Srpsko ime se u ovim krajevima pominje veoma rano 822. čak trideset godina prije Trpimirove darovnice 852 godine, u u kojoj se prvi put pominje hrvatsko ime. Podatak o Srbima na Uni iznosi Ajnhand, biograf karla Velikog u svojim "Analima". taj istoričar daje više podataka o Srbima, a Hrvate poimenice uopšte i ne pominje. pemda je opisao čitav ustanak Ljudevita posavskog, on ga nigdje ne naziva hrvatskim već posavskim knezom. Za taj se period se vezuje toponim Srb. Srpski istoričar Relja Novaković smatra da su tada Srbi živjeli u Pounju ali i zapadno od te oblasti, sve do velebita.
Drugi izvor, pisac i vizantiski car Konstantin VII Porfirogenit (913- 955), navodeći srpske oblasti, kaže da je granica između Srba i Hrvata bila na reci Cetini i da je istočno od te oblasti srpska Paganja.
Za ovu oblast tvrdi da je srpska i pisac iz XVIII vijeka Danijel Farlati navodeći da tu živi "srpsko pleme, nemilosrdno i strašno". Srbima u Pounju se izgubio trag u kasnijim pisanim dokumentima, jer su se najverovatnije asimilovali sa Hrvatima i ostatcima Avara. O ostatcima Avara na područijima Like, Gacke i krbave svjedoče i filološki podatci kao titula "ban" koja je nastala od avarske titule bajan (baan). I toponim obrovac je avarskog porijekla, jer je sinonim za Avare-Obri.
Pomenuta hrvatsko-srpska granica se do gubitka hrvatske samostalnosti 1102. godine nije mijenjala. Od XII vijeka do 1918. godine hrvatska nije nikada imala svoje državne granice niti svoju suverenost, ni samostalnost.
Nove seobe Srba iz Bosne u Dalmaciju učestale su za vrijeme bana Pavla Šubića (1302.godine) i njegovih nasljednika. Njegova titula bila je "ban dalmacije i Hrvatske i gospodar Bosne". Ta titula je bila ispisana i na novcu, kojeg je sam kovao. negova moć se poslije smrti prenijela i na sina mladena II(1305 - 1322). u vojsci bana Mlaena II bio je znatan broj Srba, koje istoriski izvori nazivaju Vlasima jer su svi bili pravoslavne vjere. U bitci kod Bliske 1322. godine, koja je označila kraj Mladenove moći, Vlasi i poljičani su činili gro njegove vojske. za ove vlahe istoričar Vjekoslav Klajić tvrdi da se prvi put pominju na tlu hrvatske. za Vlahe XIV vijeka Klaić tvrdi da su se asimilovali u "Srbo-Hrvate". kada je na čelu kliške grane Šubića stao Knez Mladen III, njihova vlast je obuhvatala važne strateške centre Klisa, Omiša i Skradina. i ovaj velikaš, kao i njegovi prethodnici, rado je u svoju vojsku primao "Vlahe" iz Bosne. Mladen II bio je u prisnim odnosima sa Veneciom, saveznicom srpskog cara dušana, pa se njegovom ženidbom s Dušanovom sestrom Jelenom 1347.godine stvorila jaka antimađarska koalicija (Srbija-venecija_MladenIII). Ova koalicija je jedno vrijeme (1347.) uspješno suprostavljala najmoćnijem mađarskom kralju lajošu I. Međutim, već sledeće godine Mladen III je umro od kuge u Trogiru, i iza sebe ostavio udovicu Jelenu i maloljetnog sina Mladena IV. Mlada udovica, koja je zadržala svoju vjeru, pravoslavlje, omogućila je da njen duhovnik, starac Ruvim, s još dvojicom jeromonaha u kanjonu Krke 1350 godine osnuje manastir posvećen Svetom Arhangelu Mihajlu. vladika Simeon Končarević s ovim događajem počinje svoj Ljetopis. Ovaj pravoslavni manastir, koji je najstariji u ovom kraju, svjedoči da je tada na tom prostoru već živio znatan broj pravoslavaca. Ne bi trebalo odbaciti ni mogućnost da je i sam Knez mladen III prihvatio pravoslavlje. Iz istorije ove velike porodice poznato je da je jedan od braće bio kninski biskup, a drugi gospodar Zvonigrada u Zrmaji, Višan, "privrženik bogumila". Knez Višan kao knez grada Splita, bio je ogorčeni portivnik Kneza-suparnika Domalda i magistra templara u Hrvatskoj Poncija De Kruće. Domaldo i poncije su često " uveseljavali"građane Splita čestim lomačama i javnim spaljivanjem !jeretika". Knez Višan i omiški Kašići (Malduk i Osor, također bogumili) pokušali su ih u tom "poslu" spriječiti u čemu su imali izvjesnog uspjeha.

U vrijeme gradnje manastira Krke, prekinuvši pohod na jug, car Dušan je 1350. godine krenuo na Bosnu da povrati Hum, pa je stigao da pomogne i sestri Jeleni. Tom prilikom Dušan je s vojskom stigao do Cetinske krajine, a sestri je ostavio dva odreda srpske vojske da brane Klis i Skradin, štoje pojačalo srpski entitet u Dalmaciji. Još prije ovog događaja, Jelena je u Skradinu (1348) sagradila pravoslavnu crkvu u čast Svetog Jovana Krstitelja, gdje su nedjeljom na bogosluženje dolazili i pravoslavni Grci iz Šibenika. Grcima iz Šibenika 1314. godine oduzeta je njihova crkva Svete Paraskeve.
U Skradinu su se srpskoj vojci, čiji je zapovjednik bio Đurać Ilić, pridružili i Mlečani. Po ranijoj Dušanovoj naredbi, Ilić je Skradin predao Mlečanima, koji su bili Dušanovi saveznici u borbi protiv Lajoša I.
Pored grčkih kolonija i njihovih pravoslavnih hramova po gradovima, pored dolaska Srba počele su da niču i njihove pravoslavne svetinje. Prva od njih, koji Končarevićev Ljetopis datira u 1317. godini je manastir Krupa na istoimenoj rjeci. Manastir posvećen Pokrovu presvete Bogorodice, građen je srestvima najvećeg srpskog ktitora Kralja Milutina, koji je za kaluđere kupio zemlju. Pomoć ovom manastiru pružio je kralj Stefan Dečanski. a car Dušan ga obnovio. O postojanju manastira krupe u XIV vijeku postoji više autentičnih podataka: Jedna ploča, uzidana u crkvenom zidu, govori da ovaj manastir "ponovi" car Dušan. Tekst sa ploče, koja danas ne postoji, prepisao je arhimandrit Gerasim Zelić. Isti teks postoji u jednom turskom dokumentu.
Ovaj manastir se pominje krajem XIV vujeka u gramati srpske despotice, koja ga je bogato darivala. Postojanje manastira Krupe posredno potvrđuje i izvještaj petra Loredana iz 1423. godine, koji na područiju Žegara u podnožiju Velebita pominje "srpske vazale , podanike Obrovačkog dvorca" i za koje kaže da tu žive još od 1392 godine.
Jedan Francuski izveštaj iz 1810 govori o tome kako se kod manastira Krupe 1385. dogodila bitka u kojo su zarobljene dvije kraljice - Jelisaveta, udovica kralja lajoša I, i Marija, Lajoševa ćerka i vjerenica kralja Sigizmunda.
u narodu postoji vjerovanje da su ovaj manastir osnovali kaluđeri manastira Krupe iz Bosne koji je postojao još u XIII vijeku. Ovo vjerovanje je po svemu jasno, jer su Bosnu o XIV vijeku potresali vjerski ratovi. Pod izgovorom borbe protiv jeretika i bogumila, borbene avinjonske pape pokretali su česte pohode, od kojih nisu bili pošteđeni ni "šizmatici". Upravo zbog tog mnoštvo pravoslavnog naroda je napustilo Bosnu i sklonilo se u Dalmaciju. Smatra se da je mnogo pravoslavnog stanovništva prešlo iz Bosne u Dalmaciju 1371. godine, a što saopštava u svojoj "Dalmatinskoj hronici", pisanoj 1878. godine, zadarski nadbiskup Maupas. Danijel Farlati spominje da je vijest o masovnom prelasku Srba iz Bosne u Dalmaciju jako uznemirilo papu u Avinjonu "jer su svi Vlasi šizmatici". Slijedeću seobu Srba u Dalmaciju, koja se dogodila 1373, spominje Trogiranin Johanes Lucius ( Ivan Lucić), koji navodi podatak da su Srbi naselili svu okolinu Trogira i da su ih Trogirani jedva sprječili da ne uđu u sam grad. Isti autor navodi da su šibenske vlasti donijele odluku da se bosanskim Srbima zabrani ulaz u grad, ali su je 1389. godine morali povući pod pritiskom svojih građana. Šibenski građani, kao i građani drugih dalmatinskih komuna, brzo su sa njima uspostavili privrednu saradnju i trgovačke odnose.

Seoba Vlaha, Srblja, Rašana ili Servijana zamjenili su starohrvatski element, koji se rasuo po Moravskoj, Češkoj, Slovačkoj, Austriji, Sloveniji, Italiji ili pak, kao brojno roblje nestalo u Anadoliji. Stoga nije bez osnova konstatacija, izrečena od jednog hrvatskog istoričara, da današnje Hrvate sa Hrvatima Trpimirovog i Držislavovog vremena (IX i X vijek) vezuje vrlo tanka nit a da su ovi (današnji) naslijedili samo ime od svojih predaka.

Nepobitna je činjenica da govor od svojih "predaka" nisu nasljedili čak ni jezik, jer su ovi bili čakavci, dok današnji Hrvati upotrebljavaju u službenom jeziku srpsku štokavicu i ijekavski dijalekat. U govornom pogledu štokavsko-ijekavski govor (istočnohercegovačkog tipa) upotrebljava se u Hrvatskoj samo na područijima koja su naselili Srbi.
Govor Starohrvata, koji se zadržao na malom prostoru sjevernog primorija, bio je čakavski, dok je štokavsko-ijekavski tip ušao u osnovu književnog jezika reformama koje je prihvatio Ljudevit Gaj.

Si razgovarao sa Zaharijevim suvremenicima???

bilo je riječi i o "Troji" kod Gabel, četvrtoj rimskoj legiji i sa kim se sukobila itd. itd. itd.....

Koliki je postotni udio ljudi sa tim prezimenom?

Ne zaboravi da su Turci zapisali da su u zap. Hercegovini naselili 3 vlaska plemena. U Hardomilje, Otok kod Vitine i Vir kod Posusja.

U istocnoj Herceogovini je taj broj navodno 10.

Kao prvo - Vlasi su se doseljavali i u Bosnu i u Hercegovinu.
Kao drugo - Muslimani dobivaju prezimena u 19. stoljecu kad je Otomansko carstvo dekretom nmetnulo uvodjenje prezimena (kod nas su pratri vodili evidencije prema uputama iz Rima od 16. stoljeca).
Kao trece - udio vlaskih prezimena je mal.

Vlasi se NISU doseljavali u Bosnu. Bar ne direktno. Po Marku Vegi, koji je sigurno stručnjak za srednjovjekovlje dovoljnog renomea, Vlaha u Bosni prije Turaka nije bilo.

Drugo, ovo je potpuna dezinformacija. Prezimena Turska nije uvela do 1934.

Treće, ne govorim samo o prezimenima nego načinu tvorbe prezimena, koji je možda nastao pod vlaškim uticajem.

Čekaj, mi ovdje ne govorimo o postotnom udjelu nego o činjenici da u Hercegovini ima dosta prezimena koja se ne mogu objasniti kroz slavensku, kršćansku ili islamsku onomastiku. Od Hrvata Kožula i Bobana, do Srba Benčula i Burmazovića, do Bošnjaka Granula i Gagula. Ovakva prezimena se ne javljaju u Bosni osim kod došljaka iz Hercegovine. Većina prezimena južnih Slavena, od Triglava do Jedrena, su patronimici i tvore se po ustaljenim principima. Zašto su u Hercegovini i uopće na području Dinarskih Alpi toliko česta odstupanja od tih principa? Jedino objašnjenje je supstratum iz nekog drugog jezika(jer sigurno nije superstratum), a koji bi to mogao biti drugi ako ne vlaški?

Pošto nećeš da repliciraš na moje postove , evo ja da na tvoj po poslednji put nešto kažem!

Fora je kod prezimena , što su ljudi koji nose današnja patronimička prezimena imali takođe tzv.rodoska nazivlja , a ona su se sticajem okolnosti najviše primila kao prezimena u Hercegovini i po dinarskim krajevima uopšte!

Vlasi se NISU doseljavali u Bosnu. Bar ne direktno. Po Marku Vegi, koji je sigurno stručnjak za srednjovjekovlje dovoljnog renomea, Vlaha u Bosni prije Turaka nije bilo. Najsjeverniji Vlasi su prikladno nazvani Gornji Vlasi koji su živjeli na planinama istočno od Nevesinja.

.

E sad mi reci Pavo jel Marko Vego u pravu?! , ova sva imena su na stećcima,prezimenima svih Hercegovaca i Bosanaca!
Nema vlaha kaže Vego aaa?!

Čekaj, zar nije Stari Vlah u Srbiji a ne u Bosni? Šta onda ovo dokazuje? Imena ne znače ama baš ništa. I ja imam ime latinskog porijekla pa nisam Rimljanin. Isto tako pola tih Vlaha ima slavenska imena. Isto kao što se Bunjevci u Subotici zovu Bela i Geza a nisu Mađari.

Trebaš malo ozbiljnije dokaze da su Vlasi organizirano doselili u Bosnu od hrpe imena, koju na kraju krajeva ni ja niti nismo sposobni analizirati jer nismo lingvisti.

Pa onda na osnovu čega onda kaže Vego da nema vlaha u BiH pre Turaka? , glupoje zaista reći šta su vlasi , a ti na tome insisitiraš uporno sa suptrstratima i "ul"-ima i zajebancijama!

Uglavnom poenta je da je slavenizacvija odavno izvršena sa starosedeocima što dokazuje i ovaj spisak koji sam naveo iz 1224g , tako da tvoje priče oko prezimena i toponima nisu merodavne oko famoznih supstrata u velikim količinama , jer je hercegovačko stanovništvo i uopšte dinarsko daleko više slavjansko nego što danas moderni istorijski satričari i avanturisti nacionalnih ideja hoće da bude!

p.s
Daj' se u pamet oko tog vlaškog zajebavanja?! , jel vidiš da je to već odavno bilo gotovo još u srednjem veku po pitanju geneze , čemu svedoči i spis "vlaha"!!