Mićo Ljubibratić žalio se na ruskog konzula da mu nije
htio pružiti savjet u tom času, kai i da ga je pruski konzul Lihtenberg nagovorio da
posrednik između ustanika i Turaka bude Austrija.1018 Odnosi između turske vlade i ruskog
konzulata, naročito su se popravili nakon dolaska Topal Osman-paše za valiju. To se
naročito moglo primjetiti kada su juna 1862, u jeku crnogorsko-turskog konflikta, konzul
Ščulepnikov i njegov sekretar Kudrjavcev odlikovani visokim turskim činom–ordenom
Medžidije IV i V stepena.

U jednom pismu upućenom ruskom konzulu u Dubrovniku
Petkoviču 1863, godine Vukalović je očajnički zavapio, otkrivajući njihovu raniju vezu:
„Vi znate kako sam Vas slušao i uvažavao Vaš savjet.”1020 Potpuno su bile tačne riječi
srpskog liberala Vladimira Jovanovića u knjizi „Srbski narod i Istočno pitanje” (London
1863.), kada je istakao da ruska vlada nije bila istinski za hrišćansku slobodu na Istoku, a
da je bila, zapadna politika ne bi bila kadra sprečavati opšti ustanak u Turskoj.

Sa svoje strane velike sile i Austrija ne bi nikada dozvolile da se turska vlast u Bosni i
Hercegovni, zamjeni nekom drugom, pogotovo ne ruskom. Ovo je Jovanoviću tokom njegove
posjete Londonu 1862. potvrdio i lider liberala Vilijem Gledston. Jovanović je bio
upozoren, da se u nastavku borbi u Bosni i Hercegovini Srbija ne smije uplitati, jer bi se
odmah posumnjalo da iza ustanka stoji Rusija. Gledston je Jovanovića s pravom
upozoravao, da Srbijino pomaganje ustancima u Bosni i Hercegovini uz oslanjanje na Rusiju,
okreće britansko javno mnenje protiv nje. Zajednička odlika svih političara u V. Britaniji
bila je, manje i ili više izražena rusofobija.

Konzervativni lider Bendžamin Dizraeli je u februaru 1863. u britanskom parlamentu
ustanke Luke Vukalovića nazivao vještačkim koje su podizale, pomagale i plaćale strane
vlade preko svojih agenata. Kada je ovo govorio, Dizraeli osim Rusije nije imao nikoga na umu.
Iste godine, V. Britanija i njeni stručnjaci u saradnji sa nekim Francuzima, osnovali su
„Carsku otomansku banku”, stavljajući pod svoj nadzor cjelokupne Portine finansije.
Patronsko ponašanje ove dvije zemlje prema Turcima, učinile su da bosanski Srbi prema njima
izgrađuju negativan stav i da ih doživljavaju isto kao i Turke. (B.T.)

Najveći uspjeh austrougarske diplomatije tokom Istočne krize bio je sporazum u
Rajhštatu od 8. jula 1876, vođen od strane ruskog i austrijskog cara u prisustvu njihovih
ministara kneza Gorčakova i grofa Andrašija. U češkom dvorcu toga dana dogovoreno je,
da za slučaj pobjede srpskih kneževina velike sile neće pomagati stvaranje jedne velike slovenske
države, ali će Srbiji biti dozvoljeno anektiranje nekih dijelova Stare Srbije i Bosne, a Crnoj Gori Hercegovine
i jedne luke na Jadranu. U tom slučaju, imala bi Austrija pravo na aneksiju „turske
Hrvatske” tj. Bosanske Krajine, kao i nekih dijelova Bosne, po nacrtu koji bi bio kasnije
dogovoren.1716 Rusi su shvatali da je prema dogovoru sa njima, Austro-Ugarska trebala da
okupira samo dio Bosne–„Tursku Hrvatsku” i ništa više.1717 Gorčakov, kao i car, nisu se
sjećali tačnih granica dogovora rajhštatske podjele Bosne i Hercegovine,1718 ali se dobro
znalo, da je Hercegovinu Rusija čuvala samo za Crnu Goru.1719 Naime, prema Gorčakovljevoj
bilješci sa ovog sastanka, Srbija je trebala dobiti osim dijela Stare Srbije i dio Bosne, a
Crna Gora cijelu Hercegovinu, dok je za Austro-Ugarsku bila namijenjena samo „turska
Hrvatska”. U ruskoj bilješci iz Rajhštata, o pravima Austrije na Hercegovinu nije bilo ni
pomena. U Andrašijevim zabilješkama, samo dio Hercegovine trebao je da pripadne Crnoj
Gori, dok je ostatak Bosne i Hercegovine bio predviđen za Austro-Ugarsku.1720 Pokazalo se
tačnim, ono čega se plašio Ilija Garašanin početkom šezdesetih godina, i zbog čega je
izražavao rezervu prema saradnji sa Hrvatima, a u vezi pripreme ustanka u Bosni. Po
Garašaninu, lukavi Andraši izraz „Turska Hrvatska”, za koji se dugo mislilo da je samo
„lapus calami”,1721 pokušavao još tada izjednačavati sa cijelom Bosnom i Hercegovinom.

1722 N. Urić, Srbija i ustanak, 147-148; O ustupanju „Turske Hrvatske” Austrougarskoj,
razgovaralo se i na Berlinskoj konferenciji u maju 1876. godine. Hvaleći se 12. maja 1876.
svom caru, grof Andraši je naveo da njegov ruski kolega knez Gorčakov, nema ništa protiv
austrijske aneksije „Hrvatske koja je pod Turcima”, kako je nazvao zapadnu Bosnu tj. tzv.
„Tursku Hrvatsku” (Č. Popov, Istočno pitanje, 187.) Beč je u pogledu anektiranja
„Turske Hrvatske”, osigurao i podršku njemačkog kancelara Bizmarka (D. Berić, Srpsko pitanje, 456.).
Može se sa sigurnošću reći, da je u izrastanju jednog mita o „Turskoj Hrvatskoj”, sa granicima
od Une do Vrbasa, u najvećoj mjeri „kumovala” ruska diplomatija, što je dobilo svoju konačnu
završnicu tokom pregovora u Rajhštatu 8. jula 1876. Nakon pregovora, navodno su bile
sačuvane ruska i austrijska zabilješka o ovom sporazumu.

Akademik Vaso Čubrilović naglašava, da je bilo teško doći do prave istine o tome šta je
u Rajhštatskom dvorcu dogovoreno, jer se sporazum pravio usmeno, a zabilješke koje je
grof Andraši poslije sastanka izdiktirao ruskom poslaniku u Beču Novikovu, nisu ni u Beču
ni u Petrogradu sačuvane u originalu (V. Čubrilović, Rajhštatski sporazum, 316-320;
M. D. Stojanović, The Great Powers, 76; G. Jakšić, Bosna i Hercegovina, 14-15);
Američki istoričar David Harris napominje, da se ruski dokument mogao pronaći u
Krasnaja Arkivu zajedno sa Promemorijom Gorčakova od 8. jula 1876. i da je dokument
prvi put objavljen u jednoj knjizi ruskog istoričara i emigranta Čarikova. Nekoliko godina
kasnije, u državnom Krasnajom arkivu tvrdili su, ističe David Harris, da original više nije
kod njih (D. Harris, A Diplomatic History, 436-437); U ruskoj verziji teksta Rajhštatskog
sporazuma od 8. 7. 1876. govori se o pravu Austrije na Tursku Hrvatsku i neko parče
Bosne:„...l’Autriche aura la faculté de s’annexer la Croatie Turque et quelqes parties de
la Bosnie contiguës à ses frontières, d’après un tracé à convenir...” (Tekst Rajhštatskog
sporazuma, 26. VI/8. VII 1876, u: RBHU 1875-1878, sv. II, 401.). Konvencijom u
Rajhštatu, pokušala se rehabilitovati tradicija iz doba.
220

On je čak i Sandžak (Stara Srbija-Raška), smatrao dijelom Hercegovine.1723 Hrvatske
stranke, Stranka prava i Narodna stranka tačno su znale koji prostor predstavlja „Turska
Hrvatska”, jer su one očekivali da će Bosna i Hercegovina, kada se ustankom oslobode, „po
povijesnom pravu” pripasti Hrvatskoj, ako ne cijela, onda makar njen zapadni dio, koji su
nazivali „Turska Hrvatska”.1724 Ova granica, koja je je bila eho ranijeg Kalajevog prijedloga
srpskoj vladi 1870, pomjerala se vremenom u Hercegovini dolinom Neretve do
Metkovića.
...
.). Poslije Rajhštata, nastala je opšta zbrka.

Rusi su tek naknadno za sporazum u Rajhštatu mislili, da je za Austriju određena
samo „Turska Hrvatska”, a ne i Hercegovina (A. L. Naročnickiй, Balkanskiй krizis
1875-78 gg i velike deržavы, u: Međunarodni naučni skup: „Povodom 100-godišnjice
ustanka u Bosni i Hercegovini”, [tom I], 39.); Ali, Rusi nisu puno marili za granice u Bosni.
Novikov je 1876. nacrtao čak jednu kartu, na kojoj su interesne sfere između dvije
zemlje linijom Timok–Vardar-Egejsko more bile daleko od Bosne
(M. Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije, II, 315.)

Bizmark je 8.juna 1876. vjerovao da bi Austrija prije anektirala tursku Hrvatsku
(...annexer la Croatie turque...), iako o njoj nije ništa znao, nego što bi pristala na
uspostavljanje bilo kakve srpske kraljevine u Bosni (Ubria-caru Aleksandru II, Berlin,
le 27 Mai/8 Juin 1876, 124, u: RBHU 1875-1878, sv. II, 321.)
B.T.

Korespondencija J. J. Strossmayera i W. E. Gladstonea (1875-1882)

William Ewart Gladstone (1809-1898) bio je ministar predsjednik od 1868. do 1874, a zatim od 1880. do 1885. i od 1892. do 1894. godine. U doba bosanskohercegovačkog ustanka na vlasti je bio kabinet Benjamina Disraelija, pa Gladstone svoja stajališta u pismima Strossmayeru oblikuje iz oporbene perspektive. U pismu upućenom Gladstoneu iz Đakova 1. listopada 1876. Strossmayer je odbacio bilo kakvu mogućnost reformi Osmanskog Carstva na kojima su inzistirale neke europske sile te se zauzeo za protjerivanje Osmanskog Carstva iz Europe. Isticao je da su kršćanstvo i islam stvorili potpuno različit sustav kulturnih, socijalnih, gospodarskih i drugih vrijednosti, pa je njihova koegzistencija moguća samo uz primjenu sile koja osigurava dominaciju jedne od strana. Govoreći o islamu, tvrdio je da je Kuran, na kojem je u zakonodavstvu i upravi utemeljeno Osmansko Carstvo, apsolutno nesposoban vladati kršćanskim pučanstvom.

U pismu od 15. prosinca 1876. govoreći o svrsi upletanja velikih sila u istočno pitanje upozorava (Gladstone) da valja postići zamjenu osmanskog režima i javne vlasti, jer bi bez takve supstitucije bilo kakve reforme, pa čak i najradikalnije, bile bezvrijedne. Nakon uklanjanja osmanskog režima predvidio je autonomiju ili privremeno stanje s predviđanjem nekoga stranog režima. U tome je vidio puno zla i opasnosti, jer bi Rusija »tada imala svoju priliku«. No, ipak je izrazio nadu da će gotovo svi u Europi imati na srcu tu složenu situaciju i da će se postići gotovo savršena autonomija, koja će biti temelj za novu budućnost.

Robert William Seton-Watson (1879-1951), britanski povjesničar i publicist

U knjizi The Future of Austria-Hungary nastojao je dokazati da je Monarhija europska potreba te poreći tvrdnju da će se raspasti nakon smrti Franje Josipa I. Težio je dokazati da je opstanak Monarhije poželjan i sa stajališta drugih velikih sila. Uz tvrdnju da je održanje Monarhije poželjno i za Francusku i Veliku Britaniju iznio je teoriju zajedničku mnogim intelektualcima, poput Luisa Eisenmanna i Andréa Cheradamea. Bio je uvjeren da je Monarhija potrebna za održanje ravnoteže među velesilama te da britanske interese na Balkanu najbolje jamči savez između Austro-Ugarske i Italije. U Monarhiji je vidio prepreku pangermanizmu, čiji bi se ciljevi, nagovijestio je, mogli ostvariti samo njezinom aneksijom od Njemačke. Mnogo realniju prijetnju od pangermanizma Seton-Watson vidio je u panslavizmu. Smatrao je da će se Austro-Ugarska naći u najvećoj pogibelji ako se Rusija ikad pomiri sa svojim nacionalnostima. Bio je osvjedočen da Austro-Ugarska ima povijesnu misiju obrane jednakih prava i sloboda naroda pod njezinom zaštitom. Habsburgovce je držao braniteljima europske kulture među narodima jugoistočne Europe. Čvrsto je zastupao mišljenje da bi zamjena Austro-Ugarske slavenskom federacijom pod ruskom zaštitom nanijela ozbiljan udarac zapadnoeuropskoj civilizaciji.

Ali prije nego što Austro-Ugarska započne svoju misiju među narodima jugoistočne Europe, postojao je velik problem koji je trebalo riješiti. Bio je to problem južnih Slavena, podijeljenih između Austrije, Ugarske, Osmanskog Carstva te Kraljevina Srbije i Crne Gore. Rješenje južnoslavenskog pitanja bilo je toliko važno za budući razvoj Monarhije i Balkana da je Seton-Watson svoju knjigu The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy (London, 1911), posvetio austrijskom državniku koji će posjedovati osobita svojstva i hrabrost potrebne za njegovo rješenje. Bitnim preduvjetom za to držao je ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca pod jednom vladom. Pritom je odbacivao sugestiju da bi ta vlada trebala biti vlada Petra Karađorđevića, jer trijumf svesrpske ideje ne bi doveo samo do preokreta odnosa među velikim silama u korist Rusije nego bi također bio poguban za europsku kulturu i koban udarac progresu i modernom razvoju na Balkanu. Međutim, južnoslavensko ujedinjenje je predstojalo i bilo je samo pitanje hoće li se ostvariti unutar Austro-Ugarske ili izvan nje. Sa Steedom je dijelio uvjerenje da će se Austro-Ugarska raspasti pod unutarnjim i stranim pritiskom ako ne zamijeni dualistički sustav federalističkim, u kojem bi i južni Slaveni našli svoje mjesto.

Glavna prepreka takvu rješenju bio je snažan otpor Mađara prema emancipaciji nemađarskih nacija u Ugarskoj. U evoluciji Seton-Watsonovih političkih stajališta bila je važna spoznaja da je u Mađarskoj na vlasti oligarhija koja nemađarskim narodima ne želi priznati pravo na slobodu i jednakost. U djelima The Future of Austria-Hungary and the Attitude of the Great Powers (London, 1907) i Racial Problems in Hungary (London, 1908), Seton-Watson govori o sudbini Austrije i Ugarske nakon mogućeg raspada Monarhije. Njegova predviđanja bila su začuđujuće točna. Ustvrdio je da bi se u slučaju destrukcije Carstva Ugarska našla izložena teritorijalnim posezanjima susjeda, Srba i Rumunja, dok bi Austrija bila sigurnija, s obzirom na zaštitu Njemačke. Seton-Watson je u navedenom djelu dao izvrsnu povijesno-politološku analizu, kojom je austrougarske vlasti nastojao odgovoriti od aneksije, predočujući im taj postupak kao otvaranje Pandorine kutije, iz koje bi se mogla iznjedriti mnoga nepredvidljiva zla, pa čak i propast Monarhije. Ujedno se zauzeo za održanje Monarhije, upozorivši europsku javnost i političare da će njezin nestanak otvoriti put velikonjemačkom ekspanzionizmu, a zacrtao je i neke od glavnih smjernica budućih njemačkih prodora na Istok, u Prvome i Drugome svjetskom ratu.

Promišljajući situaciju s britanskog stajališta, Seton-Watson propustio je do kraja prodrijeti u osnove austrijske balkanske politike. A ta se politika sve više određivala s obzirom na politiku dviju sila - Njemačke i Ruskog Carstva - koje su ugrožavale interese i prestiž Monarhije na Balkanu. Seton-Watson nastavio je i nakon aneksije poticati austrougarske vlasti na državni preustroj Monarhije. Iznio je prijedlog federalnih reformi za Austriju, različit od prijedloga za Ugarsku, za koju je predvidio model lokalne autonomije uz očuvanje kompetencija središnjeg parlamenta. Međutim, uvidjevši da Mađari nisu spremni prihvatiti čak ni umjerene reforme, potražio je rješenje u trijalističkoj ideji, za čiju se realizaciju zauzimao prijestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand. Sve do izbijanja I. svjetskog rata, pa čak i neko vrijeme nakon njega, Seton-Watson je bio uvjeren da je Austro-Ugarska vitalni čimbenik o kojem ovisi život Europe. Uviđao je opasnost koju Austriji i Europi nosi južnoslavensko pitanje te se zauzimao za njegovo rješenje u sklopu Austro-Ugarske.

U caru Karlu vidio je potencijalnog nastavljača djela Franje Ferdinanda i ozbiljenje povijesne misije Monarhije u Srednjoj Europi. Međutim, Seton-Watson vidio je i alternativu Habsburgovcima u slučaju da se pokažu nesposobnima riješiti južnoslavensko pitanje. Postupno se okretao prema Srbima, prema kojima je prije osjećao nesimpatije. Potkraj prosinca 1912. još uvijek je pokazivao nesklonost prema njima (Seton-Watson, »Austria-Hungary as a Balkan Power«, Contemporary Review, December 1912), ali nakon II. balkanskog rata njegovo se stajalište sasvim promijenilo.

Činjenica da je Austro-Ugarska postala saveznik Njemačke postala je glavni poticaj Seton-Watsonova političkog promišljanja. U Westminster Gazzette 20. kolovoza 1914. ustvrdio je da su se Habsburgovci pokazali nekompetentnima za rješavanje južnoslavenskog pitanja. Koristeći se već razgranatim vezama s Česima i južnim Slavenima, pretvorio se u beskompromisnog zagovaratelja destrukcije Austro-Ugarske.
Seton-Watson, koji je prije govorio o divljaštvu i surovosti nekih slavenskih nacija, posebice Srba, pretvorio se u slavenofila. Ustvrdio je da Zapad ima dug prema nacijama srednje i jugoistočne Europe, jer su one proživjele stoljeća uništenja kako bi Zapad mogao nesmetano uživati u prednostima civilizacije (Seton-Watson, Roumania and the Great War, London, 1915). Ako bi emancipacija Slavena bila jedini rezultat rata, mizerija i patnja Europe isplatila bi se, tvrdio je Seton-Watson u članku »Pan-Slavism«, objavljenom u Contemporary Review, 1916, br. 427.

Glavnu dužnost južnoslavenskih nacija vidio je u premošćivanju ponora između Istoka i Zapada. To je smatrao njihovom historijskom misijom: »Južni Slaveni, kojima bi trebalo pridodati Čehe, naši su prirodni saveznici, kao posrednici između Britanije i Rusije, između Britanije i velikog slavenskog svijeta (...)« (Letter of Seton-Watson to The Times, 23 April 1915). Seton-Watson je smatrao da su Česi posebice pogodni za stvaranje mosta između Istoka i Zapada, za predstavljanje Rusiji ideje Zapada u prikladnoj slavenskoj odori. Sklonost Čeha prema Rusiji i ruskoj ideji mogla je, s druge strane, otvoriti Zapadu vrata prema slavenskom svijetu (R. W. Seton-Watson, The Future of Bohemia, London, 1915, 31). Mišljenje Engleza o Česima kao najprimjerenijim slavenskim posrednicima između Istoka i Zapada bila je utemeljena i na činjenici da su Česi bili slavenska nacija koja je imala snažnu protestantsku tradiciju, odnosno kroz to podjednako intelektualno iskustvo kao zapadne nacije. Tijekom Prvoga svjetskog rata Seton-Watson postao je jedan od najvećih promicatelja jugoslavenske državne tvorbe. Intenzivno je korespondirao sa članovima tzv. Jugoslavenskog odbora u Parizu.



https://www.matica.hr/hr/336/velika-bri ... ija-20941/

Na sjednici ugarske vlade održanoj 2. listopada 1915. izložen je detaljan elaborat
o priključivanju Bosne i Hercegovine i Dalmacije Ugarskoj. U tom elaboratu, koji je
ministrima izložio predsjednik vlade I. Tisza, iznijete su ideje o potrebi dominacije
Ugarske na jugoistočnim granicama Carstva te o Balkanu kao interesnom području
Ugarske. Njegova je intencija bila zajamčiti održanje dualističkog sustava uz prethodno
teritorijalno proširivanje te gospodarsko i političko osnaživanje Ugarske. Tisza je
naglasio da bi se priključenjem Bosne i Hercegovine i Dalmacije Ugarskoj riješio tzv.
jugoslavenski problem, odgađanjem kojega bi se doveli u pitanje temelji nagodbenoga
dualističkog sustava Monarhije. Nadalje je ustvrdio da bi se spomenutim priključenjem
postigao "paritet" između Austrije i Ugarske. Mađari su bili svjesni da su
prijedlozi iznijeti u njihovom elaboratu za Austriju neprihvatljivi. Njime su zapravo
htjeli demonstrirati Austriji svoju odlučnost za odrđanjem dualističkog sustava uz postizanje
reciprociteta u odnosima između dviju država. Proširivanje Monarhije na Istoku,
koje su bili spremni nevoljko prihvatiti kao austrijsku stečevinu, namjeravali su
kompenzirati priključenjem Bosne i Hercegovine i Dalmacije Ugarskoj.8

Grof I. Tisza bio je najuporniji i najutjecajniji zagovornik velikomađarske koncepcije,
čijim bi se ostvarenjem zadao odlučan udarac sveukupnim hrvatskim nastojanjima
za ujedinjenjem hrvatskih zemalja na temelju hrvatskoga povijesnog i državnog
prava. Mađarski pokušaji priključenja Bosne i Hercegovine Ugarskoj ponovno
su se intenzivirali tijekom lipnja i srpnja 1918., koincidirajući s pokušajem stvaranja
samostalne ugarske vojske. U tom razdoblju raspravljalo se i o povezivanju u ratu
osvojenih kraljevina Srbije i Crne Gore s Monarhijom, što je pitanje njezina preustroja
učinilo još kompleksnijim.

O povezivanju spomenutih dviju država s Monarhijom
raspravljalo se na vijećanju visokih austrougarskih vojnih i civilnih dužnosnika
u Sarajevu 13. i 14. svibnja 1918. na kojem su sudjelovali vojni guverner Srbije general
pukovnik Adolf Rhemen i vojni guverner Crne Gore general major Heinrich
Clam Martinic, te general pukovnik Stjepan Sarkotić kao zapovjedni general i zemaljski
poglavar za Bosnu i Hercegovinu. Tijekom vijećanja nastojalo se definirati opće
smjernice kojima bi se onemogućilo šire južnoslavensko državno ujedinjenje, za koje
je istaknuto da se teći ostvariti ili unutar Monarhije ili izvan nje. General Sarkotić izjasnio
se protiv ponovne uspostave kraljevina Srbije i Crne Gore kao samostalnih država,
ustvrdivši da bi se time ponovno uspostavile prilike koje su prethodile ratu.
Kao radikalno rješenje u raspravi se pojavio prijedlog da se Hrvatska, Slavonija, Dalmacija
te Bosna i Hercegovina, zajedno sa osvojenom Srbijom i Crnom Gorom, u
subdualističkom smislu povežu s Ugarskom. Ostvarenje tog plana dovedeno je u
najužu vezu s realizacijom austro-poljskog programa, koji je predviđao da velik dio
Poljske pripadne austrijskoj polovici Monarhije.

Generali Rhemen i Clam-Martinic
predložili su da se Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Srbija i Crna Gora priključe Monarhiji
kao "carska zemlja". General Sarkotić usprotivio se takvu rješenju s prijedlogom
da se Dalmacija pridruži Hrvatskoj i Slavoniji, a da se za Bosnu i Hercegovinu
ostavi otvorenom mogućnost njezina povezivanja s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom,
s tim da se ujedinjenje provede nakon što se ostvare upravno-tehnički preduvjeti.
Sarkotić je ovdje ustvari ponovno iznio prijedlog koji je 6. ožujka 1918. u Badenu
izložio caru Karlu I. (IV.) Za slučaj da se spomenuti nalin priključenja pokaže
neostvarivim, iznio je prijedlog da se Bosna i Hercegovina priključi Ugarskoj kao
corpus separatum, budući da bi najveći dio muslimana pristao na takvo rješenje, a
Srbi bi se također, kada bi trebalo optirati između Hrvatske i Ugarske, opredijelili za
Ugarsku.9

U cilju što hitnijeg vezivanja Bosne i Hercegovine uz Ugarsku Mađari su odlučili
u Budimpešti osnovati "bosansko ministarstvo". To je trebao biti prvi korak prema
njezinom trajnom državnopravnom povezivanju sa zemljama krune sv. Stjepana i neposrednom
vezivanju za Ugarsku kao corpus separatuma. Sarkotić se, doznavši za
tu namjeru, 4. kolovoza 1918. obratio zajedničkom ministru financija Istvánu Buriánu,
koji je kao Mađar već bio pridobiven za ugarski plan. Hineći naivnost Burián je
na Sarkotićev upit odgovorio da to ne znači ništa loše jer Bosanci ionako očekuju
da bude razjašnjen njihov pološaj, a ovako će znati kamo pripadaju.10 U dnevničkim
zapisima od 5. rujna 1918. Sarkotić je opisao razgovor koji je potkraj kolovoza u Budimpešti
s tim u vezi vodio s ugarskim ministrom predsjednikom Sándorom Wekerleom.

Nakon što je Wekerleu izložio svoja stajališta o Bosni, Wekerle mu je odgovorio
da se austrougarski ministar vanjskih poslova grof Julije Andrássy 1878. založio
za zauzeće Bosne i Hercegovine, a on osobno 1908. podržao aneksiju, unatoč otporu
ugarskog Parlamenta, samo zbog uvjerenja da će Bosna i Hercegovina zauvijek
biti sastavni dio Ugarske i ostati kao klin zabijena između Hrvatske i Srbije, da bi se
time spriječilo stvaranje jugoslavenske države.

Sarkotić je na to slikovito odgovorio
da Bosna sve manje sliči klinu, a sve više fitilju koji je 1914. izazvao eksploziju i doveo
do ratne kataklizme. Upozorio je da je mađarski plan o priključivanju Bosne i
Hercegovine Ugarskoj kao corpus separatuma, upravo onakvo rješenje kakvo priželjkuju
Antanta i Srbija. Apelirao je na Wekerlea da Mađari pristanu na priključivanje
Bosne i Hercegovine zemljama ugarske krune preko Hrvatske, jer bi se time u
sklopu zemalja sv. Stjepana stvorio blok koji bi mogao neutralizirati srpska nastojanja:
"Ako Hrvatska, Slavonija i Dalmacija budu ujedinjene, a Bosna njima virtualno
priključena, onda će baš prema objema srpskim državama (Srbiji i Crnoj Gori) postojati
nekakav sklop u okviru krune sv. Stjepana, u kojemu bi hrvatska orijentacija
zauzimala sve više prostora i služila kao najbolji bedem protiv ostvarivanja srpskih
aspiracija".

Predavanje dr. Ive Pilara u Austrijskom političkom društvu 12. listopada 1918.
u kontekstu njegovih koncepcija državnopravnog preustroja Austro-Ugarske Monarhije

Zoran GRIJAK; Hrvatski institut za povijest, Zagreb

https://hrcak.srce.hr/66654

Nota predsjednika Wilsona

od 10. februara 1920.

Ovo je tekst saopćenja državnog tajnika Američkih Sjedinjenih Država američkom poslaniku u Parizu, koje će, u skladu s uputama, u njemu sadržanim, američki poslanik u Parizu predati francuskom ministarstvu inostranih djela i britanskom poslanstvu u Parizu, te koje će, u skladu sa zahtjevom poslanika Wallace-a, američki poslanik u Londonu dostaviti ministrima predsjednicima Velike Britanije i Francuske, u svrhu da i oni budu o njemu čim prije obaviješteni.

Molim da saopćite slijedeće engleskim i francuskim predstavnicima. Predsjednik je pažljivo proučio zajednički telegram, upućen ovoj Vladi od strane britanskog i francuskog predsjednika ministarstva, a koji je dostavio američki poslanik u Parizu, u pogledu pregovora odnosno Jadranskog pitanja. Predsjednik je sa zadovoljstvom konstatovao, da francuska, britanska i talijanska Vlada nijesu nikad namjeravale da stvore konačno rješenje toga, pitanja, a da se nijesu posavjetovale s američkom Vladom, Predsjednik je bio osobito srećan, što mu je izraženo to osiguranje, jer je razumio, kao da su g. Clemenceau i Lloyd George, u sporazumu s g. Nittijem, bili odlučili riješiti Jadransko pitanje uz one uslove, koje je još ranije američka Vlada odbacila, i kao da su pozvali jugoslavenske predstavnike, da prime to rješenje pod prijetnjom, da če inače, u slučaju neprihvata, biti apliciran Londonski Pakt, Predsjednika veseli, što osjeća, da udruženici ove Vlade ne će pristati, da stave ovu Vladu u takav položaj, da bude morala odbiti prihvat na rješenje, koje bi samo po formi izgledalo da je sporazum izmedju dvije sporne strane, ali koje u istinu ne bi imalo tu veliku prednost, i kojim bi jedna strana bila primorana da se pokori materijalnoj nepravdi, pred prijetnjom još večih kalamiteta u slučaju nepokoravanja.

Predsjednik potpuno dijeli mišljenje francuske i britanske Vlade, da budućnost Svijeta u velike zavisi od pravilnog rješenja ovog, pitanja, ali on ne može vjerovati, da rješenje, koje sadržava uslove, koje su francuska i britanska Vlada već ranije po zasluzi osudile, može biti ma u kojem smislu smatrano kao pravilno.

Nadalje on ne može dijeliti mišljenje francuske i britanske Vlade, da predlog, upućen jugoslavenskim predstavnicima u Memorandumu od 14. januara, praktično ne mijenja nijedan od glavnih uslova iz zajedničkog Memoranduma francuske, britanske i američke Vlade od 9. decembra 1919., i da su samo dvije: točke pretrpjele promjenu, i da je promjena obih njih u pozitivnu korist Jugoslavije. Naprotiv, prijedlog od 9. decembra bio je duboko izmijenjen u korist talijanskih ciljeva, a na ozbiljnu štetu jugoslavenskog naroda, te na opasnost svjetskoga mira.

Činjenica, da je talijanska Vlada odbila predlog od 9. decembra, a prihvatila onaj od 14. januara, izgleda da potvrdjuje mišljenje, da su takve pozitivne koristi učinjene Italiji.

Memorandum od 9. decembra odbio je predlog, da se uskim komadom obale spoji Rijeka s Italijom, kao nemoguć u praksi, jer taj predlog sadrži izvanredne komplikacije u pogledu carinske kontrole, čuvanja obale i sličnih pitanja na teritoriju tako neobične konfiguracije, Francuska i britanska Vlada, u društvu s američkom Vladom, izrazile su mišljenje, da se „taj plan kosi sa svim poznatim razlozima geografskim, ekonomskim i teritorijalnim".

Američka Vlada konstatuje, da je unatoč toga prihvaćena u Memorandumu od 14. januara aneksija tih jugoslavenskih teritorija Italiji. Memorandum od 9. decembra odbio je talijanski zahtjev na aneksiju cijele Istre, na solidnoj osnovi, jer niti strategijski niti ekonomski razlozi ne mogu opravdati tu aneksiju, pa tako ne ostaje ništa drugo u obranu tog predloga, nego talijanska čežnja, da dobije što više teritorija naseljena Jugoslavenima, kako je i priznato. Francuska i britanska Vlada izrazile su se onda, da usrdno odobravaju način, kojim je predsjednik odgovorio na svaki novi zahtjev za aneksiju teritorija naseljenih ne-talijanskim narodima, a koji se protivi toj aneksiji, i složile su se u mišljenju, da „nije ni pravedno ni korisno anektirati kao ratni plijen teritorija naseljena stranim rasama". Pa ipak, ova nepravedna i nekorisna aneksija cijele Istre predvidjena je u Memorandumu od 14. januara.

Memorandum od 9. decembra pažljivo isključuje svaku formu talijanskog suvereniteta nad Rijekom. Američka Vlada mora da zaključi, da Memorandum od 14, januara, otvarajući put talijanskoj kontroli nad spoljnim poslovima Rijeke, uvodi u izvjesnom stepenu talijanski suverenitet i intervenciju nad jedinom upotrebljivom lukom susjednog naroda, te u vezi s proširenjem talijanskog teritorija do vrata Rijeke otvara put za moguču buduću aneksiju pristaništa Italiji, što je u protuslovlju s principima pravičnosti i pravde. Memorandum od 9. decembra predvidja pravu zaštitu vitalne željeznice, koja spaja Rijeku s unutrašnjošču na sjeveru. Memorandum od 14. januara, nasuprot, daje Maliji dominirajuče vojničke položaje blizu te željeznice na nekoliko kritičnih točaka.

Memorandum od 9. decembra zadržava u velikoj mjeri jedinstvo albanske države. Onaj od 14. januara dijeli albanski narod, unatoč njegovog odlučnog protesta, medju tri različite strane Sile.

Ti i mnogi drugi uslovi Memoranduma od 14. januara, sastavljena bez znanja i odobrenja američke Vlade, posvema mijenjaju rješenje Jadranskog pitanja i ova Vlada smatra, da ti uslovi čine to rješenje nemogućim, jer uništavaju i ono malo pravde, što je bitni uslov, da ova Vlada može da sudjeluje u suradnji oko toga rješenja. Činjenica, da bi se jugoslavenski predstavnici mogli osjećati prisiljeni, da pod prijetnjom Londonskog Pakta prihvate to rješenje, koje ova Vlada smatra nepravednim u principu i nemogućim u sprovedbi, ne će nimalo promijeniti uvjerenje ove Vlade, da bi ona mogla pristati na rješenje, koje po svojoj sadržini i po metodi aplikacije sačinjava pozitivno odbacivanje principa, zbog kojih je Amerika ušla u rat. Stvar bi sasvim drugačije izgledala, kad bi postojala stvarna razlika u mišljenju o tom, što sačinjava pravedno rješenje Jadranskog pitanja. Na sreću takva razlika ne postoji. Mišljenja francuske, britanske i američke Vlade o ispravnom i pravednom teritorijalnom aranžmanu u sjevernom dijelu Jadranskoga Mora, bila su savršeno složna.

Nepravedni talijanski zahtjevi bili su osudjeni od francuske i britanske Vlade riječima, koje su bile isto tako stroge, kao i one,
koje je upotrijebila američka Vlada. Francuska i britanska Vlada ne će sigurno dopustiti, da se kaže,da su one s manje ozbiljnosti, nego li Amerika, nastojale da uvjere talijansku Vladu, da je ispunjenje njenih zahtjeva protivno najboljim
talijanskim sopstvenim interesima, protivno duhu pravde u medjunarodnim poslovima i puno opasnosti za evropski mir.

Osim toga francuska i britanska Vlada bile su naročito odbile talijanske zahtjeve specifičnih koristi, na koje sada, u Memorandumu od 14. januara, kane pristati, te su se pridružile saopćenju učinjenom talijanskoj Vladi, da ranije dane koncesija daju talijanskim historiskim i narodnim aspiracijama za ujedinjenje talijanske rase potpunu zadovoljštinu i apsolutnu strategijsku kontrolu nad Jadranskim Morem i osiguravaju joj puna garancije protiv ma bilo kakve navale, koje bi se ona trebala da plaši u budučnosti od svojih jugoslavenskih susjeda“.

Dok postoji stvarni sporazum, da su talijanski zahtjevi nepravedni i beskorisni, dotle postoji i razlika u mišljenju, kako bi se, kao prijatelji Italije, morali oduprijeti njenim zanovetnim zahtjevima na tudje teritorije, na koje ona nema nikakvog valjanog naslova. Predsjedniku se čini, da su se francuski i britanski drugovi američke Vlade, u cilju da spriječe razvitak daljih opasnih komplikacija na Jadranu, osjetili primorani, da podju vrlo daleko u popuštanju zahtjevima, koje su dugo vremena odbijali kao nepravedne. Američka Vlada nije ništa manje velikodušna u svojoj želji, da dade Italiji sve one koristi, za koje ova ima stvarnih razloga, ali ona misli, da ne može žrtvovati principe za koje je ušla u rat, e da bi odobrila nečiste ambicije jednog od svojih drugova, ili da pod cijenu buduće svjetske konflagracije kupi privremeno mirno rješenje Jadranskog pitanja.

Ona nije voljna, da prizna niti nepravedno rješenje bazirano na tajnom Paktu, čiji uslovi ne odgovaraju novim prilikama u Svijetu, niti nepravedno rješenje stvoreno upotrebom tajnog Pakta kao sredstva za iznudjenje. Ona će pozdraviti svako rješenje problema, koje če se bazirati na slobodnom i nepristranom proučavanju svih strana spora, ili na uslovima, koje bi nezainteresovane Velike Sile prihvatile kao pravedae i pravične. Italija je više puta odbila takvo rješenje. Ova Vlada ne može da prihvati rješenje, [b]čiji su uslovi priznati kao nerazložni i nepravedni, i koje se kani dati Italiji s obzirom na njeno tvrdokorno odbijanje, da primi ma kakvo razborito i pravedno rješenje.

Vrijeme je, da se govori s najvećom otvorenošću. Današnji izgled Jadranskog pitanja stavlja američku Vladu pred osnovno pitanje, može li ona pod kakvim mu drago uslovima suradjivati sa svojim evropskim drugovima u velikom djelu očuvanja svjetskoga mira i odstranjivanja glavnih uzroka rata. Ova Vlada ne sumnja u svoju sposobnost, da dodje do prijateljskog sporazuma s udruženim Vladama u tome, što su to pravednost i pravda u medjunarodnim poslovima, jer razlika u mišljenju o najboljoj metodi za aplikaciju pravednih principa nikad nije pomračila bitnu činjenicu, da su u glavnom mnoge Vlade imale iste osnovne koncepcije, koji su to principi.

Ali ako stvarno držanje principa — ako je razuman i pravedan — ne bude odlučivalo u medjunarodnim pitanjima, ako zemlja, koja s najvećom ustrajnošću presira svoje zahtjeve, dobije potporu Velikih Sila, prije od one, na čijoj je strani pravda, ako se nasilno uzimanje zahtijevanih teritorija dopusti i oprosti, i ako to nasilno uzimanje ima da dobije konačno opravdanje stvaranjem tako teške situacije, da se odluka u korist nasilnika smatra praktičnom potrebom, ako se hotimično stvorenim ambicijama, pod imenom narodnih osjećaja, dadne nagrada na račun malih i slabih, ako, jednom riječju, stari poredak stvari, koji je donio toliko zla u Svijetu, ima još da nadvladava, onda još nije došlo vrijeme, da ova Vlada uzmogne stupiti u društvo Sila, čija egzistencija mora zavisiti od novoga duha i novoga reda. Američki narod spreman je da sudjeluje u tako velikom preduzeću, ali mnogi se boje, da če biti zapleteni u medjunarodnu politiku i da će primiti medjunarodne obaveze, koje su tudje podjednako njihovim idealima kao i tradicijama. Obavezati ga na takvu politiku, kakva je sadržana u posljednjem jadranskom predlogu, i obavezati ga da uzdržava nepravdu protiv zahtjeva pravde, značilo bi stvarati najsolidniju bazu za takvu bojazan. Ova Vlada ne može da primi tako ozbiljnu odgovornost.

Ako se čini, da je nemoguće dobiti pristanak na pravedne i plemenite koncesije, koje su Italiji ponudile francuska, britanska i američka Vlada u zajedničkom Memorandumu od 9. decembra 1919, i za koje je predsjednik jasno izjavio, da sačinjavaju maksimum koncesija, koje američka Vlada može da učini, onda predsjednik želi da kaže, da će on morati da uzme u ozbiljno posmatranje povlačenje Ugovora s Njemačkom i sporazuma izmedju Sjedinjenih Država i Francuske od 28. juna 1919., koji se sada nalaze pred Senatom, i postići će, da udružene Vlade nezavisno stvaraju i provadjaju rješenje evropskih problema.
Lansing.

(Ne)Sporazum iz češkog Reichstadta 1876.

Reichstadtska konvencija (također: Sporazum iz Reichstadta) bila je vanjskopolitički sporazum između Austro-Ugarske i Ruskog Carstva, koji je zaključen 8. srpnja 1876.
U nazočnosti cara Aleksandra II i cara Franje Josipa, kao i političara Aleksandra Michailowitscha Gortschakowa i Gyule Andrássyja, dogovorili su se oko zajedničkog koncepta za rješenje orijentalnog pitanja. To je postalo neophodno zbog nemira u Otomanskom carstvu i interesa moći obiju velikih sila na Balkanu.

AU je BIH i PREVARNA RADNJA, DOŠLA GLAVE...
Teritorij, regija, država Austrougarski prijepis (Andrassy) / Ruski prijepis (Gorchakov)

Srbija - dobiva određeno povećanje / dobiva dijelove stare Srbije i Bosne

Crna Gora - dobiva jedan dio Hercegovine / dobiva cijelu Hercegovinu i jednu jadransku luku

BiH - Austrija dobiva cijelu BiH osim dijela Hercegovine koje dobiva CG / samo je zapadu ("Turska-Hrvatska") i neki pogranični dijelovi Bosne trebaju biti pripojeni Austro-Ugarskoj, ostatak pripada Srbiji (ne spominju se austrougarska prava na dijelove Hercegovine)

Bugarska ...
Albanija...
Grčka...

___
Vladimir Petrovič Potjomkin: Povijest diplomacije, svezak drugi, Diplomacija modernog doba (1872.-1919.), Stranica 46f. Berlin 1948

PREVARA AU.....joj došla glave i carstva.

Rusi su ispali kreteni, namamljeni napadom na Srbiju.

Trebali su gledati svoj posao i jačati.
Bili su tada 4.ekonomija svjeta.
Predviđanja su bila da će biti PRVA EKON 2050.

Izgubili DEMOGRAFIJU, DUŠU, CARSTVO, TERITORIJU...

za dronjavu krezavu polupanu Srbiju....

Atentat u Bosni i invazija na Srb je bila VB STUPICA za Rusiju....Apis šef vojne obavj službe je tada bio u banji u Njemačkoj.

Rusi su ispali kreteni, namamljeni napadom na Srbiju.

Trebali su gledati svoj posao i jačati.
Bili su tada 4.ekonomija svjeta.
Predviđanja su bila da će biti PRVA EKON 2050.

Izgubili DEMOGRAFIJU, DUŠU, CARSTVO, TERITORIJU...

za dronjavu krezavu polupanu Srbiju....

Atentat u Bosni i invazija na Srb je bila VB STUPICA za Rusiju....Apis šef vojne obavj službe je tada bio u banji u Njemačkoj.

Nema ništa od Sarkotićevih VELIKODRŽAVNIH IDEJA,

na štetu Srba. Hteo je tampon zonu i klin.
Dobio je očerupanu kokoš Austriju i okaštrenu Mađarsku.

Tko se zahebava sa Srbima PROPADNE.
BOG čuva Srbiju. Isus je Srbin, a mi mu stalno pokazujemo da smo na njegovom putu, STRADANJA i uskrsnuća...

Božiji narod. Jagnje i sol ovog pokvarenog svjeta.

Ako je priča da CG mora dobiti jednu luku, onda ne može dobiti cijelu Hercegovinu, jer ista ima dva izlaza na more u to doba.
Iako nijedan nije povoljan za luku.
Na tom se i odlučivalo 1878. u Berlinu, pa je CG dobila samo manji dio Hercegovine, oko Nikšića, a Staru Srbiju/Rašku/Sandžak je AU uzela samo pod vojnu okupaciju, kao 7. distrikt/okružje.
Preostalih 6, gdje je AU uzela i civilnu i vojnu administraciju su; Mostar (Hercegovina), Travnik, Sarajevo, Bihać, Banja Luka, Tuzla.




Iscrtao sam Tursku Hrvatsku i kotareve koje je Srbija kontrolirala u prvom ustanku.

To bi vjerojatno dobila, neko Podrinje.
Svjetlozeleno je dio Hercegovine koji je pripao Crnoj Gori.

Zanimljivo što podjela Makedonije po Vardaru nije bila opcija u Balkanskim ratovima, Bugarska je po defaultu trebala dobiti 2/3, do Ohrida;


Ovdje sam pofarbao spomenuto;

Mala je vjerojatnost da bi Srbi dobili više od toga, no ovdje sam im dao Sarajevo i Tuzlu;

Crvenim sam označio cijelu Hrvatsku, kada se asimilira Turska Hrvatska.
Drugo crveno je Slavonija.
Narančasto je moguća podjela Bosne, u kojoj Srbima dolaze Tuzla i Sarajevo, a AU uzima do Bobovca, iako bi vjerojatnije bilo istočnije.
Vidljivo je kako je Bosna kraj oko rijeke.
Sjeverno od Žepča je Usora, a južno je "prava Bosna".
Vidi se i koliko je neprirodno da Dalmacija ostane bez Hercegovine, "Turske Dalmacije".

Ovo bi bila max Srbija, da je HR došla samo Turska Hrvatska;


Narančasto je Dalmacija, koja je nominalno bila dio Trojedinice, ali je u njoj opstala austrijska uprava (vratili bi nam ju prije ili kasnije).
Računajmo si da bi barem do rijeke Bosne i Neretve dobili, a vjerojatno i malo preko...
Vjerojatnije bi ispalo nešto ovakvo, s time da je pitanje bi li Srbi i Tuzlu i Sarajevo dobili.

Na Berlinskom kongresu nisu dobili ništa.

Ova maksimalna za Srbiju i CG je jeziva.
S tim da bi maksimalno Srbija dobila do Vrbasa.

Govoreći o Balkanu u smislu kojim ga Zapadnjaci smatradu.

Ma šta Srbi mislili, Engleska im je veliki protektor. I Francuska.
Nisu nikad podviknuli na Srbiju ni njihove paradržave kad se gazilo Hrvatsku.
Nastupali su ka' odvitnici Srbiji. Stalno su izokrićali događaje. Prišućivali istine.
Plasirali poluistine i laži koje su samo škodile Hrvatskoj.
Velikosrpske snage opkolile hrvatsko selo, pucadu, granatiradu, raketiradu, Hrvati u mišjin rupaman, držidu lovačke puške ako ovi uđu u kuću, a Englezi seru kvake kako se ne zna "tko koga ubija" i "tko koga napada".
Izvrdavanja ka' da nas idu zajebavat.
Od onda mi se ogadia engleski humor.
Općenito, engleska gleda svoje interese i čuva ih na najprljavije načine. Shvatljivo je da ne želidu da im nitko ne postane konkurent, pa radidu da im nitko ne ugrozi položaj. Nažalost, kako to činidu nehumano je. Tipa, zato bi ja bia bolji od tebe jer radim bo'je, kad ti mogu polomit noge. Pa stalno okrićanjen naroda i država jednih na druge, podupiranjen slabijih protiv jačega da bi jačega uništili, ili jačega neka uništi slabijega (ka kad su čuvali Jugoslaviju po svaku cinu)

Italija se prima Balkanu ponosi kokošarski imbecilno. Umisto pomagat one koje triba i mora pomagat, ona vodi niku kompeksašku politiku s vonjen iredentizma koja naposlitku naškodi talijanskoj stvari. Pomažedu uvik one koje nikako ne bidu smili pomagat. Oni uvik činidu suprotno od onega šta bidu tribali. Junačidu se na Slovencima i Hrvatima a svaka egzotika im je bo'ja od njih.

Austrija je prasala. Doduše, često ih je zajebala Francuska. Perverzno. Ispala Francuska veliki srpski prijatej 1990-ih, podupirala je Srbe kad su bili u krivu umisto svoje prijateje svitovat i reć in "ne smite nikako ovako, u krivu ste" i pomoć da se države pravično razdružidu.
Uostalon, krivnja je Francuske šta se Srbija nije ranije oslobodila od Turaka. Nit je pomogla srpske ustanke i donila napridne zapadne tekovine, nego je ostavila ih Turcima.
A onda još ranije, kad god je Habsburška Monarhija istiravala Turke s Balkana, Francuska bi napala Habsburge. Da ni bilo tega, dobar bi komad Srbije bia slobodan i pri nego se pojavia Napoleon.

Vratimo se na Austriju. Hrvate je zakidala na pravima obećanima kad su ih Hrvati uzeli za kra'je. Otizali su s vraćanjen područja današnje BiH, potpisivali su šćetna primirja, a nisu morali odustajat od već oslobođenega. I onda kad se najzad dogodilo oslobađanje BiH, zakinuše Hrvatsku za državno pravo, još su ju držali raskomadanu.

Mađarska koja se je formirala tek ka sila ponila se ka napuhana žaba. Umislili su da su veći i jači nego što stvarno jesu bili. Povirovali su u svoje laži. Htidoše sve pomađarit, pa su varali na statistikama. I povirovali u svoje statistike, pa onda kukaše posli kako su ih raskomadali u Trianonu. A zapravo su još i pridobro prošli. Za primir, na odnosu prima Hrvatima: umisto ih shvatit ka' bitan politički čimbenik, ka' političku zbilju, ovi su Hrvate i Hrvatsku zakidali di su stigli.

Osmansko Carstvo se je ponilo ka' i muslobošnje. Opstalo je onoliko dugo samo jer su je druge velesile držale na životu. Ka' i BiH. Postalo je marioneta. Osmanlije nisu shvatile zbilju da njihova Ponzijeva šema od države ne može opstat u suvrimenen društvu. Došlo novo doba, dočekali doba liberalneg kapitalizma, primicala su se vrimena općeg prava glasa, a oni su se i dalje odnosili prima porobjenin narodiman ka' da je 12. stoliće. Tehnološki nazadna, gospodarstveno slipa, rastočena korupcijon, nisu imali druge politike nego dodatno tlačit porobljene narode. Potajice se nadat čudu da možedu osvajat po Balkanu. Sve se na kraju svelo na spasi šta se da spasit. Situacija u 19. st. bila je kranje šizofrena: najodaniji saveznik bila je autonomna Srbija, s Crnomo Gorom problemi jer su gledali da ih ne diže u vojsku i da ne plaćadu poreze, a turska vlast najviše ratovala protiv muslobošnja u BiH koji su samo gledali ne plaćat poreze i stalno dizali bune, di je bilo milijun begova i aga nesposobnjakovića koji nisu znali ništa privređivat nego si korupcijon čuvat i kupovat položaje i dodatno gničit raju. Na kraju postali toliko obistni da su se digli na tursku državu i pobunili, pa je sultan pritia da će njih i njihovu zemju izbacit iz države.

"Jugoslavija našla svoju dušu"

Veliki masovni bunt 27. marta upamćen je po parolama "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob". Britanski lider Vinston Čerčil izjavio je tada da je "Jugoslavija pronašla svoju dušu".