Kako pisari Srbi, pa valjda su imali kojeg pismenog kod sebe svojega?
Točno je da je Tvrtko po osvojenju dijela Srbije doveo srbijanske pisare, no oni su bjelodan pokazatelj da je jezik drugačiji, budući da su u poveljama njegova doba zamjetni ekavizmi kojih inače nema ni prije ni poslije.

Hrvatskoga imena u staroj bosanskoj državi praktički ni nema, osim kao imena pojedinaca.

Činjenica je da je golem dio tih povelja nastao u istočnih 30% sadašnje BH, gdje je i povijesno bilo srpskoga kulturnoga utjecaja, a hrvatskoga nije bilo. Također- lov na imena je plitak. Važnije je vidjeti što sadrže ti pojmovi, a oni nemaju ništa srpsko, ni po kulturi ni jeziku ni simbolici.

Realno, prava etnogeneza počinje diferencijacijom u 16. st., a sve prije je okamenjena politija na rubu zapada, ni ovo ni ono po identitetu.

Što sam stavio u komentar...

Ovdje valja samo dodati nješto iznimno važno- prave studije o etnogenezi NEMA. Npr. ova je ekipa napravila vrlo dobar video o Einhardu i Srbima u 8.-9. st. Moja opaska je da je taj spomen karikaturalan i da se na njega ne treba ni obazirati. No, da je i točan- posve je beznačajan. Ne postoji nikakav ni genetski ni kulturni kontinuitet u preko 1200 godina s bilo čim što je bila stara Bosna. Povelja Kulina bana iz 1189. je običan trgovački ugovor koji nema upravo nikakve važnosti za tobožnji kontinuitet državnosti. Glede pak kulturnoga kontinuiteta- pa još nije odlučeno kamo spada korpus srednjovjekovne bosanske pismenosti do Osmanlija. Srbi ga svojataju, no s kilavim argumentima, a Hrvati šute kao zaliveni. Moglo bi se tvrditi s dosta jakim razlozima da je to heterogen korpus u kojem je dio, i to malen, iz repertoara CB povezan s nečim "srpskim" na istoku, a većina (centar i zapad) s "hrvatskim"- konačno, najveći spomenik, Hvalov zbornik je pisan negdje kraj Splita i po jezičnim crtama je crkvenoslavensko-čakavsko-štokavski! U epigrafici, sudimo li po jezičnom tipu, većina je hrvatska, štokavsko ikavska uz manji dio koji je srpski, ili vlaški na samom istoku (uz napomenu da je jekavski većinom isto hrvatski, kao izvorni hrvatski bosanski govor, od Sarajeva do Tuzle, ili od Vrhbosne do Soli- gdje Srbi imaju uopće pojmove Vrhbosna i Soli u svojoj kulturi?). Jedino katolici u Bosne i Huma, koji zajedno s katolicima iz sadašnje Hrvatske sudjeluju u etno- i naciogenezi modernih Hrvata, baštine nješto starobosansko, dok pravoslavni i muslimani- NE. A za biološki kontinuitet- to je bajka. Pa ne samo zbog migracija, nego više zbog masovnih pošasti, kuga, kolera,.... od starinačkoga stanovništva nije ostalo praktički ništa nepromijenjeno, nego su se dijelovi pomicali i miješali s pridošlicama. Taj mit o nekom starinačkom pučanstvu koje je kao prikovano preko 1000 godina tolkienovska je bajka za hlebince. Oko 1700. je sve u Bosni i Hercegovini toliko promijenjeno u odnosu na 1400. da je govor o nekom kontinuitetu ruganje zdravom razumu i analitičkomu umu. Jedino što se može reći nedvoumno je da su Hrvati preko franjevačkoga reda i kulture u stanovitoj mjeri baštinili doosmanski bosansko-humski razvedeni identitet. Ostali- ništa, ni u likovnoj ni pisanoj ni pučkoj kulturi, a najmanje u višim razinama pisane i druge uljudbe.

Nije :)
Bosna nije imla potencijal kovat svoj novac ili imat biskupa a kamoli nacionalnost.

Nesiri se nitko na racu bosne nego se ottomani sire na bosnu,oni su i stvorili pašaluk,dotad je bosna ono oko rijeke.

Je, skoro svaki gradić je bio muslimanski.
Ilok i Vinkovci su tu iznimka (ne znam zašto).

Teritorij današnje BiH je u predislamsko doba imao oko milijun ljudi.

Da, znam da ti je ovo čudno, ali Osmanlije su ubijale i proganjale ljude, znaš?
Odvodile u ropstvo, palile kuće, silovale žene...

Isto kao u svim ostalim balkanskim zemljama.
Ups, kod njih je bilo još duže, zar ne?

Nema tu previše domaćih, sama Bosna je selendra kad se usporedi sa recimo Slavonijom.
Ili si zaboravio kako si počeo ovaj post?
Misliš na Sandžak+, ili?

U Trebinju više nema muslimana...

Ti iz Boke sigurno nisu Bošnjaci.

Oni su pöturice.
Pričaju lokalnim hrvatskim (i crnogorskim, srpskim...) dijalektima.

Zapadno od rijeke Bosne i Neretve su novoštokavski ikavci.
Između Bosne i Podrinja su šćakavci.
U Podrinju su novoštokavski ijekavci.
A istočno od Neretve do fBiH granice (cca) su novoštokavski jekavci, prijelazni dijalekt.

Ovi prvi su iz Banovine, Like, Zagore...
Ovi drugi su iz Slavonije.
Ovi treći su dobrim djelom Srbi.
Ovi četvrti su slični prvima.


Ovo što tu pričaš ti je teža glupost.

Omjeri se mijenjaju radi efektra osnivača, nemaju veze sa seobama.

Iseljavanja je bilo i I2 i R1a.
Usporedi Slavoniju koja je dobrim djelom iseljena Bosna.

PK IV je osnovao Vrhbosansku biskupiju, a najstarija je ona katolička u Trebinju.
Taj prostor je bio katolički, to su Usora sa Solima na sjeveru, a Vrhbosna/Gornja Bosna na jugu.

Srpski utjecaj je u podrinju, u središnjoj Bosni i Usori imaš hr. utjecaje....

A što se pisara tiče, tako su pisali, jbg.

Nedvojbeno je da u pisanoj kulturi stare Bosne i Huma, od njih samih,ima 30-40 spomena srpskoga imena, a hrvatskoga u nekom smislu- nema nijedan.

Trebali su ubaciti Jevanđelje, Humačku ploču i stećke da se dodatno zakomplicira sve .

Hrvatstvo im se valjda podrazumjevalo, renesansu doživljava s Turcima.
A i ono imaš Hrvatiniće i slično plemstvo.

Hrvatinići su rođaci Šubića (po ženskoj liniji svi potječu od jedne Šubićke), a porijeklom su Snačići/Svačići iz Like.
Kotromanići pak imaju priče sa Slavonijom i Šubićima.

To su rodoslovna naklapanja bez veze.

Radi se o tom da je u pisanoj kulturi na ozemlju BH srpsko ime tu i tamo spomenuto, a hrvatsko nije. Bosansko jest. No iz samih tih činenica, koje nisu za odbacivanje, ne izlazi ništa posebno. Katolici i ikavci su nekoliko puta spomenuli srpsko ime u pismima za jezik-pismo kojim pišu. OK. No prošlo je 100 i više gdina, i nijedan katolik, ni ikavac ni ijekavac, ne spomine srpsko ime za sebe ni za jezik, nego samo bosansko, slovinsko i hrvatsko. I to istaknuti ljudi, pismeni, a ne marginalni ćate. Ne neki pisari Tvrtka koji je u kulturi bio posrbica.

Jednostavno, stara Bosna je bila povijesni krajolik koji nije bio integriran ni s hrvatskim ni sa srpskim. Sa Srbima nisu imali veze zbog toga što nisu bili pravoslavci, nisu govorili nekim idiomom koji je identificiran nilo kad kasnije sa srpskim, nisu imali kulturu koja bi bila bizantska ni srpska ni bilo kakva toga tipa.

No nisu bili ni svjesniji Hrvati jer nisu stigli upotrebljavati latinicu na svom jeziku, nisu imali latinsku ozbiljnu kancelariju, nisu u religiji do Turaka prihvatili zapadno kršćansku liturgiju pa nemamo kao što imamo u Hrvatskoj evanđelistare, lekcionare, molitvenike....nemamo u Bosni nikakvu značajniju umjetnost zapadnoga tipa, nikakav kip ni sliku fresku, nema praktički ništa.

To je zaostali rukavac zapada koji se nije ni prije Turaka integrirao u hrvatsko katolički krug kako treba, uza svu raznolikost od Istre do Kotora i Zagreba. I počeo se integrirati jedino nakon pada pod Turke.

Nisu.
Za Kotromaniće ima legendi, međutim za Hrvatiniće je sigurno.

Bosansko je regija, nešto kao mali Dubrovnik.
Hrvatsko je spomenuto, ali ne u samoj središnjoj Bosni.

Uostalom, Rama prethodi Bosni.

Da.

Sa Srbima nisu imali veze, ali s Hrvatima jesu.
To je bio dio Hrvatske, do smrti kralja Zvonimira i širenja Duklje.
Zatim dolazi arpadovićka rekonkvista, ali s obzirom na jačanje Bizanta, banovina u Bosni je granična Krajina.

Srbi pričaju da je Bosna (sa Srijemom i Mačvom) dio srpskog Dukata.
Nije, dio je Cjelokupne Slavonije, odnosno hrvatskog kraljevstva.

Imaš i prevlast glagoljice i ćirilice u Hrvatskoj južno od Krke.
Nije da to nešto baš dokazuje.

Za ostatak ok, ali to je zato što je bilo slabo naseljeno, a i zato što su Turci volili paliti sakralnu umjetnost.

U Donjim Krajima, Usori i Soli nije bilo hereza, to su čisto katolički krajevi bili.

Bilo je integracija, ali kako su bili granični...
Dugi postupak.

Ovo je krivo.

Riječ je o poveljama koje su ili prepisivali Dubrovčani ili izrađivali Dubrovčani, a kod njih je "srpski" ili "raški" naprosto bio naziv za ćirilicu.

Vidi Mario Grčević; Dubrovačka književnost ni u kojem smislu nije sastavni dio srpske književnosti; 2013.
Link: https://www.matica.hr/vijenac/516%20-%2 ... sti-22634/

Također Mario Grčević; IME »HRVAT« U ETNOGENEZI JUŽNIH SLAVENA; Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku; Zagreb - Dubrovnik; 2019.; str. 163. nadalje
Link: https://repozitorij.unizg.hr/islandora/ ... FILE0/view

Također imamo mnoge spomen kod Dubrovčana 1492. godine, da je Hum bio smatran hrvatskom zemljom:
Ivica PULJIĆ; "NEUM: pretenzije, zablude i istina"; Humski zbornik; sv. I; Neumu; 1995.; str. 65
Link: https://www.academia.edu/37197443/NEUM_ ... eumu_1995_

Predložio bih svima da pročitaju ovaj rad.

Puljić spominje i Ladislava Kosaču Hrvata iz 1513. godine, unuka Vladislava Hercegovića Kosače, posljednjeg vladara Hercegovine:
Ivica PULJIĆ; "NEUM: pretenzije, zablude i istina"; Humski zbornik; sv. I; Neumu; 1995.; str. 59

Znam sve to, no ono o čem pišem je točno. Npr, neki Grgur, iz Huma, piše"..pišem vam srpski...".

Nema tu tumačenja ćirilica amo tamo.

No, to je iz istoka i takvih spomena ima 4-5.

Za mene je to marginalno.

Važnije je ovo- tih spomena ima par i iako nisu zanemarivi, oni pokazuju miješane pojmova pred 600 il i800 godina kad se još nije ustabilila okosnica ime- identitet.

Ono što je važnije, a nitko nie o tom pisao:

* otkud poplava pisanih dokumenata Srba na ćirilici u 16. st. (evanđelja itd.) , a od katolika- ništa. Očito katolici doživljavaju masovni pogrom, a pravoslavci, uz muslimane-procvat

* koja je veza pisane kulture Divkovića i preosmanskih povelja?

* koji su sve, izriekom i kada, srušeni katolički objekti i gdje. Koji su spomeni islamizacije?

............

To je važnie, a ne lov na 5 imena i 10 spomena nekih marginalnih stvari do 1463. Tko su Bošnjani- da ispitamo sadržaj u kulturi i identitetu, a ne samo šuplje fraze.

O crkvaman je pisa Zirdum. On je izbroja srušivene, odnosno one koje su igdi ikad spomenute u dokumentiman.

https://www.hercegbosna.org/kultura/vijesti-iz-kulture/predavanje-fra-andrije-zirduma-%E2%80%9Ekatolicka-crkva-u-vrijeme-pada-bosne-pod-osmanlije-1463-godine%E2%80%9C-11433.html

https://www.ktabkbih.net/hr/izdvajamo/predavanje-fra-andrije-zirduma-katolika-crkva-u-vrijeme-pada-bosne-pod-osmanlije-1463-godine/39918

Odlično. Ima li kakav izvor u pdf-u i sl. na mreži o porušenim katoličkim objektima, s bar nekim detaljima?

Možda su turska osvajanja uz prekidanje bošnjačke etnogeneze prekinula i slavonsku etnogenezu.

Slavonija
Ime Slavonija potječe od srednjovjekovnog latinskog imena S(c)lavonia koje, jednako kao i oblici S(c)lavia i S(c)lavinia, označava ‘zemlju nastanjenu Slavenima (Sclavi, Sclavini, Sclavones)’. Tim se imenom nazivala i rana hrvatska država na istočnoj obali Jadrana, osobito u papinskim i drugim zapadnim izvorima, sve do vremena križarskih ratova, čiji kroničari istočnojadransku obalu i njezino brdovito zaleđe redovito nazivaju “Slavonijom”.

Kada se na početku 12. stoljeća pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva našao čitav prostor između Drave i Jadrana, stvorili su se u tom novom okviru uvjeti za postupno razlikovanje Hrvatske od Slavonije. Specifičnija imena Hrvatska i Dalmacija ostala su ograničena na gorsko dinarsko, odnosno primorsko područje, a pod širim imenom “čitava Slavonija” (tota Sclavonia) obuhvaćena su u 13. st. ne samo njihova područja, nego i ono sjeverno odatle, u središnjem Posavlju i u međurječju Drave i Save.

Nizinski kontinetalni dio “čitave Slavonije” nije imao nikakvo posebno ime pa je svoju izdvojenu institucionalnu organizaciju u kasnijem 13. st. otpočeo pod imenom Slavonija. Danas se ne može pouzdano utvrditi je li se službeni naziv “Kraljevina Slavonija” (regnum Sclavoniae), pod kojim su tada bile okupljene pretežno nizinske županije između Hrvatske i Ugarske, temeljio na starijem govornom imenu te zemlje ili je, obrnuto, upravo on bio temelj za nastanak takva imena.

Iz kasnosrednjovjekovnih izvora poznato je da se područje Kraljevine Slavonije u hrvatskim narječjima zvalo Slovenje i Slovinje, na mađarskom Tótország, a na njemačkom Windischland. Tako dubrovački izvori Slavoniju zovu Slovinje (Slovigne, Slovinia), jer imenom Sclavonia u pravilu označavaju Srbiju. Oba su hrvatska oblika, ekavski i ikavski, kolektivni plural etnonima Slověn ‘Slaven’ i smatra se da su u hrvatskom jeziku “jedini primjer za kolektiv od imena naroda” (P. Skok). Pritom je ekavski lik bio svojstveniji govoru same pokrajine, kao što pokazuju slavonski pisci iz 16. st. (usp. izraze “slovenski orsag” kod I. Pergošića 1574, “na Slovenjeh” i “slovenski jezik” kod A. Vramca 1578). Unatoč tome, u široj se upotrebi do 18. st. nametnuo ikavski lik (Slovinje, Slovinac, slovinski). To se može objasniti migracijom ikavskih Hrvata s juga na sjever, u Slavoniju, kao i time uvjetovanim sjevernim proširenjem imena Hrvatska te pomakom imena Slavonija na istočni dio međurječja Drave i Save. Učeni, iz latinskoga preuzeti oblik Slavonija u hrvatskim se tekstovima susreće od 17. stoljeća.

Područje na kojem se u razvijenom i kasnom srednjem vijeku oblikovala Kraljevina Slavonija podudara se u velikoj mjeri s onim kasnoantičke provincije Panonije Savske sa središtem u Sisciji (Sisak). Približno isti prostor bio je u 9. st. obuhvaćen u slavenskoj kneževini Ljudevita Posavskog/Sisačkog i njegovih nasljednika. Prema hrv. je povjesničarima još i u 10. i 11. st. tu postojala polusamostalna država, povezana sa susjednim Hrvatskim kraljevstvom osobito crkvenim sponama. Mađarska historiografija, naprotiv, drži da je zemlja između Gvozda (Velika i Mala Kapela ili, po drugima, Petrova gora) i Drave najkasnije oko 1000. dospjela u širi okvir ugarske vlasti te bila potčinjena županijama (Somogy i Zala) i crkvenim poglavarima (panonhalmski opati) sa sjedištima sjeverno od Drave.

Herceg Koloman (1226-41) prvi je područje svoje vlasti nazivao “kraljevstvom” (regnum nostrum videlicet Sclavonia). U razdoblju 1241-60, kada nije bilo hercega kraljevske krvi, herceški naslov nosili su banovi, a i u 14. i 15. st. u nekoliko je navrata oživljavana funkcija hercega u sličnom opsegu. Počevši od 1225. zabilježeni su slučajevi istodobne službe dvojice banova, hrvatskog (ili primorskog) i slavonskog. Ta je dioba poprimila redovitiji oblik u drugoj polovici 13. st. te je potrajala sve do formalnog objedinjavanja banskih funkcija 1476. Ipak je i za vrijeme dvojnog banstva mnogo puta isti velikaš obnašao obje funkcije.

Clanak-Slavonija-karta_1

Oko polovice 13. st. započeo se u sjevernom dijelu banske i herceške vlasti stvarati novi politički entitet kojem je ime Kraljevina Slavonija ubrzo pripalo kao njegovo vlastito. Jezgru te cjeline tvorile su prostrane županije Zagrebačka i Križevačka (zajedno s područjima ranih županata kao što su Garešnica, Garić, Gora, Gorica, Kalnik, Rovišće, Vaška i td.). Njima su se poslije priključile i Varaždinska (potkraj 14. st.) te Virovitička županija (u 15. st.), kao i tri županije sa središtima južno od Save – Dubička, Vrbaška i Sanska.

Tako se opseg srednjovjekovne Kraljevine Slavonije naposljetku gotovo posve podudarao s onim Zagrebačke biskupije. Unutar njega poznato je u kasnom srednjem vijeku razlikovanje Gornje i Donje Slavonije; u Donju su se računali dijelovi koji leže južno od Save, a napose spomenute tri županije oko donjeg toka Une, Vrbasa i Sane (danas pretežno u sjeverozapadnoj Bosni). Istočne međurječne županije, Požeška, Vukovska i Srijemska, nisu se u srednjem vijeku priključile slavonskoj kraljevini pa ih i Slavonac Stjepan Brodarić u svojoj Povijesti Mohačke bitke (1527) izričito pribraja Ugarskoj, a ne Slavoniji.

Stožernom ustanovom Kraljevine Slavonije treba vjerojatno smatrati njezine pokrajinske sabore. Slavonski plemići i ostali slobodnjaci sastali su se 1273. prvi puta na “općem saboru kraljevine čitave Slavonije” (congregatio generalis regni totius Sclavonie) kako bi popisali svoje obveze i povlastice u području sudstva, vojne službe i imovinskih odnosa, koje im je potom u Zagrebu potvrdio ban Matej od roda Csák. Time se slavonsko plemstvo organiziralo kao pokrajinski staleški kolektiv, stvarajući okosnicu posebnoga pravnog sustava u banskoj Slavoniji.

U kraljevskim zakoncima iz 15. st. posebni članci određuju poštivanje slavonskih “sloboda, običaja i prava”. Župane u slavonskim županijama nije imenovao kralj, nego ban, a na ugarske kraljevinske sabore te županije nisu slale predstavnike svaka za sebe, nego kao pokrajinska plemićka zajednica (universitas nobilium regni Sclavonie). I pravni položaj slavonskih kmetova razlikovao se donekle od onih u Ugarskoj (npr. trajnije ograničenje prava na selidbu). Osim toga, slavonski ban Stjepan od roda Gut-Keled počeo je oko 1255. s kraljevim dopuštenjem kovati poseban pokrajinski srebrni novac, banski denar ili banovac (denarius banalis), s likom kune u trku i natpisom moneta regis pro Sclavonia. Tu je monetarnu osobitost 1364. dokinuo kralj Ludovik I; istodobno je pod Anžuvincima u Zagrebu djelovala i jedna od kraljevskih novčanih komora, nadležna za Slavoniju.

Simbol kune na slavonskom novcu vjerojatno je u vezi sa činjenicom da je kraljevski porez što se ubirao u Slavoniji nosio arhaično ime kunovina ili marturina, temeljeći se očito na starijoj naturalnoj daći. Osim u Kraljevini Slavoniji, kunovina je imala istovjetan status još samo u susjednim županijama Požegi i Vukovu. Daljnja porezna osobitost Kraljevine Slavonije, kodificirana 1472. kao “drevni običaj”, jest i plaćanje upola manjih poreza od onih nametnutih Ugarskoj.

Svojevrsnu kulminaciju srednjovjekovne državnosti Slavonija doživljava za kralja Vladislava II Jagelovića, kada se po prvi put u kraljevskom naslovu ističe i Slavonija (iza Dalmacije i Hrvatske), povlastice slavonskog plemstva prvi put se popisuju u dodatku kraljevskog zakonika (1492), a kralj 1496. svečano odobrava Kraljevini Slavoniji, koju naziva “štitom ili predziđem” Ugarske, pravo da na bojnim zastavama i službenim pečatima koristi vlastiti grb s prikazom kune (“njihov drevni znamen”) između dviju rijeka iznad kojih je “Marsova zvijezda”.

Clanak-Slavonija-povelja_grbPoslije Mohačke bitke 1526. i pogibije kralja Ludovika II Jagelovića u njoj, Slavonija i Hrvatska razilaze se u izboru kralja, jer se potonja priklanja Ferdinandu Habsburgovcu, a prva se, slijedeći Ugarsku i predvođena u tome banom Krstom Frankapanom i zagrebačkim biskupom Šimunom Erdődyjem, na saboru u Dubravi 6. siječnja 1527. izjašnjava za Ivana Zapolju, čiji je rod potekao iz Požeške županije. Daljnji razvoj prilika, osobito napredak turskih osvajanja na račun slavonskih i hrvatskih krajeva, doveo je ipak postupno dotle da je i Slavonija odustala od Zapolje i pridružila se hrvatskom izboru.

Do 1552. (pad Virovitice) Turci su pokorili cijelo donje međurječje Drave i Save, kao i znatne istočne dijelove Križevačke županije, odnosno Kraljevine Slavonije. Za sljedećih 130 godina ustalila se granica u Poilovlju te u Podravini između Virovitice i Đurđevca. Na zapadnoj strani “ljute granice” ustrojen je obrambeni pojas Slavonske krajine (Confinia Slavonica) s nizom utvrda između Drave i Save. Na nj se južno od Save, u rasponu od Siska do Modruša, nadovezivala Hrvatska krajina. U obrani Slavonske krajine sudjelovale su ljudstvom i znatnim sredstvima austrijske pokrajine, poglavito Štajerska, pa je 1578. car Rudolf II odredio da se vrhovno zapovjedništvo nad objedinjenom Slavonskom i Hrvatskom krajinom preda nadvojvodi Unutrašnje Austrije i njegovom ratnom vijeću sa sjedištem u Grazu. Hrvatski sabor je potvrdio takvu odluku, iako je njome hrvatski ban u vojnim poslovima bio potčinjen nadvojvodi, a znatan dio zemlje izuzet iz banove jurisdikcije.

Sužavanje slobodnog teritorija Kraljevine Slavonije i, u još mnogo većoj mjeri, Hrvatske dovelo je do prijelomnog unutrašnjeg političkog događaja: zajedničkim održavanjem Slavonskog i Hrvatskog sabora u Zagrebu 1. rujna 1558. trajno su dva sabora ujedinjeni u jedinstveni Sabor Hrvatske i Slavonije. Usporedo s migracijom stanovništva, osobito plemstva, iz Hrvatske u Slavoniju pomiče se na sjever i samo ime Hrvatske. U kasnijem 16. st. Hrvatskom su se smatrali krajevi južno od Kupe, dok poslije Juraj Rattkay u svojem Spomenu na kraljeve i banove (1652) naziva Hrvatskom svu zemlju južno od Save, a između Une i Jadrana.

Na drugoj strani novouspostavljene granice prema Osmanskom Carstvu, u osvojenom donjem dijelu međurječja Drave i Save, Turci su umjesto starih županija ustrojili tri sandžaka, Pakrački-Cernički, Požeški i Srijemski, koji su bili podređeni pašama bosanskog, kaniškog i budimskog ejaleta. U drugoj polovici 16. st. pod turskom se vlašću našla i Moslavina sve do Čazme, ali su se poslije poraza kod Siska (1593) Turci povukli na Ilovu. Time je uspostavljena tradicionalna zapadna granica “turske Slavonije” (lat. Sclavonia Turcica). Potonje ime nije se odnosilo samo na osvojene dijelove stare Kraljevine Slavonije, nego se protegnulo na čitavo donje međurječje sve do Dunava. Otud je npr. Atanazije Jurjević, prelazeći 1626. Dravu kod Osijeka na putu za Bosnu, mogao zapisati da tu završava Ugarsko kraljevstvo.

Clanak-Slavonija-karta_2

U vrijeme velikog rata za oslobođenje habsburških zemalja od Turaka (1684-1699), okončanog mirom u Srijemskim Karlovcima, ime Slavonija već se posve ustalilo za cijelo istočno međurječje koje je dotad pripadalo Osmanskom carstvu. Ta se novovjekovna Slavonija u 18. st. naziva i Donjom Slavonijom (Sclavonia inferior), kako bi je se razlikovalo od stare ili Gornje Slavonije (S. superior) u zapadnom međurječju, gdje se srednjovjekovno ime još i tada održavalo usporedo s imenom Hrvatska. Kraj turske vladavine područje današnje Slavonije dočekalo je demografski bitno izmijenjeno: nekadašnje slavenske i mađarske starosjedioce zamijenilo je u velikoj mjeri novo “slovinsko” (hrvatsko) pučanstvo pomiješano sa znatnim “vlaškim” (srpskim) enklavama. Doseljenici su mahom potjecali iz krajeva južno od Save.

Razmjerno trajne jezično-kulturne razlike između današnje Slavonije i središnje Hrvatske ostavština su razdoblja izravne osmanske vlasti, koje je u Slavoniji trajalo između 165 (Podunavlje) i 130-140 godina (zapadna Slavonija). Tako su dva prva stoljeća novog vijeka, 16. i 17., presudno odredila svu noviju povijest hrvatskih sjeveroistočnih krajeva, u kojima su niti poveznice sa starijom prošlošću pokidane u znatno većoj mjeri negoli na tlu današnje središnje Hrvatske. Prostorni okvir novovjekovne pokrajine Slavonije, zacrtan rijekama Dravom, Dunavom, Savom i Ilovom, baština je osmanske vladavine nad tim područjem.

Slavonija
Ime Slavonija potječe od srednjovjekovnog latinskog imena S(c)lavonia koje, jednako kao i oblici S(c)lavia i S(c)lavinia, označava ‘zemlju nastanjenu Slavenima (Sclavi, Sclavini, Sclavones)’. Tim se imenom nazivala i rana hrvatska država na istočnoj obali Jadrana, osobito u papinskim i drugim zapadnim izvorima, sve do vremena križarskih ratova, čiji kroničari istočnojadransku obalu i njezino brdovito zaleđe redovito nazivaju “Slavonijom”.

Kada se na početku 12. stoljeća pod vlašću ugarsko-hrvatskih kraljeva našao čitav prostor između Drave i Jadrana, stvorili su se u tom novom okviru uvjeti za postupno razlikovanje Hrvatske od Slavonije. Specifičnija imena Hrvatska i Dalmacija ostala su ograničena na gorsko dinarsko, odnosno primorsko područje, a pod širim imenom “čitava Slavonija” (tota Sclavonia) obuhvaćena su u 13. st. ne samo njihova područja, nego i ono sjeverno odatle, u središnjem Posavlju i u međurječju Drave i Save.

Nizinski kontinetalni dio “čitave Slavonije” nije imao nikakvo posebno ime pa je svoju izdvojenu institucionalnu organizaciju u kasnijem 13. st. otpočeo pod imenom Slavonija. Danas se ne može pouzdano utvrditi je li se službeni naziv “Kraljevina Slavonija” (regnum Sclavoniae), pod kojim su tada bile okupljene pretežno nizinske županije između Hrvatske i Ugarske, temeljio na starijem govornom imenu te zemlje ili je, obrnuto, upravo on bio temelj za nastanak takva imena.

Iz kasnosrednjovjekovnih izvora poznato je da se područje Kraljevine Slavonije u hrvatskim narječjima zvalo Slovenje i Slovinje, na mađarskom Tótország, a na njemačkom Windischland. Tako dubrovački izvori Slavoniju zovu Slovinje (Slovigne, Slovinia), jer imenom Sclavonia u pravilu označavaju Srbiju. Oba su hrvatska oblika, ekavski i ikavski, kolektivni plural etnonima Slověn ‘Slaven’ i smatra se da su u hrvatskom jeziku “jedini primjer za kolektiv od imena naroda” (P. Skok). Pritom je ekavski lik bio svojstveniji govoru same pokrajine, kao što pokazuju slavonski pisci iz 16. st. (usp. izraze “slovenski orsag” kod I. Pergošića 1574, “na Slovenjeh” i “slovenski jezik” kod A. Vramca 1578). Unatoč tome, u široj se upotrebi do 18. st. nametnuo ikavski lik (Slovinje, Slovinac, slovinski). To se može objasniti migracijom ikavskih Hrvata s juga na sjever, u Slavoniju, kao i time uvjetovanim sjevernim proširenjem imena Hrvatska te pomakom imena Slavonija na istočni dio međurječja Drave i Save. Učeni, iz latinskoga preuzeti oblik Slavonija u hrvatskim se tekstovima susreće od 17. stoljeća.

Područje na kojem se u razvijenom i kasnom srednjem vijeku oblikovala Kraljevina Slavonija podudara se u velikoj mjeri s onim kasnoantičke provincije Panonije Savske sa središtem u Sisciji (Sisak). Približno isti prostor bio je u 9. st. obuhvaćen u slavenskoj kneževini Ljudevita Posavskog/Sisačkog i njegovih nasljednika. Prema hrv. je povjesničarima još i u 10. i 11. st. tu postojala polusamostalna država, povezana sa susjednim Hrvatskim kraljevstvom osobito crkvenim sponama. Mađarska historiografija, naprotiv, drži da je zemlja između Gvozda (Velika i Mala Kapela ili, po drugima, Petrova gora) i Drave najkasnije oko 1000. dospjela u širi okvir ugarske vlasti te bila potčinjena županijama (Somogy i Zala) i crkvenim poglavarima (panonhalmski opati) sa sjedištima sjeverno od Drave.

Herceg Koloman (1226-41) prvi je područje svoje vlasti nazivao “kraljevstvom” (regnum nostrum videlicet Sclavonia). U razdoblju 1241-60, kada nije bilo hercega kraljevske krvi, herceški naslov nosili su banovi, a i u 14. i 15. st. u nekoliko je navrata oživljavana funkcija hercega u sličnom opsegu. Počevši od 1225. zabilježeni su slučajevi istodobne službe dvojice banova, hrvatskog (ili primorskog) i slavonskog. Ta je dioba poprimila redovitiji oblik u drugoj polovici 13. st. te je potrajala sve do formalnog objedinjavanja banskih funkcija 1476. Ipak je i za vrijeme dvojnog banstva mnogo puta isti velikaš obnašao obje funkcije.

Clanak-Slavonija-karta_1

Oko polovice 13. st. započeo se u sjevernom dijelu banske i herceške vlasti stvarati novi politički entitet kojem je ime Kraljevina Slavonija ubrzo pripalo kao njegovo vlastito. Jezgru te cjeline tvorile su prostrane županije Zagrebačka i Križevačka (zajedno s područjima ranih županata kao što su Garešnica, Garić, Gora, Gorica, Kalnik, Rovišće, Vaška i td.). Njima su se poslije priključile i Varaždinska (potkraj 14. st.) te Virovitička županija (u 15. st.), kao i tri županije sa središtima južno od Save – Dubička, Vrbaška i Sanska.

Tako se opseg srednjovjekovne Kraljevine Slavonije naposljetku gotovo posve podudarao s onim Zagrebačke biskupije. Unutar njega poznato je u kasnom srednjem vijeku razlikovanje Gornje i Donje Slavonije; u Donju su se računali dijelovi koji leže južno od Save, a napose spomenute tri županije oko donjeg toka Une, Vrbasa i Sane (danas pretežno u sjeverozapadnoj Bosni). Istočne međurječne županije, Požeška, Vukovska i Srijemska, nisu se u srednjem vijeku priključile slavonskoj kraljevini pa ih i Slavonac Stjepan Brodarić u svojoj Povijesti Mohačke bitke (1527) izričito pribraja Ugarskoj, a ne Slavoniji.

Stožernom ustanovom Kraljevine Slavonije treba vjerojatno smatrati njezine pokrajinske sabore. Slavonski plemići i ostali slobodnjaci sastali su se 1273. prvi puta na “općem saboru kraljevine čitave Slavonije” (congregatio generalis regni totius Sclavonie) kako bi popisali svoje obveze i povlastice u području sudstva, vojne službe i imovinskih odnosa, koje im je potom u Zagrebu potvrdio ban Matej od roda Csák. Time se slavonsko plemstvo organiziralo kao pokrajinski staleški kolektiv, stvarajući okosnicu posebnoga pravnog sustava u banskoj Slavoniji.

U kraljevskim zakoncima iz 15. st. posebni članci određuju poštivanje slavonskih “sloboda, običaja i prava”. Župane u slavonskim županijama nije imenovao kralj, nego ban, a na ugarske kraljevinske sabore te županije nisu slale predstavnike svaka za sebe, nego kao pokrajinska plemićka zajednica (universitas nobilium regni Sclavonie). I pravni položaj slavonskih kmetova razlikovao se donekle od onih u Ugarskoj (npr. trajnije ograničenje prava na selidbu). Osim toga, slavonski ban Stjepan od roda Gut-Keled počeo je oko 1255. s kraljevim dopuštenjem kovati poseban pokrajinski srebrni novac, banski denar ili banovac (denarius banalis), s likom kune u trku i natpisom moneta regis pro Sclavonia. Tu je monetarnu osobitost 1364. dokinuo kralj Ludovik I; istodobno je pod Anžuvincima u Zagrebu djelovala i jedna od kraljevskih novčanih komora, nadležna za Slavoniju.

Simbol kune na slavonskom novcu vjerojatno je u vezi sa činjenicom da je kraljevski porez što se ubirao u Slavoniji nosio arhaično ime kunovina ili marturina, temeljeći se očito na starijoj naturalnoj daći. Osim u Kraljevini Slavoniji, kunovina je imala istovjetan status još samo u susjednim županijama Požegi i Vukovu. Daljnja porezna osobitost Kraljevine Slavonije, kodificirana 1472. kao “drevni običaj”, jest i plaćanje upola manjih poreza od onih nametnutih Ugarskoj.

Svojevrsnu kulminaciju srednjovjekovne državnosti Slavonija doživljava za kralja Vladislava II Jagelovića, kada se po prvi put u kraljevskom naslovu ističe i Slavonija (iza Dalmacije i Hrvatske), povlastice slavonskog plemstva prvi put se popisuju u dodatku kraljevskog zakonika (1492), a kralj 1496. svečano odobrava Kraljevini Slavoniji, koju naziva “štitom ili predziđem” Ugarske, pravo da na bojnim zastavama i službenim pečatima koristi vlastiti grb s prikazom kune (“njihov drevni znamen”) između dviju rijeka iznad kojih je “Marsova zvijezda”.

Clanak-Slavonija-povelja_grbPoslije Mohačke bitke 1526. i pogibije kralja Ludovika II Jagelovića u njoj, Slavonija i Hrvatska razilaze se u izboru kralja, jer se potonja priklanja Ferdinandu Habsburgovcu, a prva se, slijedeći Ugarsku i predvođena u tome banom Krstom Frankapanom i zagrebačkim biskupom Šimunom Erdődyjem, na saboru u Dubravi 6. siječnja 1527. izjašnjava za Ivana Zapolju, čiji je rod potekao iz Požeške županije. Daljnji razvoj prilika, osobito napredak turskih osvajanja na račun slavonskih i hrvatskih krajeva, doveo je ipak postupno dotle da je i Slavonija odustala od Zapolje i pridružila se hrvatskom izboru.

Do 1552. (pad Virovitice) Turci su pokorili cijelo donje međurječje Drave i Save, kao i znatne istočne dijelove Križevačke županije, odnosno Kraljevine Slavonije. Za sljedećih 130 godina ustalila se granica u Poilovlju te u Podravini između Virovitice i Đurđevca. Na zapadnoj strani “ljute granice” ustrojen je obrambeni pojas Slavonske krajine (Confinia Slavonica) s nizom utvrda između Drave i Save. Na nj se južno od Save, u rasponu od Siska do Modruša, nadovezivala Hrvatska krajina. U obrani Slavonske krajine sudjelovale su ljudstvom i znatnim sredstvima austrijske pokrajine, poglavito Štajerska, pa je 1578. car Rudolf II odredio da se vrhovno zapovjedništvo nad objedinjenom Slavonskom i Hrvatskom krajinom preda nadvojvodi Unutrašnje Austrije i njegovom ratnom vijeću sa sjedištem u Grazu. Hrvatski sabor je potvrdio takvu odluku, iako je njome hrvatski ban u vojnim poslovima bio potčinjen nadvojvodi, a znatan dio zemlje izuzet iz banove jurisdikcije.

Sužavanje slobodnog teritorija Kraljevine Slavonije i, u još mnogo većoj mjeri, Hrvatske dovelo je do prijelomnog unutrašnjeg političkog događaja: zajedničkim održavanjem Slavonskog i Hrvatskog sabora u Zagrebu 1. rujna 1558. trajno su dva sabora ujedinjeni u jedinstveni Sabor Hrvatske i Slavonije. Usporedo s migracijom stanovništva, osobito plemstva, iz Hrvatske u Slavoniju pomiče se na sjever i samo ime Hrvatske. U kasnijem 16. st. Hrvatskom su se smatrali krajevi južno od Kupe, dok poslije Juraj Rattkay u svojem Spomenu na kraljeve i banove (1652) naziva Hrvatskom svu zemlju južno od Save, a između Une i Jadrana.

Na drugoj strani novouspostavljene granice prema Osmanskom Carstvu, u osvojenom donjem dijelu međurječja Drave i Save, Turci su umjesto starih županija ustrojili tri sandžaka, Pakrački-Cernički, Požeški i Srijemski, koji su bili podređeni pašama bosanskog, kaniškog i budimskog ejaleta. U drugoj polovici 16. st. pod turskom se vlašću našla i Moslavina sve do Čazme, ali su se poslije poraza kod Siska (1593) Turci povukli na Ilovu. Time je uspostavljena tradicionalna zapadna granica “turske Slavonije” (lat. Sclavonia Turcica). Potonje ime nije se odnosilo samo na osvojene dijelove stare Kraljevine Slavonije, nego se protegnulo na čitavo donje međurječje sve do Dunava. Otud je npr. Atanazije Jurjević, prelazeći 1626. Dravu kod Osijeka na putu za Bosnu, mogao zapisati da tu završava Ugarsko kraljevstvo.

Clanak-Slavonija-karta_2

U vrijeme velikog rata za oslobođenje habsburških zemalja od Turaka (1684-1699), okončanog mirom u Srijemskim Karlovcima, ime Slavonija već se posve ustalilo za cijelo istočno međurječje koje je dotad pripadalo Osmanskom carstvu. Ta se novovjekovna Slavonija u 18. st. naziva i Donjom Slavonijom (Sclavonia inferior), kako bi je se razlikovalo od stare ili Gornje Slavonije (S. superior) u zapadnom međurječju, gdje se srednjovjekovno ime još i tada održavalo usporedo s imenom Hrvatska. Kraj turske vladavine područje današnje Slavonije dočekalo je demografski bitno izmijenjeno: nekadašnje slavenske i mađarske starosjedioce zamijenilo je u velikoj mjeri novo “slovinsko” (hrvatsko) pučanstvo pomiješano sa znatnim “vlaškim” (srpskim) enklavama. Doseljenici su mahom potjecali iz krajeva južno od Save.

Razmjerno trajne jezično-kulturne razlike između današnje Slavonije i središnje Hrvatske ostavština su razdoblja izravne osmanske vlasti, koje je u Slavoniji trajalo između 165 (Podunavlje) i 130-140 godina (zapadna Slavonija). Tako su dva prva stoljeća novog vijeka, 16. i 17., presudno odredila svu noviju povijest hrvatskih sjeveroistočnih krajeva, u kojima su niti poveznice sa starijom prošlošću pokidane u znatno većoj mjeri negoli na tlu današnje središnje Hrvatske. Prostorni okvir novovjekovne pokrajine Slavonije, zacrtan rijekama Dravom, Dunavom, Savom i Ilovom, baština je osmanske vladavine nad tim područjem.
https://hipsb.hr/slavonija/

Ovdje je malo bolje pojašnjeno.

Hrvatski identitet, njegovo širenje i odnos sa slavonskim identitetom
Prije svega valja spomenuti hrvatski identitet koji postoji još od ranog srednjeg vijeka,56 no on u ovome razdoblju nije bio sveprisutan i dominantan etnički identitet na hrvatskim prostorima, a zasigurno nije bio ni jedini. Prema
Nevenu Budaku, do 16. stoljeća najvećim su ga dijelom nosili pripadnici srednjeg i nižeg plemstva.57 Jezgra hrvatskog identiteta prostor je koji je osvojilo ili
ugrožavalo Osmansko Carstvo pa se plemstvo zajedno s velikim brojem šireg
stanovništva seli sa svojih „matičnih” prostora zbog osmanske opasnosti. Masovne migracije potaknute osmanskom prisutnošću kreću se prema sigurnijim područjima sjevera, Istri i Dalmaciji, ali i van granica današnje Hrvatske.58
Migracije donose nove, do tada nezastupljene etničke identitete na navedena
područja kao što je to u Kraljevstvu Slavonije. Hrvatsko plemstvo, kao glavni
nositelj hrvatske samoidentifikacije, također se seli i dobiva nove posjede u
Slavoniji ili nove službe na Krajini.59 Tako se hrvatsko ime širi migracijama.60
No, osim plemstva bježi i neplemenito stanovništvo grupirano pod nazivom
Slovinci.
61 Kajkavsko stanovništvo Slavonije pridošlice naziva imenom Horvati te pod tim pojmom objedinjuje i neplemenite seljake i građane s prostora
srednjovjekovne Hrvatske koji, kako tvrdi Budak, nisu bili glavni nositelji hrvatske samoidentifikacije, ali su zbog geografskog podrijetla i jezika prozvani
Horvati.
62 Za 15. stoljeće Sekulić napominje određenu neodređenost poimanja
identiteta u Slavoniji čije se stanovništvo još naziva i Slovincima.
63 Postavlja se
pitanje ima li slavonski Slovinac neke svoje slovinske specifičnosti ili se radi o
pojmu koji se odnosi na generalni pojam Slavena.64 Iako identitet slavonskog
stanovinšta nije do kraja razjašnjen, domicilno stanovništvo Slavonije ima
zaseban govor (kajkavsko narječje), latiničnu tradiciju pisanja i književnosti
te posebne staleže. Za razliku od toga, hrvatski identitet dolazi s doseljenicima čakavskog narječja,65 a na prostoru Primorja postojala je i glagoljaška
tradicija.66 Razlikuju se i državni simboli poput grbova pa je tako Kraljevstvo
Hrvatske i Dalmacije imalo grb s tri leopardove glave (današnji grb Dalmacije).67 U Slavonskom Kraljevstvu postojao je poseban slavonski grb koji je još
u 17. stoljeću grb zajedničkog (slavonsko-hrvatskog) sabora.
68 Svjesnost razlike u identitetima može se opaziti, između ostalog, u već spomenutom imenu
(u ovom slučaju prezimenu) Horvat,
69 što znači onaj iz Hrvatske – s prostora
preko Kupe,
70 koji nastaje kao kajkavska inačica imena Hrvat. Pitanje je jesu li
se i do koje mjere Horvati sami poistovjećivali s ovim etnonimom ili su s tim
prezimenom završili kada su ih habsburški popisivači, zbog vlastite predodžbe, tako zapisali.71 Međutim, jasno je da hrvatsko ime prodire na slavonske
prostore na kojima prije nije bilo učestalo.72
Razlika identiteta Kraljevstva Hrvatske i Kraljevstva Slavonije postoji, no
odnosi između Hrvata i Slavonaca potpuno su se promijenili tijekom sedamdesetak godina osmanskih osvajanja.73 U 17. te posebice u 18. stoljeću u zapadnim
dijelovima srednjovjekovne Slavonije74 mijenja se ime jezika i naroda.75 S vremenom su termini Slavonija i slavonski postepeno premještani prema sjeveru i
istoku, na prostor koji podrazumijevaju i danas. U vrijeme ranonovovjekovnih
pisaca poput Belostenca upotreba i točan doseg termina hrvatski i slavonski još
se nije ustalila.76 U pjesmarici Chitara octochorda, od izdanja 1701. latinsko-sla
vonske pjesme koje pjeva slavonski puk do 1721. promijenile su se u latinsko-hrvatske pjesme koje pjeva hrvatski puk.
77 Promjena u samoidentifikaciji stanovnika prostora zapadne srednjovjekovne Slavonije prema Budakovu je tumačenju
rezultat jačanja povezanosti sa srednjovjekovnom Hrvatskom (što je započeto
još u srednjem vijeku s plemićima koji imaju imanja u oba područja), miješanja
populacija uzrokovanih migracijama te stvaranja jezične mješavine različitih
narječja (iako i dalje prevladava kajkavski).78 Ovdje Budak vidi predmoderni
proces nacionalne integracije kada se Slavonci, doduše ne potpuno bez otpora,
počinju nazivati Hrvatima, a imenu svog kraljevstva dodaju naziv Hrvatska te su
uz to prigrlili povijest srednjovjekovne Hrvatske i srednjovjekovnih hrvatskih
kraljeva kao vlastitu.79 Ovaj se proces odvija „odozgo” objedinjavanjem sabora i
ujedinjenjem plemstva kao „političke nacije” te „odozdo“ stvaranjem zajedničkog jezika, kontaktima zagrebačkog i ozaljskog književnog kruga.80
https://hrcak.srce.hr/file/435197

Ovo što piše gore nije baš u potpunosti točno.

Prvo, Panonska Hrvatska nije samo išla do Požege, već do Dunava.

Mađarski pisci pišu o pljačkanjima Zagreba, Požege i Vukovara, a na području oko Vukovara je postojala županija Vuka.
Pa i sam grad je originalno imao ime Vukovo, -var je mađarski izraz koji označava varoš, tvrđavu.
Varaždin (mađ. Varazsdin) je velika tvrđava.

Panonska Hrvatska Ljudevita Posavskog je išla do utoka Save u Dunav, dakle do Zemuna.

U rimsko doba je tok rijeka možda i bio drugačiji, jer nalazimo rimske nalaze u južnoj Bačkoj. Onda bi korito Dunava bilo na mjestu današnjeg kanala Dunav Tisa, pa dalje Tisom, a Drava bi popunjavala današnje korito Dunava.
Močvare kopačkog rita onda ne bi postojale.

Uglavnom, istočna, podunavska Hrvatska, Vukovska županija, koja se protezala između Srijemske Mitrovice i Osijeka (sa Đakovom) je dugo vremena bila sporna s Mađarima. Isto vrijedi i za Cisdravski dio Baranjske županije, otprilike od Osijeka do Našica i Miholjca. Zapadno od toga je počinjala Križevačka županija.
Tamo se plaćala Kunovina, slavonski porez.
Kako su za vrijeme Arpadovića prijestolonasljednici obično bili i "mlađi kraljevi", suvladari, hercezi Cijele Slavonije tako su i oni promicali hrvatske interese, no obično bi ih zaboravljali kada su došli na vlast.

Gore spomenuti herceg Koloman (i galicijski/bjelohrvatski) kralj je također vladao južnom hrvatskom (ne tako čvrsto kao na sjeveru, preko vazala, bana), a i Bosnom, tu je i ratovao neko vrijeme s banom Ninoslavom.
Vladao je i Baranjom, Šomđem i Zalom.
Što su mađarske prekodravske županije.

Kada su ga ubili Mongoli, njegov brat Bela IV je preselio vrhbosanski kaptol u Đakovo (samo vrijeme nije sto posto siguno), pa je crkveno izdvojip zapadni dio Vukovske županije i podčinio ga Vrhbosni (odnosno, tu je bilo crkvene središte Vrhbosne).
Bio je još jedan kaptol u Požegi, a zapadno od toga je počinjala Zagrebačka biskupija, koja je imala rezervni katol u Čazmi (isto ga napravio Koloman, tu je trebalo biti crkveno središte Hrvatske da su se objedinile Zagrebačka i Splitska (nad)biskupija).
Kaznije je čazmanski preseljen u Lepoglavu, i preimenovan u Varaždinsko-Čazmanski.

To je sredina 13. stoljeća.
U obračunima nakon smrti Ludovika Velikog Anžuvinca, u drugoj polovici 14. stoljeća su ugarske kraljice napravili Požešku županiju (a i Virovitičku) svojim posjedom.
Pa je Slavonija smanjena na onih 6 županija o kojima si pričala, iako je Virovitička crkveno bila pod ZG biskupijom, kao i Međimurje i Prekmurje iz Zaalske županije.

Župani Vuke su poslije toga često dobivali i Požegu, a i banovine Usoru i Soli, te Mačvu, nekad i Srijemsku županiju, na upravu.
Pa se i tu stvaralo posebno područje, ali to je prekinuto turskim provalama.

Što se juga tiče, bili su obračuni s Hrvatinićima iz Donjih kraja oko Sane i Vrbasa, a neko vrijeme je Hrvoje držao i komad Dubice.
Kada su došli Turci, te dvije županije (Sana i Vrbas), no ne i Dubica su uključene u Jajačku Banovinu.

Tako da se prije Turaka smanjivao doseg Slavonije u Podunavlju, a na jugu varirao.
Legenda je da su Donji Kraji kao ime (starohrvatska župa Pliva) nastali kao Donji Kraji Slavonije (Partes inferiores Sclavonie).

S obzirom da je u 16. stoljeću nakon Mohača izbio građanski rat, a da je Slavonija bila na početku na strani Zapolje (on je rodom iz Požege), kada ju je preuzeo, Ferdinand ju je "podigao" na rang kraljevine, umjesto prijašnjeg banata.

Mislim, Slavonija oko Zagreba i je originalno bila središte Arpadovićke Hrvatske, sredinom 13. stoljeća je uveden novi (primorski) ban da upravlja (maltene vazalnim) plemićima južno od Gvozda, gdje je kraljevske zemlje bilo malo (Trpimirovići je svu razdjelili), za razliku od sjevera gdje je kraljevska moć bila velika i bilo je dosta kraljeve zemlje (manja naseljenost).
Tek je Šubić uspio u preimenovanju Primorske Banovine u Hrvatsku...


To su neki povijesni okviri.
Što se tiče etničkih...
DAI govori o više skupina Hrvata, jedna je otišla u Panoniju, a druga u Ilirlik (što je to Duklja, Noricum, ili Srijem je nešto oko čega se baš ljudi ne slažu), no usporedbom kneževa iz Biskupije kod Knina i Vojne kod Gline možemo vidjeti da je riječ o istom etniku u Panoniji, kao i u Dalmaciji.

Čakavsko, šćakavsko, kajkavsko (pa i slovenska narječja, djelom i srednjeslovačko) dijele isto porijeklo Jugozapadno slavensko, zapadne skupine.
Istočnoštokavsko i torlačko su ili istočna skupina JZSa (odjelili se bugarskim osvajanjima i pojavom šćakavsko-štakavske izoglose u 9. stoljeću), ili srodni bugaro-makedonskim, JIS.
Slovenci se odmiču slomom Ljudevitova ustanka i sječom lokalne (barem dijelom i hrvatske) elite u Karantaniji i usposatavom granica Istočne Franačke (Kasnije SRCNjNa), iako to nije zahvatilo i čakavske Hrvate u Istri.

Tu se počinje razvijati neki slovinski autonomizam, ali....
Između Gvozda i Kuper imaš prigorski dijalekt, koji je granični čakavsko-kajkavski.
U Pounju, sve do Kostajnice je bio južnočakavski (iako s pokojim kajkavskim utjecajem), no to se da i objasniti selidbama Zrinskih na sjever.
U području juga ZG biskupije (išla je do Jajca i Travnika) su se općenito javljale i neke čakavske i kajkavske izoglose.

Donjosutlanski dijalekt koji se danas nalazi uz slovensku granicu na Sutli je kajkavizirani južnočakavski, taj pounjski dijalekt, koji je u svom nekajkaviziranom obliku završio u južnom Gradišću (a tamo ima i podskupinu Štoja, koji govore šta umjesto ča), ali je i prije kajkavizacije i miješanja s domorocima imao neke kajkavske značajke.

U dijelovima Slavonije koji su pripali Sloveniji, od Bele Krajine, Prekmurja, Prlekije, Kostela...
Se neko vrijeme spominjalo i hrvatsko ime.

Priča o "Slovenskom Orsagu", je priča o domorocima Varaždinske, te dijelova Zagrebačke (iznad kupski dijelovi, zg županija je išla i preko Une), te Križevačke (oni koji nisu pali) županije.
A tu je većinom bila jer je bilo dosta doseljenika, dio RH zapadno od VKK linije ima duplo veću naseljenost nego istočno.
Čista reakcija.

U teoriji, tu je moglo biti svega, pa i dvije Hrvatske (ili tri, ako računamo Bosnu), ali nije.

Dio priče o narječjima se pokušava objasniti preko ove tri banovine;
*štokavsko (Bosna+Dubrovnik, a kasnije i (Donja)Slavonija kao migracijsko područje iz Bosne)
*kajkavsko (Slavonija oko Zagreba, bez južnih djelova u vlašću Zrinskih)
*čakavsko (ostatak Hrvatske)
Mislim, granice su se manje više poklopile s 1606 kad je bilo;
*štokavsko, ono što su zauzeli Turci + Dubrovnik (+dio vojne Granice)+Kotor
*čakavsko, ono što su zauzeli Mleci (+habsburška Istra i dio vojne Granice-Kotor)
*kajkavsko, Banska Hrvatska (+ dio vojne Granice)
Tek u 17. stoljeću imamo veće razlike među dijalekatima, jer osim što dijalektalne granice gledaju granice carstava što smanjuje miješanja, to su i sami dijalekti ispremiješani, radi migracija se međusobno blizu nalaze neslični dijalekti, pa...

I Šokci nisu samo doseljenici, oni bi trebali biti mješavina između polukajkavskih domorodaca ("čisti" kajkavci su bili samo na sjeveru Zg biskupije, dakle do Miholjca/Vaške i Kostajnice u Pounju) i doseljenika iz Usore i Soli (Soli su se na mađarskom zvale Šo, iz so, mađari s čitaju kao š), ali i doseljenika iz središnje Bosne (Eugen Savojski je prodro sve do Sarajeva, pa pokupio dobar dio katolika iz porječja rijeke Bosne)....

Nadalje, dalmatinski grb od tri lava/leoparda je bio i grb Zagorja, pa ono
Samo je pozadina bila drugačija, zagorski je imao crnu, a dalmatinski plavu ili crvenu, ne sjećam se više.

Postavila sam jedan članak i jedan rad(u radu se pozivaju na Budaka kao i u videu iz uvodnog posta).
Zaključna misao u videu iz uvodnog posta je da povjesničari ne mogu donositi zaključke u smislu što bi bilo da je povijest krenula drugim tokom, no autori videa su laici i oni si mogu dozvoliti tu slobodu. Njihova zaključna misao je da niej bilo turskih osvajanja da bi danas najvjerojatnije imali narod Bošnjana.
Također i ja sam laik i mogu si dozvoliti tu slobodu.
Govorimo o srednjem vijeku kada nacionalnog identiteta kakvog danas poznajemo nije bilo, ljudi su se identificirali na malo drugačije načine.
Kao što je bošnjački identitet bio jak i bošnjačko ime se širilo sa širenjem bosanske banovine odnosno kraljevine isto tako su i: dalmatinski, slavonski, hrvatski i istarski identiteti bili jaki.
Ne samo za vrijeme predturskih osvajanja, nego čak i za vrijeme ilirizma. Možda neću najbolje citirati, no ima onaj citat iz vremena narodnog preporoda: ako žele da mi budemo Hrvati neka oni budu Slavonci(tako nekako).
Pokušat ću kao i ovi iz videa postaviti stvari bez turskih osvajanja.
Imamo dvije samostalne države; kraljevinu Bosnu i Dubrovačku republiku.
Zamisli da nije bilo turskih osvajanja i da su Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u nekoj pretpostavljenoj povijesti postigle samostalnost.
Nema turskih osvajanja, nema doseljavanja pravoslavnog stanovništva, nema muslimana.
Vrijeme formiranja nacija(19. stoljeće) bi dočekalo pet samostalnih izrazito katoličkih država(pretpostavljene kraljevine, republike i slično).
Pitanje: bismo li(da su se stvari tako odvijale) danas imali pet naroda ili jedan?
Ako je odgovor jedan, oko kojeg etničkog imena bi se okupilo tih pretpostavljenih pet samostalnih država?

Što se tiče hrvatskog imena u srednjovjekovnoj Slavoniji, manje više kao i u srednjovjekovnoj Bosni:
Hrvatin i Nodulka, sinovi Tolimirovi, predijalci Ćazmaskog kaptola iz Garešnice
Dvije isprave objavljene u petoj knjizi Diplomatičkog zbornika datirane 1264. godinom l i 1265. godinom2 donose vijesti opredijalcima Čazmanskog kaptola Nodulki i Hrvatinu, sinovima Tolimirovim iz
Garešnice ( ... Nodulk filius Tholomeri predialis de Guerzence pro se et pro fratre suo Horvatin ... 1 ... Nodulk
et Horvatinfilii Tholomeri predialis de Guersenche ... ).
Prva od navedene dvije isprave je isprava Čazmanskog kaptola iz 1264. godine kojom se javno ob

Plemićki rod Ivana Horvata iz Kamenice u Garićkom distriktu Križevačke županije
Pet isprava iz sredine i druge polovice 14. stoljeća objavljenih u X., XI., XIII., XlV. i xv. svesku
Dip/omatičkog zbornika govori o pripadnicima manjega plemićkog roda koji je bio nastanjen u prostoru
Garićkog distrikta Križevačke županije i čiji se pripadnici u istim ispravama redovito prepoznaju prema
njihovom obiteljskom imenu Horvat (Horuath / Horvath / Horwath / Horvat).

Hrvatinići od Dobre Kuće kod današnjeg Daruvara
Jedan ogranak hrvatskoga i bosanskoga velikaškog roda Hrvatinića kojije potekao od Hrvatina (1299.­
1305.), kneza Ključa i župana Banice, prema svojemu srednjovjekovnom posjedu Dobroj Kući kod današnjeg Daruvara, u ondašnjoj Križevačkoj županiji u Slavoniji, javlja se u ispravama iz 14. stoljeća pod
pridjevkom de Dobrakucha.

Toponimi
Potok *Horvacka (riuum Horuachka), danas Koravec, u Turopolju
U ispravi Zagrebačkog kaptola od 12. svibnja 1346. godine kojom se kralja Ludovika izvješćuje o

*H(o)rvatova zemlja (possessio Horuathtelke ) kod Paližne / Palične, danas Palešnika, u Križevačkoj županiji
U ispravi Čazmanskog kaptola od 19. studenog 1366. godine navodi se zemlja imena Hor[u]athtelke

Zemljište *Hervatina (Hervatina teleke) kod sela Malunje u blizini Jastrebarskog
U ispravi Zagrebačkog kaptola od 22. lipnja 1367. godine l8 koja se odnosi na diobu među plemićima iz

"*H(o)rvatovo brdo" (Horvathege) kod Motičine u "cisdravskoj Baranji"
Srednjovjekovni, danas iščezli, toponim Horvathege, koji bi prema sadašnjem mađarskom pravopisu
trebalo pisati kao Horvathegye, a u hrvatskom prijevodu glasio bi "H(o)rvatovo brdo", navodi se kod
današnjeg sela Donja Motičina (u zapadnom susjedstvu Našica) u listini Bosanskog kaptola u Đakovu
od 30. prosinca l379. godine. O

*H(o)rvati(novci) (Horuaty / Horwathi / Horwaty) kod Požege
Isparava Bosanskog kaptola u Đakovu od 3. veljače l338. godine svjedoči kako je pred istim Kaptolom

Selo *H(o)rvat(s)ka (Horwathka) kod današnje Koprivne u sjeveroistočnom dijelu Đakov tine
Među posjedima obitelji Korođ kih (K6r6gy) godine 1469. spaminje se i pasjed imena Horvatka

Srednjovjekovni posjed *H(o)rvati u Vukovskoj županiji u prostoru današnjih Mikanovaca u
Vukovarsko-srijemskoj županiji

https://hrcak.srce.hr/file/121561

Ako je netko pogledao video, spomen hrvatskog imena u srednjovjekovnoj Slavoniji je možda dva puta veći nego u srednjovjekovnoj Bosni.(govorimo o vremenu prije turskih osvajanja), kao što je i u uvodnom videu riječ.
Ljudi to je srednji vijek, drugačija pravila igre, drugačija identifikacija, drugačiji osjećaj pripadnosti(ne govorim o etničkom jer tada još nije ni postojao).

Može li mi netko odgovoriti na pitanje: što je Hrvatska u srednjem vijeku(prije turskih osvajanja) bila u očima; Slavonaca, Dalmatinaca, Bosanaca i Dubrovčana?

Srednji vijek je predugo razdoblje za davanje jednoznačnog odgovora.

Smisleno pitanje bi uključivalo godinu, kako bismo uopće mogli definirati tko su Slavonci, Dalmatinci, Bosanci i Dubrovčani i jesu li tada uopće postojali?

Uzmimo u obzir da srednji vijek traje od 476. do 1492.

Koja je godina početka turskih osvajanja?

Primjedba na mjestu

Jednu godinu izdvojiti bi bio premali vremenski okvir.
Uzmimo npr. od sredine 14. stoljeća do polovine 15. stoljeća.
U ovom periodu su definitivno postojali svi navedeni.