Senor Havajac, ne znam kako vam je ovo promaklo.
U Busovači je u siječnju 1993. poražen plan ABiH o protjerivanju Hrvata iz središnje Bosne
■ Napad na Kaćune i Busovaču ■ Zločin u Dusini
Nakon Krupe i Ždrimaca kod Uskoplja kad prvi muslimanski vojnici predaju oružje HVO-u, svoj pakleni plan u središnjoj Bosni ABiH nastavlja 19. siječnja, kad dijelovi Trećega korpusa kod Kaćuna, na cesti Busovača - Kiseljak, postavljaju kontrolnu točku.
Ocijenivši da definitivno preko Makljena i Rame ne mogu spojiti snage Trećeg i Četvrtog korpusa ABiH prelazi na pričuvni plan B.
NAPAD NA KAĆUNE
Demografski položaj Hrvata u središnjoj Bosni preslikan u mapu oslikava se kao njena kralježnica. Kao što se i na MAPI 1 vidi Hrvati su najvećim dijelom koncentrirani dolinom rijeke Lašve ispod Turbeta i do krajnjih granica općine Kreševo, u dužini od preko 80 km, gdje su u nizu naselja sa hrvatskom većinom.
HVO je ovdje rano organiziran u manje dragovoljačke postrojbe upravo sa ciljem da zaštiti ta naselja i prednjačio je u ovom dijelu BiH svojim ustrojem ispred, uglavnom muslimanske, TO. Tek krajem 1992. neposredno pred agresiju ABiH na Hrvate Uskoplja, Busovače i Kiseljaka u općinama Središnje Bosne formiraju se brigade HVO. U njima je bilo već prekaljenih bojovnika koja su prošla pakao Jajca i koji su na crtama prema Srbima stekli prva borbena iskustva. Razmješten uz rodna ognjišta u prirodnom rasporedu, HVO je bio snaga koja je sigurno kontrolirala ovaj prostor i koja je uz svakodnevne životne zadaće uspijevala angažirati dio mladosti koja se razmjestila duž crte prema Srbima dajući im do znanja da se ovdje neće ponoviti scenariji iz nekih drugih prostora u neposrednoj blizini.
Vance-Owenov plan je očigledno uvažio ovu činjenicu i „ostavio“ Hrvate na pradjedovskim ognjištima u središnjoj Bosni.
To se očigledno nije dopalo onima koji su se držali lukavo po strani uz filozofiju da ovo nije njihov rat ostavivši Srbima, bez ikakva otpora, brojna mjesta u kojima su bili prirodna većina. Sada se u tim glavama, sigurno ne od jučer, stvorio plan da taj propust namire na račun Hrvata na ovim prostorima.
Agresija iz siječnja 1993. bio je uvod u otvoreni rat i ovdje je ABiH razotkrila svoje planove. Ne uspjevši poraziti Hrvate kod Uskoplja pregrupira snage uz dodatnu mobilizaciju 3. korpusa u Zenici /regrutiraju se i 16. godišnjaci/ koja je činila ogromnu brojčanu prevagu na strani Muslimana.
Plan B je bio udar na prostor u središnjoj Bosni kojeg Hrvati najteže mogu obraniti. Kako MAPA-1 i pokazuje to je prostor na spoju čak 5 općina - Busovača, Kakanj, Visoko, Kiseljak i Fojnica.
U središtu tog prostora je naselje Kaćuni koje je 1991. godine brojalo 1.200 stanovnika od kojih su preko 80 % bili Muslimani. U njegovoj okolici su uglavnom muslimanska naselja iz svake od 5 općina izuzimajući Prosje, Gusti Grab i Oselište u busovačkoj općini.
Pored toga što je bila „najslabija karika“ u hrvatskoj obrani ovdje je i raskrižje putova – onog regionalnog Busovača – Kiseljak sa onim lokalnim koji su se kroz Kaćune protezali na istok kroz Mihaljeviće, Konđilo i Brezovik do Visokog, kao i Podbare-Sebje-Donja Papratnica-Kakanj zatim na sjever Mihaljevići-Dusina-Lašva-Zenica i na kraju preko Mehurića, Rizvića na jug prema Fojnici.
To je u ispravnoj procjeni ABiH bilo strateško raskrižje kojim se ne samo kontroliraju važne prometnice nego se njegovim stavljanjem pod kontrolu razdvajaju hrvatski prostori u dolini Lašve i onaj u dolini Lepenice. Razdvojene postrojbe HVO-a na taj način znatno gube snagu u zajedničkom djelovanju i prednosti središnjeg zapovijedanja i vođenja oružane borbe.
U samom mjestu Kaćuni (bivše vojno skladište Silos) bilo je sjedište 333. brdske brigade ABiH kojom je zapovijedao Ekrem Alihodžić, bivši časnik JNA. Brigada je bila ukupne jakosti od oko 2.100 vojnika, formirana od bivših odreda, u svom sastavu imala 3 bataljuna.
Napad na Kaćune počeo je upravo nabrojanim pravcima. Glavnim pravcem Zenica-Lašva-Dusina-Busovača, napadala je 301. brigada iz Zenice pod zapovjedništvom Halila Selimbašića, dijelovi 316. brigade pod zapovijedanjem Sulejmana Hercega koja je premještena sa maglajskog ratišta, dijelovi 318. brigade iz Zavidovića pod zapovijedanjem Ismeta Mamagića, također premještena sa maglajskog ratišta, dijelovi 7. muslimanske brigade - Zenica pod zapovijedanjem Asima Koričića i Šerifa Patkovića, 17. krajiška prebačena iz Travnika pod zapovijedanjem Fikreta Ćuskića te "domaće" snage iz 333. brigade – Busovača.
Na pravcu Visoko-Konđilo-Brezovik-Kaćuni napadale su snage 302. brigada iz Visokog pod zapovjedništvom Hasiba Mušinbegovića, dijelovi 304. brigade iz Breze pod zapovjedništvom Senada Hajovića premještene sa ilijaškog ratišta, dijelovi 333. brigade i dijelovi 17. krajiške iz Travnika.
Iz pravca Kakanj-Donja Papratnica-Sebje-Podbare, napadale su najslabije snage, jačine do dva bataljuna 309. brigade – Kakanj pod zapovjedništvom Džemala Hadžića, koja je imala zadaću pričuve i osiguravala logističku potporu.
Snage 310. brdsko-planinske brigade Fojnica pod zapovjedništvom Nihada Kamenjaša, jačine bataljuna bile su u rezervi i uglavnom osiguravale logističku potporu na pravcu Uskoplje/Jablanica/-Fojnica-Kaćuni-Zenica i bile u spremnosti za interveniranje u rajonu Kaćuni.
Glavne pričuvne snage, stalno mobilne, držane su u Zenici, a ovaj je zadatak imala 314. brigada pod zapovjedništvom Ibre Purića.
Procjene VOS HVO govore da je ABiH u napadu na Kaćune a kasnije i na Busovaču i Kiseljak angažirala oko 12.000 vojnika što najrječitije govori o muslimanskim planovima.
Malobrojne snage HVO ne uspijevaju zaustaviti snažan, koordiniran udarac na Kaćune započet 19. siječnja i povlače se prema naselju Prosje koje odolijeva svim napadima. Tijekom noći 27./28. siječnja dolazi zapovijed o primirju na svim crtama koja je poštovana. Međutim, već sljedećeg jutra muslimanska vojska je započela žestok pješački napad na Prosje, kojem je prethodila snažna topnička priprema. U tijeku napada je poginulo šest bojovnika HVO a deset ih je lakše i teže ranjeno.
Pred silinom napada HVO se povlači prema naselju Polje koje je sljedeći cilj muslimanskih snaga jer je u njemu bivša vojarna JNA „Draga“ koju su hrvatske snage zauzele u rujnu 1992. Tu je zaustavljeno dalje napredovanje muslimanskih snaga.
Sa juga 305. brigada, poznata i kao jajačka, pod zapovjedništvom Halida Dedića blokirala je prilaz od Novog Travnika preko Rostova i Busovačkih staja i spojila se sa snagama 333. brigade i Fojnicom na pravcu Borovnica –Turkovići i time ovladao teritorijem dovodeći postrojbe HVO u poluokruženje.
Na svim pravcima izvođenja napadnih djelovanja koriste se specijalne jedinice: Zelena legija, beretke, mudžahedini...
Ovladavanjem Kaćuna i raskrižja putova na tom prostoru ABiH ispunjava i najvažniji zadatak – spajanje 3. i 4. korpusa iz doline Neretve, snaga operativne grupe Istok i Zapad kako to MAPA 1 i pokazuje.
Time je prva faza operacije Busovača okončana. Međutim, muslimanski planovi tu ne završavaju.
NAPAD NA BUSOVAČU
Dok traju snažne borbe istočno od Busovače put Kiseljaka u samoj Busovači muslimani, neposredno prije napada na grad, su zaredali sa brojnim incidentima, uključujući i one u kojima su muslimanske vlasti u Busovači Hrvatima oduzimale oružje i hapsile ih. ABiH pokušala je 22. siječnja uhititi i Ignjaca Koštromana, generalnog tajnika HZ HB (koji je i tajnik HDZ BiH), a Muslimani dva dana potom podižu barikade. Neposredno prije napada 25. siječnja, muslimanske žene i djeca iz Busovače iznenada bježe iz grada, najviše prema Zenici.
Busovača, grad Daria Kordića, bila je najveći trn u oku Zenice, te baze koja se u mržnji spremala prema njemu i njegovim sunarodnjacima.
Spojivši snage operativne grupe Istok i Zapad, snažno ojačavši, ABiH pregrupira snage u zoni Merdani - Lašva - Dusina na sjeveroistoku busovačke općine. Plan je bio da po otpočinjanju napadnih djelovanja izvana, priključe snage ostavljene u gradu, što se kasnijim odvijanjem događaja pokazalo točnim.
Snage ABiH-a krenule su istočnom obalom rijeke Kozice i - uz prethodnu pripremu teškim i neodmjerenim granatiranjem iz minobacača 82 i 120 mm i raketnih bacača, izveli snažan napad u ranim jutarnjim satima 25. siječnja. Grad je branilo oko šesto do sedamsto vojnika 1. i 2. bojne brigade Nikola Šubić Zrinski. Brigada dotad nije sudjelovala u borbama, jer je bila osnovana tek 19. prosinca 1992., ali su vojnici uspjeli brzo zauzeti obrambene položaje oko grada i zaustaviti napredovanje pješaštva ABiH-a.
Iz prostora stvorenog kod Kaćuna 25. i 26. siječnja napadnuta su sela Nezirovići, Oseli¬šte, Gusti Grab, Solakovići, Javor i Donje Polje na istoku busovačke općine koja su spaljena a njiho¬vo je hrvatsko stanovništvo „očišćeno“. Istovremeno ABiH otvara i treći pravac napada preko planinskog masiva Hum – Kula, koji sa sjevera također vodi u područje Busovače. Upravo na tom pravcu su izvedeni najžešći napadi ali i pretrpljeni najveći muslimanski gubici. I danas kad ovdje spomenete Kula, iz bilo kog razloga, kod sugovornika koji je prošao pakao središnje Bosne izazvati će stres.
Muslimanska mladost, ipak neiskusna za ovakve borbe, natjerana na brzo ali dobro pripremljene zapreke HVO-a ginula je u valovima napada. S druge strane ih je netko bijesno tjerao u smrt jer mu se jako žurilo.
ZLOČIN U DUSINI
Usprkos pokrenutom ogromnom stroju i strahovitim napadima ABiH šačica bojovnika u selu Dusina nekoliko dana se uspijeva obraniti. Selo Dusina 1993. godine bilo je podijeljeno na muslimanski i hrvatski dio. U selu je bilo 45-50 muslimanskih kuća, dok su u sedam kuća živjeli Hrvati. Mjesto je imalo strateški značaj što se vidi i iz priloženih mapa.
Možda baš zbog ogromnih gubitaka i osvete dijelovi Operativne grupe Lašva ABiH-a pod zapovjedništvom Nehrua Ganića brutalno su krenuli u odlučni napad sa ciljem osvajanja sela. Izolirani, bojovnici HVO su hrabro i odlučno branili svoje obitelji i ognjišta. Nemoćni da savladaju par pušaka 26. siječnja 1993. dijelovi 2. bojne Sedme muslimanske motorizirane brigade, pod zapovjedništvom pukovnika Šerifa Patkovića zvanog Geler, uhićuju 20.-ak civila hrvatske nacionalnosti. Stjeravši ih u gomilu, pod naoružanjem ih sprovode prema rovovima u mjestu Brdo, gdje su se nalazili pripadnici HVO, s ciljem da ih natjeraju na predaju. Nakon što su ovi to i učinili izdvojili su, pobili i izmasakrirali 8 muškaraca. Ubili su i lokalnoga zapovjednika HVO Zvonka Rajića, probivši mu srce.
Ubijeno je 5 članova obitelji Kegelj: Jozini - Draženko (1973.) i Mladen (1969.), Matini – Niko (1938.) i Vinko (1940.) kao i najstariji – Stipo (1931.). Draženko Kegelj i Franjo Rajić su poginuli u borbama sa ABiH. Na ostalih 8 iz Dusine, nakon predaje su se zvjerski iživljavali muslimanski džihad ratnici dokazujući se na najsuroviji način pred braćom mudžahedinima da su dostojni njihove obuke.
Svjedok tok zločina je bio Ivica Kegelj, koji je slučajno izbjegao istu sudbinu, zato što je bio krvav i onesviješten od batina. Istu večer je, zajedno sa još 26 zarobljenih pripadnika HVO prebačen u KP dom u Zenici.
UNPROFOR-ovi promatrači su sve nijemo pratili ali se nisu željeli umiješati. Dapače, oglušili su se na zahtjev HVO i obitelji poginulih da dođu do njihovih tijela razbacanih po Dusini. Tek, poslije 7 dana, 2. veljače im je dopušteno da uđu u opljačkano i popaljeno selo. Svjedoci tvrde da su pojedina tijela dekapitirana i skupljena u najlonske vreće. Tijela ubijenih Hrvata su pokopana 3. veljače 1993. na groblju Carica u Busovači.
Priča o ubijenom Voji Stanišiću, Srbinu iz Lašve na svoj način je tragična. Vojo (1924.) se sa suprugom Gospovom (1926.) sklonio kod kuma Stipe Kegelja u Dusinu nekoliko mjeseci prije, izbjegavši smrt pred muslimanskim hordama. Bilo je to u vrijeme „čuvene“ ofenzive Džemala Najetovića, kapetana KOS-a koji je, po nalogu svojih pretpostavljenih iz čapljinske vojarne pošao u Zenicu da dolinu Bosne prema Kaknju očisti od Srba, dajući im do znanja da tu oni sa njima nemaju nikakvih planova.
Prema priči člana obitelji Vojo je imao čudan jutarnji ritual. Naime nakon ustajanja prao je noge. I to mu je jutro Gospova pripremila lavor tople vode i otišla skuhati kavu. U tom trenutku na vratima se pojavio susjed Musliman /ime poznato obitelji/ kojeg su Stanišići već poznavali. – Je li gotova kahva komšije, upitao je. Mirno je na poziv sjeo i lagano popio kavu. Kada je bio gotov okrenuo se Voji i rekao: E, sada idemo da te zakoljemo! Uhvatio ga je za ruku i poveo u dvorište, oborio, izvadio nož i zaklao ga kao janje pred užasnutom Gospovom.
Tada su se pridružila i nekolicina drugih, uglavnom sve domaćih Muslimana. Poveli su i Gospovu i pridružili grupi civila i zarobljenih vojnika koja je poslužila Patkoviću kao živi štit. I Gospova je prošla jezivu torturu. Bila je izrezana nožem po cijelom tijelu. I nakon 7 godina, kad je umrla, neke joj rane nisu zacijelile.
NAGRADA ZA ZLOČIN U DUSINI
Za zločin u Dusini najodgovornijim se smatraju Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, zapovjednici 3. korpusa ABiH i 7. muslimanske brigade Armije BiH kao i zapovjednik 2. bojne Sedme muslimanske motorizirane brigade pukovnik Šerif Patković.
Spominjana su i imena: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik, Edin Hakanović iz Dusine, koji je koristio hrvatske civile kao živi štit zatim Nijaz Helvida, Filda Čago, Bahro Čago, Ahmet Helvida, Kasim Helvida, Omer Helvida, Vehid Subašić, Ekrem Šišić, Fahrudin Delić i Hajrudin Delić.
Do danas je samo, na godinu i pol zatvora, osuđen Edin Hakanović, bivši policajac iz Visokog kojem je dokazana krivnja za ratni zločin protiv civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.
Počinitelji Šerif Patković i Vehid Subotić ne samo da nisu kažnjeni nego su i nagrađeni Zlatnim ljiljanom 14. travnja 1993. godine.
PORAŽEN PLAN ABiH O PROTJERIVANJU HRVATA IZ SREDIŠNJE BOSNE
Procjenjuje se da je odnos vojničkih snaga u siječanjskom ratu kod Busovače bio 17:1 u korist ABiH. Napadno djelovanje ABiH trajalo je neprekidno 10 dana i noći. I pored toga upornom obranom Hrvati Busovače su uspjeli u najvećem dijelu sačuvati pradjedovska ognjišta. Kako MAPA 3 pokazuje glavnina hrvatskih naselja busovačke općine ostala je pod kontrolom HVO.
I ova mapa zorno pokazuje tko je bio agresor i kakvi su mu bili planovi. Naknadno otkriveni pokazuju da je cilj ABiH bio zauzeti Busovaču i spojiti se sa snagama iz Visokog, te produžiti borbenim djelovanjima prema Kiseljaku i Kreševu. Nakon toga je 305. brigada trebala ovladati Fojnicom a ostatak Hrvata središnje Bosne iz Viteza, Novog Travnika i Travnika, prema tim pretpostavkama, predao bi se i sam.
Poslije toga je nestrpljivom Aliji u Ženevu trebalo poslati nove mape kao prilog za korigirani Vance-Owenov plan.
Zapovjedništvo 3. korpusa ABiH suočeno sa ogromnim gubicima u vlastitim redovima (procjenu ide dotle da je ABiH u siječanjskom ratu od Uskoplja do Kiseljaka izgubila između tri i pet tisuća vojnika) donosi krajem siječnja zapovijed o prekidu borbi i pregovorima sa HVO praktično priznajući privremeni poraz ideje o zauzimanju središnje Bosne i protjerivanju Hrvata sa ovih prostora.
Mora se reći da je tome doprinijela i snažna diplomatska ofenziva Zagreba a gotovo je sigurno da je i pješčani sat, dat za ovu akciju Muslimanima od nekoga, iscurio.
Oporavljajući se od ogromnih gubitaka, sigurno najvećih u cijelom ratu od 1992. – 1995., ABiH će se spremati za sljedeću priliku. Neće to biti protiv srpskih snaga jer je registriran prestanak njihovih međusobnih sukoba i povlačenja snaga ABiH sa visočkog, maglajskog, zavidovićkog i ilijaškog ratišta.
U obrani hrvatskih prostora Busovače u periodu od 20. – 30. siječnja poginulo je 25 bojovnika i 7 civila iz općine Busovača. Pored Dusine i 26. siječnja najteže je bilo 28. siječnja kada je u vrijeme formalnog primirja ABiH ubila 9 bojovnika.
U nastavku:
- Napad ABiH pravcem Kaćuni – Kiseljak
- Dramatično pismo Franje Tuđmana Aliji Izetbegoviću u Ženevu
- Pismo franjevačkih i dijecezanskih svećenika središnje Bosne iz Fojnice od 3. veljače
| HB.org |
