Ono što je još naveliko tabu-tema u Hrvatskoj i BiH, (moglo bi se uključiti i Kosovo) sudjelovanje nesrba u JNA i njenim derivatima SVK, VRS i VJ tijekom ratova u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Naravno, ne mislim na one koji bili prisiljeni ili ucijenjeni boriti se na srpskoj strani, nego prvenstveno na one koji su svojevoljno i s punom sviješću odlučili postati kotačići velikosrpskog ratnog stroja.

Među Hrvatima, poznati su slučajevi Vladmira Jagara koji je pokušao smjestiti generalu Špegelju, Aleksandra Apolonija i šačice njegovih pristaša koji su namjeravali uz pomoć Beograda uspostaviti kvislinšku "Dubrovačku Republiku", izvjesnog Renata Petrova, porijeklom s otoka Ugljana koji je bio uključen u masakr nad stanovnicima Škabrnje.


Kod Muslimana, postojala je samostalna muslimanska jedinica "Meša Selimović" u sastavu VRS, koju su činili Muslimani iz Bosanske Posavine (prvenstveno Dervente), Muslimani iz Glamoča su se borili rame uz rame sa svojim srpskim sumještanima u 2. krajiškom korpusu.

Neki i slučaj Fikreta Abdića i njegove Autonomne pokrajine Zapadna Bosna svrstavaju u ovu kategoriju, no zbog specifične pozadine to se teško može nazvati klasičnom kolaboracijom.


Za Kosovo ne znam konkretne primjere, no i tamo je stanovit broj Albanaca surađivao s Miloševićevim režimom.



Što je te ljude natjeralo da se svrstaju protiv vlastitih sunarodnjaka? Indoktrinacija "bratstvom i jedinstvom", koristoljublje ili nešto drugo?

Tako filozofsko i opširno pitanje a odgovor je tako jednostavan i kratak.
Gledali su svoju malu i jadnu guzicu.

I danas kada nema direktne fizičke ugroze, oni koji su u izrazitoj manjini primorani su svoj opstanak plaćati dodvoravanjem većinskom Mainstreamu.