Hrvatski radio Zagreb o stanju u Mostaru prije izbijenja rata u tom gradu:

DA SE NE ZABORAVI

Operacija Hrvatskih snaga kodnog naziva: Čagalj-Lipanjske zore


7. lipnja u ranim jutarnjim satima krenula je vojno-redastvena operacija ''Čagalj-lipanjske zore'' kojom je zapovjedao, zapovjednik Južnog bojišta General Zbora Janko Bobetko

Akcijom je oslobođena dolina Neretve, Dubrovačko zaleđe, te grad Mostar. Povodom 27 obljetnice Vojno redarstvene operacije Lipanjske zore-Čagalj, Udruga Organizatora otpora HVO-a u Bosni i Hercegovini, želi čestitati svim Zapovjednicima, pripadnicima HVO-a, koji su sudjelovali u zadaći osobađanja Doline Neretve, te grada Mostara, a posebno se zahvaljujemo

Obiteljima poginulih branitelja koji su sudjelovali u oslobodilačkoj operaciji, kojih se posebno sjećamo i odajemo počast u operaciji koja je promjenila tok ratovanja.
Dana 7. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj.

U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude i diverzantski vod bojne Čitluk probio neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.Akcija je potpomognuta postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7. bojna, 8. bojna i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojna Stolac, bojna Neum, satnija Ravno, bojna Ljubuški, bojna Čitluk i bojna Imotski.

Hrvatski vojnici u osvojenom selu Klepci

Postrojbe Hrvatske vojske napadaju glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci i pomoćnim smjerovima iz sela Dretelj prema selima Počitelj i Hotanj, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih grupa na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće. Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati samo selo i okolne dominantne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV, a pri čemu najveće zasluge ima postrojba Hrvatskih obrambenih snaga koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk. Jedna izviđačka skupina nije na vrijeme osvojila Crni vrh i na taj način zatvorila dolinu rijeke Bregave pa su se tamo uspjele izvući neke četničke snage. Ipak na dan napada do popodnevnih sati, Hrvatska vojska je kontrolirala šire područje oko rijeke Bregave. Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača, a u tim borbama zarobljen je i jedan tenk.

Ukupno tijekom prvih dva dana poginulo je 10 pripadnika HV-a. Gubitci protivnika nisu poznati. 8. lipnja 1992. od srpskog je agresora oslobođeno područje Čapljine u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.

Oslobađanje desne obale rijeke Neretve kreće 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, te satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar te pripadnici civilne i vojne policije. U Mostaru su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara.

Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma, kao bitne kote za nadzor Mostara, navjestilo je oslobađanje i istočnog dijela grada Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske su snage ušle u Vojarnu "Stanislav Baja Kraljević" i naselja Rodoč i Jasenica te u krug razorene tvornice Aluminij svladavši žilav neprijateljski otpor. U tim borbama, uništena su dva tenka JNA T-34, koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice. U samo jednom danu oslobođena je čitava desna obala rijeke Neretve. Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a 5 dana kasnije hrvatske snage su izbile na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.

U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postrojbi dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi srpsko-crnogorskog agresora. Plan je bio, u tri sata ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici su morali čamcima prijeći Neretvu u samom gradu Mostaru na tri mjesta, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz Neretve s čamcima bio je na Buni.

Uz tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage Izdvojenog zapovjednog mjesta Vrdi i Raška Gora pod zapovjedništvom legendarnog pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića te postrojbe 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke Općinskog stožera Hrvatskog vijeća obrane Mostar i Specijalne policije Policijske stanice Mostar prelaze na lijevu obalu te nakon žestokog okršaja kod Samostana školskih sestara franjevaka, počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.

Operacija Lipanjske zore

U Cernici rijeku prelazi četvrta satnija Cernica Samostalnog mostarskog bataljuna HVO-a, predvođena zapovjednikom Karlom Džebom, a Druga bojna rudnička HVO-a Mostar dolazi iz Raštana uz stalnu potporu Vojne policije. Prema prvotnom planu, rijeku je Džeba trebao prijeći na Bunuru kod Doma izviđača, no rijeku je prešao na gotovo nemogućem mjestu, ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom. Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke te pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Okupatorske snage su bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a. O tome najbolje svjedoči podatak da je točno u 03:02, dok je Džeba u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza njegovih leđa, točno na mjestu gdje je njegova postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena svjetleća raketa. Ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku jer su neprijatelji bili obavješteni o njihovom dolasku. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale hrvatske snage povukle. Jedino je Džebina satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak su skoro nikakvi, čime su u potpunosti iznenadili neprijatelja. Po izlasku iz korita rijeke, naišavši na žestok otpor, četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Već oko 6 sati ujutro, pristiže veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima, Vojna policija HVO-a i snage HOS-a.

Vode se žestoke bitke, a snage HVO-a zauzimaju položaje oko Ulice Maršala Tita u istočnom dijelu Mostara. Oko podneva 14. lipnja, kada su se stekli uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, pristiže još hrvatskih snaga. Tu noć su hrvatski vojnici ostali na zauzetim položajima oko Ulice Maršala Tita. Sutra se nastavljaju borbe te se u sklopu združene akcije, korak po korak oslobođa cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja, snage HVO ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom (IV. bojna HVO "Tihomir Mišić" potpomognuta sa nekoliko boraca iz Bjelovara). Tada je oslobođen istočni dio grada Mostara te naselja Blagaj i Buna. Područje od Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje (naselja na lijevoj obali Neretve: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani), oslobođeno je 19. lipnja 1992. godine. Tijekom akcije, 21. lipnja, uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi i osvojena je vojarna na brdu Fortica iznad Mostara, s velikim količinama naoružanja.

Pri povlačenju digli su u zrak sve mostove, osim Starog mosta, jer je hrvatski snajperist ubio srpskog vojnika koji je imao zapovijed i taj most srušiti. HVO, odmah po oslobođenju istočnog dijela grada Mostara, okiva Stari most debelim daskama i gumama da bi ga zaštitio od granata. U čast briljantne pobjede i oslobođenja Mostara, sa Starog mosta u rijeku Neretvu zajedno skaču dvojica mladića, jedan s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom zastavom u ruci. Tjeranje agresora nastavlja se predma Podveležju, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, tada je Kažnjenička bojna potpomognuta topništvom i ostalim potrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju.

Rezultat operacije

Hercegovina nakon akcije Lipanjske zore i akcije oslobođenja Ravnog

Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve odnosno općine Mostar, Čapljina i Stolac. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja.

Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi srpskog agresora na Južnu Dalmaciju, a u potpunosti na Srednju Dalmaciju što je u potpunosti spasilo Dalmaciju od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA u ratu u Bosni i Hercegovini. Veličina pobjede je još veća jer je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata.

U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija, a aktivnih vojnih osoba s praktičnim znanjem bilo jako malo. Osobito uspješan i poseban dio akcije je oslobođenje dijela Bijelog Polja (naselja: Potoci, Željuša, Salakovac, Kutilivač, Podgorani, Humilišani, Prigrađani). Veliki značaj u operaciji je imala izrazita usklađenost rada i međusobna potpora vojnih jedinica: HVO-a, HOS-a, HV-a i policije te samog pučanstva.

Predsjednik Udruge Organizatora otpora HVO-a u Bosni i Hercegovini

Jadran Topić, Brigadir HVO-a

Petar Zelenika, Brigadir HVO-a



Dnevnik.ba



https://www.dnevnik.ba/vijesti/operacij ... njske-zore

Neka bude svjetlosti, iz lipnja 1994. godine, jedini dokumentarac o opsadi Mostara. Prije tri dana postavljen na YouTube.

Objasni malo o čemu se radi ili stavi poveznicu.

Imam jedno pitanje iz alternativne povijesti ili ŠBBKBB.
Šta bi bilo da smo porazili muslimanske snage sa zapadne obale Neretve?

Da si napisao neko drugo mjesto možda bi ti i povjerovao , kad je srušen Stari Most uz određene žrtve je se mogao očistiti bulevar sve do Neretve, taj mali dio desne obale što je držala tkz. "Armije BiH".

Ovo smeće od dokumentarca je samo propaganda i laž isfrustriranih Muslimanskih nacionalista.

- Ne znam kakva je definicija na Bosanskom jeziku “opsada” ali na Hrvatskom to znači da si u totalnom zemljopisnom okruženju od strane neprijateljske vojske, što jednostavno nije bila istina za Muslimane u Mostaru.

- Rat između Hrvata i Muslimana u Mostaru je počeo isključivo zato jer su Muslimani htjeli cjeli Mostar samo za sebe!

Da se smire tenzije (sukobi su već poćeli u Srednjoj Bosni) HDZ je ponudio Mostarskom SDA prije sukoba 1993 da djele vlast u Mostaru “pola-pola”, Hadžiosmanović je to prvo prihvatio da bi Sarajevo i Islamizirani Srbi iz Sanđaka to odbili. Po njihovoj računici oko 10 tisuća vojno sposobnih Muslimanskih izbjeglica iz Istočne Hercegovine su trebale napraviti razliku i jasnu vojnu prednost na terenu u Mostaru.

- Izbjeglice iz Istočne Hercegovine (Nevesinja, Gacka, Trebinja, Podveležja itd.) nisu metka ispalili protiv Srba koji su ih istjerali iz rodnih kuća! Da bi došli u Mostar protjerivati “Ustaše” (Sličan scenarijo je bio i u Srednjoj Bosni).

-Tzv Armija BiH se pokazala kao skupina hinjavih kukavica koja nikad nije imala hrabrosti da se pobije muški sa Srbima ali protiv brojčano i naoružanjem slabijih Hrvata koji su ih u prvim mjesecima rata spasili od biološkog uništenja su ipak bili spremi.

-Muslimani danas normalno žive i rade u djelu Mostara koji su Hrvati sa generalom Praljkom oslobodili od Srba. Statistički gledajući tu privilegiju nigdje u BiH nemaju gdje je Mladićeva vojska ušla i ostala.
Objektivno gledajući Muslimani Mostara i Hercegovine nikad nebi bili ustanju osloboditi istočni dio Mostara sami i uvjek im treba (čisto da takijaše iritiramo do sudnjeg dana) napomenuti da su nezahvalno smeće, tipično za simpatizere Al-Qaeda i ISISla.

-Tzv Armija BiH po definiciji nije armija! to je bila i ostala stranačka SDA milicija / teroristička organizacija. Jedina su vojna formacija koja je ubijala vjerske redovnike (franjevce u srednjoj Bosni) jedini su koji su u rovovima okrenuli oružuje protiv svojih suboraca i jedni su od rijetkih “sretnika” sa šireg Europskog kontinenta čija je vojska bila usko povezana i umrežena sa Al-Qaeda kadrovima. Kad im se tu još pridruže na stotine Iranskih obavještajaca, Pakistanaca, Turaka i ostalih imamo jedini pravi autentični UZP Islamofašista protiv kršćanskih zajednica u BiH.

Tema očišćena od offtopica.

Logično je da su htjeli cijeli Mostar za sebe, bili su relativna većina u njemu prije rata i kroz cijelu povijest.

Ali hebiga, i Hrvati su htjeli imati jedan veliki grad pod svojom kontrolom da mogu razvijati institucije i javnost. A također se grad nalazio unutar većinski hrvatske regije, Hercegovine.

Na kraju je jedino bilo bitno tko je jači, tko se bolje potrudio i bio pametniji.

Tada je u gradu bilo 11500 Jugoslovena.
Nego Robi je li imaju negdje podaci za vjerski sastav?

Tu se 100% slažem!
Hrvati i HVO tu nisu nikakva iznimka… problem u ovom dokumentarcu kao i u cjelom post-ratnom narativu Muslimanskih nacionalista je da je to bio rat dobrih hrabrih Antifašista protiv zlih Ustaša.

Da.
Katolici bili relativna većina, ali i hrpa ateista.
https://www.hercegbosna.org/kolumne/dem ... !-924.html

Katolička 42.132

Islamska 40.444

Pravoslavna 21.748

Ateisti 17.208

Klasični rat za teritorij i međuetnički sukob. Pobijedio je jači.

Ipak, dobro je da smo oslobodili te njihove mahale.

Naš cilj je prvenstveno što veće urbano središte u BiH gdje osjećamo da je naše.

Da je Istočni Mostar završio u RS, danas bi zapadni dio grada vjerojatno dijelili s Muslimanima, koji bi nagrnuli u njega ko u Jajce.

Čak i da je HVO na kraju kontrolirao cijeli zapadni dio grada a Srbi istočni, imao bi danas minimum 15 000 muslimana u zapadnom dijelu grada da istočni dio nije oslobođen.

Ovo bi bio "bulevar" da je akcija Armije u svibnju 1993. uspjela, vertikalna ulica po sredini slike.



Lijevo muslimani, desno Hrvati.

Vjerojatno bi zvjezdare bile obojene u boje BiH ili ljiljani na svakoj, a Hrvati bi svijetleći grb Hercegbosne stavili na vrh Mostarke.

Nesuđena linija razdvajanja

Ja sam dao procjenu da ovaj dio između Avenije (nesuđene crte razdvajanja) i Bulevara kojeg je HVO oslobodio vrijedi oko 3 milijardi eura i ostatak zapadnog dijela grada još 2 milijarde.

Naravno, to ne znači da bi mijenjali Mostar za 5 milijardi EURa, ili ga prodali za 6-7 i još mislili da smo zaradili.
Strateški, vrijedi daleko više jer stanovništvo, firme i kadrovi neće čekati da napraviš novi grad, svi bi se raselili.
Gradovi i firme rastu organski.
Ali, sa tih 5 milijardi bi mogao napraviti Disneyland repliku današnjeg hrvatskog dijela Mostara koja bi bila ghost town (same zgrade ne garantiraju ekonomiju i stanovnike).

1. Mostar 1993. nije bio pod nikakvom opsadom budući kako su Srbi iz Nevesinja Muslimanima na istočnoj obali nesmetano dostavljali pomoć u hrani i municiju pa čak i artiljeriskoj podršci uz ono poznato "kuća časti". Srbi su lukavo kako bi smanjili pritisak na sebe tamo gdje su Hrvati slabiji (Kiseljak) podržavali Hrvate, a gdje su Muslimani slabiji (Mostar) podržavali Muslimane, produžavajući tako rat između jednih i drugih nedozvoljvajući da jedna strane prevagne.
2. Hrvati su čak i nakon izbijanja sukoba s Muslimanima u Mostaru 9.5.1993. držali Muslimane u HVO sve do izdaje i pada Bijelog polja i sjevernog logora 30.6.1993. Meni ovaj podatak danas zvuči van pameti. Logično je ako je rat međunacionalni, a jest, da vojno sposobne pripadnike protivničkog naroda izoliraš u sabirnim logorima, uz human tretman naravno. Slično su uradili i Amerikanci za vrijeme II. sv. rata sa pazi sad američkim državljanima japanskog podrijetla. O tome piše primjerice i Bill Clinton u svojoj knjizi Moj život.
3.Izbjeglice iz istočne Hercegovine dovode do promjene etničke strukture stanovništva u Mostaru u korist Muslimana. Čak je i onaj Hrvatima neskloni Britanac Martin Garod istaknuo kako je dolazak izbjeglica iz Istočne Hercegovine uzrokovao rat Hrvata i Muslimana u Mostaru.

Dolaskom izbjeglica iz Istočne Hercegovine te odlaskom Srba, nacionalna struktura Mostara postaje otprilike:
56% Muslimani i promuslimani, 44% Hrvati i prohrvati.

Ja bih rekao da je velika stvar da smo uzeli na kraju 75-80% urbanog dijela grada.

Broj stanovnika mostarske kotline danas, u plavom dijelu Hrvati su ne više od 83%

Nakon rata, taj dio smo proširili za još otprilike petinu, gradnjom mnogih novih objekata.

Da smo uspjeli 100% grada uzeti u kojem smo 1991. činili 28% u urbanom dijelu, to bi bio uspjeh bez presedana.

Hvala generalu Praljku i
u Mostaru šta je trebalo biti napravljeno je napravljeno, jedino možda cijela desna obala ali ne bi merhametlije imale više gdje stat.