Ne znam koliko je poznato mlađim generacijama da su Hrvati i Srbi prečani (prije svega hrvatski Srbi) bili u trajnoj koaliciji nakon 1927. u tzv. seljačko-demokratskoj koaliciji predvođenoj najprije Stjepanom Radićem, kasnije Mačekom iz HSS-a i s Pribičevićem iz SDS-a (Samostalna demokratska stranka, vidi čuda danas se Pupovac poziva na njih i njihovu baštinu).
Pribičević je kao neosporni vođa hrvatskih Srba evoulirao od jugoslavenskog integraliste i žestokog protivnika hrvatskog federalizma do najvjernijeg saveznika Radića i HSS-a i najvatrenijeg zagovornika federalizacije Jugoslavije, ukidanja monarhije i suprostavljanja Beogradu. S druge strane spektra, kao najveći suparnici ovoj hrvatsko-srpskoj (prečanskoj) koaliciji bila je Radikalna stranka i Demokratska stranka (obje i danas aktivne na političkoj sceni Srbije), a ova potonja će krajem 30-tih ući u koaliciju sa seljačko-demokratkom koalicijom i na čelu s Mačekom suprotstaviti se vladajućim radikalima.
Na jednoj od poznatijih Radićevih slika sa skupa u Dubrovniku, njemu s lijeva stoji Svetozar Pribičević
Hrvatski Srbi su gotovo plebiscitarno glasali za Pribičevića, kasnije za seljačko-demokratsku koaliciju i praktički politički se zalagali za federalizaciju zemlju. U određenoj mjeri su i Srbi u BIH bili za tu političku opciju, ali tamo je ipak prevladavala Radikalna stranka.
Hrvati su vječito bili opozicija i glavna konkurencija, a s Radikalima su u vlasti 20-tih bili JMO (Jugoslavenska muslimanska organizacija) i Slovenska narodna stranka (čudna li čuda).
Jasno je da su u toj prvoj Jugoslaviji hrvatski Srbi bili na liniji da postanu ne samo lojalni građani jednog dana Hrvatske nego i udarna pesnica prema Beogradu. U prilog tome ide i činjenica da su poprilično lagodno primili nastanak Banovine Hrvatske 1939.
U zaključku, tek je drugi svjetski rat trajno od hrvatskih Srba stvorio žestokog hrvatskog neprijatelja.