Omer-paša Latas je vjerojatno najsvjetliji lik osmanske povijesti.

Ma sve je jasno ko dan. Bošnjaci su zapravo zalutali Hrvati, a Bosna je odvajkada srpska zemlja.

Samo još Latini i Vlasi da prebroje krvna zrnca Hercega od Sv. Save i sve je riješeno.

Šta imamo brojati to stari dobri Bošnjak
Jesi i o ovi u USK stari Bošnjani ili su zalutali s Marsa?

Jesu li nekadašnji Hugenoti koji su se naselili diljem današnje Njemačke danas Francuzi ili Nijemci.

Trećina Nijemaca u nekadašnjom DDR-u dokazano vodi porijeklo od Slavena, pa šta to znači danas - ama baš ništa.

Samo totalni ignorant more negirati činjenicu da se općenito preci muslimana i katolika u BiH poklapaju vjerovatno 90%. Tok vremena nas je pak podijelio u dva politička naroda koji baštine svoje mitove. Jedni zu izdali vjeru i primivši islam zalutali u Bošnjake, a drugi su izdali rod i pristupili katoličkim okupatorima iz Hrvatske.
Kulturno rečeno srednjovjekovni je krstjanin opčaran Osmanskom silom prigrlio islam, a moderni je katolik uplašen od srpske najezde obljubio hrvatstvo.

@Tuta, pa naravno, ali turski pašaluk u Bosni nema pretjerane veze sa srednjovjekovnom banovinom i kraljevstvom.
S time da je i taj pašaluk jedan od mnogih.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije ... asaluk.jpg

Npr. Izetbegovići su iz Beograda, a on nije dio BPa. Tu su i Srijem, Mohač, Segedin...
A u kasti su sudjelovali zaslužni, dakle, kad su neki pomrli (a ratovi su bili česti), samo su otomani donjeli nove. A i "zaslužniji" su odlazili drugdje. Bila je prevelika fluktuacija na tim područjima da se može pričati o nekoj identifikaciji s muslimanskom Bosnom.
Imao si muslimanske južne Slavene zapadno od Soluna i to je bilo to...

Makedonci da, iako i tamo ima malo zapleta (doseljavanje odnarođenih Bugara iz Grčke koji su do ww2 postali "slavenofoni makedonci/Grci").

Pa ja i govorim o turskom pašaluku. Primjetit ćeš da je upravo to tlo na kojem danas postoje Bošnjaci... BiH i Sandžak. Što se tiče muhadžira, tih Muslimana pridošlih iz Srbije, oni su se vrlo lako utopili u domaće, ako je razlika uopće i bilo, i došli su relativno kasno, početkom 19. stoljeća. Da nije bilo privilegija za bosanskohercegovačke begove koje su imali, Bošnjaci bi danas bili negdje u rangu bugarskih muslimana itd.

Ma sve je jasno ko dan. Bošnjaci su zapravo zalutali Hrvati, a Bosna je odvajkada srpska zemlja.

Samo još Latini i Vlasi da prebroje krvna zrnca Hercega od Sv. Save i sve je riješeno.

Sačuvaj Bože. Vi ste nastali od pravoslavaca, Srba. Daleko od nas, hvala.

Ah odlično došli smo do teme ŠBB DJB, okej.

Da je Lazar bio car, a ne knez, ti bi danas bio Bošnjak, a ja katolik.

Omer-paša Latas je vjerojatno najsvjetliji lik osmanske povijesti.

Povjesničar Ekmečić:



U popisima od II sv. rata:


https://bs.wikipedia.org/wiki/Bo%C5%A1n ... i%C5%A1tva

I sve to u 150tak godina. Oh la la.

Neznam ima li ovo igdje u svijetu?

Ja bi bio Čeh, a možda ne bi bio u BiH.

Pokušaji vlasti (Austro-U.) da promoviraju bošnjačku nacionalnost privukli su veoma malo sljedbenika, prije svega manjinu u okviru muslimanske elite. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak prihvatio je ideju bosanske nacije, ali većina članova bosanske muslimanske elite bila je sklonija sebe vidjeti kao muslimane i pripadnike vjerske zajednice, a ne kao pripadnike bošnjačke nacije. Bosanski muslimani bili su nacija u praksi, ali je to bila nacija koja se identificirala kroz pripadnost zajedničkoj religiji, a ne bošnjaštvo. (M. Attila H.)

Dok su se bosanski muslimani još u 19. stoljeću u osnovi identificirali sa Osmanskim carstvom kao islamskom Božijom državom (i bunili se samo protiv stvarnih ili nestvarnih nepovoljnih prilika, tj. protiv pokušaja osporavanja njihovih privilegija), stajali su pravoslavni i katolički dijelovi stanovništva Bosne u sve većoj suprotnosti naspram islamskog carstva u raspadu, i orijentirali se prema procesima radnje nacije izvan provincije. Religija je pri tome djelovala kao kriterij iferencijacije u stvaranju identiteta, budući da jezik i etničko porijeklo nisu bili dovoljni za definitivno razlikovanje stanovništva Bosne i Hercegovine u pogledu konkurirajućeg srpskog i hrvatskog nacionalnog pokreta.

Često citirani sistem milleta u Osmanskom carstvu zasnivao se, iz perspektive vladajućeg sloja, ne na konfesionalnim nacionalnostima nego na (etnički raznovrsnim, tj. etnički indiferentnim) religijskim zajednicama. “Zaista, u Kur’anu se ni na jednom mjestu “millet” ne izjednačava sa “zajednica”, “narod” ili “nacija”.1 Zbog toga možda nije ni bilo krivo to što je sistem milleta označen kao konstrukcija zapadnjačkih orijentalista i “historical myth”. Za muslimane vjernike je u svakom slučaju ideja nacije ostala strana do 20. stoljeća.

Dok su se sve veći dijelovi pravoslavnog i katoličkog stanovništva Bosne i Hercegovine krajem 19. i početkom 20. stoljeća identificirali sa srpskim odnosno hrvatskim nacionalnim pokretom, masa muslimana se nije mogla pripojiti ni jednoj ni drugoj naciji, a kamoli formirati svoju vlastitu naciju. Iz perspektive bosanskih muslimana, srpstvo i hrvatstvo su bili previše povezani sa dotičnom kršćanskom konfesijom da bi bili predstavljeni kao identifikacioni cilj. A islam nije nudio uporište za stvaranje nacije.
...
Kao alternativa došla je u obzir samo jedna multietnička i multireligijska zajednica, najbolje u liku Osmanskog carstva, ili – ukoliko se ovo nije moglo spasiti – u liku neke druge višenacionalne države (Austro-Ugarske ili jedne južnoslavenske države) sa širokom autonomijom Bosne i Hercegovine. Pokušaji austrougarske uprave na kraju 19. stoljeća, vezani za ime ministra Benjamina Kállaya, da stope sve tri religijske zajednice Bosne u jednu “bosansku” naciju sa vlastitim “bosanskim” jezikom išli su u susret intencijama muslimana, ali su (prije svega za Srbe) važili kao naročito perfidna varijanta politike “divide et impera”.

Dok su pravoslavci i katolici otkrivali svoju otadžbinu i domovinu izvan Bosne i Hercegovine – u Srbiji i Hrvatskoj, muslimanima je njihova regija ostala jedina tačka veze sa njihovim kolektivno-teritorijalnim samoshvatanjem nakon Mladoturske revolucije iz 1908. i nakon toga slijedećih procesa turkizacije u Osmanskom carstvu, tj. nakon raspada Osmanskog imperija (a naročito nakon početka laicističkih reformi u kemalističkoj Turskoj). Emocionalna veza naspram regije pojačana je raspadom islamske Božije države, te sekularizacijom i nacionalizacijom Turske, što je forsirao Kemal Atatürk. Dok je osmanska Anadolija od početka austrougarske uprave u Bosni za mnoge bosanske muslimane predstavljala religiozno utočište i potencijalnu rezervnu domovinu,kemalistička Turska nije više uzimana u obzir kao prostor osansko-muslimanskog identiteta. Bosanski muslimani su bačeni nazad u svoju regiju.

Atilla se nije uskladio sa mitovima iz Sarajeva. Komunisti i Josip Broz njima nisu dali da se nacionalno izražavaju, takva je spika kod njih.

Mikulić svjedoči da je tada sa Titom razgovarao i o idejama da se Muslimani
iskazuju kao Bosanci.

“Odgovaramo da smo svi Bosanci i Hercegovci bez razlike na
vjersku i nacionalnu pripadnost. One što nas to pitaju (tj. zašto se muslimani
u nacionalnom smislu ne iskazuju kao Bosanci, op. H.K.), priupitamo: da li nam sugerišu da formiramo novu, bosansku naciju?

Kažu: nemojte formirati naciju, ali pišite se tako. A mi dobro znamo
da bismo, takvim izjašnjavanjem pocijepali Bosnu i Hercegovinu.
Jer, Hercegovci se ne bi izjasnili kao Bosanci, ljudi iz Bosanske krajine
izjasnili bi se da su Krajišnici, Srbi da su Srbi, Hrvati da su Hrvati
itd. Tako opet dolazimo do pitanja Muslimana i Bosne i Hercegovine,
kao Republike, to jest, do osporavanja njihove individualnosti, posebnosti,
što jeste suština stvari. A onaj ko otvara to pitanje, objektivno,
otvara i pitanje Jugoslavije.”

Povjeničar Xavier Bougarel

Ono što nam danas izgleda kao paradoks zapravo je logična konsekvenca osmanskog političkog sistema, u kojem ovi termini nisu imali nacionalno značenje koje će steći kasnije. U osmanskom periodu, biti “turčin” značilo je biti musliman i uživati bolji društveni status nego što su ga uživali “Grci”, tj. pravoslavci, i “latini”, tj. katolici. Termin “Bošnjak”, s druge strane, odnosio se samo na regionalno porijeklo, te je bio način da se uspostavi dinstinkcija u odnosu na anadolski ruralni živalj, turkuše, koji su govorili turski.

U samom Osmanskom carstvu, termin “turčin” je progresivno gubio svoje vjersko i dobijao etničko i nacionalno značenje. Istovremeno, kako bi se suprotstavila utjecaju srpskog i hrvatskog nacionalizma, austrougarska uprava je nastojala promovirati bošnjački nacionalni identitet koji obuhvata sve vjerske zajednice Bosne i Hercegovine i oslanja se na zajednički “bosanski jezik”. Međutim, ovaj pojam bošnjaštva odbacile su ne samo srpska i hrvatska zajednica, već i velika većina bosanskih Muslimana.

Na početku 20. stoljeća, austrougarske vlasti su odustale od svog projekta bošnjaštva i priznale postojanje nekoliko različitih zajednica u Bosni Hercegovini, pri čemu je njihov zajednički jezik nazvan “srpsko-hrvatski”.

Bosansko-muslimanski intelektualci su se počeli identificirati kao “Hrvati” ili “Srbi”, ali se velika većina bosansko-muslimanskog življa uzdržala od bilo kakve nacionalne identifikacije. Taj nedostatak nacionalne identifikacije među bosanskim Muslimanima ilustrira njihovu teškoću da nađu vlastito mjesto među nacionalnim kategorijama koje su sve više dominirale političkim životom južnoslavenskih naroda. Godine 1909., međutim, islamskim vjerskim institucijama je data velika autonomija.

Ta vjerska autonomija pretvorila je zajednicu bosanskih Muslimana u svojevrsni “neo-milet” pri čemu su za privrženost nemuslimanskoj zajednici zauzvrat dobili zaštitu vjerskih prava.

Istovremeno, sve češća upotreba imena “Musliman” naglašavala je to “povlačenje” bosanskih Muslimana u okvire religijskog identiteta i institucija kao i odustajanje od bilo kakvog vlastitog nacionalnog projekta.
...
Po okončanju rata, Bosna i Hercegovina je doista postala jedna od konstitutivnih republika nove Jugoslavije, ali Komunistička partija nije priznala specifični identitet bosanskih Muslimana već je, nacionalizacijom vakufa, gušenjem šerijatskih sudova i zatvaranjem svih vjerskih škola osim Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, ukinula “neo-milet”.
...
Ovu nepotpunost “nacionalne afirmacije” Muslimana pratilo je nekoliko dvosmislenosti. Unatoč uspostavljenoj distinkciji između riječi “Musliman” u nacionalnom značenju i “musliman” u religijskom značenju, i unatoč nastojanjima nekih bosanskomuslimanskih intelektualaca da umanje značaj islama za muslimanski nacionalni identitet, neke su dvosmislenosti bile neizbježne.

Ustvari, Islamska zajednica se brzo pretvara u svojevrsnu zamjenu za nacionalnu instituciju bosanskih Muslimana, kao što to pokazuje obnova islamske vjerske štampe ili otvaranje novih džamija u brojnim muslimanskim selima. Upravo ta središnja uloga islama u iskazivanju muslimanskog nacionalnog identiteta objašnjava kako je bosanska panislamistička struja, koja se reaktivirala tokom 1960-tih u okviru Islamske zajednice te bila predmet represije komunističkih vlasti 1983. godine, uspjela preuzeti vodstvo u nacionalnoj mobilizaciji bosanskomuslimanskog stanovništva početkom 1990-tih.

Prvobitno se utjecaj panislamističke struje na SDA odražavao kroz činjenicu da je ova politička partija težila predstavljati cijeli “muslimanski povijesno-kulturni krug” (u religijskom značenju te riječi) Jugoslavije, te stoga osigurati političko jedinstvo ummeta (zajednice vjernika) u Jugoslaviji. ali stvaranje albanskih, turskih i romskih političkih partija okončalo je ove panislamističke ambicije SDA, koja uspijeva izvršiti odlučujući utjecaj samo u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.

Ova promjena fokusa SDA na muslimansku naciju išla je glatko, barem u Bosni i Hercegovini. Međutim, definicija muslimanskog nacionalnog identiteta je bila daleko kontroverznija, te je izazvala otvorenu krizu unutar SDA. Neki politički emigranti, poput Adila Zulfikarpašića, i sekularni intelektualci, poput Muhameda Filipovića, zagovarali su usvajanje nacionalnog imena “Bošnjak”. Ali ovi zagovornici neobošnjaštva naišli su na suprotstavljanje panislamističke struje, čiji su predstavnici smatrali kako ime “Bošnjak”“nikada nije smjeralo obuhvatiti sve ono što smjera ‘muslimanstvo’”, te da “ne postoji ime [osim “Musliman”] koje bi tako jasno odrazilo posebnost muslimanske zajednice (odnosno muslimanskog naroda) a istodobno u sebi nosilo i čuvalo uzajamnost s duhovnom srijedom i duhovnim izvorom na osnovi kojeg taj narod osigurava svoju budućnost i razumijeva svoju prošlost.”

U ovom konfliktu, panislamistička struja je uživala ne samo podršku lidera Islamske zajednice, koja je smatrala da islam treba staviti u samo središte muslimanskog nacionalnog identiteta, već i bivših komunističkih intelektualaca koji su strahovali da bi usvajanje nacionalnog imena “Bošnjak” ugrozilo krhku ravnotežu između konstitutivnih nacija Bosne i Hercegovine.

Općenitije govoreći, čini se da je nacionalno ime “Musliman” bilo duboko ukorijenjeno među bosanskim stanovništvom: prema anketi javnog mnijenja provedenoj 1990. godine, samo 1,8 % bosanskih građana je bilo sklono imenu “Bošnjak” za bosanske muslimane, a 17,0 % je bilo za to da ono označava sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Moguće je, međutim, da ova prva unutarnja kriza SDA ilustrira sposobnost panislamističke struje da kontrolira tu stranku i utječe na redefiniranje muslimanskog nacionalnog identiteta: u septembru 1990. godine, SDA je velikom većinom glasova odlučila izbaciti iz svojih redova zagovornike neobošnjaštva.

Manje od tri godine nakon što je iz svojih redova izbacila zagovornike neo-bošnjaštva, SDA je, čini se, ovim prisvojila njihovu tezu. Ali stvarnost je kompleksnija od toga. Predstavnici panislamističke struje nevoljko su odustali od nacionalnog imena “Musliman” i to su učinili dijelom iz vanjskopolitičkih razloga.
Mada predstavnici panislamističkih struja nisu igrali ključnu ulogu u usvajanju nacionalnog imena “Bošnjak”, oni su ipak uspjeli utjecati na preoblikovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta. Kao prvo, insistirali su na činjenici da se ime “Bošnjak” primjenjuje jedino na bosanske muslimane, te su stoga nekad koristili i termin “Bošnjaci-muslimani”.

U tim okolnostima, i zagovornici neobošnjaštva i predstavnici panislamističke struje tvrde da ne znaju da li se nacionalno ime “Musliman” pojavilo tokom 1960-ih ili krajem 19. stoljeća, i da li je to ime ugrozilo ili zaštitilo nacionalni identitet bosanskih Muslimana. U tim polemikama, mnogi intelektualci koji su bili članovi Saveza komunista kritizirali su nacionalno ime koje su sami promovirali tri decenije ranije.

Tokom 1960-tih, intelektualci povezani sa Savezom komunista pokušali su istovremeno promovirati nacionalno ime “Musliman” i umanjiti ulogu islama u muslimanskom nacionalnom identitetu. Tri decenije kasnije, predstavnici pan-islamističke struje nastojali su staviti islam u samu srž bošnjačkog nacionalnog identiteta. Taj potpuni obrt pokazuje kako je panislamistička struja imala odlučujući utjecaj na preoblikovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta, ali nije vladala svim njegovim konsekvencama te je ostala u zamci nekih krupnih kontradikcija.

Paradoksalno je ipak da su u aprilu 1993. godine upravo predstavnici panislamističke struje bili ti koji su odbacili posljednjeg jugoslavenskog reis-ul-ulemu Jakuba Selimoskog i doveli do raspada Islamske zajednice Jugoslavije, unatoč protestima nekih članova bosanske uleme i islamskih vjerskih vođa Makedonije, Kosova i Crne Gore. Za predstavnike panislamističke struje, politički suverenitet bošnjačke nacije implicirao je stvaranje vlastitih vjerskih institucija, čime je njihova panislamistička ideologija još jednom popustila pred čisto nacionalističkim stavovima i potezima. Općenitije govoreći, volja za reislamizacijom bošnjačkog nacionalnog identiteta rezultirala je “nacionalizacijom” islama koja je utjecala ne samo na vjerske institucije, već i na vjerske simbole i prakse.

Jesu li nekadašnji Hugenoti koji su se naselili diljem današnje Njemačke danas Francuzi ili Nijemci.

Trećina Nijemaca u nekadašnjom DDR-u dokazano vodi porijeklo od Slavena, pa šta to znači danas - ama baš ništa.

Samo totalni ignorant more negirati činjenicu da se općenito preci muslimana i katolika u BiH poklapaju vjerovatno 90%. Tok vremena nas je pak podijelio u dva politička naroda koji baštine svoje mitove. Jedni zu izdali vjeru i primivši islam zalutali u Bošnjake, a drugi su izdali rod i pristupili katoličkim okupatorima iz Hrvatske.
Kulturno rečeno srednjovjekovni je krstjanin opčaran Osmanskom silom prigrlio islam, a moderni je katolik uplašen od srpske najezde obljubio hrvatstvo.

Sto je smešno. Rusima je totemska životinja medved. BoRUSIJA PRUS ija isto medved.
Medved se dodeljuje na Berlinalu film festivalu. Što je crkva krivotvorila toponime nije mogla sve.

Naučno-kulturna inteligencija, za koju bismo očekivali da izrazi stav dobrodošlice prema nacionalnoj nominaciji Bošnjak, također je podržavala postojeću nominaciju Musliman. Koji su razlozi za to? Možda u bojazni da bi takvo nominiranje bosanskohercegovačkih Muslimana podrazumijevalo polaganje njihovog većeg prava na Bosnu i Hercegovinu i time izazvalo revolt druga dva naroda.50

50 “ ta ideja o preimenovanju Muslimana sasvim je besmislena. Valjda jedan narod znade ko je? (...) Bošnjaštvo je nakana onih koji ne razumiju pa stoga ne mare za historijsku proceduru i snagu koja počiva u svakom narodu. Bošnjaštvo je regionalna odrednica, a ponekada i više od toga. Ali nije nacionalna odrednica za Muslimane. Njezine sadržajne mogućnosti mogu unapređivati oni koji je određuju, a to su Srbi, Hrvati, Muslimani, prije svih.”. Muhamed Šabanović (intervju sa prof.dr. Atifom Purivatrom), “Koliko je duga dekika”. Ogledalo, Sarajevo, novembar 1990, 31/32.