Hrvatski udbaši su se samo usrali Miloševića i srpske udbe, njima su samostalna RH i branitelji posluzili kao zastita od sve srpskije udbe, kosa i Milosevica. Jednom kad je postalo jasno da ce Zagreb bit siguran od četnika, tad Manolić i Mesić idu u rušenje Tuđmana. Njih Krajina uopce nije zanimala, niti povratak tih teritorija, i to su dokazali svojim pokušajem puća. A kasnijim pljuvanjem i delegitimizacijom Tuđmana i Domovinskog Rata su dokazali kakvi su "Hrvati". Njime je teritorijalna cjelovitost Hrvatske sa 300 000 Srba manje nezeljena posljedica onoga sto oni uistinu jesu pokrenuli, a to je odvajanje SR Hrvatske od SFRJ, da bi prvo sebe i svoje pare zastitili. I zamjerili su oni Bobetku i drugima sto su "zaozbiljno" shvatili cijeli rat i isli do kraja.

Zapravo taj nedostatak se javio tek kad je Jugoslavije nestalo, upravo zbog jezika i nešto više srednjoeuropske kulture, kajkavski su krajevi bili podosta antijugoslavenski dok je bilo Jugoslavije, srpskih žandara, miliconera, služenja JNA i sl.

No nestankom svega toga, nekako je to postao imaginarni problem, nepostojeći. Lokalni SDP se dosta oslanja na pothranjivanje regionalne netrpeljivosti, prikazuje HDZ kao stranku Dinaraca, štokavaca, Dalmatinaca, BIH Hrvata, pasivni krajeva i sl. (iako je i sam SDP to 1/1), ali podosta pali ta spika. S drgue strane prijetnju s jugoistoka više ne doživljavaju kao konkretnu nego kao desničarske zavjere da se održi HDZ na vlasti.

mislim da je to samo djelom točno, jer oni su dobrim djelom bili spremni biti i potpuni srpski kvislinzi (KOS je imao popis preko 500 ljudi koje treba postaviti na čelne funkcije u Hvratskoj uspije li vojni udar 1990./91.), a neki od njih su igrali dvostruku igru za vrijeme rata.

Ono čega su se oni zapravo bojali je da će biti pometeni u nacionalno-demokratskoj revoluciji koju su ispravno namirisali kad se počeo rušiti globalni komunizam.

Stoga su imali dvije opcije: postati potpuni srpski kvislinzi ili pokušati preuzeti uzdu nacionalne revolucije i preživjeti na vlasti kroz "pomirbu".

Veći dio ih je izabrao drugo jer su ispravno procijenili da se JUgoslavija ne morže održati, da Srbi idu na Veliku Srbiju, i da će u Zagrebu srpske kvislinge potamaniti čak i ako Srbi uspostave Veliku Srbiju. Stoga su dpustili su i upravljalni nacionalni pokret da ih isti ne pojede.

Tuđman je ispravno procijenio da će Hrvatskoj biti puno teže ako oni ne pređu na Hrvatsku stranu, a oni su ispravno procijenili da je Jugosalvija neodrživa i da ako žele zadržati položaje u Zagrebu, Splitu, Rijeci itd. da moraju preći u Hrvate. U protivnom bi morali bježati u "Krajinu" ili koje već teritorije Srbi dohvate.

Naravno, njihovo Hrvatstvo je trajalo dok je moralo i ni dana dulje.