Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je bio humanitarni konvoj koji se sastojao 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj, koja je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline. Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a trajao je 14 dana. Humanitarni konvoj "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami.

Franjevačka bolnica "Dr. fra Mato Nikolić"

Gradnja župne crkve svetoga Duha u Novoj Biloj sa popratnim zgradama dovršena je 1980. godine. U vrijeme gradnje, prigovaralo se da je crkva preglomazna, da nikada neće trebati tolika crkva. Dolaskom rata, pokazalo se suprotno. Krajem 1992. godine rasplamsao se Bošnjačko-hrvatski sukob u Lašvanskoj dolini. Stižu mnogi prognanici s teritorija Jajca, Donjeg Vakufa, Karaule, a zatim iz dijelova općina: Zenica, Travnik, Novi Travnik, Busovača, Vitez i drugih krajeva. S tih je područja prognano ukupno oko 30.000 Hrvata. Pučanstvo je, u velike, ovisilo o humanitarnoj pomoći, koja je stizala preko Kruha svetog Ante i Caritasa, najčešće preko Splita. Oko 70.000 Hrvata se, uskoro, našlo u okruženju, izolirano od ostatka svijeta, stisnuto na prostoru dugom 30 i širokom 2 kilometra. Budući da je postalo opasno, a uskoro i nemoguće upućivati bolesne i ranjene u travničku i zeničku bolnicu, morala su se iznalaziti druga rješenja. Već je tada predlagano da se ratna bolnica smjesti u novobiljanskoj crkvi, no to nije naišlo na odobravanje kod za to odgovornih ljudi, koji su odlučili osnovati nekoliko ratnih bolnica u neposrednoj blizini obrambenih crta. To se pokazalo pogrešnim jer su, uskoro, jedna za drugom, sve te improvizirane bolnice pale u bošnjačke ruke. Tako je, napokon, na osnivačkoj skupštini 15. prosinca 1992. godine, u župnoj crkvi i prostorijama službeno osnovana Ratna crkva-bolnica, koja je, prikladno, nazvana "franjevačkom". Ime je dobila po fra Mati Nikoliću, prvom diplomiranom liječniku-franjevcu u Bosni. Crkva je, zapravo, već od 19. listopada 1992. godine, s početkom prvih ozbiljnih incidenata između Bošnjaka i Hrvata te prispijećem prvih ranjenika počela funkcionirati kao improvizirana bolnica, najprije za sve ratne, a potom i za civilne pacijente. U to vrijeme, u Novoj Biloj kao franjevci-svećenici djeluju župnik fra Franjo Grebenar i župni vikar fra Zoran Livančić. Od 3. lipnja 1993. godine, bošnjačka vojska zauzela je grad Travnik i tada započinje egzodus Hrvata iz Travnika. Franjevačka bolnica ostaje jedina bolnica za Hrvate na području četiriju općina: Travnika, Novog Travnika, Viteza i Busovače. Bolnica radi u izuzetno teškim uvjetima bez normalne opskrbe električnom energijom i vodom. U Novoj Biloj zajedno su djelovali liječnici duha i liječnici tijela, franjevci i liječnici radili su i živjeli pod istim krovom. Kad je sukob sasvim buknuo, franjevci su otvorili i samu crkvu kao stacionar za ranjenike, tako da je u najtežim trenucima sukoba bilo i oko 200 ranjenika u bolnici. Crkvene klupe, okrenute jedna prema drugoj, služile su kao ležajevi za teške ranjenike. Nedostajalo je svega: prostora, lijekova, kirurškog pribora, medicinskog osoblja. Bolnica je postala sinonim stradanja bosanskih Hrvata. Sve poginule i umrle, franjevci su, iz sigurnosnih razloga, ukopavali u noćnim satima. U veljači 1994. godine dolazi do konačnog primirja. U razdoblju od 19. listopada 1992. do 1. travnja 1994. godine, u franjevačkoj bolnici-crkvi ukupno je zbrinuto 14.500 pacijenata, a bolnički je liječeno 7.260 pacijenata. U veoma teškim uvjetima, izvedeno je 1.260 operativnih zahvata u općoj anesteziji i oko 4.200 operativnih zahvata u spinalnoj, lokalnoj anesteziji. U rodilištu, koje se nalazilo u susjednoj kući, rođeno je 721 dijete. Mjesečno je u prosjeku obavljano 40-50 porođaja, 50-60 osoba dnevno je podizalo lijekove iz bolničke ljekarne. Jedna velika, prava bolnica teško bi izdržala ovakav tempo rada. Bolnica je pokrivala čitavo stanovništvo Lašvanske enklave, njih oko 70.000. Tisuće prijema u tako kratkom roku, često su osoblje bolnice dovodili do ruba izdržljivosti. Liječnici, medicinske sestre i tehničari i sami su proživljavali bol zbog izgubljenog doma ili osobe. U ožujku 1993. godine, u bolnici je bilo 30 uposlenih, u srpnju 95, a studenom iste godine zabilježeno je 147 djelatnika. U lipnju 1994. godine, u posjet Hrvatima Lašvanske doline, dolazi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. On tada obećava izgradnju nove bolnice, a u listopadu iste godine polaže se i kamen temeljac za novu Hrvatsku bolnicu "Dr. fra Mato Nikolić" u Novoj Biloj. Bolnica je dovršena i otvorena 1999. godine i stoji na raspolaganju svim stanovnicima Lašvanske doline.

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

Dugo i teško se istina o borbi Hrvata Srednje Bosne probijala u svijet jer su bili u totalnoj blokadi. Krajem 1993. godine, stanje je postalo neizdrživo. Bolnica u Novoj Biloj bila je na izdisaju. Ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline. Trebalo je hitno nešto poduzeti da im se pruži i materijalna i moralna podrška. U Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj rađala se ideja o organiziranju humanitarnog konvoja. Nakon mnogih priprema iz Zagreba, 10. prosinca 1993. godine pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ . Konvoj je trajao je 14 dana, a pratili su ga državnici, veleposlanici, franjevci, medicinari, humanitarci, kulturni i javni radnici. Svih njih s vozačima bilo je 143. Početnoj koloni vozila putem preko Rijeke, Splita pa dalje preko Tomislavgrada i Prozor-Rame priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Pripadnici HVO-a pratili su konvoj do područja „Ljubavna stijena“ (cca 1-2 km ispred Uskoplja), a od tog područja odgovornost je preuzeo UNPROFOR. U selu Pavlovica, pred Uskopljem, konvoj su zaustavili pripadnici Armije BiH i tu ih zadržali dva dana. Zastoj je nastao zbog bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Konvoj je krenuo dalje i konačno stigao u Novu Bilu 20. prosinca 1993. godine, gdje je dočekan suzama radosnicama. Tako je nakon 248 dana, od 16. travnja 1993. godine pa do dolaska konvoja probijena potpuna blokada Lašvanske doline. Hrvati Lašvanske doline su bili oduševljeni i ohrabreni. Stigla je toliko željena pomoć, osjetili su ljudsku solidarnost na djelu. Dana 22. prosinca 1993. godine, konvoj se vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali pripadnici Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika "Bijelog puta" su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Sjecam se toga dogadjaja tj.puta.
Sa mnom je bio jedan Vlajic .
Bio sam u Zadru i bas po tome Vlajicu pamtim to jer je kreten tvrdio da mu je to stric nastradao.

Meni je kao klincu ostalo u sjećanju da je bijeli put išao preko Tomislavgrada i planine. Jel zna netko, kojim se to točno putem išlo?

Išlo se preko Tomislavgrada prema Rami, Uskoplju, pa preko Bistričke rijeke i Pavlovice do Novog Travnika i Nove Bile
Znam da je konvoj dugo bio zaustavljen na Pavlovici i pretresan gore, zatim su puštena mislim dva kamiona prema Mahali okruženim muslimanima u VI pa onda ostatak konvoja do Nove Bile... U ovim kamionima za Mahalu je navodno bilo nešto svinjetine pa su digli frku muslimani preko unprofora kao da im nešto podvaljujemo... Uglavnom dobra stvar ne samo materijalno nego i psihološki...
Najljepši osječaj dok su se kamioni trubili prolazeći prema Novoj Biloj a znam da smo išli do Pilani u Novoj Biloj jednostavno da vidimo kako se istovaraju bila nam je to ko duhovna snaga da opstanemo.. jednostavno dobar osječaj da nismo zaboravljeni i ostavljeni sami... Hvala svima koji su na bilo koji naćin pomogli ovom konvoju.. posebice Anti Vlajiću ubijenom vozaču.. kao što je rekao neponovljivi fra Franjo Grebenar u nas poznatiji kao Greba... Za Hrvate Lašvanske doline preko Bijelog puta neki su dali lijek, neki kilogram kruha, netko cipele a Ante Vlaić dao je svoj život.

tada sam okusio čokoladu iz bombonjere poslije dugo vremena.

Nikad necu zaboravit neke ljude iz tog konvoja... Jer su neki spavali kod nas u Busovaci i kada su rekli da namjeravaju da se izvlace preko Sebesica. Cijelu noc smo ih odgovarali da ne idu i da je opasno ali nismo uspjeli. Ujutro su krenuli sa konvojem koji je pao u zasjedu na Busovackim Stajama ...svi izginuli,

jel išao utabanim cestama ili nekim planinskim putevima?

Pavlovica (kad se dolazi u NT) ti je bila Bogu plakat,blato i kaljuga.

Prijatelju zamijenio si dva konvoja koja baš i nemaju veze... to je mislim tuzlanski konvoj gdje su se prikljućili neki naši Brčaci i bili ostali okruženi kod nas to je bilo krajem lipnja ili sredinom..pokušali su se vratit jer nisu mogli za Brčko i postavljena im zasjeda.. znam da ih je vadio vaš interventni vod iz Busovaće ali tridesetak ljudi je stradalo..to je bio posljedni put snabdijevanja naše već u to vrijeme okružene doline.. nakon toga pao je i Sebešić a bila je tu naša baza za snabdijevanje jedno vrijeme, i sad se vide ostaci naše srušene baze i magacina tamo gdje se kod sad ovog novog i asvaltiranog puta za Uskoplje put odvaja za selo Sebešić

Bijeli put o kome govori tema, je bio pred Božić 1993.. Istina da su nas oba konvoja spasila samo na različit naćin i to su dva konvoja totalno razlićita

Taj konvoj koji spominjete iz Busovače je išao prema Sebešiću?Konvoj je nastradao kad je išao iz Sebešića prema Busovači,sa onim konjem natovarenim explozivom.Onda se radi o 2 različita pokušaja.

Bilo je više uspješnih doprema nama potrebne opreme iz tada našeg Sebešića koji su opet imali vezu dole sa Uskopljem jer još nije pala ni Bistrica ni Krupa ni ona naša sela u Uskoplju koja če nedugo nakon tog pasti..
Konvoj je išao iz Busovače.. konji sa samaricama i nešto oni manjih traktora je prenosilo eksploziv iz Principa za Sebešić odnosno Uskoplje i dalje a u zamjenu se uzimalo oružje municija i drugo potrebno nama u dolini... Put je bio jedvo prohodan što zbog terena što zbog ogromnog šumovitog i planinskog prostranstva koje nije nitko kontrolirao osim patrola naših i njihovih.. Svi konvoji su imali pratnju kao i taj koji je stradao a kojim se slučajno našlo i dosta nedužnih ljudi koji su se zatekli slučajno kod nas, ljudi krenuli iz RH u mislim naše prostore Brčkog i ostali okruženi u dolini.. I to je bio jedini naćin da izaču i vrate se u RH.. Nažalost taj konvoj je upao u zasjedu i stradao ne sav već je se jedan dio uspio izvući... došla ispomoć iz Busovaće i spasila te ljude, nažalost stradalo je ljudi dosta mislim tridesetak.. sad gore svake godine bude misa za njih na Busovačkim stajama..
Nakon toga konvoji nisu više išli ni tamo ni ovamo a nedugo nakon toga je pao i Sebešić pa ona sela prema Uskoplju i od tad smo ovisli o helikopteru..

Nisam znao da su Brčaci bili sa njima.

Da da imas pravo misli mi odose na "tuzlanski konvoj" ... moja greska. Konvoj je vozio nitroglicerin na samaricama. Pripremili smo ga u Vatrostalnoj. Obezbjedjenje je vrsila VP kao i do tada. Ali znali smo da nas cekaju svi su se bojali da ce se desiti ono sto se desilo taj dan.

A kad smo kod konvoja "Bijeli Put" 2 strica su mi vozila kamione u tom konvoju. I znam kada su dosli da su odmah prepricali kako je "rjecnik" jednom covjeku spasio glavu. Mislim da to ima na youtube.

Bilo je pitanjaje vremena kada če se konvoj presrest taj ili neki iza njega ali jednostavno bili su preznačajni nama slamaka spasa... konvoj je osiguravala VP i nešto mještana iz onih naših sela koji su i vodile te samarice i bili vodići i s njima je išlo nešto ljudi iz drugih brigada npr. naših iz Travničke koji su išli po nešto municije ili oružja... Kažu da je preko 20 konvoja bilo uspješnih prije tog zadnjeg... Pričali su mi ovi naši momci koji su išli sa busovljacima koji su bili vodići koji je to rulet bio igra mačke i miša i hrabrost i ludost...ali nužno potrebna.. Kasnije je isti rulet bio oni helikopteri koji prevoze ranjenike iz Bile ali i eksploziv kojeg smo mi imali u izobilju i slali ga za ono što je nama trebalo...

Bijeli put je preznačajna akcija za nas... kažu da je dopremljeno 1000 tona hrane i drugih potrepština za Hrvate lašvanske doline a mislim da je njegov značaj i veći što nas je povezo sa vanjskim svijetom i pokazao nam da ima nade i da neko misli na nas... posebno se uvijek prisjetim one pjesme Tereze Kesovije- Bolnica u Biloj... dala motiv da izdržimo u onim završnim borbama i da obranimo sve što smo obranili...

Kad smo vec kod helikoptera. Najveca scena je bila kad su nam bacali pakete padobranom a u njima municija i cigare kad ih onda nisu srusili nece nikad. Samo kasno su poceli bacati pa smo Armijce pocastili cigarama a Municija je padala gotovo na linije razgranicenja i to zahvaljujuci njenoj tezini.

dr.Slobodan Lang,prvo ime koje mi pada na pamet kad se spomene Bijeli put.Hvala mu.

e da mi je znati kako se ova tema uklapa s jurišanjem na Zenicu kako onaj Bošnjo napisa

Helikopteri su bili hrabra ludost i svaka čast i veliko Hvala svim pilotima koji su sudjelovali u tom poslu... jednostavno naša dolina je preuska za sigurno slijetanje muslimani držali skoro sve značajnije kote oko doline... sječam se njihovog gađanja helikoptera npr iz Slimena njihovim PZO a jednom su čak koristili strijelu na svu sreču neuspješno a naš PZO Travničke br. (Bagarini momci) traže njih s Putićeva i Prahulja sa našim PZO... svi znam da nam je dio municije na crte dolazila iskrivljena ili oštećena od tih padova.. a cigare ili slijedovanja duhana prava fešta u postrojbama.. tad nam je došlo i nešto 84-tvorki i pokoji snajper 12,7... Je nešto je znalo i njima odletit srečom ne puno..

Puno više je bilo slijetanja od bacanja padobranima,koliko znam.

pa da imas pravo vise se slijetalo na Pjescaru jer je ona bila kao najsigurnija . Dok u Busovaci nisu imali nijedno sigurno mjesto pa su se odlucili bacati padobrane.

Pa posada jednog helikoptera je gotovo cijela bila iz doline, a za posadu drugog neznam mislim da su bili Hercegovci, Znam da su prve letove bili izvodili Ukrajinci oni nisu bili normalni ja mislim da ni oni sami nisu znali kao su doletili.

Koji su to trileri bili u Lašvanskoj dolini..to je za deset romana, filmova...

Sjećam se kad je bio konvoj Bijeli put.

To je stvrano dr. Lang iznio na svojim plećima. Bez njega teško da bi se sproveo.

pitam se kakav je to osjećaj voziti kamion i znati da te svaki čas mogu izrešetati, izvući iz kamiona i ubiti ko psa, maltretirati. To je stoput gore nego na prvoj liniji i pod neprijateljskim napadom i granatiranjem.

Svaka čast ljudima za to i pokoj duši Anti Vlajiću.

Žene i djeca su plakali,vješali se po vozačima.Mi smo žicali šta god od vozača.
Nije prošlo nešto malo-Križančevo selo...

Dali je jedan od pilota bio iz sela krcevina ,jer ja sam trebao sa tim helikopterom doci i jos dvojica,njih su pustili a mene ne,kasnije su se prebacili za NT do kraja rata