http://poskok.info/wp/?p=54693

Uzrok ustanka bio je kmetovski položaj kršćana koji su radili kao zavisni kmetovi na posjedima aga i begova, pritisnuti različitim nametima. Zima 1874/1875., u Bosni i Hercegovini je bila posebno oštra i dugotrajna. Snijega je bilo još u travnju, stoka je u velikoj mjeri ugibala, onemogućen je prijevoz sijena, zemlja se nije mogla orati, a nova žetva je bila u pitanju. U ovakvoj situaciji, stanovništvo Bosne i Hercegovine je u potpunoj bijedi čekalo da dođu zakupci koji su bili spremni da usprkos svim problemima i silom utjeraju seljakov dug prema državi. Izjava hercegovačkih seljaka: „Dalje ovako ne može i nećemo, pa makar svi izginuli“, bila je najava skorašnjeg ustanka.

U proljeće 1875. godine po hercegovačkim selima počinju prva jasna govorkanja o pobuni, a odluka o dizanju općeg ustanka je ubrzo donesena na sastancima lokalnih srpskih i hrvatskih prvaka. U blizini Gabele, 19. lipnja su se pod vodstvom katoličkoga svećenika Ivana Musića (rođ. u Klobuku) prvi pobunili hercegovački Hrvati.

O ratnim sukobima svjedoči zapis bosanskog franjevca fra Jake Baltića u “Godišnjaku od događaja i promine vrimena u Bosni 1754.-1882.”: ”Vojske se turske napuni Hercegovina; na mlogim mistim pobi se s ustašama, koji turskoj vojsci mlogo kvara činjaju i Turci ih ne mogu svladati, jer u ovim krševitim mistim imali su dosti zaklona od turske sile. Ali drukčije bi u Bosni”. O težini stradanja i pogibelji fra Jako kaže: ”Turci su ovog vrjemena grdna krvoločstva počinili, ali ustaše nisu Turcim prašćali. S obadvi strane grozna su se djela činila”.

O pobuni se govorilo diljem svijeta i sa simpatijama se pratila borba bosanskih i hercegovačkih seljaka za spas od četverostoljetnog osmanskog izrabljivanja. Hrabrost ustanika u Bosni i Hercegovini je postala nadahnuće i za druge balkanske zemlje te je krajem travnja 1876. godine izbila pobuna u Bugarskoj.

Nakon ustanka Osmanlijsko carstvo je izgubilo ugled i moć i uskoro doživjelo svoj kraj. Time je otvoren put AustroUgarskom prisvajanju Bosne i Hercegovine.

Pa i mi smo se tukli s njima 1831. - 1832. Potom 1852.

Da, jer su vam branili da tlačite ove koji su se pobunili 1875. Mrš đubrad kvislinška, još se gurate u isti rang sa pravim ustanicima. Ili kako bi to rekli predratni srpski istoričari, "hercegovački ustaši"

Mi smo prvi ustali protiv Turske

đaur-paša Mićo Latas



Tajno oružje knjaza Miloša , kad ih nemožeš pobijediti na bojnom polju , razvali ih iznutra...

Vi na bojnom polju s nama nit ste kad mogli nit će te kad moći. Možete samo s Turcima.

1813.godine bosanski vezir Ali-paša Derendelija naredio je da se
skuplja vojska radi gušenja srpske pobune. Na Divanu, održanom 31. maja
1813. godine, zaključeno je da se prikupi 30 hiljada vojnika. Bosanska
vojska se kao i obično prikupila na Orlovom polju kod Janje, i već 26. jula
prelazi Drinu. Prvi su Drinu prešli posavski i podrinjski begovi, među
kojima su se isticali Osman-beg Gradaščević, Mahmut-beg Tuzlić, Ali-paša
Fidahić, Ahmet-beg Krupić, begovi Sijerčići i dr.
Odlučujuća bitka u toku tzv. prvog srpskog ustanka vodila se kod Zasavice,
nizvodno od ušća Drine u Savu, prema Šapcu. U teškim borbama na
Zasavici, koju je branio Miloš Obrenović sa 20 hiljada srpskih ustanika,
naročito su se istakli sarajevski janjičari, koji su u jurišu i borbama prsa u
prsa zauzeli srpski šanac ("Sarajlije, mladi janjičari, Savu piju, Zasavicu
biju...")22.
2. U silovitim jurišima branioci Zasavice bili su naprosto pregaženi,
samo malobrojni su se uspjeli spasiti preplivavši Savu.O taktici koju su
Bošnjaci u to vrijeme primjenjivali najbolje svjedoči sljedeće: " Ali je važno
istaći da su Bošnjaci jurišali uvijek s one strane s koje je neprijatelj
najmanje očekivao. Pred bitku na Zasavicu srpski tabor, kojeg je s jedne
strane opasavala Sava a s druge močvare i velika neprohodna šuma,
izgledao je neosvojiv. Bosanska vojska je krenula pravcem kojeg su Srbi,
kako su sami izjavljivali, najmanje očekivali: kroz neprohodnu šumu. Preko
6 000 vojnika je sjekirama 20 dana krčilo put kroz šumu. Kako su Bošnjaci
bili bliže srpskom taboru, Srbi su mogli čuti lupu sjekira i u strahu su molili
Austrijance da posreduju kako bi se izbjegao sukob".
23 Neposredno pred
zauzimanje srpskog šanca na Zasavici, do kojeg je došlo 17. septembra
1813. godine, Miloš Obrenović sa malim brojem vojnika spasio se
povlačenjem sa Zasavice. Nakon toga bosanska vojska zauzima Šabac, a
petog oktobra 1813. godine pobjednički ulazi u Beograd.24 Zauzimanje,
odnosno oslobođenje Beograda, imalo je poseban odjek u Bosni, ali i šire,
zbog stravičnih zločina koje su srpski ustanici počinili prilikom zauzimanja
Beograda 1806. godine nad njegovim stanovništvom, koje je bilo pretežno
bosanskog porijekla. Istoričari su zapisali da je to bio jedan od najvećih
zločina nad nedužnim civilnim stanovništvom u povijesti ljudskog roda.
Zabilježeno je da je većina stanovništva završila pod srpskim nožem, zaklan
je veliki broj žena sa djecom, trudnicama su parali utrobe i vadili
nedonoščad.25
U isto vrijeme hercegovački i begovi iz srednje Bosne sa svojom vojskom
dolaze do Užica i omogućavaju da se protjerano stanovništvo vrati na svoja
ognjišta.26
Kada su se Srbi ponovo pobunili 1815. godine i kada su digli tzv. drugi
srpski ustanak, Bosna je bila zaokupljena nemirima i sukobima ajana sa
bosanskom vezirom Ali-pašom Derendelijom, koji je te godine i opozvan, a
na njegovo mjesto postavljen Huršid Ahmed-paša, dotadašnji veliki vezir.
Užički muteselim Mustafa-paša zatražio je pomoć bosanskog valije zbog
pobune Srba u nahijama Rudnik, Soko, Čačak i Valjevo.27 Odziv Bosanaca
bio je slab, kako zbog stalnih sukoba, kuge ali i zbog bojazni da novi vezir
želi da se obračuna sa njima. U međuvremenu, bez većih borbi i nakon
pregovora i postignutog sporazuma između Marašli Ali-paše i Miloša
Obrenovića, završen je srpski ustanak. Ovim sporazumom 1815. godine Srbi
su dobili neku vrstu poluautonomije, koja je im je davala unutrašnju
samoupravu u nahijama Beogradskog pašaluka.
20 Vladimir Ćorovoć, Istorija srpskog naroda, Beograd 1997.
21 Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosna od 1831. do 1832. godine, Sarajevo
1996
http://www.dzevadtosunbegovic.com/Pitan ... nahija.pdf

Sta radi covjek od foruma...

Nijedna tema ne može proći a da veliki Srbi ne pokažu da su baš oni glavni, pa koji mentalni sklop i kolektivna svijest, zabrinjavajuće.

Jedna anegdota kad ste makli s teme. Ima jedno godinu dana izašli u grad u Trebinje. I kada smo se vraćali svratili u Ljubinje, i tu se baš zapili, i svratili u neko selo u blizine Ljubinja, zaboravih ime,uglavnom stariji kolega koji je bio s nama je imao starog druga u tom seocetu, naravno Srbin po nacionalnosti.

Mi pijani ulazimo u kuću, čovjek nas lijepo prima neda ići, a vani grmi sijeva odsvakle. Čovjek u tom govori: Ma ni slučajno da idete, vidite kakva je vani OLUJA, sakrite se tu, nema mrdanja .A mi onako jedva čekamo zajebanciju, pa pođošmo plest u pijanom stanju: ee komšija, po vas je ovdje najgora Oluja, vi odma bježite čim oluja bude. Njemu ništa nije jasno.

? Koji mentalni sklop, čovjek te primi u kuću a ti mu sereš?

Primili su i tebe ovdje pa sereš

Fakat, Metemma se udomaćio praavo.

I, ova današnja doza bosanskomuslimanskog hinjaluka za cilj ima... šta?

Nisi u birtiji na Sokocu

Birtija na Sokocu je za tebe nedostižna agora.

Ako si ovdje došo da tražiš Srbe iz 1962. na krivom si mjestu

Tako je, svastikin but, kljukana dinastija.