Dalmatinski gradovi su jednu godinu priznavali vlast kralja Tvrtka, dok je Žigmund bio zauzet borbama na drugom dijelu Kraljevine.
Zanimljivo već sljedeće godine opet priznaju vlast Ugarske a Tvrko nestaje sa povijesne scene, neki povjesničari pretpostavljaju da ga je kralj Žigmund likvidirao jer se proglasio kraljem Hrvatske i Dalmacije, službena povijest tvrdi da je umro prirodnom smrću.

"Ljeta 1390. pokorili su mu se i gradovi Split, Trogir, Šibenik te otoci Brač, Hvar i Korčula, a nakon toga uzeo je naslov »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja«.

Kralj Tvrtko umire već sljedeće godine u ožujku.
Dakle tih niti punih godinu projiciraju za granicu Bosne.

Kralj Žigmund postaje kralj Ugarske 1387. upravo u tom vremenu dolazi do pobune ugarskog plemstva protiv toga.
Zato je Tvrtko taj građanski rat u Ugarskoj i iskoristio da se proglasi kraljem Hrvatske i Dalmacije u kojoj nije niti bilo centralne kraljevske vlasti.
Potom Žigmund kad je učvrstio vlast u Ugarskoj posvećuje se jugu, sada on koristi građanski rat u Bosni nakon smrti kralja Tvrtka.
Već 1394. Bosna postaje vazalna Kraljevina jer kralj Bosne Dabiša koji je naslijedio Tvrtka priznaje Žigmunda kao vrhovnog vladara.

Duže je granica Hrvatske bila na Drini nego Bosna na Braču.

Sto nije nikakva granica bosne,tvrtko je priznavao luksemburskog ili anzuvinca pa je tako i grbove imao i lavove i kasnije ljiljane.Niti grb nije mogao imati a da nije po pravilu vazalstva.

Zbog cega se ta tvrtkova tvorevina crta kao zasebna u udjbenicima a pavla subica be?
Tvrtko nije uspio nista od toga ostavit nasljedniku a nije ni dabisa! Sve to imamo kod pavla subica koji je svoje gospodstvo nad hrvatskom i bosnom proslijedio drugom pa ovaj trecem subicu.Da negovorimo da on kuje svoj novac u sibeniku odakle vlada a tvrtku novac kuje dubrovnik. Pavle nije bio u niti jednom zatvoru u madjarskoj

Zato jer se proglasio kraljem.
Što se tiče dalmatinskih gradova ti su formalno priznavali vlast drugog svako malo.
Plemstvo u Dalmaciji u to vrijeme je podržalo ugarske pobunjenike protiv Žigmunda.
I tu je razlika od grada do grada, tipa Split je otvoreno bio protiv, dok je Zadar vagao, zato i nije priznao vlast Tvrtka.
Čim je Tvrtko umro ovi priznali vlast Ladislava.

U biti još jedan glup politički potez hrvatskog plemstva, umjesto da podrže Žigmunda konta mađarskog plemstva, podrže ga u borbi protiv Turaka oni slabili i Hrvatsku i Mađarsku pred turski napad.

U biti samo formalno priznanje Tvrtka za kralja, manifest da ne priznaju Žigmunda.
Tražili bilo koga da ih podrži kontra Žigmunda, kad je umro Tvrtko našli Ladislava, ovaj ih na kraju doslovno prodao.
Još jedan prikaz koliko su i tada bili politički kratkovidni.
Niti je Tvrtko imao stvarnu vlast u tim gradovima, niti je imao vremena je uspostavi.

Ovo je glavni razlog zašto su u tom trenutku priznali Tvrtka za kralja



Zato su Bošnje i dobile francuski nacionalni simbol katoličke kraljevske dinastije Anžuvinaca.

Samo da kazem da je i to gledanje kako su slabili hrvatsku i ugarsku moderno.
Nisu oni tu da jacaju drzave nego je drzava tu da njima sluzi.

Imas onu seriju Hunyadi na hrt I sad tamo neki brankovic ili koji vec udaje acer za turcina kao za dobrobit naroda XD
Ona dragovoljno ide za dobrobit naroda XD

Tu se samo gledala osobna korist. Feudalci koji su 1% stanovnistva su jedini koji ratuju,oni odbijaju obucit seljake da ratuju,bilo im nepozeljno. Da im je bilo do zemlje dozvolili bi narodu da se naoruza I jos bi ih uvjezbali.
Svicarci seljaci kad su se oslobodili feudalaca svi su bili vojska. Mala svicarska je tada cinila svu pjesadiju europe.

Da su srbi tili nebit feudalci I dozvolit narodu ratovanje bilo bi ih pet put vise ba marici,nebi ni izgubili isli bi na istanbul ali nebi bilo cara bili bi kao svica.

Odgovorio sam ovom i na fhr-u, ali da ponovimo...
Bosna je dio Dalmacije/Hrvatske.

Svi ti "bosanci" su Hrvati, jbg.

Srednjovjekovni Bošnjani nemaju veze sa današnjim, neootomanskim muslimanima.

Kao što sam napisao na fhr-u...
Uža hrvatska jezgra je išla do rijeka Bosne i Neretve, a sama knežija preko.
Taj dio između Bosne i neretve te podvelebitskeHrvatske/Dalmacije su držali Hvatinići, nadhercezi Splitski, koji su nakon sloma Šubića u 14. stoljeću, prešli pod Kotromaniće. Oni su počeli kao gospodari Donjih Kraja (starohrvatske župe Plive).
S time da je vlast prvo preuzeo ex-Šubićki vazal Stjepan II, a onda se nakon njegove smrti sve to raspalo, Tvrtko je postao ban u Bosni, a Završje (starohrvatska župa Livno) i Hum (starohrvatska župa Imota) su vraćeni pod vlast hrvatskog bana.
I onda je bilo to sve tako, dok kralj (muž Tvrtkove sestrične i kćerke prethodnog bana u Bosni) nije umro, pa je došao građanski rat.

Rat je završio tako da je Žigmund Luksemburški zauzeo Bobovac, a svi h-u vladari su imali Ramu u svom naslovu (u značenju Bosne).
Tek je Matijaš Korvin priznao naslov kralja Bosne, ali opet, to bi bila područja istočno od Vrhbosne, sama Vrhosna je bila hr. zemlja.

Niti jedan ugarin nije upao u sibenik zavezo pavla,prebacio ga preko konja i odveo u budim jer je bio zloco!
Bosanski ban je to prolazio opetovano. I onda dodju retaji i kazu da se bosna prostirala do jadrana,nije macane nego je kotromanic na momenat obuo subiceve cipele pa malo koracao,nasljednik mu nije bio te srece vec se oko nasljednika vodio gradjanski rat i onda ce neko rec kako je to bila drzava a eto hrvatska XD nije postojala hahahhahahah bog te jeba,hrvatska je bila kolonije,radili frankopani i zrinski na plantazama pamuka hahahahahah!!!

Pseudoznanost.
Ispada da je tvrtko alkemicar i bira ljiljan radi ezotericne simbolike tocno u sekundi kad priznaje anzuvinca ciji to simboli jesu!! Jadna majko muslimanska uvjek ce bit kost i koza.

Pa kad oni otvoreno lažu.

Pogle Malcomovu knjigu.

Kmeči o Slavenima u Bosni, koji su realno bili najsličniji Hrvatima, ali ih se tako ne bi trebalo zvati
I "zaboravlja" da je 2/3 današnje BiH hrvatska jezgra, a ostatak hrvatska banovina.
"Povijesna" knjiga bez ijedne karte

Tako i ovi.
Budimo realni, tu je Tito htio "srednjovjekovnu SFRJ", Jugu prije Juge, pa je išao iz Tvrtka (pravovjeran katolik, koji želi proširiti svoju vlast) ići raditi proto-jugića.

Mene više bole naši kaj to ne kontroliraju takva s*anja.

Da bosnica je to nema tu mesa.Ovo je sve nasilu i mora bit apsurdno.

Zapravo je ta šarada i predugo trajala.

Sumrak balkanskih kraljevstava

Događaji ovih godina svjedoče o tome kako je nejedinstvo kršćana, više od osmanske sablje, presudilo Bosanskom Kraljevstvu, ostavljajući ga usamljenim na vjetrometini povijesti dok se „vratima kršćanstva” neumoljivo približavao njihov krajnji pad
Povijest kršćanstva sredinom XV. stoljeća nudi jednu od najtragičnijih lekcija o posljedicama unutrašnjega razdora pred licem vanjske katastrofe. Dok se na istočnom obzoru uzdizala nezaustavljiva sila Osmanskoga Carstva pod vodstvom sultana Mehmeda II. Osvajača, kršćanski su vladari u Bosni, Humu, Hrvatskoj i Ugarskoj trošili dragocjeno vrijeme i ljudske živote na sitne teritorijalne razmirice. U doba kada se „ludo prolijevala bratska krv”, sudbina Europe visjela je o niti, a svjedočanstva toga vremena govore o neviđenoj nesreći koja je pogodila čitavo kršćansko ime.

Pad Carigrada

Ključni trenutak koji je odredio sudbinu Balkana bio je pad Carigrada 29. svibnja 1453. godine. Pripreme za taj udarac počele su godinama ranije. Sultan Mehmed II. bio je odlučan u namjeri da bizantsku prijestolnicu učini središtem svoje moći. Posljednji car Konstantin XI. Paleolog, u očaju se obratio Zapadu, shvaćajući da bez pomoći Rima i europskih vladara grad ne može opstati. Papa Nikola V. zahtijevao je sjedinjenje grčke Crkve s rimskom kao preduvjet za pomoć. Iako je unija doista proglašena 12. prosinca 1452., narod je taj čin dočekao s gnušanjem. Dok se u crkvi spominjalo ime pape i prognanoga patrijarha Gregorija, ulicama su odjekivali poklici protiv unije. Vjerski fanatizam bio je toliko dubok da su mnogi Bizantinci otvoreno govorili kako im je „draže gledati turski turban nego papinu tiaru”. Ta fatalna podijeljenost omogućila je osmansko osvajanje. Padom Carigrada kršćanstvo je izgubilo svoj istočni branik, a drevna prijestolnica postala je glavnim uporištem protiv balkanskih država. Vijest je izazvala šok u Europi. Mletačka Republika javljala je papi o „nesmiljenom osmanskom caru” i pokolju kršćana, priznajući da situacija ne može biti gora. Unatoč tim riječima, realpolitika je bila neumoljiva – bosanski kralj Stjepan Tomaš, herceg Stjepan Vukčić i srpski despot Đurađ morali su se pokloniti pobjedniku i poslati čestitke sultanu.

Mletačka lukavost

Dok je Bosna gledala prema istoku u strahu od Osmanlija, s južne su strane vrebali Mlečani. Republika je, koristeći ratovanja hercega Stjepana s Dubrovnikom, sustavno radila na zauzimanju Neretve i Krajine. Već ranije su bacili oko na gradove bana Petra Talovca, za kojima su žudjeli i gubernator Hunjad i kralj Stjepan Tomaš. Ban Petar branio se dok je mogao, no spletke su bile jače; dubrovački su ga poslanici ocrnili pred Hunjadom, tvrdeći da pomaže hercegu protiv Dubrovnika.

Ovo je bila „voda na mletački mlin”. Republika je pomogla hercegu protiv vojvode Ivaniša Vlatkovića i tom prilikom mu otela Krajinu i Neretvu. Kada je kralj Stjepan Tomaš prigovorio zbog ove otimačine, Mlečani su mu 1452. godine odgovorili ciničnom porukom: kralju će „sigurno biti drago susjedstvo mletačko” jer će od njega imati više koristi nego od drugih. Nadali su se da će kralj popustiti pred diplomacijom ili novcem, što se i dogodilo. Vojvoda Ivaniš Vlatković, videći da ne može obraniti baštinu, priznao je gotovu činjenicu i zatražio od dužda potvrdu svojih posjeda u Krajini. Tako je bosansko kraljevstvo, usred turske opasnosti, gubilo svoje primorske krajeve pred gramzivošću kršćanskih „saveznika”.

Smrt bana Petra Talovca 11. ožujka 1453. otvorila je novo poglavlje unutrašnjih borbi. Za njegovim posjedima – Klisom, Sinjem, Kninom, Čačvinom i Labom – jagmili su se svi susjedi. Ulrik Celjski, moćni grof i zet despota Đurđa, želio je hrvatsku banovinu za sebe. S druge strane, herceg Stjepan Vukčić, kojem je nedavno umrla žena Jelena, pokušao je diplomatsko-bračnim putem doći do gradova nudeći brak udovici Jadvigi Talovac.

Kralj Stjepan Tomaš bio je svjestan da je Knin „glava Hrvatske”. Preko svoga odanog poslanika Nikole Teste uputio je dramatične apele Mletačkoj Republici. Upozoravao je da će grof Celjski, dobije li Knin i Cetinu, zadavati više jada kršćanima nego sam turski car. Tomaš je prozivao Mlečane zbog njihove pasivnosti prilikom pada Ostrovice, tvrdeći da on osobno ne bi dopustio grofu da uzme Knin da je taj grad bio na njegovoj granici. Predlagao je Republici da ona sama preuzme Knin kako bi se spriječilo veće zlo, naglašavajući da će Celjski, čim ovlada Hrvatskom, posegnuti za Dalmacijom. No, dvolična Republika, vođena strahom od zamjeranja moćnom grofu, dopustila je da Ulrik zagospodari većinom Hrvatske, ostavljajući kralja Tomaša bez stvarne potpore.

Čudo kod Beograda i smrt velikana

Dok su se plemići otimali za utvrde, sultan Mehmed II. je 1456. godine krenuo s golemom vojskom i mornaricom na Beograd. Despot Đurađ Branković bio je prisiljen pobjeći u Ugarsku, dok je sultan tražio predaju Srbije, Smedereva i Golupca. Sudbina Europe još je jednom visjela o niti. Ipak, dogodilo se „beogradsko čudo”. Junački Ivan Hunjad, uz potporu vatrenoga propovjednika Ivana Kapistrana i legata Carvajala, uspio je potući osmansku flotu na Dunavu i odbiti žestoke juriše na grad. Sultan je bio ranjen i prisiljen na sramotno povlačenje prema Sofiji. No, radost pobjede bila je kratka i gorka. U kolovozu 1456. umire Ivan Hunjad, a u listopadu Ivan Kapistran. Kršćanstvo je u istom ljetu izgubilo svoj najjači mač i svoj najutjecajniji glas. Smrt Ulrika Celjskoga, kojega je u studenome ubio Ladislav Hunjad, dodatno je gurnula regiju u kaos. Stari despot Đurađ Branković preminuo je na Badnjak iste godine, ostavljajući za sobom podijeljenu obitelj i oslabljenu državu. Njegov nasljednik Lazar brzo je sklopio ugovor s Osmanlijama, pristajući na težak harač, čime je Srbija postala osmanski satelit.

Križarski san i mletačka izdaja

Nakon beogradske pobjede, kralj Stjepan Tomaš osjetio je priliku za promjenu politike. Odlučio je raskinuti vazalstvo prema sultanu i pridružiti se kršćanskom svijetu u novoj križarskoj vojni. Papa Kalist III. oduševljeno je prihvatio kraljevu ponudu, šaljući mu križ i zastavu Apostolske Stolice. No, na terenu je situacija bila sumorna. Mletački tajnik Petar de Thomasiis javljao je iz Budima 1457. godine da u Bosni sultanovi majstori užurbano grade lađe na Savi i da je stigao subaša s 8000 ljudi kako bi čuvao radove i pripremao invaziju.

Tomaš je poslao biskupa hvarskoga Tomu i Nikolu Testu u Mletke i Rim, tražeći novac i oružje. Kardinal Carvajal posjetio je kralja u Doboru, gdje mu je Tomaš izložio osmanski plan: sultan Bosnu smatra „vratima kršćanstva” i traži četiri ključna grada koja su „stupovi kraljevstva”. Kralj je bio odlučan osloniti se na kršćanske saveznike, ali pomoć je bila tek simbolična. Papa je naredio da se novac prikupljen za križarski rat u Dalmaciji podijeli kralju Tomašu, Skenderbegu i ugarskom kralju, no Mlečani su taj novac zadržali, tvrdeći da im je potreban za vlastitu mornaricu. Odbili su kralju dati čak i strijelce, a molbe za sklonište primili su s hladnom suzdržanošću. U tom ozračju opće nesigurnosti, Dubrovčani su pokušavali spasiti što se spasiti dalo. Strahujući od osmanskoga vojvode Isabega Ishakovića u Vrhbosni, darivali su ga suknom i novcem, ali Porta je bila neumoljiva. Sultan je tražio harač, prijeteći napadom ako ga ne dobije. Dubrovčani su pisali ugarskom kralju Ladislavu, moleći ga da utječe na bosansku gospodu i hercega Stjepana na mir jer su bili svjesni da će ratni vrtlog prvo uništiti njihovu trgovinu. Naposljetku su morali pristati na godišnji harač od 1500 dukata, dokazujući da se „pobjedonosnom caru na kopnu i moru” nitko ne usuđuje otvoreno oduprijeti bez stvarne vojne pomoći Zapada.

Predvečerje pada

Razdoblje od 1452. do 1458. godine razotkriva sav jad tadašnje europske politike. Dok su se na horizontu palili carigradski požari, bosanski kralj Stjepan Tomaš pokušao je od svoje države učiniti bedem kršćanstva. No, bio je sputan mletačkom pohlepom, unutrašnjim sukobima u Ugarskoj i dvoličnošću vlastite vlastele. Smrt kralja Ladislava 1457. i izbor Matijaša Korvina 1458. donijeli su novu nadu, ali za Bosnu je već bilo prekasno. Pismo kralja Tomaša pisano „pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutisci” ostaje spomenik jednoj propuštenoj prilici. Kralj je bio spreman na rat, papa je slao zastave, ali su Mlečani brojili dukate, a susjedni velikaši otimali utvrde umirućih banova. Turski brodovi na Savi i subaše u Vrhbosni bili su jasni znakovi da se obruč steže. Malu nadu kršćanima dat će novi ugarsko-hrvatski kralj Matijaš, sin Ivana Hunjada koji je na to mjesto izabran 24. siječnja 1458. Događaji ovih godina svjedoče o tome kako je nejedinstvo kršćana, više od osmanske sablje, presudilo Bosanskom Kraljevstvu, ostavljajući ga usamljenim na vjetrometini povijesti dok se „vratima kršćanstva” neumoljivo približavao njihov krajnji pad.

https://www.svjetlorijeci.ba/sumrak-bal ... ljevstava/