iduć' Tiho toga crnog dana s osmoricom svojih domobrana motreć' stanje na borbenoj crti ne sluteći o sramotnoj smrti da će itko pucat' na Hrvate samo mogu Mladića granate ej čim Tihomir naiđe na čeku atentator spremi dvocijevku i opali u istome času i sve sačme u lice mu sasu i pogodi Tihu među svima po grudnome košu i očima sa prozora kalašnjikov kresnu i junaku prebi nogu desnu a drugi mu izrešeta srce iz blizine s jedne trokatnice vitez Tiho crnoj zemlji pade za tren oka Bogu dušu dade i položi svoju mladu glavu čuvajući vjeru i državu. Ej ta smrt teška mladog Tihomira svu Četvrtu bojnu revoltira i oplaka do zadnjeg vojnika glavnog svoga zapovjednika i konačno glasno zaprijeti da se vitez Tihomir osveti zatim jedan Tihin domobranac jednog dana zaposjedne klanac na kojemu Huskovića zeta i ... punim izrešeta. Na nesreću oba domobranca a na radost trećeg Srbijanca što se na te glupe pogibije navrh Huma grohotice smije govoreći u svom komentaru nek' se biju na srpskom Mostaru ej drugog dana slavnog prvoborca ispratiše do Ljutoga Doca gdje će tužna majka primit' sinka i opremit' do vječnog počinka. Još tužnija supružnica Iva kojeg ne će zagrliti živa nit' pružit' mu svoju nježnu ruku već mu tužna pasti po sanduku sa Josipom svojim malim sinom i kćerkama Tihom i Martinom mnoštvo svijeta i njegova roda skupilo se da mu poštu oda kukajući za velikim borcom krik odliježe tužnim Ljutim Docom. I dok kroz plač proklinju dželate Ljutim Docom padaju granate sada tužni nastaju trenuci kad predaše sina majci Luci ženi, djeci i Mladenu tati koji će ga gorko oplakati a još teže tijekom tužne klime kad se budu rastavljati s njime majka Luca tužno kovčeg grli i zavika Tiho sine mili ti si dio moga živog tkiva iako te više nema živa. I dok sina legne u grobnicu ti ćeš ležat' na majčinu srcu majka te je odgojila vjerski doživjet' ćeš vječno raj nebeski zbogom pođi iz majčina krila hrvatska ti zemlja laka bila da si pao na bojovnoj crti lakše bih te mogla prežaliti ej žena Iva po kovčegu pala i jezivim glasom proplakala Tihomire zlatni tulipane otvori mi svoje oči vrane otvori ih na trenutak samo na rastanku da se pogledamo. Ali zalud gorke suze toči mrtav Tiho ne otvara oči otac Mladen na rastanku viče sine Tiho teški mučeniče nevin si mi dopanuo smrti i doskora osvećen ćeš biti i kroz ove tužne oproštaje krik i jauk nikad ne prestaje od rodbine i ostalog puka oko crnog Tihina sanduka iako su padale granate mnoge Tiho sakupi Hrvate ispratiti ganuti u srcu Tihomira svoga u grobnicu zvono zvoni a povorka kreće mladež nosi mirisavo cvijeće svako lice u tuzi se plače a crn gavran povrh sela gače što njegova očituje gaka neka ti je Tiho zemlja laka sad na grobu otvorena vrata prihvatiše značajnog Hrvata kome pored otvorenog groba počast daje njegova postrojba pozdravivši borca i tribuna sa četiri vatrena plotuna žena Iva buket svježih ruža stavi na grob voljenoga muža i zavika anđele iz raja zbogom pođi iz mog zagrljaja a od puka poklik odliježe slava tebi veliki viteže junački si za slobodu pao Bog ti duši vječni pokoj dao.