enklava Žepa koju je čuvalo 79 ukrajinskih vojnika mirovnih snaga iz 240. specijalnog bataljona.

Države koje su se bavile rešavanjem sukoba u Bosni ovu enklavu su bukvalno „otpisale" i očekivale su njen pad odmah po zauzimanju Srebrenice.

Međutim, vojska bosanskih Srba se zadržala u okolini Žepe skoro dve nedelje, a ukrajinski mirovnjaci su uspeli da za to vreme iz enklave izvuku nekoliko hiljada ljudi.

Naučnik napominje da su u očima lokalnog stanovništva Žepe ukrajinske mirovne snage imale bolju reputaciju i to zahvaljujući bliskosti jezika koji je omogućio bolje sporazumevanje.

„Prema ukrajinskim vojnicima su gajili više simpatija nego prema holandskim. Oni su smatrani običnim momcima", priča Halilović.

„I ljudi koji su stigli iz Srebrenice mogli su da vide kako vojnici ukrajinskih mirovnih snaga sarađuju sa lokalnim stanovništvom. Pričali su kako su ukrajinski mirovnjaci rado izlazili u susret lokalcima, trgovali sa njima, odnosi su bili veoma prijateljski".

Međutim, oni su i očekivali mnogo više od ukrajinskih mirotvoraca.

„Postojala je rezolucija UN o 'zonama bezbednosti' i vojnici su tamo poslati kako bi zaštitili civilno stanovništvo. Njihova misija nije bila evakuacija, već zaštita stanovništva. Ta zaštita je predviđala i upotrebu oružja u slučaju napada", kaže profesor.

On istovremeno dodaje: „Ja ne bih želeo da sam u njihovoj koži. Da imam 25 godina, u tuđini, u takvim uslovima".

Ukrajinski vojnici mirovnih snaga ni jednog trenutka nisu posumnjali da je bilo potrebno da se izvedu civili sa teritorije na kojoj su gladovali i gde je postojala pretnja od masovnog ubijanja.

„Civili su evakuisani iz zone ratnih dejstava. Srbi nisu mogli da urade to što su uradili u Srebrenici.

„Možda nismo ispunili planove onih koji su hteli da podmetnu Ukrajini. Pre svega se radi o Rusiji koja je bila zainteresovana da ukrajinske mirovne snage ispadnu nedostojne svog zadatka", smatra bivši načelnik Generalštaba ukrajinske vojske, Anatolij Lopata.

... povezuje ćutanje o događajima u Žepi sa interesima Rusije. „Rusija nije priznala genocid u Srebrenici. Želeli su da vide da smo napustili Žepu na milost i nemilost Srbima. Ali Ukrajinci nisu pustili Srbe u Žepu ... Ja, i ne samo ja, verujem da je bilo ljudi u rukovodstvu Oružanih snaga Ukrajine koji su radili za Rusiju", ....

Ukrajinski mediji i sami mirovnjaci nazivaju ovaj događaj najuspešnijom operacijom u istoriji ukrajinskih vojnih snaga do 2014. godine.

U operaciji Vrapcu u kojoj su oslobođene karaule JNA kod Donjeg Miholjca: karaule Donji Miholjac, Viljevo i Podravska Moslavina.
16. rujna 1991. godine.
JNA je za obranit ih služila se ratnim zrakoplovstvom i pritom povridila mađarski zračni prostor u više naleta.
Mađarska protuzračna obrana reagirala je i srušila tri zrakoplova JNA.
Zanimljivo je da mediji u Hrvatskoj nisu to eksploatirali. Koje bi to bilo podizanje morala i davanje nade Hrvatskoj: JNA polomila zube u Mađarskoj, izgubila još tri zrakoplova (tri manje :) ) bahati velikosrpski silnici su se priračunali, možda bi visila u zraku nada u mađarsku vojnu reakciju čime bi JNA morala ustuknuti zbog otvaranja još jednega bojišća i zbog tega jer je čak i za poimanje bilosvitskih čuvara Jugoslavije privršila miru, izašla je oružjem izvan okvira Jugoslavije.

Pritiho je prošlo i onda kad je u to vrime JNA bombardirala mađarski pogranični grad Barču.

Prvi predsjednik Državnog zbora (parlamenta) neovisne Slovenije te "otac prvog slovenskog ustava" France Bučar, nedugo nakon početka rata u Sloveniji u srpnju 1991. godine predlagao je da Slovenija zauzme Istru, i to sve do rijeke Mirne, podsjetio je na to, ponovno slovenski sociolog Peter Jambrek, jedan od autora slovenskog nacionalnog programa (Prispevki za slovenski nacionalni program) objavljenog u siječnju 1987. godine u ljubljanskoj Novoj reviji, u svom osvrtu na lik i djelo tog značajnog slovenskog političara na portalu magazina Časnik.

Jambrek se tako prisjeća u svom osvrtu Bučara i priče poznatog slovenskog filozofa Valentina Tine Hribara, inače supruga Spomenke Hribar, koji su također sudjelovali u radu na slovenskom nacionalnom programu. "Bučar je bio veliki zagovornik suradnje s Hrvatskom", piše na portalu https://www.casnik.si/france-bucar-je-bil-med-najvplivnejsimi-ustanovitelji-slovenske-drzave/, "zato je bio vrlo razočaran kad je Hrvatska u lipnju 1991. godine ostavila Sloveniju na cjedilu i omogućila jedinicama JNA da napadnu Sloveniju s hrvatskog teritorija".

Prema sjećanju Tine Hribara, Bučar je nedugo nakon napada JNA i početka desetodnevnog rata predlagao da Slovenija zauzme Istru, sve do rijeke Mirne. No, u tome su ga zaustavili Janez Janša i Igor Bavčar,

Podsjetimo da je Bučar znao govoriti kako Istra nikada u povijesti nije bila "dio hrvatskog teritorija".

Po nalogu međunarodne uprave u BiH organiziran je i izvršen tenkovski upad u Hercegovačku banku radi nasilna gušenja projekta Hrvatske samouprave. 6. travnja 2001. pripadnici SFOR-a i sarajevske federalne policije blokirali su zapadni dio grada Mostara gdje je sjedište Hercegovačke banke.
Tenkovima su ušle u prizemlje banke, spustili sajle da bi iznijeli trezore. Nisu uspjeli iznijeti trezore.Kad su shvatili da materijal koji je prikupljen nema nikakvih senzacionalnih tvrdnji o “pljački stoljeća”, poduzeli su drugi upad deset dana poslije. Da bi se dojam pojačao, specijalci britanskog SAS-a su upotrijebili eksploziv da iz sefa odnesu bankarsku pričuvu. Pod trezore su stavili eksplozive i raznijeli ih. Demolirali su sve urede u banci. U većini ureda bile su slike pape Ivana Pavla II. Sve slike na kojima je papa su polomili i zgazili.

Daleko šira i daleko veća akcija napada na Hercegovačku banku se odvijala od ovoga što ste naveli. Napomenuti ću samo jedan mali dio napada koji se odvija na prostoru Širokoga Brijega. Dok su SFOR i maskirani sarajstanski policajci upadali u prostorije Hercegovačke banke u Širokom Brijegu, velike snage SFOR-a su blokirale i okružile cijeli grad snagama večim od motorizirane brigade. Samo na putu za Gradac, od Prova, preko Timala i Donjega Graca, pa do Gornjega Graca je bila, u punoj borbenoj pripravnosti, preko sto oklopnih borbenih i transportnih vozila, sa bojevom municijom u cijevima, spremnih na intervenciju. Ova borbena jedinica se većinom sastojala od Engleza, dok je upad u Banku izvršio dio španjolskog bataljuna. Izvršen je helikopterski desant na još tri ključne kote i Široki Brijeg je bio u totalnoj blokadi i okruženju. Tek u kasnim poslijepodnevnim satima i navečer je grad deblokiran, kada se uvidjelo da nikakvih nereda nije bilo niti će biti. Narod jeste izašao na ulice i malo se pobunio, ali red su održavali domaći policajci i specijalci, očito upućeni prethodno u akciju koja se odvijala. Sve je nagovješteno u Dnevniku II u 19:30 na HTV1, kada je visoka delegacija došla u RH dogovoriti sve sa Stipom Mesićem, Račanom, Tomčićem. Pogledajte tu emisiju i sve će vam biti jasno. Imam stotine svjedoka koji su vidjeli i doživjeli opisani događaj. Akcija se sinkronizirano događala i u Grudama i još nekim mjestima u kojima je Hercegovačka banka imala svoje poslovnice, ne samo u Mostaru.

svjedočanstvu Zlatka Crnogorca, danas uglednog koncertnog producenta iz Beograda, koji je kao regrut JNA 1990./91. poslan na odsluženje vojnog roka u Artiljerijski školski centar u Zadru,

u istoj vojarni, službovali kao jugoslavenski oficiri Milivoj Petković, Momčilo Perišić, Atif Dudaković i Agim Çeku.

u Vojnoj pošti 5835 – Artiljerijskom školskom centru, odnosno kasarni “Marko Orešković”, tik naspram staroga grada na poluotoku, u istom trenutku na službi, po redoslijedu subordinacije: Momčilo Perišić u činu pukovnika i na poziciji komandanta AŠC-a, Milivoj Petković u činu potpukovnika, kao komandant II. diviziona ŠRO, Atif Dudaković u činu majora, kao komandant I. diviziona ŠRO, i poručnik Agim Çeku kao komandir voda ŠRO.

Jedan od njegovih komandanata (ovog AŠC) bio je u dalekoj prošlosti i Martin Špegelj

Momčilo Perišić

Ironija je da će kompletan oficirski kor koji će ostati uz Perišića izvući kompletno pokućstvo iz Zadra, ali preselivši se potom ponovo u Sarajevo, nakon novog rata 1992. uglavnom ostati bez igdje ičega.

Milivoj Petković

Zanimljiva kasnija trivija jest da će Županijski sud u Zadru prvo optužiti pa potom tijekom jednog boravka u Hrvatskoj i uhapsiti kapetana I klase Mirsada Ćatića, njegova zamjenika u Zadru (također u okviru optužnice “Perišić i suradnici” za bombardiranje grada), a koji je u tom trenutku već bio demobilizirani visoki oficir Armije BiH, ataše za kulturu njihova konzulata u Frankfurtu.

Atif Dudakivić

Rođen je 1953. u Bosanskoj Gradiški, a u Zadru je već od 14. godine, kada upisuje vojnu gimnaziju, i u kontinuitetu u tom gradu živi i službuje od 1976.

Agim Ceku

ubojstvo njegova oca i 44 sunarodnjaka iz sela Ćuške kod Peći gdje je rođen 1966. Iako je za taj zločin procesuirana srpska paravojna formacija Šakali, još je jedna trivija da je i nekadašnji Dudakovićev zamjenik komandanta I. diviziona ŠRO u Zadru, sada potpukovnik VJ Zlatko Mančić također suđen od našeg vojnog pravosuđa zbog takvog ratnog nepočinstva.

Nezadovoljna sto filmovi iz Drugog svetskog rata prikazuju Nemacku kao agresora, Hrvatska televizija je za vreme rata odlucila da zabrani za prikazivanje takve filmove.

Stipe Mesić kao predsjednik SFRJ unaprijedio ratnog zločinca Ratka Mladića u čin general-majora JNA, i to u trenucima kada je ovaj razarao Zadar!

Naime, dana 4. listopada 1991. godine tadašnji Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Stjepan Mesić. unaprijedio je, ratnog zločinca Ratka Mladića, u čin general-majora JNA.

Mesić je potvrdio pod prisegom u Haagu svjedočeći protiv generala Blaškića da je bio na funkciji predsjednika predsjedništva SFRJ “sve do kraja 1991”.

unaprijedio Ratka Mladića upravo na dan 4. listopada 1991. godine i to u trenutcima najžešćih napada na Zadar, kojim je osobno zapovijedao taj okorjeli ratni zločinac

njegov ratni i zločinački put počeo je u Hrvatskoj, točnije Dalmaciji; Kijevo, Vrlika, Šibenik, Zadar, Škabrnja,

Podsjetimo, zločin koji je počinio Ratko Mladić u Kijevu dogodio se prije 4. listopada 1991. godine. Na teret mu se stavljalo da je u kolovozu 1991. počinio zločine protiv civilnog stanovništva u Kijevu i Vrlici. Zločin u Škabrnji dogodio se nakon 4. listopada 1991. godine. ...18.studenoga

Uvjetno se može reći da sam bio prva žrtva pojave neofašizma u svijetu. Dogodila se akcija 'Bljesak', kada su ustaše 1. i 2. svibnja 1995. doslovno pregazile Zapadnu Slavoniju, a pomoći nam nije bilo niotkuda. Naređenje da se gađa Zagreb kao upozorenje donijeto je iz očaja, kada sam dobio informaciju o stotinama pobijenih Srba, među kojima je bilo 57 žena i devetero djece - objasnio je za Novosti.rs. Inače, u napadu na Zagreb te je godine poginulo sedmero ljudi, a ozlijeđeno ih je 181.

Nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske 8. listopada Mađarska je zauzela stav da se svaki daljnji srpski napad na Republiku Hrvatsku može kvalificirati samo kao agresija.

Protumađarsko raspoloženje u Srbiji pojačano je i činjenicom da Mađarska nije dopustila JNA da preko njezina teritorija izvlači opremu iz Slovenije, a zatim je izdala službeno priopćenje o zabrinutosti zbog položaja mađarske manjine u Hrvatskoj. Nakon najave mađarskog Ministarstva domobranstva kako će na daljnje provokacije odgovoriti oružjem, JNA je bahato na današnji dan 1991. izvršila napad na Barcs. Na sreću bombe su pale na slabo naseljeni rubni dio grada pa nisu izazvale ljudske žrtve, no oštećeni su stambeni objekti, nogometno igralište i mjesno groblje.

Nakon što su vijest prenijeli mediji u Mađarskoj je zavladala zabrinutost. Službena Budimpešta nije oružano odgovorila na ovu provokaciju ne želeći se uvući u rat, no pojačala je broj vojnika na granici sa Srbijom. S druge strane još se više angažirala u pomaganju Hrvatima i mađarskoj manjini od nasrtaja velikosrpske agresije. Činila je to diplomatskim putem, materijalno, ali i neslužbenim kanalima dopremom oružja, što je itekako pomoglo Hrvatskoj u borbi za samostalnost i slobodu.

Koji su bili vaši glavni motivi pri pisanju ove knjige?

U ovoj knjizi na samom početku sam naveo kako sam razmišljao zbog čega smo mi čitavo vrijeme pod vlašću Srba, a oni su od nas u svakom pogledu slabiji, a opet smo pod njima. Onda sam tražio otkud to. Nelogično je da je u Hrvatskoj bila srpska vlast, a mi smo od njih, po mojem mišljenju, kulturniji i sposobniji. Tražio sam i kopao kako, gdje i zašto, i našao sam, čitajući sve te knjige i dokumente, da je glavni uzrok svega toga bila britanska masonska politika na ovim prostorima. Ta politika je imala svoje korijene još na početku 19. stoljeća, što je onda imalo eksploziju sredinom i krajem stoljeća kada su oni već počeli planirati nastanak Jugoslavije.

Otud, dakle, vaše protivljenje prema Englezima?

Protivljenje zbog toga jer su, prema svemu onome što sam pročitao, Englezi odlučili da Hrvate s ovih prostora zbrišu. Tako da ni bleiburški pokolj nije bio slučajan.

Vi ste, također, izjavili da su Englezi umiješani u Domovinski rat?

O Domovinskom ratu postoje memoari srbijanskih političara i generala, u kojima oni sami kažu kako su, prije nego je započeo rat, išli tražiti dozvolu u Washington, London i Moskvu za napad na Hrvatsku. Sve te sile koje su tada vladale njima su dale zeleno svjetlo za napad. Ali glavni oslonci su im bili Washington i London, jer je Slobodan Milošević bio bankar koji se bio stopio s angloameričkim bankarima i političarima. On je bio njihov čovjek i od njih je dobio dozvolu da krene na Hrvatsku. Bez njih se ne bi dogodilo ništa. Nakon što se Jugoslavija raspala, sve te sile su zločinački priznavale kao sugovornika Jugoslavensku armiju, iako je ta armija trebala biti rasformirana nakon što se raspala vlast koja je nad njom vladala. A sile koje su pregovarale s Jugoslavenskom armijom su bile Engleska, Amerika i Europa. Oni su generirali rat protiv Hrvatske.

Ali otkud onda suradnja s Amerikancima u “Oluji”?

U američkoj politici postoje razne struje, i te razne struje imaju razne projekte i interese. U trenutku kad su Hrvati ušli u neku suradnju s Amerikancima, bilo je to zbog određenih interesnih krugova u Hrvatskoj. Posredstvom lobija, ušli su u suradnju s onima koji su pod utjecajima Iraca i katolika prihvatili da se ostvari jedan projekt, na način da Srbi ne bi bili oslabljeni do kraja. Ne znate za podatak da su Hrvati, kada su bili pred Banja Lukom, krenuli da je osvoje do kraja, ali su američki avioni pucali na njih i ubili 35 vojnika, jer Srbi nisu smjeli biti istjerani s područja Bosne i Hercegovine i njihova četnička republika je morala biti utemeljena i osnovana.

Akcija Društva za ugrožene narode

Francuska, Rusija, Njemačka, V. Britanija suodgovorne za genocid

Povodom početka suđenja optuženom ratnom zločincu Ratku Mladiću pred Međunarodnim Tribunalom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu Društvo za ugrožene narode organizira akciju ispred zgrade Tribunala i podsjeća na suodgovornost evropskih velikih sila za zločine u Bosni i Hercegovini 1992-1995. godine.

Na velikim transparentima Društvo za ugrožene narode optužuje: "Francuska, Rusija, Velika Britanija, Njemačka-suodgovorne za genocid!“ i zahtijeva hitno ujedinjenje Bosne i Hercegovine.

"Bez sumnje je Srbija pod vođstvom Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića u uskoj saradnji s establišmentom samoproglašene bosanske Republike Srpske direktno odgovorna za sprovođenje genocida nad bosanskim muslimanima, kao i za masovne progone, masovna silovanja i otvaranje koncentracionih logora“, izjavili su uime Društva za ugrožene narode-Internacional Fadila Memišević i Tilman Zülch.

Dodali su također da "dok su Srbija i bosansko-srpske postrojbe raspolagale cjelokupnom vojnom industrijom Jugoslavije, a napadnuti branitelji gradova kao što su Sarajevo, Bihać, Goražde, Srebrenica i Žepa morali se braniti izrazito slabim naoružanjem, evropske velike sile su insistirale na odluci o embargu na oružje koja je pogađala samo žrtve, a ne i počinioce".

"Samo tako se i mogla dogoditi Srebrenica“, bile su kritike Društva za ugrožene narode još za vrijeme rata.

"Kada je predsjednik SAD-a Bill Clinton u zapadnu Evropu poslao jednog visokorangiranog diplomatu kako bi sa evropskim vladama razgovarao o mogućoj vojnoj intervenciji u Bosni, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel ga nije htio ni primiti".

"Naša organizacija za ljudska prava ukazuje i na suodgovornost Sjedinjenih Američkih Država koje su Dejtonskim sporazumom ovu multietničku zemlju de facto podijelile na dvije države i time cementirale progone i etnička čišćenja", izjavili su iz Društva za ugrožene narode.

Nedjelovanje evropskih velikih sila cementiralo je podjelu Bosne i Hercegovine i dalo legitimaciju strukturama Republike Srpske nastalim na genocidu, smatraju u Društvu za ugrožene narode.

Također zahtijevaju od međunarodne zajednice, evropskih vlada, posebno zemalja članica Evropske unije, ali i od SAD-a da preuzmu vlastitu odgovornost prema multietničkoj i multireligijskoj zemlji Bosni i Hercegovini i njenom osiromašenom stanovništvu i konačno sprovedu istinsko ujedinjenje zemlje.