To je bila praksa do pada Ugarskog kraljevstva.
Ako misliš na period Austro-Ugarske tada je Dalmacija bila provincija kojom je upravljao guverner.

Otvorit ću temu o nagodbi.

Taman lijepim clanak nagodbe. A to je bila pravna zavrzlama pa je po nagodbi dalmacija de iure dio trojedne kraljevine i spada pod vlast bana i sabora a de facto je odvojena i u austrijskim dokumentimade iure je zasebna mada car priznaje nagodbu i načelno u isto vrime oba statusa.

Nikakvu, niti je ban niti Mađari nisu imali nikakvu stvarnu vlast u Dalmaciji.
Pravno nikada nije niti došlo do ujedinjena na terenu, samo na papiru.

Hrvatska kraljevska titula je rex Dalmatiae i et Croatiae, otuda vezanje pojma Dalmacija i Hrvatska kroz cijelu srednjovjekovnu povijest, uključujući banove.

Banovi su postojali i za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, upravljali su Likom, Gackom i Krbavom. Postojali su i slavonski banovi, jedan od njih je kasnije kralj Dmitar Zvonimir.

Ipak nije postojao dalmatinski ban u novije vrijeme jer je Dalmacija prvi put odvojena od pojma Hrvatske nakon što ju je Austrija okupirala i jednostavno nije bilo te titule koja se vezala kasnije za mađarsku krunu.

Malo je složenije jer pravno dio krune sv.Stjepana je kraljevina koha se službeno zove kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija (u nekim dokumentima Dalmacija cak ide prva ).

U tekstu nagodbe opcenito ide ta trojedna formulacija a par puta samo Hrvatska i Slavonija.

Mada ima clanak koji regulira koliko će zastupnika iz trojedne ići i koliko će se davat poreza u zajedničku kasu ako bi došlo do povećanja trojedne na vojnu krajnu i dalmaciju.

Kakva je to nakarada.

Je li tada bio Sabor ujedinjen?

Onda šta, Sabor lokalnim pitanjima upravlja sa Hrvatskom i Dalmacijom, no za viša pitanja u Dalmaciji su Austrijanci a za Hrvatsku Madjari?

To je posljedica revolucije 1848. godine i de facto ujedinjenja pod banom Jelačićem. Tu su Hrvati stasali kao politički narod i nisu više dali dijeliti trojedinicu, makar samo formalno.

Jelačić je i trobojnicu odredio.

Normalno da je bila nakarada, zato se brzo i raspala jer takva klimava dualistička država nije niti mogla opstati dugotrajno.

Pa to je bila veća nakarada od BiH.

Nisam mislio da ću to ikad reći.

Sabor je sluzbeno Sabor Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski. Al de facto nije zaduzen za Dalmaciju koja ima vlastiti parlament sužene lokalne vlasti. Samo je još galicijski parlament imao neke ovlasti slicne Hrvatskom saboru koji je bio bas zasebna pravno-politicka kategorija.

Tako de facto dalmacija je odvojena.

I Mačva je imala bana.

Bih je *** od ovce za svu složenost Austro-ugarske. Tek odredbe koje reguliraju financijsko-porezne odnose iz.edu austrije i ugarske i izmedu ugarske i Hrvatske. Pa to Bog Isus ne bi razumio ko sta di.

To je i razlog pada te inače u mnogim stvarima civilizirane i dobre drzave. Bila je sklepana od previše naroda.

Interesantno.

Znaci bila je neka paralelna titularna stvarnost, a te titule koliko vidim se u srednjem vijeku nisu dirale ko da su svetinja, iako ih je car mogao ukinuti, a ujedno su te titule bile izvor pamćenja starog statusa za Hrvate i argument za političku borbu.

Da Austro-ugarska je bizaran spoj modernosti, liberalnosti, konzervativizma i srednjeg vijeka.

Zemlja se dijelila na krunovine po feudalnom modelu. Svaka krunovina je imala vlastiti staleski parlament (skoro svaka česima nisu dali mada su oni zaro imali privilegiju da se car posebno kruni za češkog kralja). S tim da je Hrvatski sabor zasebna pravna kategorija nemjerljive autonomije s oszalima osim donekle s Galicijom di je poljsko plemstvo uživalo visok stupanj prava.

Ima je i Banat, Severin u Vlaškoj, ali je svima istoznačnica da su osnovane od Mađara i da su trajale koliko i mađarska vlast, Mađari su pojam bana uzeli od Hrvata i uspješno ga uvodili gdje god su vlast preuzimali. Jedina titula bana izvan hrvatsko-mađarskog konteksta je kratka pojava u Bugarskoj u 14. stoljeću.

I to ga uvodili pretežno u graničnim područjima gdje je administrativno kralj zaista trebao zamjenika da upravlja tim područjem iz nužde potrebe.

Sad ce me posrat :) -Mozda je rijec o istoj drzavi
Misli to jest jedna pravna jedinica,barem u startu jer ti banovi biraju hrvatskog kralja.Eto i argument da su to ipak drzave u nekom osnovnom smislu,mislim hrvatska je imala i sabor a danasnji je kontinuacije toga sabora.

Nista to nije sokantno,opcepoznato je jos od davno da je to isti narod samo se u novije vrijeme malo preserava.

Iliricum (hrvatska,slavonija,bosna,dalmacija)

Nisi rzumio
Nije uvjek isto,duga je povjest ali na pocetku dalmacija i hrvatska su samo dva imena iste zemlje.
Rimljani zemlju zovu dalmacija a hrvati je zovu hrvatska.Ovi gore njemci,anglosaci,madjari kraljevstvo još zovu slavonija.Englezi upisuju sklavonija di je danas dalmacija.
Kasnije se to iskristalizira i kad hrvatska ima bana on je naslovljen ban hrvatske i dalmacije iako nema mozda dalmaciju ali zato mletacki duzd također ima tituli kralj hrvatske i dalmacije a ima samo dalmaciju

Svi su imali dalmaciju osim srba

Na početku cijele priče rimska Dalmacija je očito bila uglednije ime od Hrvatske plus je imponiralo kao još starije ime, zato se toliko vuklo kao ukras.

Svidja mi se teza da su Dalmacija i Hrvatska bili sinonimi, no mislim da se naziv “Dalmacija” odnosio na romanske gradove pod vlašću Bizanta, i hrvatski kralj kada je postigao vlast nad njima rado si je dodao titulu “kralj Dalmacije”, misleći pri tom na gradove poput Zadra ili Splita.

Kasnije je pojam Dalmacije, pod Austrijom, se politički proširio i na cijelo slavensko obalno zaleđe sve do Turaka. Uostalom geografski, sve je to za Rimljana bila Dalmacija, sve do Save.

Imam dojam i da je jedno vrijeme postojala Dalmacija u dualnom smislu: političkom (bizantski romanski gradovi) i geografskom.

A sve to višestruko nazivlje je poticala tradicija i pohlepa kraljeva da nakite što vise titula.

Ono, osvojiš komadić nekog kraljevstva, odmah se proglasiš i kraljem toga, to je bio i način pretenzija, jer kad umre kralj većeg dijela bez potomstva odmah ulaziš u igru sa zahtjevima.

Općenito kad gledaš nazivlje toga vremena, bas se vidi da je kićenje titulama i širenje vlasti svakog kralja bila dominantna težnja koja je oblikovala političku geografiju, a ne nekakvo nacionalno ujedinjenje kao kasnije.

Recimo, razjedinjenje i usitnjavanje njemačkih i talijanskih plemena na sićušne državice i postojanje desetaka dijalekata koji su gotovo jezici, očito nije vidjeno kao nešto negativno sve do 19. stoljeća.

U našim udžbenicima iskonstruiran je narativ o navodnoj “razjedinjenosti protiv koje su se Hrvati borili stoljećima” , a očito da to nije bilo toliki problem, jer i narodi koje nitko nije tjerao na razjedinjenost (Nijemci) nisu u tome vidjeli nešto sto se mora hitno rješavati. U najmanju ruku je jasno da je Dubrovnik bio svojevoljno odvojen i da se nikad ne bi htio ujedinjavati sa siromašnim krvnim rodjacima. Oni bi krajem 19. stoljeća svoju slobodu branili i od pokušaja da ih se ujedni s Hrvatskom.

treba saznat dali je itko imao dux/rex titulu prije zadobivanja otoka :)

To je romantizam.Ja nekuzim kako oni nasi desnicari dodju na TV i provaljuju stvari kao tisucljetni san za drzvaom,neovisna kraljevina i slicno
BTW
nisu se plemena rasitnjaala nego je plemstvo cjepkalo posjede.

Možeš malo pojasnit na sto misliš?

Netko je istovremeno po prvi puta dobio i gradove/otoke i papinu krunu? Zar je Tomislav prvi dobio otoke?
Koja uvreda, to znaci da je Papa kao teritorij vrijedan krune jedino smatrao romanske gradove.