https://www.obnova.com.hr/razgovori/194-razgovor-s-vladimirom-sumanovicemCitat:
Kada bi ZAVNOH bio temelj državnosti suvremene Hrvatske, to bi značilo da se suvremena Hrvatska temelji na ciljevima partizanskoga pokreta čiji je ZAVNOH bio dio, a to znači i na cilju obnove jugoslavenske države, a ne uspostavi neovisne Hrvatske u današnjim granicama. Hrvatska je u današnjim granicama potvrđena od strane međunarodne zajednice na osnovi stajališta tzv. Badinterove komisije koja je na osnovi uvida u stanje u kojemu se nalazila tadašnja jugoslavenska država zaključila da Jugoslavije više nema i da je nužno prihvatiti tadašnje stanje na terenu, odnosno republičke granice kao granice novih država kao sukcesora bivše SFRJ. Dio povjesničara tu okolnost predstavlja kao dokaz da je ZAVNOH temelj suvremene Hrvatske. No manjkavost takvoga tumačenja izvire iz činjenice da se u Zaključcima međunarodne zajednice ključnim za uspostavu Republike Hrvatske u njezinoj međunarodnopravnoj dimenziji uopće ne spominje ZAVNOH kao relevantan čimbenik o tom pitanju. Tumačenje prema kojem je ZAVNOH-om stvorena Hrvatska čije je proglašenje neovisnom državom u biti samo „odgođeno“ za 45 godina krajnje je nategnuto i teško prihvatljivo jer je ona Hrvatska definirana ZAVNOH-om bila bitno različita od Hrvatske koja je proglasila neovisnost. Ključna razlika između njih jest u tome što je ZAVNOH Hrvatsku definirao kao republiku hrvatskoga naroda, Srba u Hrvatskoj i ostalih, odnosno nacionalnih manjina, dok je Hrvatska koja je proglasila neovisnost na osnovu Ustava donesenoga 22. prosinca 1990. godine Srbe u Hrvatskoj odredila kao nacionalnu manjinu, ravnopravnu ostalim nacionalnim manjinama, oduzimajući im time status konstitutivnoga naroda s ekskluzivnim pravima koja iz toga statusa izviru. To je važna činjenica koja se pri suvremenim tumačenjima povezanosti ZAVNOH-a i hrvatske državnosti često zanemaruje. Naime, dosljedno tumačenje izvornoga ZAVNOH-ova teksta sa Srbima kao konstitutivnim narodom u Hrvatskoj moglo bi argumentirati tezu o srpskoj oružanoj pobuni kao legitimnom činu. Svjesno i te mogućnosti, vodstvo Republike Hrvatske promijenilo je Ustav i glede toga, tada ključnoga, pitanja hrvatske državnosti. Dakle, već zbog toga ZAVNOH ne može biti temelj suvremene Hrvatske. Dodatni razlog zbog kojega ZAVNOH ne bi trebao biti predstavljen kao poželjni dio identiteta suvremene Hrvatske jest činjenica da je ZAVNOH kao političko tijelo legaliziralo etničko čišćenje jugoslavenskih, a samim time i hrvatskih građana njemačkoga etničkoga podrijetla, odnosno Volksdeutschera, koji su načelom kolektivne krivnje internirani u logore i protjerani u Njemačku. Ne razumijem kako se suvremena Hrvatska kao demokratsko i pluralno društvo može temeljiti na načelu etničkoga čišćenja i isticati ga kao nešto pozitivno, pogotovo kao članica Europske unije. Što se tiče tvrdnji da je ZAVNOH poboljšao položaj hrvatskih zemalja u socijalističkoj, odnosno „drugoj“ Jugoslaviji, i ta je tvrdnja teško održiva ako ju se tumači u kontekstu onodobnih događaja. Naime, krajem rata Srbija nije imala „svoje“ zemaljsko antifašističko vijeće narodnoga oslobođenja, odnosno svoj „ZAVNO“ te je partizanski pokret u njoj bio zanemariv, a unatoč tome dobila je status republike. Nasuprot tome, još u studenom 1943. konstituiran je ZAVNO Sandžaka, kao najviše tijelo partizanskoga pokreta toga područja. No ni ta činjenica nije dovela do toga da je Sandžak dobio položaj republike, pa čak ni autonomne oblasti unutar neke susjedne republike, nego je prostorno razdijeljen između Crne Gore i Srbije, kao dvije priznate republike socijalističke Jugoslavije. Na osnovi toga, očito je kako postojanje tijela poput ZAVNOH-a nije bilo jamstvo da će komunističke vlasti u Jugoslaviji neko područje proglasiti republikom, nego su primarni bili politički kriteriji.
Ovdi je puno falia glede konstitutivnosti. Ustav SRH je istica da je Hrvatska nacionalna država samo za Hrvate, ostalima je samo država. Srbi su u toj skupini ostalih jedino izričito spomenuti, ali ništa više. ZAVNOH ne može biti u potpunosti legitiman, jer je pridstavlja samo jednu političku opciju, onu šumsku. Di su oni koji su bili proustaški ili HSS-ovci i žestoki katolici koji nisu pošli tin puten, a njih je puno.
