Gosp. POVJERENIKU ZA BOSNU I HERCEGOVINU
profesoru Hakiji Hadžiću
Sarajevo

Mi, dolje potpisani muslimani iz Nove Varoši-Sandžaka izražavamo Vam i ovom prilikom svoju odanost i privrženost na putu kojim vodite tako mudro, nesebično i korisno za stvar Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa želimo da istaknemo da su životni interesi Sandžaka potpuno podudarni sa životnim interesima Bosne i Hercegovine, da su naše želje, misli naši putevi bez ikakve rezerve upućeni u šeher Sarajevo, kao piemont naše stare slave i našeg budućeg zajedničkog i nerazdjeljivog života u slobodnoj i nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Radi toga smatramo neophodnim iznijeti Vam naš nada sve teški položaj u Sandžaku, a specijalno Nove Varoši, koja je naseljena 70% muslimana a čija je okolina naseljena pravoslavnim žiteljstvom, pa izražavajući svoju bojaznost, da mi muslimani po onakvim činovničkim aparatom, naslijeđenim od bivše Jugoslavije nebi još opetovno trpjeli, mi Vam preko naših isposlatih delegata predlažemo listu lica koja bi bila najpogodnija da preuzmu istaknuta mjesta, da bi red i poredak bio zajamčen i da bi muslimani, u današnjim prilikama, dok još neodgovorni četnici i drugi razni nepoželjni elementi obilaze naše krajeve i žele da izazovu svoje istovjernike na obračun sa nama muslimanima bih obezbijeđeni.

Da bi ti naši istaknuti, i isprobani prvaci bili na visini i vlast vršili na način koji najbolje odgovara našim životnim interesima zagarantovali nam takvim radom slobodan razvoj na svome ognjištu molimo da nam izvolite Gospodine Povjereniče, izdati dekret o njihovom naimenovanju.

Za predložene ličnosti jamčimo da će svojim radom zagarantovati poštovanje najviših interesa u našem dijelu slobodne i nezavisne države Hrvatske što će odgovarati i interesima nas muslimana u Novoj Varoši.

Ovi, po Vašem dekretu postavljeni povjerenici i nosioci Vaše volje bih bi idealna spona između Njemačkih vojnih vlasti i naših Hrvatskih oružnika, kojih imade 100 u Novoj Varoši.

Predlažemo:

Za političkog povjerenika: Mustafu Šečeragića, trgovca iz Nove Varoši
Za njegova zamjenika: Ibrahima Bajrovića, trgovca iz Nove Varoši
Za kotarskog pretstojnika: Osmana Hadžića, bivšeg gradskog poglavara
Za njegova zamjenika: Bećiragić Čamila, pol. činovnika trgovca iz Nove Varoši
Za gradonačelnika: Salka Šečeragića, trgovca iz Nove Varoši
Za njegova zamjenika: Nazifa Krdžovića, mesara iz Nove Varoši

Predlagači gornje liste:
Alija Alibegović, trgovac
Haso Jahibegović, posjednik
Mošo Dalmagić, trgovac
Alija Dalmagić, posjednik
Bećir Turkmanović, trgovac
Mujo Nogović, zidar
Ibro (Grcović), radnik
Sadik Hodžić, student filozofije
Nazif Zajmović, radnik
Hamid Turkmenović, trgovac
Džemil Zajmović, posednik
Murat Zajmović, posednik
Osman Bećiragić, posjednik
Mehmed Bećiragić, tišler
Šaban Dalmagić, činovnik
Adem Turkmanović, trgovac
Alija (Nogović), radnik
Hajro Hodžić, činovnik
Jusuf Hodžić, kafedžija
Sulejman Begić, posednik
Ćamil Salibegović, brico
Hafiz Mustafa Ibišbegović, džemat. imam
Haso Hadžimurtezić, posjednik
Šakim Šećeragić, posednik
Ćamil Begić, posjednik
Avdo Hadžimurtezić, kafedžija
Kasum Hadžić, pekar
Sulejman Hadžić, brijač
Redžep Hadžimurtezić, krojač
Amir Musić, kovač
Ibro Musić, kovač
Jusuf Kozičić, radnik
Bećir Mujagić, radnik
Halil Kratovac, radnik
Šabanija Hadžibegović, kafedžija
(Hanofija) Turkmanović, radnik
Hafiz Hajdar Salihbegović, mujezim
Seid Musić, kovač
Dedo Bećiragić, posednik
Tahir Hadžiibrahimović, posednik
Avdo Hadžić, šofer
Muharem Bećiragić, dipi, pravnik
Nail Tvrtković, trgovac
Nijaz Šećeragić, svršeni pravnik
(Salih) Hadžimurtezić, muderis
Ibro Bajrović, trgovac

Nova Varoš 10. svibnja 1941.

PREUZVIŠENI GODPODINE POGLAVNIČE!

Prije kojih mjesec i pol dana jedno Sandžačko izaslanstvo imalo je čast i sreću da od Vas bude primljeno i da Vam izloži želje i molbe nas Sandžaklija-Hrvata, kako bi naš zavičaj ušao u okvir Nezavisne Države Hrvatske, kamo po svojoj povijesti, po prirodi svoga tla i po svemu drugome oduvijek spada.

Vi ste Gospodine Poglavniče tu želju i molbu prigrlili i uvažili, kako je to samo mogao učiniti čovjek čija će pojava i uloga u povijesti Hrvata i Nezavisne Države Hrvatske sačinjavati najznačajnije razdoblje. Zato Sandžaklije-Hrvati u Vama gledaju svoga spasioca, koji će njih i njihov uži zavičaj izbaviti iz ropstva, pa stoga prema Vama gaje ljubav i blagodarnost kakovu mogu osjećati djeca prema liječniku koji im roditelja i hranitelja iz očite smrtne opasnosti spasi i izliječi.

S tom vjerom i pouzdanjem u Vas, s tim osjećajem ljubavi i blagodarnosti prema Vama, Sandžaklije će biti među prvima koji će s pobožnim zanosom i ushićenjem, kad god zatreba, založiti sve svoje materijalne i duhovne snage, svoju krv i svoje živote za sigurnost i napredak drage nam Domovine Hrvatske - uvjereni da će ih na tom putu pratiti Božja pomoć i da će biti udostojeni najviših ovosvjetskih blagodati, među koje na prvom mjestu spada zadovoljstvo da se ima svoja slobodna Domovina sa svima jamstvima i mogućnostima mira, reda, rada i blagostanja. U tom uvjeravanju i samouvjerenju, a u potkrijepu i dopunu molbi i želje nas Sandžaklija, izraženih Vama i Vašim suradnicima u više navrata do sada, i tumačeći iskrene osjećaje i težnje Hrvata muslimana užeg novopazarskog kadiluka, čiji pretstavnik slučajno nije prisustvovao dosadašnjim izaslanstvima, dozvoliti mi Gospodine Poglavniče da istaknem živu istinu, da su grad i kadiluk Novi Pazar po brojčanoj nadmoćnosti svog pučanstva po osjećajima i tradicijama, po krvi, duhu i jeziku kao i po svim inim obilježjima i značajkama - hrvatski, koliko i šeher Sarajevo te ostala Herceg-Bosna . Prema tomu je i pravo i razložno da taj grad i kotar ne bude zaboravljen ni napušten, da ne bude prepušten na milost i nemilost tuđinskom hiru, kakovu je sudbinu dugi niz godina podnosio, nego da bude u široki i topli zagrljaj svoje matice Bosne i Hercegovine, odnosno Nezavisne Države Hrvatske. To tim prije i tim lakše kada je već ta materinska ruka dosegla do međa novopazarskog kotara - do Sjenice, koja je od nazad 15 dana u rukama naše hrvatske vojne i civilne vlasti, i što ni njemačke vojne snage, koje drže Novi Pazar neće, jamačno, smetati da hrvatske vlasti preuzmu taj kotar, kao što nisu smetale ni za Sjenicu. Par desetina naših Hrvatskih Ustaša i oružnika biti će dostatni da, uz pripomoć domaćih novopazarskih par tisuća krepkih i odvažnih momaka, na međama tog kraja stvore neprobojan bedem protivu svakog tuđinskog nasrtaja.

Sumnja i zlonamjerna tvrdnja da je Sanđak, posebice novopazarski kotar, pretežno sprskog pučanstva, najrečitije se može obeskrijepiti prebrojbenim podatcima. "Definitivni rezultati popisa stanovništva, od 21. januara 1921. god.", koji su popis vršile srpske vlasti, iskazuju, prema priloženom izvadku, osjetnu premoć muslimanskog-hrvatskog pučanstva nad pravoslavnim srpskim življem. Kada se uzme u obzir da su u tom popisu među Srbe uključeni svi pravoslavni činovnici, vojnici, oružnici, đaci i drugi koji nisu zavičajni Sanđaklije, i da je u razdoblju od 1912 - 1921 što poubijano što izagnato oko 10.000 muslimana Hrvata Sanđaklija, dok je toliki broj Srbijanaca i Crnogoraca naseljeno, onda se dolazi do zaključka da je 1912. god. hrvatska većina bila još mnogo jača nego na dan popisa. A taj broj i razmjer iz 1912 ima da služi temeljem za narodnosno obilježje Sanđaka. Da pak, muslimansko pučanstvo Sanđaka ni po čemu i ni ukoliko nije srpskog podrijetla najbolji je dokaz to, što su srpske vlasti bile predviđele da se iz Sandžaka ima raseliti oko 120.000 nesrpskog stanovništva, koji broj odgovara broju sandžačkih muslimana po popisu iz 1939. godine. Daljnji dokaz nesrpskog podrijetla sandžačkim muslimanima je i činjenica, što je to pučanstvo kroz stoljeća, u najvećoj svojoj sili kao i u danima svoje potištenosti, vazda sa ponosom isticalo da je iste narodnosti kao i bosansko-hercegovački muslimani, tj. da je hrvatske krvi i čistog hrvatskog materinjskog jezika. A u tome su se najizrazitije isticali muslimani novopazarskog kotara, i ako su na periferiji Hrvatske Postojbine. Stoga s pravom zaslužuju i traže da vječno ostanu prvim čuvarima Sandžaka - te Podrinske Hrvatske Krajine.

Sankcionisanje toga prava biti će za Novi Pazar i sandžačke Hrvate najveći Bajram, kojeg se Sandžaklije nadaju skorih dana doživjeti i proslaviti, očekujući da će tom prilikom u svojoj sredini viđeti i moći osobno pozdraviti svog dragog Poglavnika, a dotle isporučujući Vam Gospodine Poglavniče izraze duboke privrženosti svih novopazarskih Hrvata - muslimana, ostajem vječito.

Za Dom Spreman!

Zagreb, 3. srpnja 1941.

Predstavnik novopazarskog kotara pri izaslanstvu Sandžaklija
Adem Omerović Trtovac, privrednik

Predmet: Predstavka sandžaklija maršalu Čakmaku.

Sandžak Kabinet

VELEPOŠTOVANOM GOSPODINU MARŠALU FEVZI ČAKMAKU,
šefu Glavnog stožera Turske oružane sile
Anakara

Ekselencijo,

U dotada najsrećnijim danima Taslidže (misli na Pljevlja op. moja), jednog od okružja bivšeg kosovskog vilajeta, Vi ste bili mutesarif (kao okružnik, op. moja) i komandant vojne posade tog okružja. Predhodno ste pak službovali nekoliko godina u Mitrovici (misli na Kosovsku, op. moja) u svojstvu šefa vojnog stožera mitrovačke divizije. Uz svoje visoke odlike zapažanja Vi ste jamačno zapazili sve karakteristike i posebnosti kraja i pučanstva nekadašnjeg sedmog okružja bivšeg bosanskohercegovačkog vilajeta - Novopazarskog Sandžaka, koji je obuhvatao područje od Pljevalja do Mitrovice. Zapazili ste, da je većina sandžačkog pučanstva islamske vjere, a po jeziku, značaju i tradicijama sastavni dio naroda koji obitava u Bosni i Hercegovini K tomu još uočili ste, da je Sandžak po svojim prometnim i privrednim vezama pretežno upućen na Bosnu i Hercegovinu, odnosno na Hrvatsku. Zbog spomenutih veza na jednoj strani te zbog osvjedočenja da će u zajednici sa svojom braćom u Bosni i Hercegovini uživati sve plodove, slobode i napretka na drugoj strani, sandžački muslimani smatraju da će imati najbolju i najsigurniju budućnost u okviru Nezavisne Države Hrvatske. U tome smislu smo mi potpisani izaslanici Sandžaka odmah nakon raspada b. Jugoslavije poduzeli potrebne mjere u Sarajevu i Zagrebu kod hrvatskih visokih državnih činioca, kao i kod predstavnika sila Osi, da bi naš kraj faktično i juridički bio pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Koliko smo mogli ocijeniti visoki državni krugovi Reicha naklonjeni su, da se naša budućnost i naši interesi zajamče u smislu naših želja i težnji, dok nam izgleda da su Talijani naklonjeniji Crnogorcima, kojima moguće žele prepustiti neke dijelove Sandžaka (op. moja Pljevlja, Bijelo Polje i Berane). Nijesmo li pogriješili u ovim zapažanjima i ako bi se naš zavičaj uistinu razdijelio među Srbiju i Crnu Goru, uvjereni smo da se ničim ne bi mogao zajamčiti život i opstanak nas muslimana u tim upravno-političkim okvirima. Poznato Vam je, da su tlačenja i razbojstva, koja su kroz posljednjih trideset godina dolazila iz srpskog i crnogorskog hajdučkog legla, već upolovila našu brojčanu i životnu snagu. Ako bi pak i nadalje bih izloženi svemu tome teroru preostala bi polovica naše snage za kraće vrijeme, a uz veće divljaštvo neprijatelja, bila razorena.

Strahujući pred takvom budućnosti i tražeći veze i puteve kojima bi mogli osujetiti takvu žalosnu mogućnost, oči i srca svih sandžačkih muslimana upućena su i prema Vama. Očekujemo i nadamo se da ćete i Vi zagovarati naše težnje i želje, pa Vas molimo, da na način kakav nađete najshodnijim i najkorisnijim poradite, kako bi se naš zavičaj - Novopazarski Sandžak u cijelosti pripojio i povratio Bosni i Hercegovini, odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Izrazujući Vam osjećaje dubokog i iskrenog poštovanja i zahvalnosti svojeg, kao i svih sandžačkih muslimana, ljubeći Vam ruke - ostajemo uz mahsus selam:

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA
Br 003668 Prim. 9. VII 1941.

Tamam posla da se Hrvatskoj još natovari i Sandžak. Da se mene pitalo ja bih i cijelu istočnu Bosnu u Hercegovinu dao Nediću i Crnogorcima. Koji će nam klinac, samo nekakve bune i nemiri tamo a resursa za umirivanje nedostatno.

Slažem se, nešto kao Banovina Hrvatska proširena za Vrbasku Banovinu i još neke sitne korekcije (radni naziv "do crkve u Olovu")

Sva srića. To bi bia problem živit s njiman. Islamizirani raški Srbi, Crnogorci i Srbo-Albanci su invazivna vrsta.
Sj*bali su BiH, šta bi tek od Hrvatske napravili u mirnodopsko vrime.
Ondi je neviđeno falšuna.

Ako se ne varam iz BiH je bilo i vise nego Hrvata. 1944. Bilo ih je oko 20,000 u partizanima, a samo 1943. kada je formirana handzar divizija brojila je 23,000. Oni su danas u svojim glavama antifasisti koji se bore protiv cetnika i ustasa

Recimo, taj cuveni Prijedor, opstina sa najvise narodnih heroja, sve partizani, pa opet im ne valja.

Jasno se vidi da su Bosni pripadali Priboj, Nova Varoš, Taslidža i Prijepolje ali i Nikšić, Šavnik, Kolašin, Grahovo i cijeli Bokokotorski zaljev i to od 1353.

Radi se o autohtonom Bosanskom stanovništvu bez ikakove sumnje, isto tako Bošnjaci Podgorice, Bara i Ulcinja imaju bosanskohercegovačko porijeklo.
Nova Varoš pripojena je Crnoj Gori onakoj kakvu su je Talijani zamislili i bili su u Italijanskoj zoni isto kao i Priboj, Sjenica, Taslidža, Prijepolje, Bijelo Polje, i Berane.
Plav, Rožaje, i Tutin pripali su kraljevini Albanji. Sva ova mjesta bila su također u Talijanskoj Zoni.
Novi Pazar formalno je dodjeljen Srbiji i bio je u Njemačkoj zoni.
Bar je pripao CG a Ulcinj i dio Podgorice Albaniji a sve u Talijanskoj zoni.
Znači Sandžak bio u tri dijela podjeljen.
U stvarnosti Balisti su kontrolirali N Pazar, Rožaje, Tutin, Plav a lokalne Pačarizove milicije Taslidžu i Prijepolje. Sjenica je imala svoju miliciju. Pripoj, Novu Varoš terorizirali su srbijanski a Bijelo Polje i Berane crnogorski četnici Pavla Đurišića po svom nahođenju. Njih je osvetila divizija Skenderbeg.
Pripajanje Crnoj Gori je donekle otupilo ovu inicijativu iz N. Varoši i sami Talijani su ometali.

Jasno se vidi da su Bosni pripadali Priboj, Nova Varoš, Taslidža i Prijepolje ali i Nikšić, Šavnik, Kolašin, Grahovo i cijeli Bokokotorski zaljev i to od 1353.

Nisu pripadali bosni nego tvrtku koji ih je drzao par godina.

Deset posto su Albanci.
U okviru Turske uvaženu su stare granice do 1875

Prvi poznati član obitelji bio je Vuk Hrane (1317. – 1359.), rudinski župan iz prve polovice 14. stoljeća, a imao je sinove Vlatka I. Vukovića († o.1403.) i Hranu Vukovića. Dok je Hrana poznat samo po imenu, Vlatko Vuković je kao vojvoda bosanske vojske te povjerenik kralja i bana Tvrtka I. Kotromanića, znatno je proširio obiteljske posjede zauzevši dio Huma i Konavala. Naslijedio ga je sinovac, vojvoda Sandalj Hranić Kosača (o.1370. – 1435.). Prva Sandaljeva supruga bila je Katarina, kći hrvatsko-dalmatinskoga bana Vuka Vukčića Hrvatinića, a druga, Jelena, kći srpskog kneza Lazara. Sandaljeva braća, Vukac (u. 1432.) i Vuk (u. 1424.), koji su imali posjede u gornjem Podrinju na podrucju župe Govze i grada Jeleča, nisu znatnije utjecali na zbivanja u Bosni. Vukov sin Ivan Vuković stupio je 1442. u službu Mlečana. Vukac je u braku s Katarinom (umrla poslije 1452.) imao djecu Stjepana Vukčića i Teodoru.


Grb Kosača („Kosačića“) prema Fojničkom grbovniku datiranom u 17. st., koji je kopija grbovnika iz 16. st.
Vojvoda Sandalj je znatno pridonio jačanju roda Kosača. U Bosansko-dubrovačkom ratu 1403. – 1404. držao se uz najmoćnije velmože te na slomu Ostojine politike izgradio samostalan položaj. S vojvodom Hrvojem, knezovima Jurjem i Pavlom Radivojevićima sudjelovao je u Ostojinu svrgavanju i dovođenju na prijestolje Tvrtka II. u svibnju 1404. godine. Potom se obračunao s Radičem Sankovićem i prisvojio njihove zemlje i imanja od Popova do Nevesinja u Humu. Čini se da je već tada dobio dio drijevske carine te stekao naslov velikoga vojvode.

Stjepan Vukčić (1404. – 1466.) bio je najmoćniji plemić u banovini i najznačajniji Kosača. Godine 1435. nasljedio je čitavu Sandaljevu baštinu. Nosio je i titulu velikog vojvode rusaga bosanskog, ali se prema kralju i banu odnosio kao ravnopravan vladar i često je s njim vodio rat. U borbi protiv svojih protivnika, kao oslonac bili su mu Osmanlije. Za vrijeme dinastičkih borbi u Ugarskoj i Hrvatskoj i turskog opsjedanja Beograda zauzeo je Omiš i Poljica (1440.), a sljedećih godina, koristeći se slomom despotovine, Gornju Zetu i Bar. Njegov teritorij obuhvaćao je tada velik prostor od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog primorja.

Od 1448. godina nosio je titulu hercega od svetog Save.[2] Nakon pada Smedereva 1459. i upada turskih snaga u Hercegovinu, došlo je 1461. do izmirenja s kraljem i banom Stjepanom Tomaševićem. Poslije pada (središnje) Bosne 1463., Turci su od 1465. postepeno, ali trajno zauzimali hercegove gradove u Humu i Podrinju, dok su Mlečani ugrabili Neretvansku krajinu (1444.). Godine 1466. pao je u turske ruke i tvrdi grad Blagaj, prijestolnica Kosača. Njegova vlast svedena je na usko obalno područje oko grada Herceg-Novog. Kako bi i to malo sačuvao bio je prisiljen dati sultanu svog najmlađeg sina Stjepana za taoca. Umro je 1466. u toku općeg rasula njegova nekoć jakog herceštva.

Od 1424. godine bio je oženjen Jelenom, kćerju zetskoga kneza Balše III. Balšića, s kojom je imao djecu: Vladislava Hercegovića, Vlatka Hercegovića i Katarinu. God. 1455. oženio je Barbaru, kćer ducis de Payro, a 1460. Ceciliju, s kojom je imao djecu Maru i Stjepana.

Pa nije.
Novopazarski sandžak je bio dio osmanlijske BiH sve do 1908, kad se AU iz njega povukla.
ALi to ti nije ova granica, nego istočnija.
Uostalom, Bosanski Pašaluk je obuhvaćao i Užice i Mačvu, kakve stare granice?

A ovo nije 10 posto, osim ako si zaboravio dodati još jednu 0

Pa šta ako su Kosače držali to?

Padom Bokokotorskog zaljeva veliki broj stanovništva preseljen je u Bar, Ulcinj, Podgoricu ali i druga mjesta. Mislim na Bošnjačko stanovništvo prem da ja mislim ni da nemuslimani nisu smjeli dočekat Venecijanske osloboditelje pod navodnim znacima.