HercegBosna.org

budimo realni

s@lko dinamita$ je napisao/la:

BBC je napisao/la:

Nije njima vrijedilo jurišanje kad nisu imali dovoljno pušaka i artiljerije.

A inače ako niste znali Uskoplje je jednom skoro uzeto bilo. I iz Zagreba došla zapovijed da se vojska vrati na stare položaje. Mogu samo nagađati, vjerujem netko sa zapada nazvao telefonom Tuđmana kad je saznao.

Praljak je pričao da se to dogodilo ne jednom, nego par puta. Iz Zagreba je svaki put dolazila molba/zapovijed/nešto na umirenje, izbjegavanje eskalacije itd
ne samo za gv/uskoplje, nego općenitou vezi m/h sukoba

Praljak, tzv. general, kao i obično priča gluposti, na nivou filmske imaginacije, tipa mogli smo da je bilo ovo ili ono, ili da nije bilo ovo i ono.
Mogli su i muslimani, jedne prilike GV je bio potpuno napušten sa naše strane, od strane vojske i civila, a cijelim putem kuda je povlačenje teklo prema Pidrišu i dalje preko makljena u Prozor, putem su se nalazile puške odbačene od strane "bojovnika", oni koji su bili znaju o čemu pričam. Muslimani su trebali samo ušetati u potpuno napuštan grad, a zašto nisu ko zna, može biti da nisu znali da nema nikoga, mada sumnjam.

bumbar92

Te prilike su i Muslimani nagulili sa svojih crta, gorilo je na sve strane i "naši" su čak lupali po nama sa topništvom,...od svih tadašnjih crta mislim da je samo Pajić polje palo, a i to je na zapovijed o izvlačenju, čiju ni danas ne znam, samo znam da je to išlo stihijski i sa panikom bježanije i paljevine sopstvenih kuća, svejedno ostalo je na crtama dovoljno ljudi da grad ostane do jutra kada je Praljak dojezdio na tenku.
Jeste bilo sramotno, ali ljudi su bili razočarani višemjesečnim mrcvarenjem i mlakim operacijama te pričama o "prodaji" ovog ili onog.
Muslimani su tada bili zbunjeniji i prepadnutiji od nas, jer da su mogli nešto to bi i napravili tada, a nama je nasušno trebalo tenkova i ofanzivnijih postrojbi za neki ozbiljniji napad koji se na jesen spremao, ali tada su počeli "mirovni sporazumi" i primirja...

Više su se oni nama čudili zašto ih ne razbucamo i ne potjeramo jer su umišljali da imamo vojske i sredstava za bacanje, a ni blizu istine, čak se u početku sukoba zabranjivala upotreba tenkova i težeg topništva zbog onih nazovi "primirja", apsurdno al je bilo tako.

budimo realni

bumbar92 je napisao/la:

gorilo je na sve strane i "naši" su čak lupali po nama sa topništvom

Tu noć je bila grobna tišina, a palo je malo više od Paić polja, ono što sam želio naglasiti svojim prvim postom, a to je, da je ovaj rat, gledajući profesionalno, sa vojničke strane...običan ***, jurcanje naoružanih i uplašenih seljaka tamo amo i ništa više, a to što se nađu neki likovi poput praljka i mnogih drugih, pa tome daju neki drugi kontekst, to je druga priča.

bumbar92

budimo realni je napisao/la:

bumbar92 je napisao/la:

gorilo je na sve strane i "naši" su čak lupali po nama sa topništvom

Tu noć je bila grobna tišina, a palo je malo više od Paić polja, ono što sam želio naglasiti svojim prvim postom, a to je, da je ovaj rat, gledajući profesionalno, sa vojničke strane...običan ***, jurcanje naoružanih i uplašenih seljaka tamo amo i ništa više, a to što se nađu neki likovi poput praljka i mnogih drugih, pa tome daju neki drugi kontekst, to je druga priča.

ovo što spominjem je bilo par dana nakon pada Bugojna i nije bila grobna tišina ne znam od kud ti to, možda kasnije iza ponoći, ali i tada su gorile kuće i šamaralo se rafalima i raketama barem na potezu Rajci-Bistrica-Odvode uz nekoliko punjenja vbra, a to da je rat bio qrac, ne bih se složio jer gdje se god može glava izgubiti dođe ti na isto jel on svjetski ili seoski, ali je rat.

Gdje si jurcao za seljacima?

budimo realni

Znam da je rat rat, ali sada kada čitam knjige i članke raznoraznih experata i generala, dođe mi da se ispovraćam, jebo ti west point kakvi su to stručnjaci i jebo ti US army kakav smo mi ovuda ustroj imali :001_rolleyes

,.
Sa druge strane, budimo realni, kompletne linije su napuštane jer su pripadnici jedne postrojbe već dobili plaću, a druge nisu, ili su jedni dobili ćumur, a drugi nisu, položaji su padali tako da položaj drži 100 ljudi, pogine jedan, a ostali kao da su to jedva čekali kao povod da se razbježe, a isto tako su se i uzimali, nekad ni sami nismo znali kako smo nešto uzeli. Tamo gdje nisu htjeli popustiti, to ne bi ni uzeli, tamo gdje sami odu, pobjegnu, to bi i uzeli, to je to bilo, takav je bio ovaj rat, a onda neko dođe i piše o tome neke spektakularne priče i razvija strategije.

bumbar92

a pa jebga sad, nije svako za rat i ne doživljava ga isto...

ti opisuješ likove koje smo zvali "ćumuraši" koji bi prije terena kukali "di je moj ćumur, di su moja drva...", od takvih nije bilo puno koristi tu si u pravu, žal Bože onih silnih konzervi i sredstava šta su stukli, no nisu bili većina, ipak su bili manjina.

pucanj u noci · **Pridružen/a:** 05 sij 2010, 16:44 **Postovi:** 211

budimo realni je napisao/la:

s@lko dinamita$ je napisao/la:

Praljak je pričao da se to dogodilo ne jednom, nego par puta. Iz Zagreba je svaki put dolazila molba/zapovijed/nešto na umirenje, izbjegavanje eskalacije itd
ne samo za gv/uskoplje, nego općenitou vezi m/h sukoba

Praljak, tzv. general, kao i obično priča gluposti, na nivou filmske imaginacije, tipa mogli smo da je bilo ovo ili ono, ili da nije bilo ovo i ono.
Mogli su i muslimani, jedne prilike GV je bio potpuno napušten sa naše strane, od strane vojske i civila, a cijelim putem kuda je povlačenje teklo prema Pidrišu i dalje preko makljena u Prozor, putem su se nalazile puške odbačene od strane "bojovnika", oni koji su bili znaju o čemu pričam. Muslimani su trebali samo ušetati u potpuno napuštan grad, a zašto nisu ko zna, može biti da nisu znali da nema nikoga, mada sumnjam.

A di to nisu muslimani pokrali i usetali da se moglo a nisu?Laprdanje cisto to su oni sto sve pokradu i stegdoze pocupaju i cigle izvaljuju tako da bude pravi propuh...o komu ti pricas stetocine

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 14:45 **Postovi:** 32148

budimo realni je napisao/la:

Znam da je rat rat, ali sada kada čitam knjige i članke raznoraznih experata i generala, dođe mi da se ispovraćam, jebo ti west point kakvi su to stručnjaci i jebo ti US army kakav smo mi ovuda ustroj imali :001_rolleyes

,.
Sa druge strane, budimo realni, kompletne linije su napuštane jer su pripadnici jedne postrojbe već dobili plaću, a druge nisu, ili su jedni dobili ćumur, a drugi nisu, položaji su padali tako da položaj drži 100 ljudi, pogine jedan, a ostali kao da su to jedva čekali kao povod da se razbježe, a isto tako su se i uzimali, nekad ni sami nismo znali kako smo nešto uzeli. Tamo gdje nisu htjeli popustiti, to ne bi ni uzeli, tamo gdje sami odu, pobjegnu, to bi i uzeli, to je to bilo, takav je bio ovaj rat, a onda neko dođe i piše o tome neke spektakularne priče i razvija strategije.

Podsjeti me na jednu foru koju smo par puta koristili,na moju inicijativu :zubati

Inscenira se napad sa ciljem da vidimo tko bi nam zaista bio od pomoći u slučaju pravog napada.I to u gluvo doba noći...Bolje da ne spominjem rezultate :zubati

s@lko dinamita$ · **Pridružen/a:** 02 ožu 2011, 16:41 **Postovi:** 748

budimo realni je napisao/la:

s@lko dinamita$ je napisao/la:

Praljak je pričao da se to dogodilo ne jednom, nego par puta. Iz Zagreba je svaki put dolazila molba/zapovijed/nešto na umirenje, izbjegavanje eskalacije itd
ne samo za gv/uskoplje, nego općenitou vezi m/h sukoba

Praljak, tzv. general, kao i obično priča gluposti, na nivou filmske imaginacije, tipa mogli smo da je bilo ovo ili ono, ili da nije bilo ovo i ono.
Mogli su i muslimani, jedne prilike GV je bio potpuno napušten sa naše strane, od strane vojske i civila, a cijelim putem kuda je povlačenje teklo prema Pidrišu i dalje preko makljena u Prozor, putem su se nalazile puške odbačene od strane "bojovnika", oni koji su bili znaju o čemu pričam. Muslimani su trebali samo ušetati u potpuno napuštan grad, a zašto nisu ko zna, može biti da nisu znali da nema nikoga, mada sumnjam.

Mogli su i oni, govorio je on i to, mada to nije bilo zato što su Muslimani vojno pobjedili, nego radi propagande i panike. više ljudi je govorilo o tom napuštanju grada. evo jednog iskaza o tome
http://slobodanpraljak.com/MATERIJALI/I ... elavic.pdf

budimo realni

bumbar92 je napisao/la:

a nama je nasušno trebalo tenkova i ofanzivnijih postrojbi za neki ozbiljniji napad koji se na jesen spremao

Kada si već spomenuo više tenkova, sve da smo ih i imali, mislim da tadašnji gospodari rata u tom području, Englezi, to ne bi dopustili. Vjerojatno znaš gdje, ko, kako, odakle i čime su nam tada zgovnali tenk, čiji borbeni naziv, slučajno ili ne, korespondira tvom nick-u.

bumbar92

budimo realni je napisao/la:

bumbar92 je napisao/la:

a nama je nasušno trebalo tenkova i ofanzivnijih postrojbi za neki ozbiljniji napad koji se na jesen spremao

Kada si već spomenuo više tenkova, sve da smo ih i imali, mislim da tadašnji gospodari rata u tom području, Englezi, to ne bi dopustili. Vjerojatno znaš gdje, ko, kako, odakle i čime su nam tada zgovnali tenk, čiji borbeni naziv, slučajno ili ne, korespondira tvom nick-u.

šta znam,...oj milane milane :wink

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 14:45 **Postovi:** 32148

Dok nastojim prikazati knjigu koja je preda mnom, jesen ispod mog prozora otkida lišće sa stabla i nemilosrdno ga baca na zemlju. No, znam da će to stablo opet oživjeti u proljeće i biti kao i prije. To me usrećuje i daje mi nadu. Slično je i s ovom knjigom. Sama naslovnica nas nemilosrdno uvlači u govor u knjizi. Križ naslikan jarkim bojama, lijes, u njemu dijete ili, još bolje, ljudsko biće, okolo obitelj. Upravo su to svakodnevne slike ljetopisa pred nama. Nije sve to bilo tako davno, a kao da je bilo ne znam kada. Još u nama odzvanja pitanje s početka krvavog sukoba: pa zar se baš sve ovo moralo dogoditi?

slika

Viteška ratna kronika počinje povijesnim prikazom grada i općine Viteza. Nakon toga slijedi današnja stvarnost. Na višestranačkim izborima u studenom 1990. uvjerljivu pobjedu odnosi HDZ. Druga je jaka stranka SDA. I njih će dvije kasnije biti stranke nositeljice svih važnijih događaja. Na žalost ti događaji nisu krenuli onim pravcem kojemu se nadao puk Srednje Bosne. Počelo je najprije mimoilaženjem oko stavova prema ulozi začetnika rata u bivšoj Jugoslaviji. Jedinu dobro ustrojenu vojnu silu JNA svatko doživljava na svoj način. Kada je napadnuto Ravno 2. listopada 1991., razmimoilaženje mišljenja postaje još veće. Hrvati 6. travnja 1992. ustrojavaju HVO. Muslimani još ništa slično ne čine. Njima je JNA njihova vojska. Događaji nezaustavljivo teku dalje. Pravi rat između Muslimana i Hrvata u Srednjoj Bosni započinje 16. travnja 1993. u 5.30. Tako kaže ljetopis. A tako bi bilo dobro da nikada nije započeo.

Teške ratne slike redaju se na stranicama pred nama. Nitko nije preskočen, rat je sve dotaknuo. Novinari, fotografi, umjetnici, književnici, liječnici, humanitarci, puk…, svatko na svoj način doživljuje i opisuje tu nesretnu povijest. Likovi izranjaju pred nama. Dolaze, prolaze, nestaju, neki se opet pojavljuju. Život je nemilosrdan.

Početke rata obilježava i nebrojeno potpisivanje izjava, dogovora, primirja i čega sve ne. Iako imamo materijal samo hrvatske strane, osjeća se želja da se sve to nekako nadiđe. No, neka nevidljiva ruka usprotivila se toj želji i događaje povela svojim putem. Što rat više odmiče, nestaju spomenuta potpisivanja, a pojavljuju se potpisivanja o razmjeni mrtvih, zarobljenih, propuštanju konvoja humanitarne pomoći. San o miru nastavlja se i dalje snivati, ali s velikom količinom boli i tuge. Vitez i Srednja Bosna broje svoje mrtve i svoje ranjene.

Međunarodna zajednica na različite je načine prisutna na ovim prostorima. Ovo za nju kao da je neki uzbudljivi film. Ona živi svoj život i svoju pravdu. I jedna i druga zaraćena strana od slučaja do slučaja upućuju joj svoj bijes i razočaranost. A njih kao da nije briga. Dotjerani, u skupim vozilima i s prevoditeljima, promatraju što se događa i očito nekoga o tome obavještavaju. Samo koga? Može li taj netko zaustaviti rat, može li donijeti pravdu na ove prostore? Ta svatko želi samo mir i slobodu! Oni se smješkaju i sve uredno zapisuju i snimaju. Na kraju mjeseca podići će i plaću za to. Kada ostare, svojim će unucima uz kavu pričati o tamo nekim divljacima koji su se nemilosrdno tukli. Zaboravit će vjerojatno pri tom samo jedno: i ti će divljaci svojim unucima nešto pričati.

Na jednoj od donesenih slika saznat ćemo kome pripada lijes na naslovnici. To je mala Augustina Grebenar. Pokosio ju je rat, bez obzira na dob i nevinost. Pokosio je i mnoge druge. Njihova imena na križevima bolno se usijecaju u srce. Svrstavaju se jedan po jedan u popisu na kraju knjige. Tu izgledaju kao broj, a svi su imali svoje živote, svoje muke i svoje radosti. Nalazimo tu i popis onih koji su, tako se to kaže, nestali. No, nemoguće je to. Oni i dalje žive u onima koji su ih voljeli, u onima koji nastavljaju njihov život. Najteže od svega ipak nije bilo što su poginuli. Najteže od svega je, ipak, bilo kada su dolazili u crnim najlonskim vrećama iznakaženi i učinjeni krvavim mesom. U takvim trenucima razum se opasno približavao granici ludila. Trebalo je zaista izdržati.

Bolnica u Novoj Biloj odigrala je povijesnu ulogu. Smještena u franjevačkoj crkvi kao da je bila uzdignuta molitva s ove suzne doline da sve što prije prestane. U njoj se rađalo, patilo i umiralo. Kao da se sav život zgusnuo na tom jednom jedinom mjestu. Oni koji su je gradili nisu razmišljali da će nekada poslužiti za ovakve svrhe. No, razmišljali su da njome čovjek bude bliže Bogu, da bude čovječniji i održi se na ovom dijelu kugle zemaljske. U potpunosti je ispunila tu svoju svrhu. Požrtvovni liječnici i svo bolničko osoblje bili su njezini vjerni anđeli pomagači.

Jedna od velikih nevolja u opkoljenom Vitezu bili su snajperisti. Pucali su na sve što se miče. Neprestano se moralo dovijati kako izbjeći njihovom pogledu. Jedna slika u knjizi prikazuje običnu ceradu koja je ponekada znala poslužiti kao jedina zaštita od njih. Danas se nadamo da je uspjela u svome poslanju i time ušla u povijest.

Drugi hrvatski krajevi nisu zaboravili opkoljeni Vitez. Blistavim slovima u povijesti će ostati zapisana akcija »Bijeli put za Bosnu Srebrnu«. Odlučeno je da konvoj s humanitarnom pomoći krene 10. prosinca 1993. Iščekivali su ga s nestrpljenjem. Znali su da nisu sami, da nisu ostavljeni. A to je bilo ono najvažnije. Sve poteškoće poslije toga se lakše i jednostavnije svladavaju. Tom prilikom, fra Franjo Grebenar je zapisao: »Kako su samo slabašne riječi da izraze veliku zahvalnost tisućama dragih i dobrih ljudi koji su nam pomogli i kroz pakao došli zagrliti nas, pružiti ruku pomoćnicu u znak podrške da nismo sami.« Popis kaže da je u ovome konvoju sudjelovalo njih 167. Na žalost tijekom puta je poginuo Ante Vlajić. U srcu Vitežana ostala je bol za njim i duboka zahvalnost svima koji su preko sudionika konvoja iskazali svoju ljubav i svoju dobrotu.

Unatoč ratu i svemu onome što on sa sobom nosi, nisu zaboravljena razna društvena događanja. Znale su se organizirati književne večeri, koncerti… Viteška radiopostaja i televizija marljivo su izvješćivali o svemu što je bilo važno u tim ratnim danima. Pritom su nastojali biti što profesionalniji, iako je to u takvim uvjetima bilo itekako teško. Njihovi djelatnici počesto su dolazili iz nekih drugih profesija, ali su se brzo privikavali na nove dužnosti. Vitez i Srednja Bosna tako su živjeli svoj ratni život i sanjali druge, ljepše dane.

Što reći o posadi helikoptera koji su unatoč opasnosti letjeli za Vitez? Za pučanstvo su bili poput anđela s neba. Zbog toga su drhtali dok su pucali na njih prilikom slijetanja. Jedno vrijeme bili su im jedina veza sa svijetom. Uz ostalo donosili su im novine, cigarete, kavu…, te sitne male stvari. No, preko njih osjećali su se normalnim ljudima, onima od prije rata. A tek kada bi došao paket od poznanika ili dragog prijatelja. Bože, kakav je to neopisiv osjećaj!

Nakon svih slika ostaje prošlost kao opomena i kao sjećanje. Ne samo Vitežanima, nego svima nama. Nije ovo priča samo o njima, ovo je priča o svima nama, priča o našoj prošlosti i sadašnjosti. Ne može se mjeriti književnim metrom, čak ni povijesnim, već onim životvornim. Jednoga dana postat će kamenčić u našoj povijesti, možda i književnosti, kao što je to postao Ljetopis popa Dukljanina. No, taj dan doživjet će neki drugi naraštaji. Njima pripada život, njima pripada ocjenjivanje. Na nama je čistiti ovu priču od mržnje i pokušavati mirom liječiti sebe i sve druge ljude oko sebe.

Miljenko Stojić

pucanj u noci · **Pridružen/a:** 05 sij 2010, 16:44 **Postovi:** 211

Mar-kan je napisao/la:

Dok nastojim prikazati knjigu koja je preda mnom, jesen ispod mog prozora otkida lišće sa stabla i nemilosrdno ga baca na zemlju. No, znam da će to stablo opet oživjeti u proljeće i biti kao i prije. To me usrećuje i daje mi nadu. Slično je i s ovom knjigom. Sama naslovnica nas nemilosrdno uvlači u govor u knjizi. Križ naslikan jarkim bojama, lijes, u njemu dijete ili, još bolje, ljudsko biće, okolo obitelj. Upravo su to svakodnevne slike ljetopisa pred nama. Nije sve to bilo tako davno, a kao da je bilo ne znam kada. Još u nama odzvanja pitanje s početka krvavog sukoba: pa zar se baš sve ovo moralo dogoditi?

slika

Viteška ratna kronika počinje povijesnim prikazom grada i općine Viteza. Nakon toga slijedi današnja stvarnost. Na višestranačkim izborima u studenom 1990. uvjerljivu pobjedu odnosi HDZ. Druga je jaka stranka SDA. I njih će dvije kasnije biti stranke nositeljice svih važnijih događaja. Na žalost ti događaji nisu krenuli onim pravcem kojemu se nadao puk Srednje Bosne. Počelo je najprije mimoilaženjem oko stavova prema ulozi začetnika rata u bivšoj Jugoslaviji. Jedinu dobro ustrojenu vojnu silu JNA svatko doživljava na svoj način. Kada je napadnuto Ravno 2. listopada 1991., razmimoilaženje mišljenja postaje još veće. Hrvati 6. travnja 1992. ustrojavaju HVO. Muslimani još ništa slično ne čine. Njima je JNA njihova vojska. Događaji nezaustavljivo teku dalje. Pravi rat između Muslimana i Hrvata u Srednjoj Bosni započinje 16. travnja 1993. u 5.30. Tako kaže ljetopis. A tako bi bilo dobro da nikada nije započeo.

Teške ratne slike redaju se na stranicama pred nama. Nitko nije preskočen, rat je sve dotaknuo. Novinari, fotografi, umjetnici, književnici, liječnici, humanitarci, puk…, svatko na svoj način doživljuje i opisuje tu nesretnu povijest. Likovi izranjaju pred nama. Dolaze, prolaze, nestaju, neki se opet pojavljuju. Život je nemilosrdan.

Početke rata obilježava i nebrojeno potpisivanje izjava, dogovora, primirja i čega sve ne. Iako imamo materijal samo hrvatske strane, osjeća se želja da se sve to nekako nadiđe. No, neka nevidljiva ruka usprotivila se toj želji i događaje povela svojim putem. Što rat više odmiče, nestaju spomenuta potpisivanja, a pojavljuju se potpisivanja o razmjeni mrtvih, zarobljenih, propuštanju konvoja humanitarne pomoći. San o miru nastavlja se i dalje snivati, ali s velikom količinom boli i tuge. Vitez i Srednja Bosna broje svoje mrtve i svoje ranjene.

Međunarodna zajednica na različite je načine prisutna na ovim prostorima. Ovo za nju kao da je neki uzbudljivi film. Ona živi svoj život i svoju pravdu. I jedna i druga zaraćena strana od slučaja do slučaja upućuju joj svoj bijes i razočaranost. A njih kao da nije briga. Dotjerani, u skupim vozilima i s prevoditeljima, promatraju što se događa i očito nekoga o tome obavještavaju. Samo koga? Može li taj netko zaustaviti rat, može li donijeti pravdu na ove prostore? Ta svatko želi samo mir i slobodu! Oni se smješkaju i sve uredno zapisuju i snimaju. Na kraju mjeseca podići će i plaću za to. Kada ostare, svojim će unucima uz kavu pričati o tamo nekim divljacima koji su se nemilosrdno tukli. Zaboravit će vjerojatno pri tom samo jedno: i ti će divljaci svojim unucima nešto pričati.

Na jednoj od donesenih slika saznat ćemo kome pripada lijes na naslovnici. To je mala Augustina Grebenar. Pokosio ju je rat, bez obzira na dob i nevinost. Pokosio je i mnoge druge. Njihova imena na križevima bolno se usijecaju u srce. Svrstavaju se jedan po jedan u popisu na kraju knjige. Tu izgledaju kao broj, a svi su imali svoje živote, svoje muke i svoje radosti. Nalazimo tu i popis onih koji su, tako se to kaže, nestali. No, nemoguće je to. Oni i dalje žive u onima koji su ih voljeli, u onima koji nastavljaju njihov život. Najteže od svega ipak nije bilo što su poginuli. Najteže od svega je, ipak, bilo kada su dolazili u crnim najlonskim vrećama iznakaženi i učinjeni krvavim mesom. U takvim trenucima razum se opasno približavao granici ludila. Trebalo je zaista izdržati.

Bolnica u Novoj Biloj odigrala je povijesnu ulogu. Smještena u franjevačkoj crkvi kao da je bila uzdignuta molitva s ove suzne doline da sve što prije prestane. U njoj se rađalo, patilo i umiralo. Kao da se sav život zgusnuo na tom jednom jedinom mjestu. Oni koji su je gradili nisu razmišljali da će nekada poslužiti za ovakve svrhe. No, razmišljali su da njome čovjek bude bliže Bogu, da bude čovječniji i održi se na ovom dijelu kugle zemaljske. U potpunosti je ispunila tu svoju svrhu. Požrtvovni liječnici i svo bolničko osoblje bili su njezini vjerni anđeli pomagači.

Jedna od velikih nevolja u opkoljenom Vitezu bili su snajperisti. Pucali su na sve što se miče. Neprestano se moralo dovijati kako izbjeći njihovom pogledu. Jedna slika u knjizi prikazuje običnu ceradu koja je ponekada znala poslužiti kao jedina zaštita od njih. Danas se nadamo da je uspjela u svome poslanju i time ušla u povijest.

Drugi hrvatski krajevi nisu zaboravili opkoljeni Vitez. Blistavim slovima u povijesti će ostati zapisana akcija »Bijeli put za Bosnu Srebrnu«. Odlučeno je da konvoj s humanitarnom pomoći krene 10. prosinca 1993. Iščekivali su ga s nestrpljenjem. Znali su da nisu sami, da nisu ostavljeni. A to je bilo ono najvažnije. Sve poteškoće poslije toga se lakše i jednostavnije svladavaju. Tom prilikom, fra Franjo Grebenar je zapisao: »Kako su samo slabašne riječi da izraze veliku zahvalnost tisućama dragih i dobrih ljudi koji su nam pomogli i kroz pakao došli zagrliti nas, pružiti ruku pomoćnicu u znak podrške da nismo sami.« Popis kaže da je u ovome konvoju sudjelovalo njih 167. Na žalost tijekom puta je poginuo Ante Vlajić. U srcu Vitežana ostala je bol za njim i duboka zahvalnost svima koji su preko sudionika konvoja iskazali svoju ljubav i svoju dobrotu.

Unatoč ratu i svemu onome što on sa sobom nosi, nisu zaboravljena razna društvena događanja. Znale su se organizirati književne večeri, koncerti… Viteška radiopostaja i televizija marljivo su izvješćivali o svemu što je bilo važno u tim ratnim danima. Pritom su nastojali biti što profesionalniji, iako je to u takvim uvjetima bilo itekako teško. Njihovi djelatnici počesto su dolazili iz nekih drugih profesija, ali su se brzo privikavali na nove dužnosti. Vitez i Srednja Bosna tako su živjeli svoj ratni život i sanjali druge, ljepše dane.

Što reći o posadi helikoptera koji su unatoč opasnosti letjeli za Vitez? Za pučanstvo su bili poput anđela s neba. Zbog toga su drhtali dok su pucali na njih prilikom slijetanja. Jedno vrijeme bili su im jedina veza sa svijetom. Uz ostalo donosili su im novine, cigarete, kavu…, te sitne male stvari. No, preko njih osjećali su se normalnim ljudima, onima od prije rata. A tek kada bi došao paket od poznanika ili dragog prijatelja. Bože, kakav je to neopisiv osjećaj!

Nakon svih slika ostaje prošlost kao opomena i kao sjećanje. Ne samo Vitežanima, nego svima nama. Nije ovo priča samo o njima, ovo je priča o svima nama, priča o našoj prošlosti i sadašnjosti. Ne može se mjeriti književnim metrom, čak ni povijesnim, već onim životvornim. Jednoga dana postat će kamenčić u našoj povijesti, možda i književnosti, kao što je to postao Ljetopis popa Dukljanina. No, taj dan doživjet će neki drugi naraštaji. Njima pripada život, njima pripada ocjenjivanje. Na nama je čistiti ovu priču od mržnje i pokušavati mirom liječiti sebe i sve druge ljude oko sebe.

Miljenko Stojić

di mogu naruciti ovu knjigu?

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 14:45 **Postovi:** 32148

Vidjeću po knjiznicama,pa ću je skenirati.

VUKsaJUGA · **Pridružen/a:** 16 ožu 2010, 21:38 **Postovi:** 4370

Reci kako kupit da covjek malo i zaradi da nebude dzabe piso....

Mar-kan · **Pridružen/a:** 03 svi 2009, 14:45 **Postovi:** 32148

VUKsaJUGA je napisao/la:

Reci kako kupit da covjek malo i zaradi da nebude dzabe piso....

Pisac je umro.

Za kupnju,vjerovatno ima po knjižarama,nisam našao trenutno...

doc

Jel ekipa sa Herceg Bosne ili netko blizak razmišljala o pokretanju neke internetske prodavaonice? Gdje bi se mogle reklamirati i prodavati i takve knjige. Ovo je zbilja sramota da se toliko kvalitetnog materijala jednostavno zamrači od očiju javnosti.

MRSHO

U planu je HB online shop.

Ministry of Sound

Zaista bi trebalo napraviti jedinstven registar knjiga koje su tiskane od 1992. Mnoge su tiskane u manje od 1.000 primjeraka, a dragocjene su. Dosta ih je u izdanju HZ HB, ali mnoge su i tiskane ovako ad hoc i teško pronaći. Tko god uspije sve to objediniti, tiskati nove primjerke knjiga koje su pale u zaborav ili skupljaju prašinu po privatnim knjižnicama, će učiniti jednu ogromnu stvar za Hrvate BiH i ozbiljno dokumentiranje njihove moderne povijesti.

MRSHO

Treba skupit sve glasnike, biltene i časopise civilnih općinskih vlasti i HVO Herceg-Bosne koji su tiskani tokom ratne 1992.

Ovo je pravo bogatstvo:

Aviza (HVO Jablanica)
Bilten brigade Kralj Tvrtko (HVO brigada Kralj Tvrtko)
Bojna (HVO Travnik i HVO Novi Travnik)
Čitlučki list (HVO Čitluk)
Drmaj (1. gardijska brigada HVO-a A. B. Bušić)
Glas Komušine (45. d.b. Komušina, 111 d.p. Xp Žepče)
Glasnik (Čapljina)
Hrvatski list (Široki Brijeg i Mostar)
HVO Riječ (HVO Sarajevo)
Lašvanski glasnik (HVO Vitez)
Livanjski vidici (HVO Livno)

Ljubuški glasnik (HVO Ljubuški)
Posavski vjesnik (HVO Bosanska Posavina)
Sokol (Vojna policija Ljubuški)
Redarstvenik (Ministarstvo unutarnjih poslova HR HB)
Skopaljski vjesnik (HVO Uskoplje)
Tenkist (Oklopna bojna 4 g.b. Sinovi Posavine)
Travnička kronika (HVO Travnik)
Usora (HVO Usora i HVO Jelah)
Vrisak (HVO Široki Brijeg)
Znaci i koraci (HVO Konjic)
Za rodnu grudu (HVO Grude)

Ministry of Sound

Citat:

POMOĆ NAKLADNIČKIM POTHVATIMA I NAKLADNICIMA

Znajući za teškoće oko financiranja nakladničkih pothvata nakladnik i autor Hrvatska zajednica Herceg Bosna je pomagala mnoge projekte i otkupom knjiga koje je poklanjala školama i ustanovama.

Nakladnička djelatnost i autori su u izazovima nepostojanja društvenih fondova za nakladništvo se našle u izuzetnim financijskim teškoćama. Ove teškoće polaze i od pretpostavke malih naklada koje ne mogu pokriti ni financijske troškove tiskanja bez pomoći Hrvatske zajednice Herceg Bosna - mnoga djela ne bi ugledala svjetlo dana. U tom cilju financijski se pomoglo kod izdavanja sljedećih naslova, pa spomenimo jedan dio pomoći nakladnicima i autorima.

POPIS KNJIGA ZA KOJE JE DANA FINANCIJSKA POMOĆ ZA IZDAVANJE ILI OTKUP

1. Karlo Rotim:
- Obrana Herceg-Bosne 1, Široki Brijeg, 1999.
- Obrana Herceg-Bosne 2, Široki Brijeg, 1998.
- Obrana Herceg-Bosne 3, Široki Brijeg, 2002.
- Borba Hrvata za jednakopravnost 1, Široki Brijeg, 2005.
- Borba Hrvata za jednakopravnost 2, Široki Brijeg, 2006.

2. Franjo Boras:
- Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, Mostar, 2002.
- Bosansko-hercegovački kaos 1990. - 1996., Mostar, 2006.

3. Božo Žepić:
- Enigma Bosne i Hercegovine
- Pat u Bosni i Hercegovini
- Kritika politike, Mostar, 2008.
- Politička svakodnevnica, Mostar, 2008.

4. Ivica Mlivončić:
- Zločin s pečatom, Mostar-Split-Zagreb, 1998.
- Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini, Split-Mostar, 2007.
- Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata 1991. - 1995., Mostar, 2008.

5. Ante F. Markotić:
- Bosna ostaje bez svjedoka, Mostar, 1999.

6. Grupa autora:
- Dossier – Zločini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994., Mostar, 1999.

7. Jadranka Cigelj:
- Apartman 102, Banja Luka, 2006.

8. Marko Marković:
- Jure i Boban - povijest crne legije, Zagreb, 2004.

9. Leo Pločkinić:
- Rimska obrana, Široki Brijeg, 2004.
- Doktrina Hrvata u Bosni i Hercegovini, Ontario (Canada), 2007.
- Nacionalna i gospodarska strategija Hrvata u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2005.

10. Željko Raguž:
- Već viđeno, Mostar 2008.

11. Smiljko Šagolj:
- TV abeceda, Mostar, 2002.

12. Grupa autora:
- Muslimanski ratni zločini u Sjevernoj Hercegovini - golgota Hrvata Konjica i Jablanice i nakon Domovinskog rata, Mostar, 2002.

13. Slobodan Praljak:
- ČINJENICE - Pomoć Republike Hrvatske Muslimansko - bošnjačkom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine tijekom 1991.-1995. godine, Zagreb, 2007.
- ČINJENICE - URBICID koji su počinile postrojbe JA pod vodstvom Momčila Perišića nad Mostarom u ljeto 1992., Zagreb, 2007.
- ČINJENICE - Agresija Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2007.
- ČINJENICE - Zločini koje su počinili neki pripadnici JNA/VRS (srpske postrojbe) nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. - 1995., Zagreb, 2007.
- ČINJENICE - Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u Bosni i Hercegovini u ratu 1991. - 1995., srušeno i devastirano od nekih postrojbi Armije Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2007.
- ČINJENICE - Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u Bosni i Hercegovini u ratu 1991. - 1995., srušeno i devastirano od nekih postrojbi JNA i VRS
- ČINJENICE PRILOG - Srušene i oštećene katoličke crkve i vjerski objekti u Bosni i Hercegovini u ratu 1991. - 1995., srušeno i devastirano od nekih postrojbi JNA i VRS
- ČINJENICE - Zločine koje su počinili neki pripadnici Armije Bosne i Hercegovine (muslimanske postrojbe) nad Hrvatima Bosne i Hercegovine 1991. – 1995., Zagreb, 2006.
- ČINJENICE - Kako je srušen Stari most, Zagreb, 2006.

14. Vladimir Šoljić (Bugojno):
- Hrvatska sudba?

15. Boro Bošnjak:
- Pod Bobanovim stijegom?

16. Petar Milić:
- Slučaj broj: 00-ME-119, Mostar,2004.

17. Josip Milić:
- Svitanja u svemiru, Zagreb, 2000.

18. Zdravko Kordić:
- Zipka i smrt, Zagreb - Mostar, 1999.
- Književnost i kulturna politika, Zagreb-Mostar-Grude, 2006.
- Ne/Skrivenost, Zagreb - Mostar, 2007.
- (P)Ogledi iz suvremenosti, Mostar 2000.

19. Miroslav Šilić:
- Narodni plesovi, pjesme i običaji Hrvata Bosanske Posavine, Široki Brijeg, 2001.
- Narodni plesovi, pjesme i običaji Hrvata Sjeverne Hercegovine, Završja i Kupreške visoravni, Mostar 2003.
- Narodni plesovi, pjesme i običaji Hrvata središnje Bosne, Mostar, 2008.

20. Mladež HDZ-a Bosne i Hercegovine:
- Kulturni identitet Hrvata u Bosne i Hercegovine, Mostar, 2008.

21. Vlado Pandžić:
- Pouke i muke po hrvatskome jeziku u Bosni i Hercegovini, Mostar, 2006.

22. Mile Pešorda:
- Slušam tvoj glas, Mostar, 2003.
- Knjiga ljubavi i gnjeva, Zagreb, 1998.

23. Dalibor Brozović:
- Prvo lice jednine, Mostar, 2007.

24. Ivan Anđelić:
- Pogled iznutra, Mostar, 2006.

25. Ilija Ladin:
- Račun svodeći, Zagreb - Sarajevo, 1999.

26. Vladimir Trninić:
- Ekonomika seljačkih gospodarstava, Mostar, 2004.

27. Vlado Smoljan:
- Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine I, Mostar,1996.
- Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine II, Mostar, 1997.
- Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine III, Mostar, 1999.
- Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine IV, Mostar, 1999.

28. Milan Ivkošić i Zdenko Ćosić:
- Opet ti Hercegovci, Široki Brijeg - Zagreb, 2006.

29. Veljko Paškvalin:
- Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone, Sarajevo, 2003.

30. Ferdo Kovač:
- Ajde, gledajte tuđa posla (aforizmi), Mostar, 2004.
- Jedino pjesma ostaje (aforizmi), Mostar, 2005.
- Pokaj se za tuđe grijehe (aforizmi), Mostar, 2006.

31. Nika Milićević:
- Književni prilozi (ogledi), Sarajevo, 2007.

32. Pavao Anđelić:
- Usmene epske pjesme iz Neretve kod Konjica, Mostar, 2006.

33. Pavao Anđelić, Marijan Sivrić i Tomo Anđelić:
- Srednjovjekovne Humske župe, Mostar, 1999.

34. Vesna Karamatić i Emil Karamatić:
- Prepoznaj sebe, Sarajevo, 2003.

35. Zvonimir Franjković:
- Iz rata u mir I. i II. dio, Zagreb, 2007.

36. Ivan Sivrić:
- Vjerujem u Hercegovinu, Mostar 2009.

37. Petar Milić - Periša
- Otajstva slobode, Mostar 2009.

Ministry of Sound

http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/povijest--politika/anto-cakic-did-krizni-put-hrvata-srednje-bosne-586-mb-889.html

limpus · **Pridružen/a:** 07 ožu 2012, 07:39 **Postovi:** 1695

Imam jedno, tj. dva pitanja, pa ako bi netko mogao odgovoriti bio bih zahvalan.

Može li se negdje naći, ili može li netko napisati malo više detalja o slijedećim događajima:

Ubojstvo vojnika HVO-a koji su spavali od strane muslimanskih suboraca u Mostaru u nekoj vojarni (niš' više od detalja ne znam).
Izdaja na Merdžan glavi.

Ministry of Sound

limpus je napisao/la:

Imam jedno, tj. dva pitanja, pa ako bi netko mogao odgovoriti bio bih zahvalan.

Može li se negdje naći, ili može li netko napisati malo više detalja o slijedećim događajima:

Ubojstvo vojnika HVO-a koji su spavali od strane muslimanskih suboraca u Mostaru u nekoj vojarni (niš' više od detalja ne znam).

Sjeverni Logor/Bijelo Polje, 30.06.1993. Ima negdje o tome na forumu, okačim ako pronađem.

HercegBosna.org

Hrvatsko-Muslimanski sukob

Online