Ivan Radic, cija se pobjeda na izborima iz 1923. godine moze smatrati definitivnim nacionalnim konstituisanjem bosansko-hercegovackih Hrvata, napisao je u svom djelu "Iz moga putovanja po Bosni" (Slobodni dom, Zagreb, 14. marta 1923. godine) slijedece o dojmovima koje je stekao o nacionalnoj svijesti putujuci kroz Bosnu prvih godina stare Jugoslavije:


Idem puten i sastanem malog djecarca; pitam ga, sto je? On stane i kaze: Srbin - vatra ziva. Idem dalje, sastanem dvoje djece bose po Sucegu, pitam ih sto su? Turci, rekose mi. Sjedim u jednom hanu, pijem crnu kafu, kad dodje mali djecarac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, sto je? Nakon nekog vremena rece da je katolik. Zabolila me dusa, pa sam si mislio: Boze moj sto ne ubijes onog fratra i popa koji kaze: najprije si katolik onda budi sto hoces, makar i zivince; a franjevci - talostna im majka - meni kazu da su teska vremena, pa da ga za to najprije treba odgojiti u katolickoj vjeri, a doci ce vrijeme kad on bude znao da je Hrvat. I vidite, braco, kaze mi jedan mali franjevac, da bi on dao glabu za hrvatstvo, a kad tamo, ne ufa se hrvatstvo ni spomenuti, a kamo li da odgaja djecu u hrvatskom duhu..."


Ne samo iz ovoga se da vidjeti da nacionalni razvoj kod Hrvata nije imao u svojim prvim pocecima izrazito hrvatsko obiljezje, vec je kolebao izmedju ilirstva, slavenstva i jugoslovenstva, te cistog hrvatstva. U tome se pogledu hrvatski nacionalni razvoj znantno razlikovao od srpskog nacionalnog razvoja. Istina, i kod srpske se gradjanske klase u Vojvodini u pocetku takodjer javljaju izvjesni slavenski, pa donekle i ilirski nacionalni kompleksi, ali u daleko manjoj mjeri, brzo nadvladani snagom razbuktalog sprskog nacionalnog pokreta.
Pod slavenskim i ilirskim imenom bile su obuhvacene sve juznoslavenske zemlje. Hrvatsko pak ime u pocecima nacionalnog budjenja Hrvata bilo je gotovo uvijek ograniceno na Hrvatsku i Slavoniju s Dalmacijom.

Medju starijim hrvatskim piscima prvi je bio Pavle Riter Vitezovic, koji je razvio u svojim spisima ideologiju o cjelokupnoj Hrvatskoj, u kojoj nije izostajala ni Bosna. Vitezovicu je Bosna "srce Ilirika" (cor est Illyrici). U jednoj elegiji izrazava zelju da vi se u Hrvatskoj sto prije pridruzila Bosna i Srijem. Bosni je posvetio posebno djelo pod naslovom "Bosna captiva", koje je stampano 1712. godine uz novcanu potporu grofa Petra Keglevica, u koga autor polaze nadu da ce slavno ratujuci "nakon sretnih pobjeda vratiti svetoj kruni Bosnu, a svome rodu staru postojbinu".

U osvit ilirskog pokreta javlja se grof Janko Draskovic sa svojim politickim spisom "Disertacija iliti razgovor" (U Karlovcu 1832. godine), u kojem postavlja zahtijev da se pod imenom "Velike Ilirije" sakupe u jednu politicku cjelinu Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Vojna Krajina, Rijeka, kao i Bosna.
Da Draskovic nije ostao osamljen, vec da su nasi "ilirci" izbiljno racunali s Bosnom, pokazuje stav koji je zauzela prema Bosni Gajeva "Danica". Vec u prvoj godini toga lista (1835, broj 14, vidi: Muhamed Hadzijahic, Od tradicije do identiteta, Sarajevo 1974., str. 58.) pojavljuje se i Mato Topalovic sa svojom pjesmom "Tuzna Bosna". Tokom daljih godina "Danica" stalno nastoji donositi sto vise vijesti i dopisa o teskom zivotu i pobunama bosanske raje.

Ali uskoro se pocinju u "Danici" javljati i iz Bosne. "Kad je Gaj pokrenuo Danicu ilirsku i Pavao Stoos zapjevao U ilirsko kolo mili, tada sam se" - pise fra Martin Nedic - "prvi iz Bosne javio, dopisujuci se s Gajem i saljuci clanke u Novine Ilirske i Danicu Ilirsku. Ali zbog nepovoljnih okolnosti nisam imena pisao, vec ga krio kao zmija noge". U to doba nastao je i Nedicev "Razgovor koga vile ilirkinje imadose u Pramalitje 1835", u kome na dvor vile PRimorkinje dolaze na veselje i hvataju se u kolo vile Budimkinja, Srijemkinja, Dalmatinka, Dubrovcanka, Horvatka. Njima se naknadno pridruzuje i ozaloscena Bosankinja, koja uzdise za starim banovima i kraljevima Bosne i oplakuje jade i nevolje koje Bosna podnosi od Turaka. Od 1839. godine susrece se na stranicama "Danice" i drugi vatreni Ilir Frano Jukic, koji se nesto prije toga upoznao s Gajem. On salje neke svoje pjesnicke prvence s kojima bi htio i druge scoje "Iliro-Bosnjake budeti i s Danicom rano popevati". U "Danici" saradjuje i fra Grgo Martic ("Ljubomir Hercegovac"), najvise prigodnim rodoljubivim pjesmama, velicajuci u njima Ilirstvo, koje je prihvatio kao student filozofije u Zagrebu u godinama 1839. - 1841.

Sa stanovista hrvatskog nacionalnog razvoja sirenje ilirizma nije imalo isto znacenje u Bosni kao u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se ilirstvo postepeno iskristaliziralo u hrvastvo, dok je u Bosni taj proces bio znatno usporen (vidi citat gore: Radic) i nije uvijek pokazivao iste rezultate kao u Hrvatskoj.
U koncepcijama svih ilira, pa i bosanskih, Zagreb je bio glavni atraktivni centar. Bosanski su iliri prihvatili ilirske ideje kao jednu siru nacionalno-kulturnu ideologiju. Prozeti idejama ilirizma, bosanski su franjevci upirali oci jednako u Hrvatsku kao u Srbiju. Karakteristicno je za raspolozenje bosanskih iliraca, da, npr., Jukic i Martic pisu istovremeno kako u "ilirskoj" tako i u sprskoj stampi. Stavise, dugo vremena nakon sto se u Hrvatskoj na temeljima ilirstva izgradjivalo hrvatstvo, ilirske ideje su zivjele u Bosni. Fra Marin Nedic, koji je umro 1859. godine, ostaje sve do smrti doslijedan ilirac.

Nacionalno politicke koncepcije medju BH Hrvatima sredinom proslog vijeka iznio je Francuz Henri Massieru de Clerval, koji je po odobrenju i preporucu francuske vlade boravio u Bosni 1855. godine i ostavio o politickom raspolozenju franjevaca i naroda znacajne podatke. Prema njemu postojala su tri politicka gledista medju franjevcima i narodu:

- Jedni bi zeljeli da se uspostavi kraljevstvo u Bosni iz 15. stoljeca;


- Drugi bi htjeli zajednicku drzavu s bracom iz Hrvatske i iz Dalmacije, ali bez Austrije. Posto je nemoguce istrgnuti iz austrijske carevine hrvatske pokrajine i s Bosnom ih povezati, to su oni za samostalnu Bosnu kao drzavu (nekako me ovo podsjeca na stav Hrvata iz 1990. godine kada su zajedno s Bosnjacima izglasali nezavisnost BiH, vazno je, naime, bilo istrgnuti BiH iz Jugoslavije). Ovo posljednje misljenje ima najvise pristasa i za njega se zalazu pravi rodoljubi a osobito omladina.

- Nekolicina je za kulturno podizanje Bosne u sklopu Osmanskog carstva, ali zbog odbojnosti prema njihovoj upravi ovo politicko misljenje nije moglo doci do izrazaja.


U isto vrijeme kada je de Clerval pisao ova svoja zapazanja pocinje i Starceviceva akcija u Bosni. Medjutim, u ovo vrijeme u nacionalnom razvoju bosanskih Hrvata kudikamo veci znacaj pripada Josipu Juraju Strosmajeru (njemacko prezime), koji je po tome sto je nosio titulu djakovacko-bosanskog biskupa polagao neka virtuelna prava na Bosnu (pa je stavise jednom trazio od pape i biskupsku jurisdikciju nad Bosnom!).

Strosmayerovom zaslugom ukinuta je zabrana iz 1841. godine prema kojoj bosanski franjevci nisu mogli slati svoje djake u austrijske zemlje, pa tako ni u Hrvatsku, Dalmaciju, Slavoniju, itd. Od 1853. godine svrsavali su bosanski klerici svoje bogoslovske i filozofske studije u Strosmayerovom sjemenistu u Djakovu, i to sve do ponovne zabrane u 1876. godini, kada su premjesteni u Ostrogon u Madjarskoj. "Preko sjemenista u Djakovu stajala je cijela bosanska franjevacka provincija pod Strosmajerovim uticajem, odrzavajuci s njim kroz vise od dva decenija uske veze.

Djakovacki djaci su iz Bosne, posebno preko svoga Kjizevnog drustva, vodili vaznu nacionalnu i politicku akciju u narodu, ali se razilaze misljenja o karakteru te akcije. Spomenica "Josip Juraj Strossmayer" oznacava ih kao "prve sijace hrvatske misli u Bosni", fra Julijan Jelenic ih u istom smislu kvalificira kao "misijonare hrvatske misli", a "Glasnik biskupije bosansko-srijemske" (iz 1881., broj 3) pise da su "bosanski klerici tek u Djakovu upoznali da su sinovi hrvatskoga naroda". Medjutim, dr. fra Branislav Gavranovic zakljucuje da djakovacki djaci "ostaju dugo po srijedi, kad ilirizam kasnije prelazi u hrvatstvo i nacionalno-kulturni razvoj ide u dva smjera".

U formiranju nacionalne i politicke ideologije bosanskohercegovackih Hrvata Strossmayeru svakako pripada odlucujuca uloga, narocito s obzirom na njegov utjecaj na franjevce, koji su u svoje vrijeme bili vodeci sloj kod bosanskohercegovackih Hrvata.


Iako se, kao sto vidimo, hrvatska nacionalna svijest u BiH konstituisala definitivno tek 1923. godine, ne moze se ipak osporiti da je hrvatstvo u BiH posije 1878. godine bilo u stalnom, ali polaganom zamahu. Neposredno nakon okupacije od strane KuK monarhije sama je vlast, doduse kratkotrajno, forsirala hrvatstvo ("Filipovicev kurs"), no umrzo je i samo hrvatsko ime zabranjeno (istom od 1898. godine vlast je pocela dozvoljavati da se institucije Hrvta nazivaju hrvatskim imenom). U masama, a dijelom i medju inteligencijom, zadrzavali su se bosanski osjecaji, koji su se nadovezivali na tradicije srednjovjekovne bosanske drzave i bosanske franjevacke redodrzave.

Ako sada pokusamo dati jedan sumaran pregled uzroka za zakasnjeli hrvatski nacionalni razvoj kod bosanskohercegovackih Hrvata mislim da se moze reci da su kod toga od sustinskog znacaja slijedeci momenti:

- U samoj Hrvatskoj, kako smo se mogli uvjeriti, nacionalni pokret je - da se posluzimo rijecima fra ve Pilara - dugo vremena bio maglovit i jedrio pod tudjim imenom. Uticaji iz Hrvatske na bh-Hrvate, istina, evidentni su jos od prvih pocetaka ilirskog pokreta, no i u Hrvatskoj nisu dominirale hrvatske, vec ilirske, pa jugoslovenske nacionalne koncepcije. Kada su takve tendencije dominirale u maticnoj zemlji, razumljivo je da su tome bili adekvatni i nacionalni refleksi, konkretno u Bosni.

Ipak, kao da je u Hercegovini hrvatski nacionalni pokret brze napredovao nego u Bosni. Mogla bi se navesti odredjena dokumentacija da su u Hercegovini dolazili nacionalni impulsi iz Dalmacije znatno ranije i obimnije nego sto je to bio slucaj s Bosnom.


- Bosanski Hrvati nalazili su neki modus vivendi i cinili izvjesne kompromise i sa turskom, a pogotovo austrougarskom vlascu. U ustancima potrak turske vladavine u Bosni uzimali su minimalno ucesce (donekle s izuzetkom livanjskog kraja i izuzimajuci djelovanje don Musica, inace proaustrijski naklonjenog). Na taj nacin bosanski Hrvati nisu se izlagali nikakvim represalijama ni turskog ni austrijskog rezima, tj. austrougarskog, pa se nije ni dolazilo u vecoj mjeri u priliku da nacionalni pokret kroz samoodbranu odvec intenzivno jaca i da se na siroj osnovi frontalno suprostavlja nacionalnim ugnjetacima. Stavise, u sukobu sa velesrpskim tendencijama trazen je u odredjenom smislu rijeci i oslonac u postojecim vlastodrscima.


- U bosanskih Hrvata bili su dugo vremena zivi i bosanski kompleksi. Franjevci, kao vodeca politicka snaga, jos su, pocevsi od Filipa iz Ocevije pa do Ante Knezevica, stajali na pozicijama bosanstva, tj., ako cemo koristiti arhaicni izraz za bosanstvo, "bosnjanstva", otvoreno se suprostavljajuci hrvatskim nacionalnim tendencijama koje su dolazile izvana. To se, bez sumnje, negativno odrazavalo na nacionalni razvoj u hrvatskom smislu.


Eto, toliko, pa ako neko ima kojekakvih primjedbi ili sta za dodati, izvolite. :)

Slijedi nacionalni razvoj Bosnjaka.

koncem slijedeceg mjeseca idem za ercegovinu na odmor..i prve prilike cu procitati ovo.

Samo ti, i sluzi osnovnoj edukaciji. :) Svi smo mi veliki Srbi, Hrvati, Bosnjaci, a vecina nema blage veze sta to u biti znaci.

Ma ne trebaš stavljati nacionalni razvoj bošnjaka.
Već si ga stavio:
-"Idem dalje, sastanem dvoje djece bose po Sucegu, pitam ih sto su? Turci, rekose mi."

Jasno mi je da bi ti to u svojoj bespomocnoj mrznji (a znas li mozda sta je Goethe rekao o bespomocnoj mrznji?) i uzaludnim vapajom za entitetom trecim onako ogranicio na ovo "Turci" ali i tu kao i kod Hrvata postoje odredjeni procesi, prelazne faze, itd., to sto su se jedni smatrali "Turcima", a drugi "katolicima" nije bas odlika ni "hrvatstva od stoljeca sedmog", ni "bosnjanstva dobrijeh Bosnjana". Ali zato smo sada najvece nacije na svijetu, stariji od dinosaurusa i ameba. :-)

PS: Govori se o 1923. godini!

Potrudio si se. Nije loše ali, bosanski Hrvati koje spominješ, su gotovo nestali za Turaka, većina nas Hrvata ima samo pokojeg pretka "pravog" a ogromna većina predaka i nas u središnjoj Bosni a pogotovo u Posavini je podrijetlom iz Dalmacije, Like i napose Hercegovine te su već imali formiran hrvatski identitet.

No, potvrdio si, ono što sam ti rekao negdje nedavno da Hrvate treba promatrati poprilično slično kao Jugoslavene, ne nužno vezano uz katoličanstvo, za razliku od Srba i Muslimana kojima je vjera i ovaj naš jezik glavna odlika.

Dakle, ti možeš bit Hrvat jer su se Bošnjaci, Bošnjani ili Bosanci dijelom i uklopili u hr korpus, a da ne promijeniš vjeru, a ja Srbin ili Musliman (Bošnjak po novom) nikako.

Čekamo...

To sto su "ilirci" svoj ilirizam posmatrali tako, dakle nevezano za katolicku vjeru, ne znaci da su ostali, dakle ne-katolici, prihvatali njihova vidjenja.

Meni licno je svejedno, ja sam anarhista i anarhisti ne poznaju nacije, granice, drzave, partije, ali struka mi ne dozvoljava da preko nekih stvari prelazim tek tako olako.

PS: Ostanimo fer, Bosnjake zvati "po novom" je isto kao i kad bi neko Hrvate pocetkom dvadesetog stoljeca nazvao prvo ilirima pa onda "Hrvatima po novom". Sve je nekad bilo "po novom" problem je sto upravo Srbi i Hrvati to najmanje zele da svare i pokusavaju svoja vidjenja da nametnu onim drugim i trecim - a i Bosnjaci se polako ali sigurno priblizavaju ideoloski ovom (do sad izricito) srpsko-hrvatskom konceptu.

Da li je tebi jasno koliko truda i vremena je potrebno da bi se na tri, cetiri A4 stranica sazeo nacionalni razvoj jednog naroda? Ti bi to jel da ja ovdje citavu noc sjedim pred PC-om. Imas dovoljno za citati ovu noc, ako ti je do citanja.

Ah ja, slijedece sto cu uciniti je raskrinkavanje odredjenih kvazi-teorija o islamizaciji, tj. (korektnije jer islam nije siren silom, dakle prisiljavanjem na vjeru) o sirenju islama u Bosni i okolnim zemljama.

Inače su "bosanski katolici" uvijek osjećali jaku povezanost s katolicima preko Save i Une. Zato su se konstantno tamo selili stoljećima, podržavali razne pokušaje oslobađanja Bosne od turske vlasti, recimo Eugena Savojskog. Normalno da obični seljaci nisu imali u to doba formiranu nacionalnu svijest, a zbog progona iz ranijih vremena su se često ustručavali nacionalno izjašnjavati.

Mislim da od nasilnog pohrvaćivanja nema ništa, to je rezervirano za one koji su nazadniji pa žele naprednije pod svoje uzet.

Inače ja na sve strane vidim dobrovoljno pohrvaćivanje, hebiga domovnica punoviše donosi od ljubavi prema BiH ili Srbiji...

Brzo čitam.

Pa evo u osnovnim crtama, ispravi ako se u nečemu ne slažeš:

Pojavom Turaka dio stanovništva srednjovjekovne Bosne prelazi na islam. Oni se smatraju Turcima, o čemu postoji više svedočanstava, npr. Matije Mažuranića, Vuka Karadžića itd. Iako nisu imali ni tursko podrijetlo, niti su poznavali jezik i slično. Nakon Berlinskog kongresa velik dio bosanskih muslimana uviđa velike razlike u odnsu na Turke pa traže nov nacionalni identitet. Velik dio inteligencije i dio građanstva počinje se izjašnjavati kao Hrvati, a pojedinci kao Srbi. Pokušaj stvaranja integralne bošnjačke nacije imao je samo djelomičnog uspjeha. S vremenom jača hrvatska nacionalna ideja koja svoj vrhunac doseže za vrijeme NDH. Poslije rata dolazi do regionalnog izjašnjavanja, kao nacionalno neopredjeljeni, a nakon ustavnih promjena formira se nacija "Muslimani". Pojedini intelektualci poput Maka Dizdara i Selimovića još su se smatrali Hrvatima ili Srbima. Muslimane će zamijeniti Bošnjaci političkom odlukom tijekom rata.

A znakovito je da se nitko, ama baš nitko od svih njih navedenih u tvom diletatntskom tekstu nije osjećao nekakvim Bosancem, Bošnjakom, Bošnjaninom...
Jedni su se iskreno smatrali turcima, drugi katolicima, što i jesu bili, nisu hindusi. Što je u tomu sporno?
Prosle godine bio sam u Narodnom muzeju u Sarajevu i vidio sam jednu, kao izložbu nešto... Tri ženske bijele haljine, narodna nošnja postavljene jedna do druge i natpis - POGODI KOJA JE ČIJA. Naime, jedna je bila srpska, druga hrvatska, treća bošnjačka i sad ljudi pogađaju. A slične u PM. A tu na raspolaganju bila jedna simpatična gospođa koja je rado odgovarala na pitanja.
Kažem ja: - Je li ova katolička? -Ne to je Srpska. - Je li ovo katolička? - Ne to je Bošnjačka.
-A onda je ova katolička?! - Da gospodine, to je Hrvatska.
Po ovome ispada da sam i ja, čim sam spomenuo riječ katoličko, katolik i sl, također još u procesu nacionalnog sazrijevanja i nisam svjestan hrvatskog identiteta, što je besmislica. Hrvati u Bosni su koristili pojam katolik iz više razloga. Prvo jer se nisu ni mogli za vrijeme turaka nacionalno izjašnjavati hrvatima, to je bilo zabranjeno. Drugo, između samog pojma hrvatstva i katoličanstva za mnoge nije ni bilo razlike, slično kao kada netko za sebe kaže da je Židov u religioznom smislu itd.