Ajd markane mogo si upisat nesto o akciji gdje ranjen itd. ako nije prevelika tajna.
Ljudi nisu ni o njemu culi a kamoli o rodnom selu njegovom!

neces izvuc od marka ni za lemuzine

Vitez - Obilježena godišnjica smrti zapovjednika Joze Plavčića Đokca



Uz Jozino spomen-poprsje položeno je svježe cvijeće i zapaljene su svijeće

Prije 18 godina, 15. veljače 1994. godine, nakon višednevnih krvavih borbi, postrojbe „Viteške“ brigade HVO-a oslobodile su viteško prigradsko naselje Buhine Kuće.

Ovo su naselje daleko nadmoćnije postrojbe Armije i MUP-a BiH osvojile 9. siječnja 1994. godine, presjekle magistralnu prometnicu Vitez – Busovača i obranu Viteza, pa tako i lašvanske enklave doveli u vrlo tešku poziciju.

Pri zauzimanju Buhinih Kuća postrojbe Armije BiH i MUP-a ubile su i masakrirale dvadeset i sedam pripadnika HVO-a i civila, mještana ovoga naselja. Među ubijenim bilo je zarobljenih vojnika te žena i staraca.

U kasnijim borbama za oslobođenje Buhinih Kuća poginulo je još 9 vojnika HVO-a a više desetaka ih je ranjeno. U završnim borbama za oslobođenje ovog naselja, 14. veljače, teško je ranjen zapovjednik III satnije I bojne „Viteške“ brigade HVO-a, bojnik Jozo Plavčić Đokac.

Dan poslije, 15. veljače, Jozo je preminuo u Franjevačkoj crkvi – bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj.

Njemu u spomen u župnoj crkvi sv. Jurja u Vitezu slavljena je sveta misa zadušnica, a uz Jozino spomen-poprsje postavljeno ispred Hrvatskog doma položeno je svježe cvijeće i upaljene svijeće.



Uz majku Sarafinu i drugu bližu rodbinu to su učinili i prijatelji i suborci pokojnog Joze, predstavnici stradalničkih udruga koje je predvodila Ljubica Garić, predsjednica županijske Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja, općinski načelnik Viteza, Vlado Alilović i federalna parlamentarna zastupnica, Katica Čerkez.

| VL | HB.org |

Sjećanje na legendarnog zapovjednika Josipa Plavčića Đokca



Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata HVO Vitez prigodno će sutra, 15. veljače, obilježiti godišnjicu pogibije Josipa Plavčića Đokca.

Sveta misa bit će služena u 8 sati u župnoj crkvi u Vitezu, a u 8,30 sati bit će položeno cvijeće i upaljene svijeće ispred spomen biste, koja se nalazi ispred Hrvatskog doma,prenosi Radio Vitez.

Podsjećamo, 14. veljače 1994., u završnim borbama oslobađanja naselja Buhine Kuće u općini Vitez, teško je ranjen dvadesetšestogodišnji zapovjednik III. satnije, I. bojne Viteške brigade HVO-a, Josip Plavčić Đokac.

Dan poslije, 15. veljače, preminuo je u Franjevačkoj bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj.

https://www.dnevnik.ba/dogadaji/sjecanj ... cica-dokca

Junak naš..

Na današnji dan, 15. veljače 1994. godine od posljedica ranjavanja u borbama oko naselja Buhine Kuće, preminuo je Josip Plavčić Đokac, heroj Viteza i hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini.
Đokac, kako su ga nazivali suborci, rođen je 29. ožujka 1968. godine. Prije rata bio je zaposlen u firmi "Vjetrenica" u Vitezu. Početkom ratu u Bosni i Hercegovini pristupio je Hrvatskom vijeću obrane, točnije Viteškoj brigadi u kojoj je bio zapovjednik 3. satnije 1. bojne. Više puta je za vrijeme rata bio ranjavan no svaki se put vraćao braniti svoju Lašvansku dolinu. Slično je bilo i par dana prije njegove smrti kada je odlučio neoporavljen napustiti bolnicu u Splitu i prvim se letom vratiti u dolinu rijeke Lašve gdje je ponovno ranjen.

Preminuo je dan nakon ranjavanja u Franjevačkoj crkvi – bolnici „Dr. fra Mato Nikolić“ u Novoj Biloj. Njemu u čast i kao znak zahvale za doprinos u ratu, u središtu grada mu je postavljena spomen bista, te je ulica, koja prolazi kroz naselje Buhine Kuće nazvana po njemu. O njegovoj hrabrosti svjedoče riječi kojima se danas u Vitezu prisjećaju Josipa Plavčića: "Kakav je to momak bio, motivator, sila jedna. Djeca su u igrama tadašnjim uzimala njegovo ime umjesto Indijanaca i kauboja."

Ime koje se s ponosom izgovara među suborcima, ime koje je ispisano u povijesti Lašvanske doline i Hrvatskog naroda. Prekaljeni ratnik, zapovjednik Viteške brigade HVO-a, čovjek koji je ulijevao snagu i hrabrost svima na prvoj crti obrane. Prošao je sva ratišta, uvijek prvi među bojovnicima, uvijek tamo gdje je bilo najteže.

Još za vrijeme rata, među suborcima su kružile priče o njegovoj hrabrosti, ali jedna od njih ostala je zapamćena zauvijek. U žaru bitke, kada je neprijatelj osvojio jedan od naših rovova, Jozo nije čekao pojačanje – sam je krenuo vratiti izgubljeni položaj. S nekoliko ručnih bombi, pod kišom metaka, neustrašivo je ušao u rov i ponovno ga stavio pod Hrvatsku kontrolu.

No tu njegova hrabrost nije završila… Tog istog dana, dvojica njegovih suboraca ostala su ranjena, okružena neprijateljskim vatrom. Smrt im je bila gotovo sigurna. No, Jozo nije razmišljao ni sekunde – potrčao je kroz kišu metaka, stigao do njih i dok su mu govorili da ide dalje, on je samo odgovorio: „Neću vas ostaviti!“. Pod granatama i paljbom, s nevjerojatnom snagom i odlučnošću, uspio ih je izvući iz sigurne smrti i vratiti među suborce.

To je bio Jozo Plavčić Đokac – ratnik, vođa, brat po oružju. Čovjek koji je uvijek bio spreman dati život za svoje suborce i svoj narod. Njegova hrabrost i nesebičnost ostat će vječno zapamćene u srcima onih koji su s njim dijelili rovove, kao i u srcima svih onih koji znaju što znači boriti se za slobodu.

Zima 1993. godine ostavila je dubok trag – ranjen je u borbi i hitno prebačen na liječenje u Split. No, njegovo srce nije moglo ostati daleko od rodne grude, od suboraca koji su krvarili za slobodu. Dok je njegovo selo gorjelo, dok je neprijatelj prijetio zatiranju svega Hrvatskog u Lašvanskoj dolini, Jozo se vraća – ne zaliječen, ali s duhom nesalomljivim.